Razgovor s dr. sc. Kristijanom Krkačem

Od 2020. godine prestali ste pisati komentare, kolumne, osvrte, kritike, slikovne viceve itd. Koji je razlog?

Odgovor sam dao u kratkom predgovoru knjige (radne inačice) izvadaka (misli) iz kolumni i komentara „Slutim konje“ (2010.-2020). Možda je najbolje da zainteresirani za odgovor pročitaju predgovor knjige Krkač„Kako slutiš konje?“ (2020:3-12, URL) knjigu, tj. radnu inačicu kao strojopis moguće je „skinuti“ jednim klikom mišem).

Ukratko, razlog je taj što sam ispekao zanat u kolumnistici nakon 10 godina pisanja i objavljivanja. Pisati i objavljivati kolumne na čitanijim portalima, u 10 godina njih više od 1000, oduzima vrijeme i trud. Odabiranje teme, često istraživanje izvora, pisanje i komuniciranje s čitateljima podosta je zahtjevno. Tim više ako vam je mišljenje o stvari u pitanju različito od očekivanih utaborenih stavova. To je temeljni razlog. Bilo je i sporednih, ali oni nisu vrijedni spomena kao ni njihovi protagonisti.

Meni najdraže kolumne, one o sportu, filmu i glazbi nešto je zbog čega je sve skupa bilo vrijedno truda. Kako sam 2010. započeo s komentarima Dinama, drago mi je kako sam 2020. završio s Dinamovim europskim proljećem 2018./2019., eto skoro 50 godina nakon posljednjeg europskog proljeća 1970. koje sam doživio (ako je to moguće) samo iz majčine utrobe. 

Izvatke iz priloga objavljivanih prošlih godina prikupili ste, kako se naznačili u prethodnom pitanju, u radni materijal pod naslovom "Slutim konje". O kojim je konjima riječ i možemo li očekivati tiskano izdanje?

Tiskano izdanje knjige Slutim konje (2020.) teško se može očekivati zbog tehničkih poteškoća objavljivanja (prava na Slutim konjedijelove fotografija i sl.), ali i zbog toga što sve više vjerujem u hibridni tisak koji više naginje mrežnom nego tiskanom. To je oblik koji kaže kako se publikacija objavljuje prvo, središnje i dominantno mrežno (online), a tiskano (papirnato) se objavljuje u tzv. obliku tiska-na-zahtjev (engl. print on demand).

Konji su među starim čovjekovim prijateljima (uz pse i mačke), a i plemenite su životinje. Divlji konji u pokretu su možda najljepša scena životinjskog svijeta. Toliko nezgrapni kad miruju, a toliko uzvišeni u trku. Naslov Slutim konje preuzet je od imena jednog banda (kojeg nisam slušao), ali kad sam prvi put čuo ime pomislio sam – Teško da je moguć bolji naslov knjige. Dakle, ne radi se o tome koji su konji u pitanju, jer svatko će se prepoznati čak i ako nije naveden izrijekom ili slikom, nego o tome kako se slute konji. Osobno mi je rečeno kako ih se može slutiti već 1990., što kao mlad i naivan nisam vjerovao, ali nakon jeseni 1995. Počeo sam i osobno slutiti.

U Magazinu Glasa Slavonije nedavno ste govorili o govoru mržnju na društvenim mrežama, što je vrlo česta tema u javnim raspravama. Kako uopće pristupiti tom problemu, može li bilo kakva regulacija biti rješenje? Eto, ministrica kulture najavljuje nekakav zakon…

Jesam, govorio sam. Evo, ministrica kojoj se za 10 godina nitko neće niti imena sjećati kao što se niti danas nitko ne sjeća tko je bio ministar kulture prije 10 godina, da o 20 i 30 i ne govorimo, najavila je progon i kažnjavanje urednika portala temeljem govora mržnje u komentarima ispod vijesti. Ona kao online kultur-nazi to najavljuje već neko vrijeme jer očito društvene mreže do neke mjere utječu na rezultate izbora i pokreću razne društvene akcije svih političkih provenijencija.

Kao najbrži komentar na tu njezinu izjavu odmah sam postavio njezin tekst i iznad njega dvije fotografije. Na prvoj je bio online članak velikih dnevnih novina koji je o broju prosvjednika protiv notornog poglavara glavnog grada napisao „nekoliko tisuća“, dok je račun, tj. stranica na jednoj društvenoj mreži navela točan broj (utvrđen metodom analize Obuljenfotografija nadzornih kamera) koji je bio veći od 20.000. Za pretpostaviti je kako bi netko mogao staviti takav broj u komentar ispod tog članka u tim novinama i napisati „Neistina, obmana, objeda i laž!“ što bi ministrica vjerojatno okarakterizirala kao govor mržnje i kaznila urednika (što je ovdje igrom slučaja ispravno i čime je tragični ironizam cijele situacije doveden do vlastitog komičnog paradoksa).

Što se tiče pristupanja tom problemu, mislim da ministrica jako dobro zna što radi, tim više jer dolazi iz grada slobode, a i sama je odgojena slobodarski i umjetnički pa samim time direktno krši vlastite deklarirane vrijednosti (primjerice „umjetničku slobodu“) u ime stranačke taktike (ne radi se čak niti o strateškoj odluci, dakle, potez je proziran, trećerazredan i malograđanski). Osobno bih zabranio sve anonimne komentare, tj. one u kojima se identitet komentatora ne može utvrditi (pri čemu je kristalno jasno kako ga se mora tajiti, osim kad ga se temeljem zakona ne mora razotkriti, ali i tad samo onima kojima je to dužnost znati).

Ako želimo komentirati, kritizirati pa čak i političare nazivati „idiotima“ (za što nam velikom koalicijom izabran Ustavni sud RH veli kako smijemo željeti), onda to trebamo činiti pod vlastitim imenom i prezimenom. Onaj tko je osakaćen i sterilan pa samim time i nesposoban javno govoriti u svoje, samo u svoje i u ničije drugo ime, neka šuti i liječi se. Lijek je ovdje. Naime, demokracije i slobode ima dovoljno za sve državljane.

Nedavno ste ponovno kudili hrvatsku filozofiju. Može li hrvatska filozofija na zelenu granu? Koliko Hrvatska uopće ima filozofa koji objavljuju u relevantnim međunarodnim časopisima?

Uskoro će doći vrijeme kad ću i ja dovršiti svoj radni vijek i steći uvjete za mirovinu. Svoj profesionalni filozofski život dosad sam proživio velikom većinom u samostalnoj Hrvatskoj koja u 30 godina svoje filozofske povijesti nije bila Filozofijasposobna raščistiti sa svojom neprofesionalnom, nestručnom, lijenom, neradničkom, aljkavom, površnom, plagijatorskom, totalitarnom i bitno protu-slobodarskom poviješću.

Na svu sreću, a uglavnom zaslugom poticaja mog mentora, učitelja i prijatelja pokojnog prof. dr. sc. Ivana Macana, okrenuo sam se međunarodnim filozofskim kružocima. Uvijek sam težio objavljivati u što kvalitetnijim europskim i svjetskim časopisima jer tamo su recenzenti kvalitetniji i na koncu bi moji tekstovi, zahvaljujući njima u prvom redu, ali ne samo njima nego i kolegama s kojima sam neformalno raspravljao, redovito bili kudikamo kvalitetniji što se na koncu vidi i po barem nekakvoj citiranosti, a to nije uvriježena tuzemna praksa.

Ne znam točne podatke, ali od oka Hrvatska ima oko 120, možda oko 130 filozofa (na čak 7 studija i jednom institutu odvojenom od svih tih studija). Od tih 120, njih oko 15-20-ak ima određen relevantan broj citata svojih radova uglavnom objavljenih u solidnim svjetskim časopisima i kod dobrih ili najboljih svjetskih nakladnika (njihov broj citata usporediv je s usporedivim kolegama u EU). Ostalih oko 100 nemaju niti to. Time je tuzemna filozofija vjerojatno najgora u EU. Mlađe generacije su bolje od starijih. No, tko su osobe koje vedre i oblače tuzemnim filozofskim Mordorom i to financijski, kadrovski i akademski? To su dobrim dijelom ljudi koji su do 1990. bili marksisti, od 1990. Filozofijkado recimo 2000. bili su nacionalisti, a otad do danas su sve i sva, a najporaznije je to kako su odjednom čak i katolici (stariji među nama sjećaju se njihovih nemušto-ulagivačkih izlaganja na simpozijima 1990. i 1991.). 

Osobno sam međunarodne filozofske rezultate ostvario radeći na privatnoj ne-filozofskoj instituciji od 2003. godine (ZŠEM-u). Na njoj mi je omogućeno nesmetano bavljenje filozofijom, potican sam na objavljivanje svake godine u što boljim časopisima, na gostujuća predavanja na sveučilištima Europe i na sudjelovanja na svjetskim konferencijama i simpozijima. Ako imate mjerljive rezultate, onda vas se potiče i šlus.

Hrvatska ima vrlo dobrih filozofa najviše za 1 studij filozofije i u sklopu njega postojeći institut (po naravi posla ljudi s instituta su kakvoćom najbolji). Taj bi studij trebao biti obvezno na hrvatskom, engleskom i možda dijelom na njemačkom jeziku. Tad bi bio europski relevantan. No, kako bi se do njega stiglo potreban je pravedan i transparentan sustav natjecanja, poput nekog eksperimenta. Napraviti top ljestvicu filozofa prema mjerljivim radnim učincima (članci, poglavlja, radovi sa simpozija, natuknice u enciklopedijama, knjige, kakvoća nastave, mentoriranja, sudjelovanja u administrativnim poslovima institucija, časopisa, konferencija, uredništva itd.). Tad bi za par godina imali polazište za utvrđivanje kakvoće i otud bi se isplatilo krenuti.

Na Vaše konkretno pitanje o konkretnom broju filozofa koji su visoko citirani temeljem radova u svjetskim časopisima i kod svjetskih nakladnika odgovor ne znam. Ne postoji niti jedna baza podataka iz koje bi se moglo vidjeti što su sve svi koji mogu i žele dokazati kako su hrvatski filozofi objavili u razdoblju recimo jedne godine, gdje, kakva je kakvoća te publikacije i kolika je citiranost tih radova. Ukratko i ako je omjer blizak istini, poražavajuće je kako Republika Hrvatska drži shodnim javnim novcem financirati i preostalih 80% jednako kao i recimo 20% najboljih.

Ne bih više o toj temi ako ne moram, jer sam pomalo rezigniran. Ako bih trebao reći kome imam zahvaliti svoje Wittgensteinbarem nekakve rezultate, uz spomenutog učitelja i instituciju na kojoj radim, prije svega bih u području filozofije Ludwiga Wittgensteina istaknuo neke stručnjake iz filozofije (pokojni E. J. Lowe, N. Rescher, N. Goodman, P. Hacker, J. Klagge, D. Richter, J. Schulte pa i Wittgensteinov učenik pokojni prof. W. Hijab da spomenem neke) koji su me redovito poticali, savjetovali i podržavali u bavljenju mojim suludim temama o Wittgensteinovoj filozofiji, a isto tako stručnjake u poslovnoj etici i korporacijskoj društvenoj odgovornosti (N. Bowie, M. Velasquez, R. E. Freeman i D. Crowther da spomenem samo neke starije kolege), pri čemu sam od tuzemne filozofske zajednice rijetko kad doživio ikakvu pa i najmanju reakciju. Bio bih nepošten kad ne bih spomenuo kolege iz austrijskih i njemačkih Društava L. Wittgensteina i engleskih kolega iz Mreže za istraživanje društvene odgovornosti jer su njihova susretljivost i suradnja vrlo važne.

Jedino što mi preostaje, a s obzirom na današnje stanje tuzemnog mudroljublja, jest da pokušam, kako mi je učitelj više puta napomenuo, odgojiti učenike koji će biti bolji nego što sam ja bio u njihovoj dobi ili iza sebe ostaviti ljude bolje od sebe samog. To je solidno mjerilo profesionalnosti i rezultata rada.

Na političkoj sceni u posljednje vrijeme imamo jednu čudnu pojavu da netko političarima stalno „podmeće“ nekretnine. Kako gledate na to čudo? Na Zapadu nekoliko naraštaja stječe bogatstvo koje neki domaći „poduzetnici“ steknu za nekoliko mjeseci. Jesmo li zemlja čudesa?

Nemam osobitog komentara na tu pojavu, a niti visoko mišljenje o privatnom vlasništvu koje nadilazi ono koje omogućuje čovjeku da živi pristojno, radi profesionalno i lege artis i ostvari svoje privatne životne ciljeve u skladu sa Nekrtninesvojim talentima, znanjem, iskustvom i rezultatima (dakako tu su i hobiji) koji su pak rijetko takvi da nadilaze stvarne sposobnosti. Tad se nazivaju perverznim ambicijama koje su „smrt misli“ kako je pisao prije spomenuti Wittgenstein.

Nedavno je moj kolega sa ZŠEM-a na TV-u jasno rekao na kako je Hrvatska „socijalistička država“ jer se u njoj preko 80% poslovanja na neposredan ili posredan način odvija u suradnji s državom, državnim i javnim institucijama, lokalnom samoupravom i kompanijama koje su u nekom dijelu u vlasništvu države. Na to treba nadodati kako ne postoji zakon o podrijetlu imovine i kako još uvijek nitko zbog imovine koja po nekoliko desetaka puta nadilazi sva moguća primanja nije završio u zatvoru na recimo 40 godina.

Ovdje se radi o poricanju, negiranju i odbijanju same zamisli privatnog vlasništva, također ostvarivanja zarade vlastitim profesionalnim radom na slobodnom tržištu (barem tamo gdje bi ono blagotvorno djelovalo na društvo) i na koncu radi se o poricanju čovjeka kao slobodnog, o poricanju elementarne, minimalne i dostatne ljudskosti (kako bi govorio prof. H. Frankfurt).

U svemu tome čudi me kako to da se tako malo krade od tih kradljivaca (uglavnom javnog novca, imovine i vještina), jer naime, ako je krađa po definiciji otuđivanje nečijeg vlasništva ili usluga, onda krađa od kradljivca nikako ne može biti krađa. Ona jest nešto, ali zasigurno nije krađa. 

Klijentelistički sustav kakav je formiran u Hrvatskoj s jedne strane stvara neslobodne ljude koji ovise o partijskim i kojekakvim drugim vezana, a s druge strane ta nepravda tjera brojne ljude iz Hrvatske. Vidite li mogućnosti da dođe do demontaže toga sustava? Je li tu pravosuđe jedan od ključnih faktora za reformiranje?

Hrvatska je sustavno uništavana 30 godina (točnije 100, ali to je druga priča). Oni koji broje od 1995. ili od 1998. pogrešno broje jer i u tom razdoblju zbivala su se uz izvanjska agresorska uništavanja pod njihovom dimnom Lobiranjezavjesom i unutrašnja uništavanja. Mit o tome kako se ništa nije imalo za spasiti i kako je sve to bila tekovina revolucije razbija se time kad se pogleda kad je nastalo preko 50% hrvatskih kompanija, tj. prije 1945. godine nakon koje su mahom gospodarski degradirane. OK, budimo snošljivi pa brojimo od 1998. Što je otad učinjeno i kamo smo dospjeli 20 godina kasnije? Primjerice do toga da nam Europa financija, a Kinezi grade Pelješki most koji mi nazivamo svojim samo zato što je na našem teritoriju. Sami ga nikad ne bismo izgradili ili možda bismo poput primjerice bolnice u Blatu. Hrvatska je mršavi pas.

Demontaža? Nisam siguran. Uskoro će se Austrija otvoriti za državljane RH i zbog mnogih razloga, poput onog koji kaže kako je Gradec (Graz) na sat i pol vožnje od Zagreba, treba očekivati iseljavanje još najmanje 50-100.000 ljudi čak i prije parlamentarnih izbora, a ako će to biti slučaj, onda je veliko pitanje tko će demontirati, što, čime i na koncu konca koga? Štetočine na vlasti u zadnjih 30 godina kojima ne oskudijevamo dovele se do situacije političke autofagije i bratoubilačkog rata. Sustav bi se mogao urušiti. No možda je i to naivno, jer kako se može urušiti nešto što nikad nije niti sagrađeno na zdravim pa cijelo vrijeme stoji na staklenim nogama?

Pravosuđe? Ne znam. Znam kako je Hrvatska 1990. u svijetu imala globalno uspješnih gospodarstvenika, pravnika, sudaca, odvjetnika, ljudi u medijima pa i političara, da ne govorimo o znanstvenicima, liječnicima, umjetnicima itd., koji su sve te tuzemne totalitarne sustave i mehanizme mogli barem početi postavljati na zdrave noge demokratske i Crnotržišne slobode, profesionalizma i mjerljivih učinaka profesionalnog rada, ali nikad nisu pozvani ponudama koje nisu mogli odbiti, nikad nisu došli, a ako i jesu, uglavnom su teško požalili i otišli.

Stoljeće uništavanja (1918.-2018.) još nije gotovo, a pitanje je hoće li uopće svršiti prije nego što preživi i posljednji državljanin RH i to ne metaforički nego de facto, jer ako se iseljavanje nastavi postojećim ritmom i tempom oko 2050. primjerice Osijek će imati 0 (nula) stanovnika i „Niti jedno dobro djelo neće ostati nekažnjeno.“. Ako 20. st. brojimo od 1918. do 1989., onda je Hrvatska zemlja 21. stoljeća pri čemu je urbano zapela u 20-om, a ruralno u 19-om, a ljudi 21. stoljeća planski su i s predumišljajem nepozvani, potisnuti i otjerani. Sjećam se posljednjeg punokrvnog optimizma ljeta Gospodnjeg 1995. kad je bio trenutak da se pokrenu stvari i postave na zdrave noge što su neki i predlagali, a što je odbačeno. Ovo što danas kao i posljednjih 25 godina gledamo obračun je posljedica te propuštene prilike.

Dopustite da završim kako sam i počeo. Nadomještanje tog optimizma drugim oblicima, surogatima i zakrpama e kako se ne bismo trebali suočiti s time tko smo i što, poput uspjeha u sportu (jedinog međunarodno kontinuiranog uspjeha u 30 godina), dvostruko je pogrešno. Prvo, to je pogrešno jer Hrvatska nije sportska nacija nego nacija pretilih državljana (između ostalih i adolescenata) koji previše sjede, ne kreću se, jedu jeftino i/ili nezdravo i na koncu će završiti kao kardiovaskularni bolesnici kao i njihovi roditelji, ali samo ako daju sve od sebe, najmanje 110%. Drugo, to je pogrešno jer se time pokazuje bitno nesportski i anti-sportski duh, duh aktivnosti, natjecanja, zabave i joie de vivre, ali i patologija poistovjećivanja sportskog uspjeha s nacionalnim uspjehom čime se potiskuje činjenica kako smo nacionalno neuspješni i istovremeno se maše sa sportskim uspjehom za koji su u 95% slučajeva zaslužni ili pojedinci svojim osobnim odricanjem ili sportaši koji su postali to što jesu izvan te iste sportske Hrvatske, a ne u njoj.

Razgovarao: Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pet, 3-04-2020, 12:21:20

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.