Razgovor s prof. dr. sc. Anđelkom Milardovićem

Iz tiska su nedavno izašle dvije knjige prof. dr. sc. Anđelka Milardovića, jedna koja obuhvaća Andjelko Milardovicdokumente o državnosti i političkom sustavu Republike Hrvatske, a druga koja se bavi fenomenom simulacije demokracije. Tim povodom s profesorom Milardovićem razgovarali smo o nizu aktualnih političkih i društvenih tema.

Poštovani profesore Milardović, krajem prošloga mjeseca iz tiska je izišla Vaša nova knjiga pod naslovom „Dokumenti o državnosti i političkom sustavu Republike Hrvatske 1990.-2020.“. Kojim ste se kriterijima vodili pri odabiru ključnih dokumenata i na kojoj ideji počiva objavljivanje ove knjige?

U odabiru ključnih dokumenata vodio sam se kriterijem važnosti povijesnih događaja. Odabrao sam ključne dokumente koji se odnose na državnost i samostalnost. Slijede dokumenti na temu političkog sustava RH s Ustavom u fokusu. Zatim oni koji se odnose na Domovinski rat, nasilno Dokumenti o drzavnostiprekinutu tranziciju, mirnu reintegraciju, međunarodno priznanje, globalizaciju RH u smislu članstva u UN, NATO, EU i predsjedanje. Taj je niz dokumenata zastupljen u knjizi.

Jedino dokumenti svjedoče događaje. Ostalo su individualne percepcije historiografa sa subjektivnim tumačenjima događaja na tragu politika povijesti. Onda je već to ideologija koja nema blage veze s znanstvenom objektivnošću. Ili pak individualna psihologija događaja.

Drugi kriterij bio je ideja objektivnosti ili objektiviranja što podrazumijeva otklon od subjektivnog predstavljanja povijesti pomoću dokumenata. Tako su primjerice uvrštene Deklaracija o antifašizmu, Deklaracija o totalitarnim režimima i Deklaracija o Domovinskom ratu.

Treći kriterij nakon odabranih dokumenata bio je svjesno izbjegavanja njihova tumačenja. Riječ je o „zakočenoj“ hermeneutici. To vrlo rado prepuštam drugim istraživačima.

Do kojih ste temeljnih zaključaka o političkome sustavu Republike Hrvatske došli prilikom priređivanja ove knjige?

Politički sustav Republike Hrvatske počiva na Ustavu koji je dio ove knjige. Bitan je zaključak na normativnoj razini da je demokracija ustavna formula. Riječ je dakle o normativnoj razini. Iskustvena ili empirijska razina je u suprotnosti s normativnom. Ona pokazuje da je na djelu simulirana demokracija kao rezultat simulacije. Simulacija demokracije moguća je u doba postmoderne ili druge moderne u vidu trijumfa tehnologije kao primijenjene znanosti ,kraja metafizike i humanizma i rađanja tako nečega kao što je „transhumanizam“.

Nedavno je objavljena i Vaša druga nova knjiga pod znakovitim naslovom „Simulacija demokracije“. Do sada mi je u literaturi poznata knjiga Jeana Baudrillarda „Simulakrum i simulacija“. Je li i naslov Vaše knjige inspiriran na ovome izvoru?

Da, inspiriran je nadasve. U doba postmoderne, simulacija se pojavljuje kao vid socijalne konstrukcije zbilje. Uradak Simulacija demokracijeje simulakrum ili krivotvorina koja sugerira da je krivotvorina bolja od originala. Simulirana demokracija je bolja od originala jerbo svaka demokracija završi u oligarhiji ili u nekom tipu cezarističke demokracije. Što je danas Republika Hrvatska? Demokracija, oligarhija ili cezaristička demokracija briselske provenijencije? Volio bih čuti što o tomu misle uvaženi politički analitičari sa FPZG odnosno Fakulteta talibanskih, dogmatskih i regionskih nauka na čelu s drugom Dejanom Jovićem, uvaženim ekspertom za pitanja propale nam Jugoslavije.

Druga inspiracija bila mi je je Schopenhauerova knjiga Svijet kao volja i predstava. Napravio sam mali semantički pomak pa sam knjigu podnaslovio kao Svijet politike kao predstava i hiperzbilja. Mislim, podnaslov je u smislu objašnjenja fenomenologije politike i demokracije daleko bolji od naslova jerbo se poput žalca zaranja u bit stvari. U tom smislu bez teatrologije i semiotike ostao bih kratkih rukava glede razumijevanja i istraživanja teme s kojoj sam se bavio proteklih sedam godina usporedo s drugim temama.

Na jednom ste mjestu rekli da „raja“ političarima treba samo kad su izbori koji predstavljaju simulaciju demokracije, tj. festival simulirane demokracije…

Politika postoji otkada je ljudi. U kontekstu političke antropologije susrećemo se s relacijom čovjek i moć. Čovjek u politici može biti sredstvo ili svrha. Svrha manje, sredstvo više, zapravo uvijek. To je tragedija politike. U relaciji Izboričovjeka i moći gdje se čovjek pretvara u instrument vladajućih u politici, mnoštvo ili „raja“ preko izbora postaje instrument dolaska na vlast neke grupe u politici, koja prečesto laže,vara i krade u odnosu na izborna obećanja. Rijetko kada ih ispunjava. A kad „raja“ „popizdi“ vladajući se uskomešaju, popuštaju dajući mrvice „raji“ u vidu nekog koruptivnog financijskog „Normabela“ koji će upokojiti „raju“, da ista ne kvaru komociju i komoditet političke oligarhije, koja misli da je bogom dana, dok „raju“ percipira kao instrumentalno dekoratorsko tijelo simulirane demokracije. „Raja“ u pravilu ostaje „bez jaja“. To je postulat svake politike!

Izbori su pravo prakticiranje simulacije demokracije. Ili festival simulirane demokracije. Na njih odavno ne izlazim, sve dok se ne promijeni izborno zakonodavstvo koje će srušiti status quo i pomesti ovu bešćutnu političku oligarhiji s lica zemlje. Ona ne želi promjenu izbornog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj, dok istodobno kmeči, zapomaže i vrišti da se ista dogodi u Bosni i Hercegovini u kojoj ne živim. To je za mene druga država. Ja živim u RH. Želim reformu izbornog zakonodavstva bez koje se ova zemlja urušava, iseljava i nestaje. Majka svih reforma u RH je reforma izbornog zakonodavstva. Ovoj vlasti se gadi reforma izbornog zakonodavstva. Svjesna je kad bi je provela, automatski bi nestala. Ona između vlastitog nestanka i nestanka na dugi rok Republike Hrvatske, bira ovo drugo. Kako je to moguće?!

U jednome poglavlju pišete o proizvodnji pseudodogađaja. Gdje ih sve možemo vidjeti?

Kao što sama riječ kaže nije riječ o događajima koji nastaju iz društvene dinamike realnog svijeta. Riječ je o konstruiranim događajima i pričama koji u medijima traju tri dana. Služe za prikrivanje realnog stanja. Za dribling narodnih masa! Tu spadaju lažne vijesti, reklame, društvo spektakla, naručene vijesti, različita tipovi propagande i Upitniktako dalje. Najbolji opis toga pojma dao je američki povjesničar Daniel J. Boorstin u knjizi A Guide to Pseudo-Events in America (1962). Knjiga je utjecala i na Umberta Eca i Baudrillarda i ostale teoretičare post moderne kulture.

Svjedočimo li velikoj krizi liberalne demokracije? Pojedini kritičari govore o liberalnim nedemokracijama…

Ili o iliberalnim demokracijama. Što znači ovaj politološki pojam? Znači da neki praktičari iliberalne demokracije tipa druga Orbana, kojemu se dive hrvatski desničari (jadno!), a koji sustavno radi na podčinjavanju RH preko bankarskog, energetskog sustava, sporta, kulture i politike, kaže mi smo protiv liberalizma, ali nemamo ništa protiv demokracije koju nećemo rušiti.

Tako drug Orban s idejom Velike Mađarske, od Budimpešte do Rijeke, ili od Tokija do Milwokija, balansira u EU. On liberalizam supstituira populizmom, post modernim gulaš mađarskim nacionalizmom dok demokraciju drži nužnim zlom održavanja vlastite vladavine. Tako to radi uvaženi ex Sorosov kadar!

Nju ne smije ukinuti jer bi ekspresno izletio iz EU. Orban stvara saveze s talijanskim postfašistima, poljskim nacionalistima, još mu Vučić nedostaje pa da priča o iliberalnoj demokraciji bude savršena. A o drugu Jankowitscu Orbanovm pajdašu , njegovoj ekspozituri u Hrvatskom saboru, koji drži skale ili „merdevine“ drugu Plenkoviću suvišno je trošiti riječi. Orbanova ekspozitura u Hrvatskom saboru i Plenkovićev pajdo u održavanju aktualne vlasti? Quo vadis Croatia?! Za što smo se borili?! Za ovakvu srozano Hrvatsku, ni u ludilu. Za Hrvatsku u kojoj je vlast i pod cijenu propasti Hrvatske, iznad svega. Bolesno, nadasve?! Na tragu čiste političke psihopatologije!

Je li udar na slobodu govora u vidu autocenzure koju neki nazivaju i političkom korektnošću jedan od simptoma krize?

Da! Tamo gdje postoji autocenzura i kontrola mišljenja u medijima kraj je demokracije. Političku korektnost izumili su eksperti iz područja moći i kontrole mišljenja da bi zaštitili moćnike od slobodnog govora. Politička korektnost u komunikaciji kraj je slobode govora koja mora biti pristojna, a ne govora koji se muči što će reći da nekoga ne bi uvrijedio. Zašto za bananu ne možemo kazati da je banana? Ne možemo reći, zbog toga što ona izaziva seksualne konotacije koje mogu nekoga uvrijediti. Ako vidim bananu, ne mogu reći da vidim nešto drugo. Primjerice kokosov Cenzuraorah. Ako je vidim, zašto ne mogu reći da je to banana, bez falusoidnih konotacija. Samo zato što banana na konotacijskoj razini asocira na falus i penetraciju. Ima i drugih primjera. Još ako se ona dovodi u svezu s politikom, eto nam belaja!

Kada se danas kaže da su političke elite otuđene od stvarnosti i od tzv. običnoga čovjeka onda se takvo razmišljanje proglasi izrazom populizma. Kakvo je Vaše mišljenje o ovome?

To je etiketa! Neka elita, draža mi je riječ oligarhija, dokaže da nije otuđena od građana? Ona se kao struktura moći preko svojih intelektualnih i medijskih ispostava krležijanski rečeno trabanata, koristi jezikom kako bi uz pomoć jezika i pojmova prikrila stvarno otuđenje od građana, kojima su oni samo smetnja i težak teret jer, vidi vraga, moraju za njih nešto napraviti. A, nemaju vremena jer su okupirani sobom i udaljeni od građana svjetlosnim godinama.

Imamo li i u Hrvatskoj simulaciju demokracije i kako se ona očituje?

Već sam rekao! Imamo je preko izbora koji su velika kazališna predstava preko koje se proizvodi privid demokracije. Kad se nakon predstave Večeras simuliramo demokraciju, spusti veliki zastor, publika se raziđe, konstruiraju se institucije vlasti, demos ostaje kratkih rukava. Miče se s pozornice, na njegovo mjesto Demosa stupa oligarhija koju je izabrao. I tako to da ne idem dalje jer bih metodom divljih misli mogao isprovocirati mnoge koji bi se možebiti toliko uzrujali da bi posegnuli za sedativom tipa Normabel?

Vi tvrdite da u Hrvatskoj imamo tzv. kakistokraciju. Što bi to bilo?

To je vladavina najgorih u posljednjih trideset godina, koji su prosperitetnu RH očerupali, pokrali, uništili, unazadili do to te mjere da sve to što su učinili, nisu učinile sve vlasti u hrvatskim političkim konkubinatima od stoljeća sedmog pa do danas, koje su pljačkale nemilice. Razbojnici?!

Ali da hrvatska vlast juriša na Hrvatsku, to je na rubu pameti, do mjere njezina mogućeg uništenja. Eto, to je ta kakistokracija, kuga i kolera hrvatskog društva, zapravo vladavina najgorih, bešćutnih egoista, koji ništa ne znaju, ali su odlučili vladati, tako da bi nas bez znanja sustavno uništavali i određivali što možemo i što ne možemo. Jadno?! Jadne nule i ništice!

Može li Hrvatska naprijed bez temeljite reforme pravosuđa? I koliko je ta reforma uopće ostvariva s obzirom na razmjere hrvatskoga klijentelističkog modela?

Bez reforma pravosuđa ne može! To će uz reformu izbornog zakonodavstva biti najteža reforma, koja će izazivati otpor hajduka, uskoka i klijentelista. Oni ovu državu ne shvaćaju kao državu svih građana, već kao privatiziranu Pravosuđesamoposlugu iz koje uzimaju što im pada na pamet. Hrvatska država je zarobljena država interesnih grupa, oligarhije i mafije koja iz podzemlja upravlja događajima.

Uslijed općeg srozavanja i institucije sudbene vlasti su se srozale. I teškom mukom služe pravu i pravednosti. Ako građani trebaju u nekom predmetu čekati presudu ili pravorijek sedam ili deset godina, neki i umru, koja je to sudbena vlast i komu ona služi? Laćam se primjera!

Pogledajte kako sve to funkcionira u slučaju švicarskog franka. Kako funkcionira kartel interesa sudbene vlasti, banaka, politike i odvjetničkih gulikožnih ureda? Dakle, kartel kojemu se mogu suprotstaviti samo oni koji imaju „mozak s jajima“. A suprotstaviti im se treba udruženo tipa udruge /bojne Franak jer nam oni uništavaju naš najveći kapital. Naš najveći kapital je život. Tko ide na njega, treba ići na njih. Tu nema milosti!

Bojna/Udruga franak postala je noćna mora spomenutog kartela, koji je ozbiljno poljuljan. No još nije uspješno srušen. Treba ga organizirano srušiti! Radi našeg jedinog kapitala, našeg života. Kartel misli da su naši životi njihovo vlasništvo, pa da s istim mogu raditi što ih je volja. Primjerice, financijski uništavati ljude, oduzimati im stanove i kuće, pokretati ovrhe zbog čega ljudi umiru i iseljavaju. Ili kartel ili MI?! Ili-ili?! Zagovaram opciju MI građani, narod, društvo. Na radikalno ponašanje kartela treba odgovoriti jednakom mjerom ,dakle radikalno, u okviru organizacije obrambenog društvenog štita koji će nas zaštiti od pohlepe i ludila kartela sudova, banaka, politike i odvjetničkih gulikožnih ureda. Kartelu treba zavrnuti šiju, baš tako kako kartel bešćutno zavrće šiju nama građanima. Mjera za mjeru. Šekspirovski postulat!

Pojedini kritičari društvene stvarnosti danas već govore o tzv. tehno-diktaturi. Koliko je tehnologija promijenila naš način života i krećemo li se zaista prema tehniziranom društvu sveopćeg nadzora?

Ne samo o tehno-diktaturi, već i novom tehnološkom totalitarizmu. Ovo što se događa već je naznačeno krajem 19. i početkom 20.stoljeća kada je konstatiran kraj metafizike, i pobjeda fizike, novog pozitivizma, te anticipirana pobjede tehno-logičkoga uma te kraj humanizma kao što se to može pročitati u hrestomatiji Danila Pejovića Suvremena filozofija Zapada.

Njemački/hitlerovski i staljinski totalitarizmi kao čisti oblici u XX. stoljeću možda će biti smiješne bebe u odnosu na nadirući tehnološki totalitarizam koji u sebi nosi ideju totalne kontrole ljudskog ponašanja uz pomoć pametne tehnologije u funkciji korporacija i različitih vlada kojima se ova ideja sviđa, unatoč demokratskoj agendi.

Drugovi Orwell i Huxley anticipirali su ovo što zborim. Ovo što sada živimo na pola je puta prema kiborgizaciji društva, dehumanizaciji, biologizaciji, totalnom otuđenju, bljak životu i kraju društva kakvog poznajemo. Trijumf tehnike, koristim Spenglerov i Heideggerov pojam, doći će nas glave ili će nas odvesti prema totalnom Matrix društvu u kojem se kao ljudi više ne ćemo moći raspoznati. Živimo li već sada u svijetu nove distopije?!

Možemo li već sada reći da korona-kriza predstavlja prijelomnu točku nakon koje će se mnogi procesi ubrzati i promijeniti mnoge društvene i političke paradigme?

Da! Pod njezinim utjecajem svijet se totalno promijenio. Vokalno-instrumentalni sastav Davos (Ekonomski forum iz KoronaDavosa) navijestio je veliko resetiranje. Sadašnji model neoliberalne globalizacije doveden je do kraja. Traži se resetirani model koji bi kapitalizam (svjesno koristim ideologem) stavio u novi okvir. Samo zato da bi se stari život nastavio u resetiranoj formi.

Korona-kriza ili kako ja kao („mučki provokator“) volim spominjati iritantni pojam u odnosu na aktualnu hrvatsku vlast, od kojega im se pojma diže kosa na glavi, korona-diktatura, ukinula je društvo koje smo poznavali, prisilila na prislone migracije u bespuća nove internetske nepreglednosti, suspendirala slobode u ime „sigurne sigurnosti“ na tragu ideje totalne medikalizacije društva, pranja ruku do razine čistih ruku. Koliko mogu biti čiste, to je druga konotacijska stvar. Retoričko pitanje glasi, čije su čistije ruke građana ili vlasti?!

Ne negirajući ozbiljnost bolesti, osobno imam dojam da određeni krugovi stvaraju jednu psihozu straha i bave se onim što neki nazivaju menadžmentom straha. Provodi li se pod krinkom brige za zdravlje i epidemioloških mjera i jedan rafinirani udar na ljudska prava i slobode kao oblik socijalnoga eksperimentiranja?

„Menadžment straha“. Jako dobar izraz za deskripciju onoga što nam se događa. Demokratski izabrana vlast koristi strah kao medij vladanja. Mislilo se samo da tiranije i diktature koriste strah kao sredstvo vladanja. Danas vidimo da se i demokracije koriste. Po meni je bolesno da se bolest i strah koriste kao sredstvo vladanja. Je li riječ o stvarnoj skrbi vlasti za zdravlje pojedinca i društva ili nekom latentnom, nama nepoznatom modelu socijalnog eksperimenta na tragu ideje ili slike nove distopije?! Sve skupa to izaziva mučninu na tragu egzistencijalne ontologije i novog egzistencijalizma u kojem se strah javlja kao dominantni egzistencijal.

Posljednjih godina svjedočimo intenziviranju rivalstava velikih sila, prije svega SAD-a i Rusije odnosno SAD-a i Kine. Hoće li rivalstvo SAD-a i Kine dominantno odrediti desetljeća pred nama i u širem smislu krećemo li se prema multipolarnom svijetu?

Zacijelo se krećemo prema multipolarnom svijetu i novoj geopolitici u kojoj se pojavljuje više igrača u odnosu na doba SAD KinaAmerike i Rusije, atlantizma i euroazijanizma. Javljaju se Kina i Indija koje su velike zagonetke i prepreke Americi i EU. Europa je kroz stoljeća bila čimbenikom svjetske povijesti, da uporabim termin druga G. W. F.Hegela. Jačanjem Kine i Indije, Europa se gubi jer pred zakonom velikih odnosno milijardskih populacijskih brojeva, sve i da ne želi, postupno kapitulira.

Kako će Europa igrati u toj novoj velikoj multipolarnoj geopolitičkoj igri velikoga preslagivanja svijeta na početku 21. stoljeća, ona jadna ni sama ne zna. Budući da je na razini EU vode Ursula von der Lein i rečena Dubravka Šuica, kao takva (potkapacitiranost vođenja projekta EU) ovakvoj Europi ili EU spasa velikoga nema u novoj velikoj igri preslagivanja karata ili novoj geopolitici. U odnosu na Peking i New Delhi, Brisel izgleda kao izgubljeni pigmejac u prostoru i vremenu velikog geopolitičkog preslagivanja. Ovo nije „rokanje„ po Europi i EU, već opis novog političkog realizma pred kojim Brisel može samo roniti suze.

Iako u posljednje vrijeme možemo čuti glasove o tome da bi EU trebala izgraditi „stratešku autonomiju“ čini se da je odgovor EU-a na korona-krizu, posebno u prvim tjednima, do kraja razgolitio unijska Potemkinova sela. Kako gledate na krizni menadžment EU-a i uopće na budućnost Unije?

Ovdje ću biti kratak! U odnosu na upravljanje korona–krizom EU na čelu s dvjema spomenutim gospođama nalikovao Koronaje obezglavljenoj strukturi izgubljenoj u prostoru i vremenu .Primjer je Bergamo, u kojega nisu umarširale liječničke eurounijske trupe dviju ingenioznih gospođa Ursule i Gosparice iz Grada, već kubanske liječničke trupe. Toliko o sposobnosti dviju vladarica pred čijim su očima skapavali umirali građani Bergama koje su morale spašavati interventne medicinske trupe druga Fidela Castra. EU u doba Korone! Čista smijurija bez euroskeptičnih konotacija koje bi mi dežurno Kerberi mogli rado prišiti?!

Krizni menadžment nije ni postojao. Apsurd je da je u jednom trenutku u ime Republike Hrvatske govorio austrijski premjer gospodin Kurz, dok je naš briselski namjesnik i uvaženi politički mudroslov kalkulirao i šutio, misleći na svoj budući visoki položaj u Briselu. Dok su mu ljudi pred nosom umirali. Skapavali! Takva politika izaziva gađenje, ako se u tom obliku uopće politikom može zvati. Takvu politiku shvaćam samo kao elementarnu nepogodnu i nužno zlo trenutka kojega bih opisao kao zlu kob bešćutnog svijeta i hrvatskog društva u kojem živimo.

Kako u kontekstu svih regionalnih i globalnih geopolitičkih procesa procjenjujete geopolitički položaj Hrvatske danas, u susret 30. obljetnici međunarodnog priznanja? Ima li Hrvatska uopće definirane nacionalne strateške ciljeve i vanjskopolitičke prioritete ili se sve svodi samo na izvršavanje ukaza iz Bruxellesa?

Republika Hrvatska nema neku svoju posebnu strategiju. Ona slijepo slijedi direktive iz Centralnog komiteta EU iz GeopolitikaBrisela. Njezino je ponašanje determinirano ponašanje agendom Brisela. Ostalo je sve totalni promašaj kojega mi se iz razloga lijenosti ne da komentirati. Vrlo fina kombinacija CK Saveza komunista Hrvatske-HDZ i CK EU Brisel. Kakva demokracija?! Kakvi bakrači?! I Kakva vlastita glava upravljanja i vođenje RH? To je model vođenja „odozgo“ i kalkulacije „odozdo“ da se Vladar „ ne bu zameril „Komisiji, nadasve ingenoznoj Ursuli, najlošijoj ministrici u povijesti Bundewehra i onom liku koji se pred neoosmanskim sultanom nije suprotstavio raspredu sjedinjena, pa je gospođa Ursula bila određena sjediti na pričuvnom položaju. Navodna vladarica Europe?! Na pričuvnom položaju. A Guzonja ni da mrdne?! Šutio kao „mona“, nemajući petlje suprotstaviti se novom Sultanu. Inače, taj je lik nadasve dobar Plenkovićev pajdo. Kuda to sve vodi, pažljivo pitanju zabrinuti ljudi?!

Ulrich Beck je govorio o „društvu rizika“. S obzirom na korona-krizu i sve izazove po međunarodnu sigurnost danas možemo li reći da je njegova sintagma aktualnija nego ikada?

Da! Naš Ulrich Stražnji (Beck) premda je nedavno preselio u Ahiret, anticipirao je sve ovo što nam se događa. Naravno u kontekstu njegove teorije refleksivne modernizacije koja ima tri markera. Prvi je individualizacija, drugi je Beckdruštvo rizika a treći globalizacija. Njegova je teorija danas aktualnija nego prije. Valja reći da je promišljao društvo rizika (die Risikogesellschaft) u okviru paradigme industrijskog društva, dakle, onoga kojega je odredio kao „kontejnersko društvo“ „okovane geografije, s naslova metodološkog nacionalizma, dok se danas društvo rizika javlja kao globalno društvo rizika, koje se više ne može istraživati iz pozicije metodološkog nacionalizma, već kozmopolitizma.

U odnosu na nemoć globalnog upravljanja globalnim društvom rizika iz perspektive metodološkog kozmopolitizma, i nove renacionalizacije u odnosu na posrnulu globalizaciju i globalno upravljanje (global governance), pozicija metodološkog nacionalizma naglo je ojačala. Zašto? Zato što je globalno upravljanje krizom i društvom rizika doživjelo pad i dno, i zato što je naglo oživjela uloga nacije države u upravljanju korona krizom, kao tipom globalnog društva rizika, premda su neoliberalni teoretičari, na vrhuncu globalizacije, proglasili „kraj nacionalne države“, kao što je drug Stjepan/Karl Marx razvio teoriju „odumiranja države“ i diktature proletarijata koja je završila u formi diktature. Kad tamo kraj nacionalne države pokazao se kao njezina renesansa.

Na kraju, ne zauzimam pozicije! Ne navijam! Govorim što vidim! Slobodno mislim! I nitko mi ne će staviti „gubec za zubec“. Jer se ne bojim! Moja pozicija je kardinalska! U odnosu na broj nataloženih godina bliže sam transcendenciji, nego što nisam. S kardinalima i patrijarsima nije se zezati?! Ma što god tko mislio o tome?! Zar ne?!

Razgovarao: Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 14-06-2021, 13:45:09

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.