Razgovor s književnikom Đurom Vidmarovićem

U protekle tri godine književnik Đuro Vidmarović bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika (DHK), a ranije i predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća. U opširnom i zanimljivom razgovoru s VidmarovićVidmarovićem smo govorili o problemima s kojima se suočavao u mandatu na čelu DHK, o položaju književnika danas, ali i o aktualnoj političkoj i društvenoj situaciji u Republici Hrvatskoj.

Do prije nekoliko ste dana obnašali dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika (DHK-a). Recite nam malo o stanju koje ste zatekli preuzimanjem te dužnosti, uključujući i složene imovinsko-pravne odnose glede prostora Društva.

Društvo hrvatskih književnika „preuzeo“ sam prije tri godine od kolege Božidara Petrača. Kao udruga Društvo je bilo stabilno s ustaljenim programom rada i s ustaljenim problemima. Gorući problem s kojim sam se suočio, zajedno s članovima Upravnog odbora bilo je rješavanje imovinsko – pravnih odnosa nastali reprivatizacijom prostorija u kojima se Društvo nalazi. Naime, palača Kolmar je 1945. nasilno oduzeta vlasnicima, a nakon demokratskih promjena ona je vraćena njihovim potomcima. U cijelom prostoru pored četiri obitelji peti suvlasnik je bila država Hrvatska. Dugo godina vodila se sudska parnica s vlasnicima koji su željeli dobiti u posjed svoju kuću, ali bez nas. Za DHK je to bilo pogubno rješenje, a osim toga očekivali smo i razumijevanje od strane države.

Tijekom moga mandata vođeni su razgovori s novoformiranim Ministarstvom državne imovine kako bi se pronašlo rješenje. Pronađeno je zahvaljujući ministru dr. sc. Goranu Mariću, tako što se država odrekla svojih prava na prostorije u prizemlju koje su predviđene za restorane ili trgovine, a vlasnici su se odrekli svojih potraživanja u prostorijama DHK-a. Bilo je to dobro rješenje. Međutim, kako kod nas ništa ne ide jednostavno i ovom prilikom javio se problem stanarine. Određena nam je stanarina u visini koju Društvo nije moglo podmiriti i ako bi ostala u prvotnom iznosu to bi značilo naše iseljavanje. Morali su se voditi novi pregovori kako bi se stanarina svela na razumnu mjeru i time DHK sačuvalo od dislokacije, a ona bi neizbježno dovela do raspada Društva.

Trebalo je dokazati kako se DHK ne može natjecati s bankama, inozemnim predstavništvima i ostalim moćnim profitabilnim ekonomskim ili bankarskim institucijama. To bi bilo i besmisleno, jer DHK je vrhunska kulturna udruga koja ima nezaobilazno nacionalno značenje. Izbaciti DHK iz radnih prostorija u kojima se nalazi upravo na 120. obljetnicu postojanja bilo bi oblik herostratizma. Hvala Bogu,država (Ministarstvo kulture) je to „shvatila“.

 Kolmar

Palača Kolmar u kojoj je smješteno DHK

Nakon što smo se s radošću oprostili od mučnih pregovora uslijedila je 2020. epidemija, a potom je Zagreb pogodio razorni potres. Zgrada Kolmar je jako stradala jer je to zdanje sagrađeno još 1907. godine u austrijskom historicističkom stilu. Nakon potresa morali smo iseliti administrativni aparat i središte društva i početi rad iz privatnih stanova. Dobro smo u tome uspjeli zahvaljujući entuzijazmu svih nas u vodstvu Društva. Časopisi su izlazili redovito, knjige također, a književne prezentacije počeli smo odrađivati uz pomoć on line tehnike.

U isto vrijeme, iskoristili smo sretnu okolnost što smo tijekom osiguravanja u ugovoru naveli i rubriku „od potresa“. DHKZahvaljujući tome postavili smo zahtjev za isplatom novca koji nam pripada. Odmah smo zamolili državne i gradske vlasti da sa zgrade skinu oznaku „crveno“ i dopuste nam da vlastitim sredstvima krenemo u obnovu. Poštivali smo zakonske norme, raspisali natječaj i odlučili se za najpovoljnijeg izvođača. Pri tome veliku fleksibilnost pokazala je naša poslovna tajnica Maja Kolman Maksimilijanović i njezin suprug, kao i naš član Ivica Glogoški, građevinac po struci koji je preuzeo na sebe nadzorničku ulogu. Uz velike napore, ali i neizvjesnost uspjeli smo najveći dio radnog prostora staviti u funkciju i 26. rujna 2020. održati Izbornu skupštinu.

Ostao je još jedan problem koji za moga mandata nismo uspjeli riješiti, a to je klupski restoran. Taj restoran je sastavni dio hrvatske književnosti. Sada, zbog toga što nismo vlasnici prostora u kojem radimo nemamo pravo na restoran. Moj nasljednik i njegovi suradnici morati će s državom pronaći rješenje, a ono je vrlo jednostavno: omogućiti interni restoran, zapravo kafeteriju, uz podršku nekoga tko se time profesionalno bavi, ali bez ulaska vanjskih gostiju. Restoran mora služiti našim članovima koji se u ovom trenutku nemaju gdje sastajati, planirati svoje knjige i nastupe i sve ono što je u ranijim godinama omogućavao Klub književnika.

Ostali problemi s kojima sam se suočio na početku mandata djelomično su riješeni. To su npr. objavljivanje naših izdanja uz podršku Ministarstva kulture, otkup knjiga, socijalno zbrinjavanje starih i bolesnih kolega, skrb o grobljima odnosno grobovima, imenovanje ulica, trgova i ostalih memorijalnih toponima po našim istaknutim članovima, komunikacija s Hrvatskom televizijom i glavnim dnevnim novinama itd. Glavni problem nije riješen, a to je vraćanje dostojanstva hrvatskom književniku i vrijednome književnom djelu. Naši kolege ne mogu živjeti od svoga književnog rada, a to je situacija koja šteti književnosti i ne služi državi na ponos.

Prostor Društva hrvatskih književnika, rekli bismo, ima i svoju posebnu povijesnu vrijednost. Važnu je ulogu odigrao i tijekom uspostave moderne samostalne hrvatske države.

Hvala Vam što ste podsjetili na ovu povijesnu činjenicu. Doista, u Društvu hrvatskih književnika zbivali su se ne samo književni, već i politički događaji. Od mnogih, spomenuo bih samo nekoliko. Godine 1988. predsjednica DHK Marija Peakić – Mikuljan započela je obračun s rigidnom komunističkom strujom koju je utjelovio Goran Babić, partijski dužnosnik zadužen za književnost i glavni urednik moćnog književnog lista „Telegram“. Taj čovjek i njegovi trabanti ideološki su terorizirali kolege prisiljavajući ih na partijsku stegu i disciplinu agresivno i bespoštedno. Najgrublji primjer toga je javno pisanje Gorana Babića o neophodnosti kažnjavanja pokojnoga dr. Ivana Šretera zbog toga što se FTusudio koristiti hrvatski književni standard. Tražio je njegovu likvidaciju. I to javno u Slobodnoj Dalmaciji, što je najsramniji tekst koji je napisao neki od članova DHK. Godine 1989. u prostorijama DHK održani su književni susreti hrvatskih autora iz iseljeništva s domovinskim književnicima. Bio je to prvi nastup mnogih književnika koji su se nalazili u političkoj emigraciji i bili od strane jugoslavenskih vlasti tretirani kao ustaše i neprijateljska emigracija. Taj važan susret navijestio je neizbježne demokratske promjene.

U veljači 1989. član DHK dr. Franjo Tuđman nastupio je na tribini u prostorijama Društva i prvi puta javno iznio program novog političkog organiziranja u višestranačkom smislu. Još se jednom pokazalo kako je DHK prostor kreativne slobode i demokratskog sučeljavanja. I to je bio izuzetno važan povijesni trenutak. Godine 1990., prilikom uhićenja, a potom suđenja hrvatskim domoljubima iz Virovitice, s balkona DHK održani su veliki govori istaknutih hrvatskih političara ispred nepregledne mase koja je ispunila cijeli Trg bana Jelačića. Ponovo je balkon DHK poslužio kao mjesto slobodnog govora.

Nakon demokratskih promjena, u vrijeme predsjednikovanja Nedjeljka Fabria, Društvo je dobilo, odnosno vratilo svoje izvorno ime: Društvo hrvatskih književnika, umjesto Društvo književnika Hrvatske. Bio je to povratak iz genitiva koji nas je opterećivao od 1945. godine.

Treće, podsjetio bih da je značajan dio članova DHK sudjelovao u utemeljenju Republike Hrvatske kao nezavisne države.

Spominjem samo najvažnije aktere povijesnih događaja, a koji su bili članovi DHK: Franjo Tuđman, Vlatko Pavletić, Dubravko Jelčić, Nedjeljko Mihanović, Dalibor Brozović, Ivo Sanader, Neven Jurica, Ivan Tolj, Đuro Vidmarović, Božidar Petrač, Zdravko Gavran, Živko Kustić, Marija Peakić – Mikuljan, Vlado Gotovac, Antun Babić, Miro Međimorec, Božidar Brezinščak Bagola, Ante Matić, Drago Štambuk, Ivan Aralica, Anđelko Mijatović, Nevenka Nekić, Hrvoje Hitrec, Mile Pešorda, Julije Derosi, Mirko Vidović, Veljko Barbieri, i drugi.

Hrvatski književnici uključili su se u Domovinski rat kao dragovoljci. Formirana je i posebna bojna sastavljena od književnika a kojoj je na čelu bio Josip Palada.

Ovo je samo dio povijesnih činjenica vezanih uz djelatnost članova DHK, ili samoga Društva.

Prostorije Društva hrvatskih književnika bile su znatno oštećene u potresu. Kakva je trenutačna situacija s njihovom obnovom?

Hvala Bogu najveći dio prostorija DHK uspjeli smo obnoviti vlastitim sredstvima uz veliko zalaganje administrativnog aparata, predsjednika i Upravnog odbora DHK. Danas su te prostorije u radnoj funkciji. Preostaje još nekoliko zahvata koje moramo obaviti u suradnji s Zavodom za zaštitu kulturnih i povijesnih spomenika. Npr. naša stolarija je drvena i kroz proteklo vrijeme oštećena tako da je neophodna obnova. Stakla na prozorima i vratima su jednostavna, nekadašnja i neophodno ih je zamijeniti. Sve to moramo učiniti uz pomoć države. Isto tako potrebno je pojačati toplinsku izolaciju na suvremeni način. I zato je potrebna pomoć države. Nažalost, cijela zgrada je još uvijek oštećena, a to nadilazi i naše mogućnosti i naše nadležnosti. Meni kao bivšem predsjedniku je neobično važno što se rad Društva vratio na svoju adresu i što se njegove aktivnosti mogu obnoviti u vlastitom prostoru.

Kako sada, s pogledom unatrag, gledate na svoj mandat? Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočavali?

Na ovo pitanje već sam dobrim dijelom odgovorio u prethodnim odgovorima. Najveći izazovi došli su iznenada s epidemijom i potresom, a prije toga s realnom opasnošću da budemo izbačeni na ulicu. Ostali izazovi su književnog i strukovnog sadržaja i oni su trajna „vrijednost“ našeg Društva. Kao što su dostojanstvo književnika i književnog djela, položaj hrvatskoga književnog jezika, međunarodna književna suradnja itd.

Nedavno je izabrano novo vodstvo Udruge. Kako komentirate izbore i rezultate? Primijetili smo velik odziv članstva, unatoč složenim epidemiološkim uvjetima.

Dobro ste primijetili: unatoč epidemiološkim preporukama i mjerama koje su zahtijevale nošenje maski, mjerenje temperature, upisivanje osobnih podataka, socijalnu distancu itd. na Skupštinu je došao veliki broj kolegica i kolega. Neki čak iz udaljenijih mjesta. Nažalost, naši članovi iz susjednih država nisu mogli doći, jer po našem Statutu ne postoji mogućnost elektronskog glasovanja. Pokazalo se u ovom trenutku kako se ovaj problem mora ugraditi u novi Statut. Velik broj nazočnih osobno me je obradovao. Pokazalo se kako su članovi ostali vjerni DHK – u, kako su zainteresirani za Društvo i žele sudjelovati u izboru novoga vodstva. U strogim epidemiološkim uvjetima ispunjen je cijeli dnevni red, izvršeno glasovanje na demokratski način i izabran je predsjednik, izvršni odbor, sud časti, povjerenstvo za Statut i ostala tijela koja spadaju u nadležnost Skupštine. Osobno se nisam kandidirao, ali sam želio da izbori prođu u najboljoj demokratskoj tradiciji, što nam je i uspjelo.

JN

Zbog koronakrize odgođeno je svečano obilježavanje 120. obljetnice osnutka DHK-a. Hoće li se na kraju ipak proslaviti ta obljetnica?

Hvala na ovom pitanju. Željeli smo na vrlo svečan način obilježiti 120. godina postojanja i kontinuiranog djelovanja DHK. Određen je bio i datum u mjesecu travnju. Nažalost, epidemija i potres prinudili su nas na odgađanje ove svečanosti. Ona će se održati čim se za to stvore potrebni epidemiološki uvjeti. Očekujemo veći broj članova i gostiju, a za toliko ljudi naše radne prostorije na Trgu bana Jelačića su premalene.

Društvo hrvatskih književnika od svojega je osnutka predstavljalo okupljalište istaknutih intelektualaca, a iz njega su svojedobno krenuli i demokratski procesi u Republici Hrvatskoj. Kako gledate na današnji položaj DHK-a u hrvatskom društvu?

Imate pravo: iz DHK su krenuli mnogi demokratski procesi u Hrvatskoj i ono je bilo utočište hrvatskih intelektualaca i hrvatskih književnika. Dijelilo je sa svojim narodom njegovu povijesnu sudbinu. Bilo je izloženo političkim DHKmanipulacijama, uzdizanju i rušenju, ali je opstalo u svim vremenima, često uz cijenu kompromisa kako bi se sačuvalo ono najbitnije što ga određuje, a to je književnost na hrvatskome jeziku. Danas je uloga DHK drugačija nego u vrijeme prije nacionale državne samostalnosti. Ta nas je činjenica udaljila od politike u užem smislu, ali nas je stavila u položaj branitelja dostojanstva hrvatskih književnika i hrvatske knjige. Pojavile su se pojave na koje nekada nismo računali. Kao npr. pogubnost liberalne ekonomije koja sve pretvara u robu pa i knjigu, stranačke političke manipulacije koje se očituju i kroz ulogu ministara i ministarstva kulture; protuhrvatske snage koje žele vratiti Novosadski pravopis i obnoviti jugoslavenski kulturni prostor djeluju protiv nas neprijateljski, država ne skrbi dovoljno o hrvatskom jeziku kao ustavnoj kategoriji što ugrožava smisao našeg postojanja, država dovoljno ne cijeni književnike i književno djelo što zahtjeva naš otpor, pa često i opozicijsko reagiranje, čime nas se gura u sferu politike, što nam nije potrebno. Isto tako, udaljavanje državnih vlasti od iseljeništva stavilo je u delikatan položaj naše autore koji žive izvan Hrvatske, poglavito u dijaspori. DHK se trudi biti udruga svih hrvatskih književnika bez obzira na njihovo privatno stranačko opredjeljenje, vjeru ili mjesto stanovanja, uz uvjet da svakih član poštuje Statut, a po tom Statutu mi smo društvo hrvatskih književnika što mnogima nije po ćudi. Iz rečenog je vidljivo kako DHK treba postojati i mora još ustrajnije raditi na ostvarenju svoga programa.

Koliko ste bili zadovoljni medijskom pozornošću prema radu DHK-a, a koliko financijskim podupiranjem tog rada?

S medijskom pozornošću uopće nisam bio zadovoljan. Bolje rečeno s pozornošću glavnih državnih medija kao što su HRT i ostale od države podržavane TV kuće, zatim dnevni tisak, agencije itd. Tek nekoliko medijskim institucija pokazalo je interes za naš rad. To su prije svega lokalne TV stanice, a posebno bih istaknuo TV Laudato koja nam svaki tjedan oslobađa 45 minuta za predstavljanje pojedinih književnika. Odnos državnih medija prema meni kao predsjedniku DHK, bio je vrlo maćehinski. Tu se osjetila nečija stranačka, ideološka, pa i konfesionalna intervencija. Glede financijske podrške možemo biti relativno zadovoljni premda način financiranja naših rukopisa, a poglavito njihova distribucija zahtijevaju novu razradu i nova rješenja. S položajem hrvatske knjige uopće i hrvatskih književnika posebno, nisam zadovoljan.

Poseban problem je odnos države prema izdvojenim članovima iz DHK koji su oformili svoju udrugu pod nazivom KnjigeDruštvo hrvatskih pisaca. Ne bih želio nikoga povrijediti, ali ako bismo pravili temeljitu analizu podrške ovoj udruzi kroz medijsku afirmaciju u odnosu na ostala dva književna društva, došli bismo do jasnih podataka.

Kakav je danas položaj književnika u hrvatskom društvu? Jesu li najveći problemi egzistencijalne prirode?

Današnji položaj književnika je dvojak. Imamo manju grupu kolegica i kolega koji su, odnosno čija su djela školska lektira i njihov položaj može biti donekle zadovoljavajući. Odličan je položaj pisaca koji su uhljebljeni u nekoj državnoj službi, ili u nekoj moćnoj TV kući ili novinama. Uglavnom su to ljudi koji djeluju s tzv. krležijanskih pozicija, a često puta su to titoističke i orjunaške pozicije. Ostali su književnici u nikakvom položaju, jer ne mogu živjeti od svoga rada. Moraju se ponižavati da bi uspjeli objaviti knjigu, a tražiti honorar za objavljeno djelo već pomalo postaje nerazumno. Ustalilo se razmišljanje po kome književnik mora biti sretan ako mu se knjiga uopće objavi, a ne biti bezobrazan i nezahvalan, pa k tome tražiti i nekakav honorar. U teškom su položaju stari i bolesni kolege i kolegice koji nisu osigurali na vrijeme smještaj u nekom od državnih domova za umirovljenike. Privatni domovi imaju ekonomsku cijenu koja je daleko iznad prosjeka mirovina naših književnika.

Koliko su hrvatski književnici danas prevođeni na europske jezike? Postoji li možda kakva kulturna politika na razini države koja bi osigurala da hrvatska suvremena djela osvanu na policama knjižara i knjižnica u inozemstvu?

Ovo je važno pitanje. Teoretski država preko Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva znanosti potpomaže prevođenje naše književnosti, ali uz uvjet da prevoditelj i nakladnik budu iz zemlje primateljice. Loša je pojava što neke političke stranke ili političke koterije pa i nakladnici i interesne grupe forsiraju prevođenje književnih djela koje njima odgovaraju po ideološkim ili estetskim kriterijima bez obzira na njihovu umjetničku vrijednost. Vrlo često to su djela s političkim sadržajem negativno određenim prema Hrvatskoj. Zoran primjer predstavljaju nekadašnje članice DHK Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, zatim Goran Babić, te niz unutarnjih titoističko – orjunaških pera. Na taj način pred svijetom se ne predstavlja ono najvrjednije što naša suvremena književnost ima.

Na sreću, imamo jednu iznimku koju predstavlja Anđelko Vuletić. On je uspio zainteresirati inozemne prevoditelje i izdavače za svoja djela, a oni su ih objavili bez pomoći hrvatske države zahvaljujući njihovoj umjetničkoj vrijednosti. Bilo bi normalno da se na razini Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva kulture uspostavi jedno stručno tijelo sastavljeno od eminentnih, kompetentnih, ideološki i stranački neopterećenih književnih znalaca koji bi predlagali svake godine najvrjednija hrvatska djela za prevođenje na strane jezike preko naših Veleposlanstva i Katedara za hrvatski jezik, što znači da bi trebala postojati i kulturna diplomacija. Sadašnje stanje nije dobro.

Već nekoliko godina aktivni ste na Laudato televiziji gdje vodite emisiju o književnosti. Koliko ste zadovoljni gledanošću i interesom publike?

Hvala na ovom pitanju, ali najviše hvala ravnateljici Laudato TV Kseniji Abramović koja je prihvatila moj projekt koji se Laudatonaziva „Susret u Riječi“, u kojem tijekom 45 minuta u formi neposrednog razgovara imam čast predstavljati zaslužne hrvatske književnike, književne povjesničare i književne teoretičare. Ova emisija traje već tri godine i emitira se svaki tjedan. Ja uređujem i vodim razgovore besplatno i to je moj prilog hrvatskoj kulturi. Pomalo sam umoran i nadam se pronaći nasljednika među mlađim kolegama koji bi to radili pod istim uvjetima: besplatno s puno entuzijazma, s dosta utrošenog slobodnog vremena, analitički i enciklopedijski. Nažalost, do sada kandidat nije bilo.

TV Laudato se na moju veliku radost gleda po cijeloj Hrvatskoj, pa i izvan nje. To omogućuje ova moderna elektronika. Zbog toga sam doživio ugodne trenutke pohvale npr. u Kanadi gdje sam se najmanje nadao da je neko i čuo za ovu emisiju. Moram kazati, kako je većina emisija „Susret u Riječi“ urađena tehnički i stručno na zadovoljavajući način, ali niti jedna tzv. državna TV nije pokazala zanimanje preuzeti neku od emisija premda su u njoj gostovala eminentna imena i iznosila informacije koje se ne mogu pročitati nigdje drugdje. Taj bojkot nije slučajan. Uporno sam ponavljao i ponavljam da gostovanje u navedenoj emisiji nema konfesionalni karakter, jer je riječ o kršćanskome nadahnuću u estetskom i etičkom smislu, a ne u promidžbenom ili propedeutičkom smislu.

I za kraj, s obzirom na to da hrvatska kultura neizbježno ovisi i o političkom okviru u kojem se nalazi, molili bismo Vas da procijenite trenutačnu političku i društvenu situaciju u državi.

Dozvoljeno mi sada govoriti malo slobodnije, jer više nisam predsjednik DHK, već običan književnik, bivši političar i bivši veleposlanik, građanin Lijepe naše i biračPolitika. Dijelim sudbinu svoga naroda s nešto pojačanim osobnim emocijama zbog toga što sam sudjelovao sa svojim skromnim snagama u stvaranju Republike Hrvatske i u stvaranju njezine suvremene diplomacije. Kao bivši političar, odnosno saborski zastupnik i obnašatelj visokih stranačkih dužnosti nalazim se u potpunoj arhivi. Pozivan sam na obljetnice kako bi održao prigodni govor. Na čelo državne vlasti i stranke došli su mlađi kadrovi koje ja ne poznajem i koji mene ne poznaju.

Možete zamisliti sljedeću situaciju: nakon izbora nekoliko puta molim predsjednika Gradskog odbora Zagreba, moje Stranke za protokolarni susret-upoznavanje, a ovaj delija to odbije. U moje vrijeme Stranka je u Zagrebu imala većinu, a sada pod njegovim vodstvom je marginalizirana. To je odnos stari-mladi in vivo. Često sam bio upućen na zaključak kako ti mladi kadrovi nisu oduševljeni ako im mi, stariji kolege, nešto savjetujemo, ili ne daj Bože prigovaramo. Zbog toga šutim i ne guram se, i kako bi rekao Kranjčević „gutam svoju bol“.

Sretan sam što, citiram predsjednika Tuđmana: „imamo Hrvatsku“ i ona je „onakva kakvom smo ju sami učinili“. Demokracija je najlošije političko uređenje, ali boljega nema. Patim zbog svoje Slavonije koja je demografski opustošena, čija su rodna polja pretvorena u šikare, gdje se uvečer kada prođete kroz sela tu i tamo vidi osvijetljen prozor. Bojim se ovog vala iseljavanja jer sam u cijelosti svjestan, na osnovu iskustva od 1960. pa nadalje, kako su se naši gastarbajteri vraćali u domovinu umrijeti, a njihovi potomci to nisu željeli. Kuće koje su gradili kao i grobnice, SAbordanas se prodaju u bescjenje. Nesretan sam zbog toga što su ljevičari degradirali Tuđmanovu politiku pomirenja i mi se 2020. ponovno tučemo na razini ustaše-partizani.

Ponovo je logor Jasenovac tema za stigmatizaciju cijele nacije, a povijesna vrela se zabacuju, Bleiburški genocid se opravdava, jazovke se ne iskopavaju i ne obilježavaju, veliki Domovinski rat se u udžbenicima minorizira, a „Oluju“ pokušavaju politički demonizirati. Dragovoljci se ismijavaju, a država plaća novinare, filmadžije i pisce koji to čine. Ponovno lijevi političari žele Hrvatsku pretvoriti u kopiju socijalističke republike samo što je sada glavni grad Bruselj, a ne Beograd i time dehomogeniziraju naciju. Ponovo desni političari strančare, grizu jedni druge, nadmudruju se i vode politiku koju je pokojni Dubravko Horvatić nazvao „laprdentia croatica“.

Ogorčen sam zbog korupcijskih afera, zbog nezaposlenosti, zbog uvozničkog lobija koji je uništio našu domaću proizvodnju, zbog zatvorenih tvornica, a otvorenih beskrajnih lanaca stranih trgovačkih centara, zbog prodanih banaka preko kojih nam stranci isisavaju nacionalnu supstancu. Ali nisam pesimist. Ima nade. Vjerujem u novi naraštaj. Imam (da budem pretenciozan) rješenje: Vratimo se Tuđmanovim izvorima: „kada je riječ o obrani nacionalnih interesa – nitko desniji od nas, a kada je riječ o socijalnoj osjetljivosti -. nitko lijeviji od nas“. I riječima Stjepana Radića: „glave na hrpu“ i staroj pučkoj mudrosti: „Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari“.

Razgovarao: Davor Dijanović

ĐURO VIDMAROVIĆ - BIOBIBLIOGRAFIJA

Đuro Vidmarović, književni kritičar, pjesnik, prevoditelj, povjesničar, proučavatelj kulturne baštine hrvatskih narodnih manjina, političar i diplomat, rođen je 1. travnja 1947. u Piljenicama, općina Lipovljani, Županija Sisačko-moslavačka. U Kutini završava Gimnaziju, a studij povijesti (A) i filozofije (A) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na Fakultetu za sociologiju i novinarstvo Univerziteta u Ljubljani stječe magistarsku podobnost.

-1970. - 1990. radio kao srednjoškolski profesor u Kninu, Varaždinu i Zagrebu.

Godine 1990. izabran za zastupnika u Društveno-političko vijeće Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Ovaj je saziv postao Konstituanta. Bio je član saborske Komisije za izradu Deklaracije o nezavisnosti RH koja je prihvaćena 8. listopada 1991. godine. Na parlamentarnim izborima 1992. izabran je za zastupnika u drugom sazivu Hrvatskom Državnom Saboru. Na toj dužnosti ostaje do odlaska u diplomaciju.

1990. Sabor ga imenuje članom Hrvatske Delegacije u Vijeću Republika i Pokrajina Skupštine SFRJ. Obnašao je dužnost predsjedavajućeg Delegacije.

- 1994. - 1999. izvanredni i opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini.

Godine 1995. Predsjednik Republike dodjeljuje mu Red kneza Branimira i orden Domovinske zahvalnosti.

Godine 2002. dragovoljno se povlači iz diplomacije i odlazi u mirovinu.

Od 1972. bavi se književnim radom, te proučavanjem povijesti i književne baštine hrvatskih narodnih manjina u susjednim zemljama. O tome je objavio više stotina prikaza, članaka i studija u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, Mađarskoj, Izraelu i Austriji.

Član Društva hrvatskih književnika (2017.-2020. predsjednik), član Hrvatskog diplomatskog kluba, član GLavnog odbora Matice Hrvatske (četiri mandata), član Društva za ukrajinsku kulturu, član Hrvatskoga kulturnoga vijeća (Predsjednik 2016.-2018), član Hrvatsko-ukrajinsko društvo (od 2020. predsjednik)

Studije, članke i književne priloge objavljivao u mnogim domaćim i inozemnim stručnim i književnim časopisima, kao što su: „Forum“ (Zagreb), „Republika“ (Zagreb), „Marulić“ (Zagreb), „Croatica Christiana Periodica“ (Zagreba), „Hrvatsko slovo“ (Zagreb), „Vijenac“ (Zagreb), „Kalendar Matice iseljenika Hrvatske“ (Zagreb), „Matica“ (Zagreb), „Kaj“ (Zagreb), „Kana“ (Zagreb), „Vjesnik“ (Zagreb),“Večernji list“ (Zagreb), „Šokadija“ (Zagreb) „Ruke“ (Koprivnica), „Gesta“ (Varaždin), „Čakavska rič“ (Split), „Dubrovnik“ (Dubrovnik), „Književna Rijeka“ (Rijeka), „Moslavačko zrcalo“ (Popovača), „Đakovački vezovi“ (Đakovo), „Moslavački zbornik“ (Kutina), „Novljanski vjesnik“ (Novska), „Usponi“ (Senj), „Istra“; „Nova Istra“ (Pula), „Rovinjski obzor“ (Rovinj), „Zov Srijema“ (Zagreb)„ „Glas koncila“ (Zagreb) „Zgodovinski časopis“ (Ljubljana), „Osvit“ (Sarajevo), „Literaturna Ukrajina“ (Kijiv), „Slovo prosviti“ (Kijev), „Most“ (Tel-Aviv), „Pogledi – časopis za kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj“ (Pećuh), „Narodni kalendar“ (Budimpešta), „Kalendar Gradišće“ (Eisenstadt), „Klasje naših ravni“ (Subotica), „Hrvatski glasnik“ (Crna Gora), te brojnim Portalima na svemrežju. Sudjelovao na mnogim književnim susretima i znanstvenim simpozijima u zemlji i inozemstvu.

Pojedine pjesme su mu prevođene na ukrajinski, ruski, makedonski, njemački i bugarski jezik, a sam prevodi s ukrajinskog, ruskog i slovenskog jezika.

Stihovi su mu uvršteni u antologiju Duša duše Hrvatske (Mostar, 1988), Nevena Jurice i Božidara Petrača, Hrvatske marijanske pjesme, Zdravka Kordića (Široki Brijeg, 2006.), Hvaljen budi, Gospodine moj: sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu / [priredili] Vladimir Lončarević, Božidar Petrač i Nevenka Vidak, Zagreb: Alfa: Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb, 2009., ukrajinsko-hrvatsku antologiju hrvatskog pjesništva Čudo prvoga, u prijevodu LeonidaTalalaja (Kijev, 1999.) i bugarsku antologiju Suvremena hrvatska poezija, u prijevodu Elke Njagolove (Varna, 2014.), „Most ot dumi“ (Bugarska). Kao prozni pisac uvršten je u zbirku Hrvatska Nika, Mirjane Lončar i Višnje Lovrić-Mencej (Ogranak Matice hrvatske Novska, Novska 2009.) i Trenutak proze – hrvatska kratka priča, Znanje, Zagreb, 2010. Uvršten je i u Zavičajnu čitanku Istine srca, mr. Duška Lončara (Novska, 2005.). Dobitnik nagrade „Franjo Horvat Kiš“ 2008., za književni putopis. Kao književni kritičar uvršten u slijedeće zbirke: Aralica u očima književne kritike. I. knjiga., Znanje, Zagreb, 2006.; Šumovi vremena II., Zbornik kritika (Povodom 35.-te obljetnice stvaranja Zdravka Kordića), „HZ HB“, Zagreb – Mostar, 2008. i Kritičke prosudbe o djelima s. Marije od Presvetog Srca (Anke Petričević), Matica hrvatska - Ogranak Split, Split, 2009. Godine 2015. izabran za člana Slavenske književne i umjetničke akademije sa sjedištem u Varni (Bugarska)

Knjige:

Poezija

1. Bujice i bregovi, „KUD Ilova“, Kutina, 1985.
2. Pečat od magme, „DHK – Ogranak Vinkovci“, Vinkovci, 1988.
3. Rijeka i hrast (grafičko-pjesnička mapa u suradnji s akad. slikarom
Andrijom Girardijem), Zagreb, 1990.
4. Mojom Moslavinom (s Katarinom Brkić), „Matica hrvatska – Ogranak Kutina»,
Kutina, 1991.
5. Koraci, „CIP“, Zagreb, 1991.
6. Horus u krletci, „Hrvatsko slovo“, Zagreb, 2007.
7.Mojom Moslavinom (s Katarinom Brkić) drugo prošireno izdanje, „Matica hrvatska – Ogranak Kutina», Kutina, 2016.

Proza:

1. Paprat i lišaji (književne kritike, ogledi i prikazi), „Mala biblioteka DHK“, Zagreb,
2008.
2. Protiv tmine (književne polemike), „Hrvatsko slovo“, Zagreb, 2008.
3. Čuvari sna (eseji), „Naklada Bošković“, Split, 2015.
4. Kijevski dnevnici 2014/2015, Hrvatsko-ukrajinsko društvo, Zagreb, 2020.
5. Oživjela Moslavina, Spiritus movens, Kutina, 2020.

Književno-povijesne teme

1. Pjesništvo Mate Šinkovića kao odraz povijesti i postojanosti gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj, „Čakavska rič“ br. 2, Split, 1977. p. o.
2. Pitanje asimilacije i integracije, s posebnim osvrtom na korelacije između tih dviju pojava u svijetlu jugoslavenskog prijedloga Deklaracije, „Razprave in gradivo“ br. 13-14. Inštitut za narodnosna vprašanja, Ljubljana, 1981. p. o.
3. Josip Gujaš-Džuretin, vodeći pjesnik hrvatske dijaspore, „Marulić“ br. 5, Zagreb, 1987. p. o.
4. Školstvo hrvatske narodne manjine u Mađarskoj od 1945. do 1987. godine, „Zgodovinski časopis“ br. 42, Ljubljana, 1988. p. o.
5. Hrvatska narodna manjina u Mađarskoj, „Zavoda za migracije i narodnosti“, Zagreb, 1982.
6. Suvremeni tokovi u književnosti mađarskih Hrvata, „Nakladni zavod Matice
Hrvatske“, Zagreb, 1991.
7. Gradišćanskohrvatske teme, „Libellus“, Crikvenica, 1996.
8. Gradišćanskohrvatske teme II, „Libellus“, Crikvenica, 1998.
9. Juraj Lončarević. Bio-bibliografija, Izdano potporom obitelji Lončarević, Zagreb, 2006.
10. Teme o Hrvatima u Mađarskoj, «Naklada Bošković», Split, 2008.
11. Hrvatsko rasuće, «Naklada Bošković», Split, 2009.
12. Hrvatsko-ukrajinske teme, «Naklada Bošković», Split, 2010.
13. Hrvati Boke kotorske kroz povijest (sjećanja i zaboravi), „Hrvatska krovna zajednica – Dux Croatorum“,Tivat, 2011.
14. Hrvatsko-židovske teme, Spiritus movens“, Kutina, 2011.
15. Spomenica 600. obljetnice crkve Male Gospe u Gornjoj Lastvi (1410.-2010.) (koautorstvo), „Župa Male Gospe u Gornjoj Lastvi“ (Boka kotorska), „Institut društvenih znanosti Ivo Pilar“ (Zagreb)i „Naklada Bošković“, Split, 2011.
16. Prilog povijesti Hrvata Gornje i Donje Lastve, „Hrvatska krovna zajednica – Dux Croatorum“, Donja Lastva, 2013.
17. Od mlinskog kotača do ivanjskih kolača, „Matica hrvatska – Ogranak Lipovljani“, Lipovljani, 2013.
18. Zagonetna Katerina Bilokur. Kršćanski simboli u slikarstvu Katerine Bilokur, „Društvo za ukrajinsku kulturu“, Zagreb, 2015.
19. Jurica Čenar – hrvatski pjesnik iz Gradišća, „Naklada Bošković“, Split, 2015.
20. Kijevski dnevnici, „Društvo za ukrajinsku kulturu“, Zagreb, 2017. CD izdanje
21. Josip Gujaš-Đuretin: Mene su ljepote ostavile. (Pripremio Đ. Vidmarović), „Acumen“, Zagreb, 2019.
22. Hrvati Boke kotorske kroz povijest. Sjećanja i zaboravi, Naklada Bošković, Split, 2020.
23. Daruvarski Židovi iz rukopisa Ezre Ukrainčika. Đuro Vidmarović i Vjenceslav Herout, Židovska općina Daruvar i Grad Daruvar, Daruvar, 2020.
24. Kijevski dnevnici 2014/2015, „Hrvatsko-ukrajinsko društvo“, Zagreb, 2020.

Prijevodi:

1. Mila Dragar: Ljubav Križa (pjesme) (sa slovenskog), «Hrvatsko književno
društvo sv. Jeronima", Zagreb, 2003.
2. Sergij Grabar: Od prve osobe (poezija) (s ukrajinskog), «Društvo za ukrajinsku
kulturu», Zagreb, 2004.
3. 55 suvremenih židovskih pjesnika (izbor i uvodna studija, s Jelenom Zaričnajom
prijevod), «Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosna», Mostar, 2004.
4. JehudaAmihaj: Pjesme siromašnog proroka (pjesme) (s Jelenom Zaričnajom,
Jadrankom Brnčić i Mošom Mešulamom), «Društvo hrvatskih književnika –
Ogranak Pula», Pula, 2005.
5. Jehuda Amihaj: Moje srce, istok zapad (pjesme) (s Jelenom Zaričnajom), „Naklada
Bošković“, Split, 2006.
6. Igor Bunič: Partijsko zlato (s Jelenom Zaričnajom), „Detecta“, Zagreb, 2006.
7. Nathan Alterman: Čudni ljudi (pjesme) (s Jelenom Zaričnajom), „Naklada
Bošković», Split, 2008.

Uredio knjige:

1. Mate Meršić-Miloradić: Hrvat u Gradišću (pjesme), Zagreb, 1989. (KS)
2. Đuso Šimara-Pužarov: Još uvijek snivam (pjesme), Pečuh, 2001.
3. Ezra Ukrainčik: Erec Izrael 1921.-1924, (priredio i napisao popratnu studiju),
«Naklada Pavičić», Zagreb, 2005.
4. Ivan Horvat. Pjesme, «Panonski institut», Pinkovac/Güttenbach (Austrija), 2008.
5. Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske,. Prvo desetljeće,
knjiga prva, «Mate d.o.o.», Zagreb, 2008.
6. Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske,. Prvo desetljeće,
knjiga druga, «Mate d.o.o.», Zagreb, 2010.

U PRIPREMI:

Preživjeti epidemiju i potres – a ostati priseban (autobiografski roman)
Ruska Pravoslavna Crkva između povijesti i svetosti (prijevod)
Aleksandar Šimonović Kotko: Pljesak mrtvih ruku (pjesme) – prijevod zajedno s Jelenom Zaričnajom
Kako su rušili sarmatskog orla (književne polemike)
Moji zavičajnici (Novska i okolica) – zbirka književnih kritika i osvrta
Enigma Ukrajina (zbirka prijevoda i eseja)
Hrvatsko-ukrajinske teme 2

Ned, 25-10-2020, 02:01:53

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.