Razgovor s novinarom Marijanom Opačkom

Korona-kriza i epidemiološke mjere, novi potresi na desnome spektru, frakcijske borbe u SDP-u, jačanje platforme Možemo!, tzv. zelena transformacija, inflacija i rast cijena, situacija u BiH i Crnoj Gori… O ovim smo temama razgovarali s novinarom i političkom analitičarom Marijanom Opačkom.

Dolazi jesen i raste broj zaraženih. Očekuje li nas novi lockdown? I, ako uzmemo dosadašnja iskustva, ograničavaju li se pretjerano prava i slobode zbog epidemioloških mjera?

Do novog, strogog lockdowna kakvog smo imali teško da će doći. Naša ekonomija je, unatoč dobroj sezoni i novcu koji smo dobili od EU-a, još uvijek u opasnoj zoni, a s rastom cijena i mogućim većim rastom inflacije koji se očekuje porazno bi bilo ponovno zatvoriti cijelo gospodarstvo. Procjepljivanje ide jako slabo, a to bi zbog jako loše kampanje Stožera, s urnebesno lošom reklamom, koja je kao trebala evocirati uspomene na zajedništvo kakvo smo imali tijekom Domovinskog rata, te uz brojne dvosmislene izjave čelnika Stožera, moglo dovesti do inata dijela građana i oklijevanja brojnih koji će onda redom odbijati bilo kakvo cijepljenje. Otprilike 60 posto građana ima imunitet, dijelom zbog cijepljenja, dijelom jer su preboljeli koronu i nadam se da će taj broj nastaviti rasti kako bi imali manji broj teško oboljelih.

Iako je bilo pokušaja uvođenja jakih mjera, srećom do tog nije došlo. Kad gledamo Njemačku sa segregacijom necijepljenih i neke druge EU zemlje koje je uvode, a zatim Australiju i Novi Zeland koji lagano postaju tiranske zemlje poput Kine, mislim kako smo mi još super prošli glede ograničavanja sloboda. Da, ima znanstvenika i javnih osoba 'oštromjeraša' i u Hrvatskoj, ali u broju i s jednakim utjecajem kao i antivaksera. Jedina razlika je u tome što ovim prvima neki MSM mediji daju dovoljno prostora da propagiraju svoje ideje.

Zastrašivanje

Možemo li u dijelu medija i znanstvene zajednice, ali i politike primijetiti igranje na kartu zastrašivanja?

Naravno da taktika zastrašivanja postoji. Imali smo nepoznatu epidemiju i strah od bolesti na koju su mnogi mediji uzjašili kako bi povećali gledanost i čitanost, a nastavljaju s tim, jer teško je naglo promijeniti narativ.

Političari su dijelom iz panike, kako zbog smrtnosti koja je na početku pandemije zabilježena u Italiji, Austriji, a zatim u nekim drugim zemljama, tako i zbog gospodarskog pada započeli sa zastrašivanjem kako bi pokušali na brzinu sve vratili u normalu.

Kad karantene i lockdowni nisu uspjeli neki su odustali, no većini ego, popularnost ili jednostavno politika ne dopuštaju da odustanu od 'uhodanog' narativa pa jednostavno nastavljaju.

Naravno, kod nas daljnja zatvaranja nisu uspjela. Hrvati ne reagiraju dobro na bilo kakve radikalne ideje, a moram primijetiti pomogli su i memovi na društvenim mrežama koji su uspjeli ismijati sve. No reakcija na zastrašivanje mogla bi se obiti i medijima i političarima o glavu. Samo je pitanje kad će doći do konačnog zasićenja.

Na desnici nema suštinske politike

Ponovno svjedočimo potresima i novim podjelama na desnome spektru, uz razinu komunikacije koja prelazi granice dobroga ukusa. Možemo li nakon svega očekivati formiranje jake opcije kao alternative HDZ-u?

Jaka desna alternativa HDZ u ne može nastati jer HDZ je nažalost desne ideje privatizirao. No jaka konzervativna opcija, na tragu austrijskog ili čak anglosaksonskog parlamentarnog konzervativizma bi mogla. Naime, HDZ je u posljednja tri desetljeća 'privatizirao' ideje o domoljublju kao i sve ono što Hrvati smatraju desnim politikama.

Neka stranka, pokret može na birališta izvesti dovoljan broj glasača kako bi uzdrmala HDZ-ov primat, ali onda se nađe u političkom škripcu kad treba napraviti razliku između onog što nudi HDZ ili emuliranja HDZ-ovih politika. Na žalost, često izaberu ovu drugu opciju što naravno birači vide i prepoznaju, a to onda dovodi do potpunog razočaranja.

Često te nove stranke, ako i dobiju neku mogućnost sudjelovanja u vlasti na lokalnoj ili nacionalnoj razini ne ispune očekivanja. Problem je taj što nemaju jasnu ideologiju, ideje, nemaju jasno definirane javne politike, ekonomske politike, demografske, zelene politike. Jedini cilj tzv. desnih stranka je rušenje modernog globalnog liberalno-demokratskog poretka, bez ikakvog objašnjenja zašto on ne valja osim nekoliko pabirčenih ideja iz stranih medija.

U takvom prostoru stvaraju se samoproglašeni lideri, samopomazane mesije. Ako i dođu do parlamenta najčešće jedinu desnu politiku koju vode je rat protiv Milorada Pupovca i njihovog koalicijskog partnera HDZ-a koji eto baš zbog toga više nije domoljuban ili dovoljno desno.

Nažalost tu nema suštinske politike. Uzgred rečeno, taj politički prostor u Hrvatskoj nije tako velik kao što se čini. To nije stabilno biračko tijelo. Ono je nekad glasalo za HDZ ili HSP, ali kad ih sve nove stranke razočaraju poput ove dvije vraćaju se u političku hibernaciju do pojave nekih novih stranaka i mesija.

U Hrvatskoj jedino Most djeluje kao konzervativna stranka koja je čvrsto povezana s katoličkim laičkim organizacijama i s dijelom crkvene hijerarhije. Dok ostanu djelovati u tom prostoru oni imaju svoj dio izbornog kolača. No i kod njih postoji opasnost pogotovo sad da ako krenu se povoditi za jeftinim populizmom preuzmu prostor uzdrmanog Domovinskog pokreta, mogli bi izgubiti ono što su, čini se, stabilizirali.

Domovinski pokret sad čeka težak posao upravo ideološkog profiliranja i jasnog određivanja prema nekim javnim ali i vanjskim politikama. Hrvatski suverenisti dolaze do izražaja, često skupljaju birače među mlađom populacijom koja rijetko izlazi na izbore. Ali ako uspiju kroz sljedeće tri godine zadržati te birače onda treba očekivati da i oni zadrže klupski parlamentarni status.

Je li HDZ nakon nedavnih događanja na desnici jači nego ikada?

Ne, HDZ nije jači nego ikad, HDZ je tamo gdje je uvijek bio nakon 2000. HDZ će ostati na trenutnoj razini popularnosti do onog trenutka dok lijeve i desne stranke ne izvuku veći broj birača na birališta.

'Desnije' stranke i zastupnici u Hrvatskom saboru imaju do sad neviđenu priliku da u sljedeće tri godine isprofiliraju svoje politike i programe koje mogu ponuditi biračima. Ne HDZ-ovim, nego vlastitim novim biračima. Pitanje je samo koja će to moći najjasnije i efektivnije postići.

Naravno tu je i pitanje lijevih stranaka hoće li one moći uvjeriti dovoljan broj birača da izađu na izbore i tako povećaju izlaznost. U tom slučaju HDZ će past na ono što stvarno i ima - cca 16-20 posto ukupnog broja birača.

A tu je i popis stanovništva. Nakon popisa stanovništva vidjet ćemo i koliko točno birača imamo. Znamo da su neke izborne jedinice doslovno opustjele i smatram kako oporbene stranke nakon objave rezultata popisa moraju zajednički nastupiti prema HDZ-u i natjerati ga da provede, uskoro dva desetljeća staru odluku o promjeni načina izbora zastupnika u Hrvatskom saboru jer neke izborne jedinice veoma razlikuju u broju birača.

Zato su pred protekle parlamentarne izbore suci Ustavnog suda bili jako nezadovoljni jer su parlamentarni izbori održali, a da prije toga nisu izmijenjene izborne jedinice, kao što su ustavni suci tražili.

Posljednji izbori jesu bili legalni, ali postavlja se pitanje u kojoj su mjeri bili legitimni, jer je razlika u broju birača u izbornim jedinicama i dalje puno veća od predviđenih pet posto.

Najveći nerazmjer, tvrde upućeni, a i sama logika nalaže, je, naravno, u slavonskim i dalmatinskim izbornim jedinicama koje slove kao HDZ-ove utvrde. Bilo kakvo prekrajanje izbornih jedinica moglo bi dovesti i do još slabijeg učinka HDZ-a nego što ga je ta stranka imala u posljednjim izbornim ciklusima.

Treba podsjetiti da je predsjednik Državnog izbornog povjerenstva ujedno i predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske te da kao takav se brine o zakonitoj pripremi i provedbi izbora. A svi znamo kakve probleme imamo s izborom suca Vrhovnog suda.

Grbin je velika pogrješka

Kako komentirate frakcijske obračune u SDP-u?

Ivica Račan je u SDP u ostavio ogroman pečat. Napravio je napravio ogroman posao i doveo tu stranku s takorekuć nule do vlasti u nepuno desetljeće. Račan je iz tog uspjeha i crpio svoj autoritet. Zoran Milanović ostavio je Partiji ružniju ostavštinu. Račana je definirao recimo pragmatizam i politička kalkuliranost, dok je Milanovića definirao s jedne strane autoritarizam, a s druge nedostatak socijaldemokratskih političkih vrijednosti. Naime i dalje je posve nejasan razlog zašto je uopće Milanović pristupio SDP-u. Jer nije volio HDZ?

On je na valu popularnosti nametnuo predsjednički model u stranci, istisnuo sve koji su imali drugačiji stav od njegove klike, a zatim u vrh stranke regrutirao generaciju političara bez znanja i političkih kompetencija, vrhušku Foruma mladih i ponekog SDP-ovog seoskog šerifa. Svi su oni u biti bila zamjena za sve one koji su ga mogli ugroziti na fotelji predsjednika.

A onda je SDP preuzeo slabi Davor Bernardić, nesposoban izraziti, ne samo socijaldemokratske stavove, već bilo kakve političke stavove. Nije bio sposoban pronaći ljude, politička rješenja. Bernardić je čovjek bez imalo karizme i političke uvjerljivosti. Naravno nije nedostajalo ni napada na Bernardića nekad i ispravnih češće sitno politikantskih i nakaradnih, ali takvih ne nedostaje ni sad s Peđom Grbinom na čelu Partije.

A Grbin je toliko velika pogrješka da iskreno sumnjam da će se SDP ikada oporaviti od nje. Jedino za koga ja vidim da je sposoban ponuditi nešto novo, normalne, nacionalne, socijaldemokratske stavove je Mirela Ahmetović. Ona bi itekako mogla konsolidirati SDP, uvesti neke nove politike i oživiti socijaldemokraciju.

Što se tiče trenutnih 'nemira', pucanja, dijeljenja i slično treba pričekati što će Davor Bernardić odlučiti. Mišljenja sam da do pucanja neće doći jer bi to oslabilo i jednu i drugu stranu, ali kao što već rekoh Bernardić, a ni ekipa oko njega nema doslovno nikakvog političkog iskustva za postati nešto više od žetončića.

Inkompetentni Možemo!

Hoće li Možemo! zamijeniti SDP? I kako ocjenjujete prvih nekoliko mjeseci njihove vlasti u Saboru?

Možemo ima priliku pokazati znanje u vođenju lokalnih politika kako u Zagrebu tako i u Pazinu na koji često zaboravljamo, no ta stranka unatoč velikom trudu određenih medija da je isprofiliraju u nekakvu modernu nacionalnu lijevo zelenu stranku jednostavno nema političke mudrosti to postati.

Već nakon nekoliko mjeseci vladanja u Zagrebu pokazali su se potpuno inkompetentni za raditi išta drugo osim onog što je radio i Milan Bandić. Čak im je i proračun isti.

Nekoliko uhićenih i neke najave o čišćenju korupcijske hobotnice past će u zaborav za nekoliko mjeseci, a Tomislav Tomašević nastavit će s istom pričom kako su zatekli tešku financijsku situaciju i kako ne mogu ništa napraviti. Također oni znaju da sad moraju usko surađivati s HDZ-om koji je na vlasti na nacionalnoj razini te kako nemaju prostora za neko veliko talasanje u Saboru. Možemo! neće imati nikakvog interesa destabilizirati nacionalnu vlast, jer bez suradnje s nacionalnom administracijom nema konsolidacije zatečenog katastrofalnog stanja u Zagrebu.

Sve to utjecat će na percepciju Možemo do sljedećih izbora za tri godine, a do tada jednostavno neće moći zamijeniti ni SDP ni ponuditi se kao relevantna politička snaga na ljevici. Jedino ih kukavičko uvlačenje Peđe Grbina može zadržati kao iole relevantnu političku snagu.

Koliko je realna najavljena brza zelena transformacija u EU? Koriste li se tzv. klimatske promjene kao instrument moralne panike?

Meni sve to izgleda poput one priče s led žaruljama. Tresla se brda, a ispalo lobiranje za određene tvrtke. Nedavno je objavljeno da te svjetiljke štete kukcima i manjim životinjama.

Ono što posebno izaziva paniku je gašenje nuklearnih elektrana kao 'prljavih' izvora energije. Već sad cijena električne struje raste nebu pod oblake, a Njemačka pali i termoelektrane i povećava i svoju i europsku ovisnost o ruskom plinu koji su „prljavi“ energenti.

Po mom mišljenju tranzicija je potrebna, ali treba biti racionalna i odvojena od lobista i lobističkih želja kako zelenih udruga i stranaka tako i proizvođača energije na vjetar ili sunce. Proizvodnja energije mora biti jako diversificirana i uključivati različiti broj proizvođača.

Žao mi je što desne stranke i u Hrvatskoj ne razmišljaju o zelenim politikama koje su izvorno desne, ne lijeve i liberalne. Desni političari i politike uvijek su htjeli konzervirati ono najbolje od utjecaja pa tako i prirodu.

Upravo su desni političari prvi propagirali politike očuvanja prirode na znanosti i tehnologiji utemeljenim činjenicama, a ne na osjećajima 16 godišnjih djevojčica na kojima neki zgrću ogroman novac.

Inflacija i rast cijena su očekivani

U Hrvatskoj, ali i u Europi imamo veliki rast cijena, posebno u građevini. Korona-kriza i dalje donosi velike neizvjesnosti. Hoće li Hrvatska ovu krizu i odobreni plan oporavka iskoristiti za reformiranje gospodarstva ili za daljnje jačanje klijentelističkog modela i paradržavnog sektora?

Do prvih sljedećih izbora, onih za Europski parlament u svibnju 2024., Vlada premijera Plenkovića može računati na parlamentarnu stabilnost. Do tada oni neće napraviti ništa jer HDZ-u to nikako nije i nikad neće biti u interesu.

HDZ je mentalno zamijenio Savez komunista i oni, kao i SDP, vide stranku isključivo kao bankomat i zavod za zapošljavanje. Jedina razlika između Partije sad i Partije u Jugoslaviji je ta što SKH je išao po novac u Beograd, a HDZ ide u Bruxelles.

Dok ne dođe netko tko je stvarno voljan raditi rezove i mijenjati pravosuđe mi ne trebamo očekivati ništa od nikoga.

Što se tiče inflacije i rasta cijena, to je bilo za očekivati nakon što je globalno gospodarstvo bilo zatvoreno nekoliko mjeseci, a sada ga velike ekonomije planiraju otvoriti javnim radovima. Naravno, sad treba vidjeti hoće li se uistinu čelik, nafta i slične stvari trošiti u onoj mjeri koja je potrebna da se cijene stabiliziraju i tko će sve platiti jer inflacija je u stvari porez, umjetno snižavanje vrijednosti novca i dobara koje dobivamo za svoj rad.

Sve države imaju jednostavno rješenje za početak stvaranja temelja za jači rast, a to je smanjivanje ili potpuno ukidanje nameta na građevinski materijal, rad, potrošnju. Stezanjem remena, smanjivanjem državne potrošnje i smanjivanjem poreza te puštanjem tržišta da se unutar svojih zakonitosti samo ispravi bi bio jedini ispravni potez.

No takvi potezi za političare su jako nepopularni, teški i oni to neće napraviti, dapače rade upravo suprotno od toga.

Takve radnje, najave dizanja poreza, velikih javnih radova i diže cijenu sirovina. No ti radovi, posebno u SAD-u i EU stvorit će samo još veću inflaciju i siromašniju srednju klasu, jer se plaćaju novcem koji je istiskan i u stvarnosti nema nikakvu vrijednost.

Ministrica financija Sjedinjenih Država Janet Yellen već je najavila kako je SAD u velikim financijskim problemima i da bi moglo doći do toga da Sjedinjene Države ne budu mogle biti u stanju servisirati vlastite dugove. Do te mjere su u problemima da su zabranili ulaganja u mirovinske fondove zaposlenih u javnim službama.

Hoće li uistinu do toga doći, saznat ćemo već u listopadu, a kako će se to preliti na EU ostaje za vidjeti. Posljednje dvije krize 2001. i 2007. godine uzrokovale su ogromne gubitke vrijednosti i kapitala i iz njih smo se jedva izvukli bili mi spremni ili ne.

U Bosni i Hercegovini je došlo do smjene visokog predstavnika. Što možemo očekivati od Christana Schmidta?

Dolazak Christiana Schmidta, i odlazak Valentina Inzka probudio je nadu kako će u uredu Visokog predstavnika doći do prestanka lobističke politike u korist Bošnjaka, te kako će novi visoki predstavnik predstavljati sve stanovnike Bosne i Hercegovine, a ne samo dio njih. Schmidt će biti mnogo veća potpora reformskim procesima u BiH nego je to bio Inzko. Inzko nije imao nikakav kredibilitet kod Hrvata i Srba isključivo zato što je bio na strani Bošnjaka. Njegovi su nastupi u kojima podupire izborne promjene izazvali brojne polemike i skršili određena nadanja Bošnjaka i tzv. građanskih politika.

Uvjeren sam da će doći do promjena izbornog zakona, ako nikako drugačije onda političkom silom putem bonskih ovlasti. To će omogućiti Hrvatima da budu pravilno zastupljeni, ali nisam siguran da će Hrvatima biti bolje dok ne dobiju fiskalnu i pravnu samoupravu u onim područjima u kojima smo većina po uzoru na Kataloniju ili recimo Škotsku.

S obzirom na to da postoji veliki broj ispranih i zatrovanih mozgova velikobošnjačke politike koji uvijek prema Hrvatima nastupaju s jako agresivnih pozicija, dovode hrvatski narod u situaciju da uvijek moramo braniti najosnovnija svoja prava.

Nekad je u Jugoslaviji bila parola: 'Trepča radi – Beograd se gradi', danas se ista uzrečica može primijeniti na Sarajevo. Posušje, Široki ili bilo koje drugo hrvatsko mjesto u Federaciji radi, a Sarajevo se gradi". Nije mi jasno kako je moguće da Sarajevo ima duplo veći koeficijent raspodjele financijskih sredstava iz zajedničkih prihoda koje ubire Uprava za neizravno oporezivanje te da je 20 godina nakon rata taj isti koeficijent na snazi i da dan danas oni dobivaju duplo više novaca iz te nekakve zajedničke vreće, nego druge općine i gradovi. To je čista diskriminacija.

To je glavni razlog zbog kojeg se Bošnjaci i građanske stranke maksimalno trude izbaciti iz svih odluka i odlučivanja. Oni očekuju da Hrvati rade i stvaraju, a da multikulti građanski bošnjački političari taj novac dijele svojim pajdašima.

Da se razumijemo, nije ni HDZ nevin od krađa i korupcije, dapače. Ali kad se uspostavi nekakva autonomija, entitet ili kako je već nazvali tad će i HDZ polako nestajati jer će se stvoriti dovoljno oporbenih stranaka da nestane onih koji sebi stvaraju grbove i naručuju biste. A to će otvoriti neviđene mogućnosti za Hrvate u BiH od gospodarskih, demografskih do svih ostalih.

Velikosrpska politika

Pratite li događanja u Crnoj Gori?

U Crnoj Gori narod se pobunio protiv ustoličenja mitropolita SPC-a. Protiv velikosrpske politike koju najbolje opisuje ona rečenica “prvo popovi, pa onda topovi pa lopovi”. Mislim da je Crnogorcima ustoličenje mitoroplita koji otvoreno zaziva uništenje Crnogoraca, njihove kulture, vjere i nacije bila kap koja je prelila čašu nakon višegodišnjih akata, a pogotovo nakon 13. kolovoza 2020., kada je velikosrpska unutarstranačka opozicija došla na vlast u Crnoj Gori, u čemu je glavnu ulogu imala Srpska pravoslavna crkva i predstavnik albanske manjine koja im održava vlast.

Nema apsolutno nikakve sumnje da su za ustoličenje i za onakvo djelovanje protiv naroda Srpska pravoslavna crkva i prosrpska a neočetnička crnogorska vlada dobili nalog od Aleksandra Vučića. Na terenu je kako izvještavaju crnogorski mediji, novinari i aktivisti bilo i agenata Bezbednosno-informativne agencije BIA kao i oficira Vojske Srbije.

Ono što se događalo na Cetinju nastavak je velikosrpske politike iz 90-ih godina i pokazuje da suština tog velikosrpskog nacionalizma i njegova brutalnost ostala nepromijenjena još od onih famoznih Načertanija i Memoranduma SANU-a, a da s vremenom samo mijenja svoje lice i prilagođava ga trenutnim međunarodnim okolnostima. Izjave srpskih ministara i samog Aleksandra Vučića to potvrđuju.

Velikosrpska politika po svojoj prirodi ne ostavlja previše mogućnost pregovaranja, tako da Crnogorcima, koji se zalažu za građansku, prozapadnu, NATO-ovsku, suverenu Crnu Goru, ne preostaje drugo nego da se protiv tog bore.

Nažalost, hrvatski MVEP na čelu s najnesposobnijim ministrom vanjskih poslova ikad pilatski je oprao ruke od toga, a Europa će ponovno kao i 90 ih zažmiriti na sve jer ni ne zna ništa drugo raditi osim toga.

Ali ova šutnja Hrvatske usudio bih se reći usporediva je sa šutnjom hrvatskih komunista u ožujku 1981. kad su velikosrpske snage provodile teror nad kosovskim Albancima. Crnogorskom narodu je potrebna pomoć, a ako sad ne stanemo na kraj Vučiću i njihovom srpskom svetu na redu su i BiH i Makedonija, pa usudio bih se reći i mi.

Razgovarao: Davor Dijanović