Razgovor: dr. sc. Stjepan Šterc, predstojnik Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo i voditelj istoimenog studija, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu

Od našega posljednjeg razgovora u listopadu 2019. godine na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu zaživio je Studij hrvatskog iseljeništva i demografije. Koliko ste zadovoljni s dosadašnjom implementacijom programa studija?

Studij demografije i hrvatskog iseljeništva na Fakultetu hrvatskih studija apsolutna je novina na Sveučilištu u Zagrebu po predmetu interesa, pristupu i teorijskom konceptu jer se na akademskoj studijskoj i istraživačkoj razini razmatraju vjerojatno i najvažnija pitanja suvremene Hrvatske. Demografska i iseljenička razvojna problematika u zemlji kojom vladaju depopulacija, prirodni pad stanovništva, starenje, odlazak mladih, smanjivanje broja učenika i velika praznina u izvangradskim područjima postavljena je u temelj ukupnog razvoja.

Povezivanjem studija u dvopredmetni studijski obrazac s ostalim studijima na Fakultetu omogućuje studentima dodatnu širinu i u konačnici veću mogućnost zapošljavanja. Druga je već upisna generacija na studiju i početni je zanos, vjerujemo ipak samo na kratko, malo primirila virusna kriza. Programska primjena, sve oko studija i reakcije na studij iz iseljeništva potvrđuju potrebu njegovog uvođenja i nastavka u atmosferi identitetskih poimanja hrvatske razvojne budućnosti.

Korona-kriza zasigurno donosi određena ograničenja, no u budućnosti je plan da mladi Hrvati iz dijaspore dođu studirati u Hrvatsku, barem na jedan semestar i tako upoznaju svoju staru domovinu. Postoji li interes?

Ograničenja u virusnoj krizi i nisu baš tako mala jer se nemogućnošću izvođenja neposredne nastave puno toga gubi u sadržajnom i odgojno-obrazovnom smislu. Linijska se nastava ne može nazvati pravom akademskom nastavom kako god se to želi prikazati drugačije, a najveći su gubitnici studenti. Hrvatsko je iseljeništvo u cijelosti prihvatilo novi studij i kroz njega vidi novi oblik povezivanja s matičnom zemljom, a krizna su vremena zaustavila praktički sva kretanja pa je početni idealizam dolaska ostavljen za mirnija vremena. Nezavisno od različitih tumačenja uglavnom s neidentitetskih pozicija, predmetni interes ovog će studija uvijek postojati jer demografska i uža migracijska će pitanja biti stalna hrvatska i europska aktualnost.

Ne postoje precizni podatci, no prema nekim procjenama iz Hrvatske se od 2013. godine iselilo oko pola milijuna ljudi. Je li se takav egzodus mogao predvidjeti i barem donekle ograničiti pametnim strateškim demografskim politikama?

Procjene su različite i rasponi od 250 000 do 500 000 ovisno čija se statistika uzima u obzir, iako je bliža toj brojci ukupna depopulacija koja uključuje iseljavanje i prirodni pad stanovništva. Predviđanja su siline egzodusa i prirodnog pada stanovništva znanstvena konstanta već dugi niz godina, samo što nije bilo gotovo nikakve ozbiljnije političke reakcije na projekcijske nagovještaje i stvarnost službenih podataka. Izostanak strateških nacionalnih programskih postupanja veliki je krimen hrvatskih izvršnih vlasti, iako je prvi dokument demografskog razvitka Hrvatske donesen prije 25 godina aklamacijom u Saboru.

Mirnoća s kojom se promatrala demografska devastacija Hrvatske s političke, društvene pa dijelom i znanstvene razine više je predmetnim granskim znanstvenim krugovima sličila na plansko provođenje, nego neznanje i nesnalaženje. Točno je, hrvatska je izvršna vlast mogla ublažiti pa čak i zaustaviti strateškim odlukama demografsko nestajanje, ali nije.

Razlozi iseljavanja

Može li se danas s preciznošću utvrditi koji su glavni razlozi tolikog iseljavanja?

Navest ćemo ih taksativno kako su u javnim istraživanjima posloženi razlozi recentnog odlaska uglavnom mlađe populacije iz Hrvatske.
1. Način upravljanja Hrvatskom.
2. Radna, stambena i financijska nesigurnost.
3. Strah od budućnosti.
4. Politička dominacija u svemu.
5. Odlazak u uređeno društvo.

Podrobnije bi se moglo naravno o svakom od navedenih, no ostaje činjenica kako je vođenje Hrvatske postao s vremenom prevladavajući razlog, a kako se izvršna vlast i dalje ne usmjerava primarno prema ukupnoj hrvatskoj populaciji, iseljavanje će iz Hrvatske i nakon primirivanja virusne krize zaustavljati ukupni razvoj i opterećivati temeljne sustave na kojima počiva hrvatska država.

Često se govori o pogubnim posljedicama iseljavanja na zdravstveni i mirovinski sustav. No nedostatak ljudi znači i nemogućnost efektivne kontrole prostora što postaje posebno izraženo u kontekstu modernih migracija. Jesu li hrvatski političari uopće svjesni te činjenice?

Hrvatski pozicijski političari svjesni su samo vlastite potrebe opstanka, a ostalo im se vezano za demografsku i iseljeničku problematike čini samo kao dodatni teret vladanja. Pražnjenje hrvatskih prigraničnih prostora zadire u temelje nacionalne sigurnosti, a ljudska je populacija njezin najvažniji dio i čimbenik. Migracije će stanovništva u hrvatskoj i europskoj budućnost biti ne samo pitanje dohvata radne snage za potrebe razvijenih gospodarstava, nego i kontrole pa i osvajanja prostora kao supstitucija ratnim djelovanjima, kakvih smo ranije u povijesti imali u našem užem i širem okruženju.

Najveća je odgovornost na političarima

U Hrvatskoj je klijentelistički sustav nedvojbeno jedan od glavnih kočničara ne samo demografskih politika. No i na čitavu Zapadu danas imamo negativne demografske trendove, pa je tako recimo britanski autor Douglas Murray napisao knjigu „Čudna smrt Europe“, a još ranije Patrick Buchanan „Smrt Zapada“. Mogu li se uopće zaustaviti takvi trendovi koji očito imaju i dublje vrijednosne uzroke?

Vrlo se često cijeli problem postavlja u utopističke okvire rješavanja i gotovo nihilističku negaciju mogućnosti i nedvojbeno je takav pristup rezultat ideologizacije modernizma. Nisu to nikakva svjetonazorska pitanja, već primarno razvojna i sukladno je tome nužan pomak iz dekadencije koju svaki racionalni pristup ne može prihvatiti. Razvijena društva imaju dovoljno intelektualnih i materijalnih mogućnosti takvog prihvaćanja, samo što se sve to uglavnom usmjerava s političke razine.

Dohvat radne snage ne može biti samo po imigracijskom obrascu, već se radna snaga kao i sva ostala razvojna planiranja trebaju postaviti prema značenju ljudske populacije i prema jedinom nositelju budućnosti, a to su djeca. Inače će imigracijski model dovesti do neuređenosti društava, promjene identiteta, nesigurnosti i povijesnih promjena u prostoru. Najveća je odgovornost na političarima i koji to shvate na vrijeme mogu usmjeravati i svoj demografski razvoj.

Hrvatska svake godine prirodnim putem gubi, ako se ne varam, oko 20.000 ljudi. Ima li Hrvatska ikakav odgovor na demografsku situaciju? Imaju li političari, osim u predizborno vrijeme, uopće sluha za ovu problematiku?

Prošle je godine i ta brojka premašena, a s političke razine niti slova. Muk, tišina i dociranje o dobroti i uspješnosti vladanja Hrvatskom. Izvršno vladanje samo po modelu ostavljanja dojma retoričkim predstavama ne može niti jedan strateški hrvatski problem postaviti u fokus svog djelovanja. Sluh za hrvatsku razvojnu i revitalizacijsku demografsku budućnost je nešto što u hrvatskoj političkoj stvarnosti gotovo niti ne postoji. Postoji samo predizborna dobrota prema biračima, koja se napušta samim dolaskom na vlast i izborom podanika graničnih mislećih i sličnih vrijednosti. Rezultati su vidljivi svakom novom službenom objavom demografske statistike.

Europsko dno

Korona-kriza dovela je i do velike ekonomske krize. Ako se prisjetimo ranije krize i činjenice da se Hrvatska ekonomski oporavljala mnogo sporije nego bogatije države EU-a, znači li to da nas možebitno očekuje novi egzodus?

Hrvatska će s ovakvim upravljanjem sporije izlaziti iz virusne i gospodarske krizne situacije, a pogotovo stoga što je prema puno gospodarskih, financijskih i socijalnih pokazatelja prigrlila europsko dno. Nisu to samo pokazatelji s unutrašnje razine, nego takve potvrde stižu sa svih relevantnih europskih razina. Potrebe se europskih gospodarski razvijenijih gospodarstava za radnom snagom neće smanjiti, a upravo je radna snaga iz Hrvatske i okruženja vrlo poželjna pa je očekivanje novog egzodusa realnost.

Pratim Vaš rad već dugo vremena. I drugi su demografski stručnjaci aktivni, no vi doslovce vičete kao glas u pustinji, da uporabimo biblijske metafore, sve ove godine i upozoravate na katastrofu koja nas očekuje, neumorno držeći predavanja diljem Hrvatske. Jeste li se već umorili, posebno suočeni s nedovoljnim sluhom političkih struktura?

Demografske su pustinje hrvatska stvarnost i praznina hrvatskih izvangradskih područja opominje. Zapravo u hrvatskoj političkoj mirnoći i nemate puno izbora, nego stalno ukazivati pisanjem, predavanjima i javnim nastupima na statističku neumoljivost koja dolazi svakom novom službenom statističkom objavom. Imate pravo, naši su izričaji poput pustinjskog vapaja koji teško dolazi do sigurnih političkih oaza, ali obilazeći hrvatske praznine gotovo u propovjedničkoj ulozi tragovi ipak ostaju u lokalnim sredinama, koje nisu više mogle čekati signale s oaza i same su krenule. Provode revitalizacijsku politiku prema svojim mogućnostima i potrebama i pokazuju razumijevanje i uspješnost. Najveći je to rezultat pustinjskih glasova i pokazivanje puta pozicijskim izvršiteljima. Umor dolazi s vremenom, a anuliraju ga samo novi izazovi i signali koji ne prihvaćaju hrvatski usud odlazaka.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.