Razgovor s dr. sc. Hrvojem Pendeom

Nedavno ste objavili tekst u kojemu ste kritički analizirali političku agendu Zorana Milanovića. Kako općenito gledate na dosadašnji sadržaj pretkampanje i izglede istaknutih kandidata?

Ne pratim detaljno aktivnosti kandidata jer smatram da unutar političkog sustava kakvog Pendeimamo, predsjednika države ne treba birati izravnim izborima, nego u Saboru. Predsjedničke ovlasti su gotovo nikakve pa ne znam zašto bi trebao imati legitimitet neposrednog izbora. Ali na temelju viđenog u medijima, što se tiče tri kandidata koji imaju najviše izgleda za drugi krug, rekao bih da je sve očekivano. Kolinda svojim iritantnim afektiranjem nastavlja s ispraznom nacionalnom patetikom, tobožnjom brigom za Hrvatsku koju je najbolje pokazala na slučaju referenduma za pravedniji izborni sustav kad je političkim taktiziranjem okrenula leđa svojem biračkom tijelu – radi se o preko 400.000 građana.

Milanović također po svome – poput slona u staklarni u Vukovaru lijepi plakate koji traumatiziranim Vukovarcima poručuju da je rat gotov, što je po meni ne samo politički neprimjereno, nego i potpuno nehumano. A i inače, poput KGKKolinde, nema nam što ponuditi budući da je sudjelovao u vlasti kao premijer i pokazao nam što zna. Uopće, po meni je porazno za sve građane Hrvatske da se on uopće kandidirao.

Slogani Kolinde i Milanovića su dosadni, nejasni, neinventivni i pokazuju nedostatak ideje. Hrvatska zna! Što to zna? Da je Kolinda najbolji kandidat? Što je po Milanoviću normalno? To da silovane zaborave na procesuiranje silovatelja, da se kao žrtve sa zločincima uhvate pod ruku i zaplešu kozaračko kolo?

Još je Škorino „Sad il' nikad“ najoriginalnije jer jasno ukazuje na misao o promjenama, na diskontinuitet u odnosu na postojeće, a to je ono što nam treba. Njegov je nedostatak Milanovićšto nema konzistentnu poruku prema biračima, još uvijek nije vrijednosno pročistio svoju komunikaciju, a to bi mu trebalo biti najjače oružje budući da iza sebe nema poslušničku stranačku mašineriju.

Bez obzira na sve izjavljeno u pretkampanji, kad bi kandidati govorili o svojim stvarnim ovlastima, njihovi stavovi većinu birača ne bi zanimali, a na izbore bi vjerojatno izašlo manje od 10% birača. Zbog toga kandidati posežu za atraktivnim temama pa ulaze u područja na koja sa svoje pozicije ne mogu utjecati.

U stvari, svaki lokalni izbori važniji su za građane od Škoropredsjedničkih. Previše narodne energije i novca se potroši na predsjedničke izbore, a u biti radi se o prevari. Imamo izabranu osobu s najviše legitimiteta u državi, a ona u stvari o ničemu važnom ne odlučuje niti sa svoje pozicije može bilo što važno pokrenuti. Ljudi imaju dojam da biraju moćnu osobu, a stvarno im je važniji izbor grado/načelnika, jer za razliku od predsjednika države, on ima mnogo više moći koja se direktno tiče kvalitete života građana.

I zato su pretkampanja i kampanja u vezi s predsjedničkim izborima tek političke igre koje uglavnom služe najvećim strankama u njihovoj borbi za širenjem moći. A što se tiče favorita, zbog općeg stanja u državi, žalosno ću reći da vjerujem da kandidati HDZ-a i SDP-a imaju najveće šanse za ulaz u drugi krug, ali nadam se buđenju naroda i izbornom iznenađenju.

Diljem Europe vidljivo je jačanje tzv. suverenističkih opcija. Kako gledate na perspektive takve opcije u Republici Hrvatskoj?

Za uspjeh bilo koje političke opcije potrebna je intelektualna elita koja će tu opciju uobličiti. Kao što je poznato, hrvatska intelektualna scena nakon 1945. generalno je opustošena, a posebno ona koja je zagovarala bilo kakav oblik hrvatskog suvereniteta. U Jugoslaviji je prostor za razvoj imala samo projugoslavenska inteligencija, dok je ostala ušutkana, zatvorena ili je bila prisiljena emigrirati. U neovisnoj Hrvatskoj koja se iz poznatih razloga poziva na GEopolitikaZAVNOH, Tita i slično, nije stvoren prostor za razvoj inteligencije koja promišlja na bitno drukčiji način od bivših komunista i njihove djece – grupe koja već 30 godina vlada Hrvatskom.

Tako da mi danas na sceni koja se naziva suverenističkom imamo jaku potkapacitiranost koja, između ostalog, uzrokuje vrijednosno lutanje i nesnalaženje svake vrste. U tom političkom spektru postoji izuzetno mali broj ljudi koji imaju sposobnost okupljanja visokokvalitetnog kadra bez kojeg ideja ili pokret u postojećim okolnostima dominacije liberalne ljevice, ne može i neće uspjeti.

Nešto što je postigao britanski Brexit Party u našim je uvjetima na žalost nepojmljivo. U roku od nekoliko mjeseci Nigel Farage i suradnici osnovali su i uzdigli stranku koja je osvojila najveći broj mandata na zadnjim izborima za EU parlament u Ujedinjenom Kraljevstvu. Da bi se postigao takav rezultat treba imati jasan cilj, britku i hrabru komunikaciju i svjestan narod koji će ideju prepoznati i poduprijeti.

Ali teško je govoriti o državnom suverenitetu u globaliziranom i međuovisnom svijetu. Pogotovo je to teško u Hrvatskoj koja nije u stanju urediti domovinu iznutra, znači na području gdje imamo nešto više slobode za samostalno odlučivanje, nego što je to slučaj u vanjskoj politici. Pogledajmo pravosuđe, zdravstvo, školstvo, javnu upravu. Mene stoga više zanima tzv. unutarnji suverenitet kao simbol političke legitimacije vlasti, njezine sposobnosti u osiguranju ustavnih vrijednosti. Jer po suvremenim shvaćanjima, suverena vlast je ona koja ne nalazi svrhu u sebi samoj, nego u samoostvarenju svojih slobodnih građana. Na tom polju mi smo daleko od suverenosti jer jedini tko je u našoj državi suveren je onaj tko je na vrhu vlasti, i to ne po suvremenim, nego po shvaćanjima Luja XIV: Država, to sam ja.

Sadašnji izborni prag od 5% uzrokuje HDZSDP "jednostranačje"

Bili ste angažirani u organizaciji referenduma koji je išao za promjenom izbornog zakona. Koliko je po Vama sadašnji model odgovoran za političke devijacije?

On je jedan od glavnih krivaca stanja u našoj državi i to zbog više razloga. Pokušat ću ukratko reći one najvažnije. Sadašnji izborni prag od 5% uzrokuje HDZSDP "jednostranačje" (stalna smjena te dvije stranke). Praksa je pokazala da tako visok prag dovodi do velikog broja propalih glasova. Na primjer, na parlamentarnim izborima 2011. godine, 26% birača dalo je svoj glas listama koje nisu prešle prag. Zbog takve situacije u Saboru imamo sastav koji ni približno ne odražava političku sliku Hrvatske jer glasovanje na izborima ne odgovara raspodijeljenim saborskim Izborimandatima. Naime, postoje zastupnici koji su nedobivenim (nezasluženim) glasovima osvojili mandat u Saboru samo zato jer su im se pribrojili glasovi birača koji su glasovali za neku drugu stranku koja nije prešla izborni prag od 5%, a takvih (poklonjenih) glasova u pravilu ima jako puno na svim izborima. Cilj bi trebao biti da se poveća broj birača koji u Saboru imaju svoje predstavnike, a to se može postići smanjenjem praga.

Jedan od glavnih nedostataka je i famozna rezervacija 8 mjesta za nacionalne manjine. Takav nakazan sustav ne postoji nigdje u razvijenim zemljama i on u Hrvatskoj ne postoji radi osiguravanja prava nacionalnih manjina, nego radi dodatne dubine bazena iz kojeg će relativna saborska većina zagrabiti još 8 glasova i lakše dobiti mandat za sastavljanje vlade. To je činjenica i o tome se ovdje radi. Sve drugo su floskule. Znamo za sve predizborne i poslijeizborne trgovačke koalicije koje podržava postojeći izborni sustav, ali koalicija između relativne većine i predstavnika nacionalnih manjina postala je fiksna vrijednost – Kraljica majka svih nemoralnih trgovina u Saboru.

Treba stalno naglašavati i to da se zastupnici nacionalnih manjina u pravilu biraju višestruko manjim brojem glasova u odnosu na zastupnike izabrane u deset općih izbornih jedinica pa takav model narušava i jednakost biračkog prava koje znači da svi građani imaju jednako pravo glasa (jedan čovjek = jedan glas) i da svaki glas ima jednaku vrijednost (jedan glas = jedna vrijednost).

Osim toga ni deset općih izbornih jedinica ne osigurava jednaku vrijednost glasova jer se u svakoj jedinici bira jednak broj zastupnika, a broj birača među nekim jedinicama varira čak i do 30%. Uz spomenute nezakonitosti, imamo i neprirodne granice izbornih jedinica (npr. od Zagreba do Kvarnera) koje dijele administrativna područja županija i grada Zagreba, što pridonosi glasovanju za stranke, a ne za ljude – upravo onome što HDZSDP želi.

Problem je također i namjerna izolacija dijaspore na koju HDZSDP još uvijek gleda kroz jugo-naočale – sve je to neprijateljska emigracija! Zbog toga ne žele omogućiti elektroničko i dopisno glasovanje čime upravo dijaspori znatno otežavaju ostvarivanje biračkog prava pa kao rezultat takve politike samo 1,5% Hrvata izvan domovine ostvaruje HDZ SDPbiračko pravo. Od stvarnog preferencijskog glasovanja im se vrti u glavi pa i tu koče demokratski iskorak. Radije sami, u vrhu stranke, odlučuju tko će u Sabor nego da to prepuste narodu.

Sve u svemu, postojeći izborni zakon podržava vrtnju u začaranom krugu apatije za većinu građana Hrvatske i ostanak na pozicijama moći onih koji ovo društvo degradiraju već desetljećima. Stoga jedino promjenom izbornog zakona možemo doći u poziciju da demokratskim metodama počnemo mijenjati naše društvo.

Da referendum nije drsko ukraden pred očima građana i EU-a, danas bi imali pravedniji izborni sustav i mnogo veće šanse za izlaz iz općedruštvene krize. Jer tada bi zbog tri preferencijska glasa bez praga u Saboru sjedilo više onih koje je izabrao narod, a ne čelnik partije. Saborski zastupnici više bi slušali svoju izbornu bazu, a ne samo stranačkog šefa. Svi birači u Hrvatskoj imali bi jednako biračko pravo i svačiji glas jednako bi vrijedio. Hrvati izvan domovine ne bi trebali sjesti u avion da ostvare svoje biračko pravo, a izvorna prava nacionalnih manjina koja štite međunarodne konvencije i domaći propisi, ostala bi netaknuta. Zbog dopisnog i elektroničkog glasovanja izlaznost bi se znatno povećala što bi pridonijelo većem legitimitetu Sabora.

U konačnici, imali bi poštenije, zdravije društvo. Dok se izborni zakon ne demokratizira, stanje će se nastaviti pogoršavati, bez obzira na pohvale od bezličnih eurokrata kojima nije stalo ni do vlastitog, a kamoli do hrvatskog naroda.

Rijeka – jugo-relikt

Živite i radite u Rijeci. Kako gledate na političku situaciji u tome gradu? Možemo li, kao što tvrde mnogi analitičari, reći da je uz Crnu Goru Rijeka jedino mjesto gdje komunisti nisu sišli s vlasti još od 1945.?

To je neoboriva činjenica koja ima svoje povijesne razloge. Unazad cca 100 godina, kao što je poznato, grad je proživio burna zbivanja, ali ono što ga danas u bitnome određuje je njegova povijest nakon 1945. godine i komunističke promjene grada, u svakom smislu. Posebno su zanimljive one koje se tiču multikulturalnosti kojom se grad voli hvaliti, a koja u stvari odavno ne postoji. Odnosno, ona je nakon “oslobođenja” 1945. godine svedena na “bratske jugoslavenske narode” jer kao što je poznato, Titova je država do sredine 1950-ih na razne načine prisilila Rijekana odlazak iz grada više od polovice autohtonog stanovništva (uglavnom Talijana) da bi ih zamijenila svojim borcima i seljacima s Balkana.

Ali čak i ako multikulturalnost suzimo na narode bivše Jugoslavije, pod vodstvom Linića i Obersnela, ona nastavlja s nestajanjem. Naime, danas u Rijeci živi cca 83% Hrvata, 6,6% Srba, 2 % Bošnjaka te svega 1,8% Talijana. Ostali narodi broje se u tragovima. A krajem 1980-ih u gradu je bilo 15-ak%, što Srba, što Jugoslavena. Još veći problem od nestajanja jugo-multikulturalnosti je činjenica što iz Rijeke bježe i Hrvati. S oko 200.000 stanovnika krajem 1980-ih, u gradu danas živi nešto iznad 120.000 ljudi.

Zbog gospodarske i kulturne obamrlosti mladi ljudi iz Rijeke bježe prema Zagrebu i dalje. Iseljavaju se bržim tempom nego ostali građani Hrvatske što dovoljno govori o gradskoj energiji, različitosti, slobodi i sličnim lijepim stvarima koje Rijeku obilježavaju samo u mašti neupućenih. Imati jednu stranku na vlasti 74 godine u kontinuitetu i pozivati se na toleranciju, različitost i slične vrijednosti, vrhunski je cinizam ili nepoznavanje abecede demokracije.

Umjesto da zadrži građane poboljšanjem infrastrukture i boljim ekonomskim mogućnostima, gradonačelnik svoj politički rejting održava i dograđuje projektima poput Titovog Galeba i izmišljanjem fašističkih neprijatelja. U stvari, Rijeka je vlastitom krivnjom zaostala u vremenu i prostoru pa još i danas jedina u suvremenoj Hrvatskoj predstavlja svojevrsni jugo-relikt, prototip jugoslavenskog grada u kojem i dalje vladaju balkanski proleteri i bitange svake vrste.

Prenormiranost

Područje Vašega znanstvenog interesa su turizam i upravljanje identitetom. Kako gledate na perspektive turizma u RH? Koliko smo do sada iskoristili kapacitete?

Glavni smjerovi razvoja posve sigurno će i dalje biti određeni nastavkom globalne uniformiranosti i standardizacije. To nije pozitivan smjer, ali je prirodna posljedica nezadržive globalizacije. Unutar takvih kretanja, mislim da će hrvatski turizam nastaviti sa stihijskim razvojem koji traje više desetljeća i to usprkos mnoštvu razvojnih planova koji su Turziamporezne obveznike koštali stotine milijuna kuna. Uz postojeće polit-poduzetničke pseudoelite takav je nastavak realno očekivati.

Po meni, jedan od većih problema našeg turizma je prenormiranost koja koči razvoj. Imamo bezbroj zakona i pravilnika koji bespotrebno kompliciraju stvari, ne pogoduju poduzetnicima nego korupciji sklonim dijelovima javne uprave. Na primjer, sad se nešto eksperimentira oko udruživanja turističkih zajednica, umjesto da se one koje nisu održive jednostavno ukinu. Osobno sam mišljenja da nam uz dobru državnu i lokalnu vlast ne treba ni ministarstvo turizma ni turističke zajednice, barem ne u obliku u kojem sada postoje. Mnoge države koje imaju znatno uspješniji turizam od nas, nemaju ministarstvo turizma.

Velik je problem i radna snaga u turizmu. Hrvati odlaze u potragu za boljim životom, a na njihovo mjesto dolaze stranci i polako ulaze u sve pore stvaranja turističkog proizvoda – od kreiranja kapaciteta do posluživanja gostiju. Istovremeno se promovira autentičan doživljaj, kuhinja, životni stil i sl. Na tome se navodno temelji doživljaj naše ponude. Srećom po nas pa većina turista autentičnost ne traži i ne prepoznaje. Bez obzira što stalno slušamo kako su turisti sve zahtjevniji, činjenica je da ih većina želi nezahtjevne, očekivane, ponavljajuće, a prije svega relaksirajuće Turizamdoživljaje bez nerazumljivih i neočekivanih iznenađenja, što prava autentičnost često nudi. Zbog toga turisti prednost daju neautentičnim, komercijaliziranim proizvodima, imitacijama, imidžima i tzv. scenskim atrakcijama. A globalna turistička ponuda prepuna je takvih proizvoda. I u Hrvatskoj ih je sve više.

Uz sve negativne pojave u proizvodnji doživljaja, naša glavna konkurentska prednost trebao bi biti prostor, ali problem je u tome što mi prostorom ne znamo upravljati pa ga desetljećima devastiramo. Na primjer, nekada prepoznatljivi mediteranski trgovi naših jadranskih mjesta pretvoreni su u scenu lišenu autentičnosti, kontinuiteta i tzv. posebnog životnog stila. Umjesto toga sve je više kiča kojim se nastoje zadovoljiti očekivanja prosječnog hrvatskog turista i zaposliti lokalno poduzetništvo.

Što se tiče iskorištenja kapaciteta tu se stvari ne mijenjaju već godinama. Pojedini gradovi i hoteli bilježe bolje rezultate, ali to su mali, lokalni pomaci. Nedostaju razvojne i investicijske inicijative koje bi pridonijele boljoj iskorištenosti postojećih kapaciteta. S gradnjom novih treba usporiti. Općenito s turizmom treba biti oprezan jer on sa skoro 1,5 milijardi turista godišnje sve više utječe na živote ljudi i to ne uvijek u pozitivnom smislu. Često prilagođava prostor i događaje (kulturu) svojim potrebama koje su u suprotnosti s pozitivnom tradicijom i potrebama lokalnog stanovništva. O zagađenju okoliša da i ne pričamo. Znači, cilj ne bi trebao biti samo zadovoljan kupac (turist) i profit, nego i očuvanje prostora i poboljšanje kvalitete života lokalnog stanovništva, a to je sve više u drugom planu.

Nepravda

Posljednjih godina brojni su ljudi napustili RH. Gdje vidite korijene, a gdje moguće rješenje ovoga problema?

Korijeni su svakako još u 1990-im. U to doba nade, kad je po prvi put u vlastitoj državi uvedeno višestranačje, umjesto poticanja i ugrađivanja društvenih vrijednosti koje bi omogućile uvjete za razvoj društva, učinjeno je upravo suprotno. Umjesto izgradnje društva na osnovi jednakih šansi za sve svoje građane, država je u početku izabrala Iseljavanjepojedince i zakonski im omogućila „kupovinu“ društvene imovine bez novca. Stvorena je atmosfera u kojoj i danas većina ljudi osjeća snažnu društvenu nepravdu i malo što ih potiče na dostojanstvo i poštenje jer znaju da će s time prije završiti u izolaciji nego na putu napredovanja.

Zbog kriminalne i krajnje nemoralne privatizacije, suvremenu Hrvatsku obilježava socijalna piramida kojoj se na vrhu nalazi nekoliko postotaka bogatih, a njima nasuprot je masa osiromašenih i nezadovoljnih ljudi.

Od 2000-te do danas, sve vlade nisu učinile ništa da se stanje popravi. Štoviše, pridonijele su množenju društvenih pseudoelita koje do danas temeljem nepotizma i političke podobnosti osiguravaju svoju poziciju, degradiraju vrijednosni sustav i doprinose slabljenju društva.

Konačno, danas imamo degenerirani državni aparat koji je u svojoj nemoći da ostvari svoju funkciju postao srž problema, kao i zapreka svemu što stvarno, a ne samo verbalno, pokušava promijeniti stanje. Ljudi se ne mogu pouzdati u državne institucije koje ne djeluju predvidljivo. Nepredvidljivost korumpiranog i nesposobnog državnog aparata dovodi do opće nesigurnosti i nestabilnosti što po definiciji ne pogoduje razvoju društva. I zato iz takvog društva bježe oni najbolji koji se sa svojim sposobnostima mogu dokazati u društvima koja mnogo više od nas cijene rad i poštenje.

Do rješenja ovog velikog problema bit će teško doći. Postojeće strukture ga sigurno neće riješiti jer da su to znale i htjele, imale su dovoljno vremena. Potrebni su novi ljudi, nove stranke, nova riječ, novo djelo. Potrebno je preispitivanje osnovnih društvenih vrijednosti i normi, što nije jednostavan zadatak. Međutim, promjena vladajuće paradigme u Hrvatskoj neophodna je i to ne samo radi razvoja, nego radi pukog opstanka.

Ali kad govorimo o korijenima i rješenjima problema ne možemo svu krivicu svaliti na osovinu HDZSDP jer nisu nam oni pali s Marsa. Nisu oni neko strano tijelo. Ne, izašli su iz našeg naroda, on ih je stvorio i on ih održava. I zato, kao i uvijek, na ovaj ili onaj način, narod će odlučiti o svojoj budućnosti. Ali pitanje je želi li većina građana Hrvatske smjenu korumpirane vlasti ili HDZSDP-ovci ipak reflektiraju dominantnu kulturu našeg naroda?

Dojam je da su ljudi u Hrvatskoj pali u jednu besperspektivnost i apatiju te da gube nadu da se išta može promijeniti. Kako doskočiti ovome problemu?

Tko pri zdravoj pameti ne bi upao u apatiju kad godinama u medijima kao glavne društvene zvijezde gleda likove poput Plenkovića, Milanovića, Sanadera, Jandrokovića, Šeksa, Pupovca, Radina i sličnih koji u slobodnomislećem čovjeku mogu proizvesti samo ravnodušnost i depresiju.

Šalu na stranu, ako na vlast ne dođe neka sasvim nova grupacija ljudi nećemo doskočiti nigdje. I dalje ćemo stajati Upitnikna mjestu i uživati u samodopadnosti dok će narodi u susjedstvu mijenjati svoju budućnost vlastitom voljom, ne klanjajući se centrima svjetske moći. Te nove snage koje prizivaju svi pošteni građani, između ostalog, trebale bi sasvim otvoreno preispitati postojeći politički model jer sve je očitije da balkanizirane verzije parlamentarne demokracije i liberalnog kapitalizma ne pružaju najpovoljnije uvjete za promjene koje su Hrvatskoj potrebne.

Nijedan politički sustav sam po sebi nije loš, ako se temelji na univerzalnim etičkim načelima. Najučinkovitije političke modele upravljanja društvom svaka zemlja mora pronaći na osnovama pozitivnih strana svoje povijesti, tradicije i kulture. To je najbolje rješenje za razvoj svakog naroda.

Hrvatska je na žalost bez uporišta u vlastitoj kulturi, nekritički preslikala zapadni model upravljanja državom i dobili smo ovo što imamo. Ne podržava svaka kultura svaki sustav. Nije stvar tako jednostavna. I upravo zato što naša kultura ne podržava nego pervertira uvezen društveno-politički sustav, pod ovakvim uvjetima daljnji razvoj i demokratizacija društva krajnje su upitni.

Za rješavanje postojećeg problema, priznali mi to sebi ili ne, neophodne su radikalne mjere. One naravno nisu ugodne, štoviše one pogađaju razmjerno velik dio ljudi, ali ih moramo poduzeti ako želimo potrebne promjene. Predugo se čekalo da bi danas reforme bile bezbolne. Bez velikih zahvata u sustav upravljanja državom, Hrvatska će iz godine u godinu postajati sve siromašnija, sa sve manje mogućnosti oporavka. Narod će nastaviti s bježanjem iz domovine. Na kraju će Hrvatska biti dom samo za umirovljenike i stranačke aparatčike. A i to će brzo nestati.

Ne volim biti dio mistifikacije politike. Stvari su ponekad vrlo jednostavne, pitanje je samo je li narod dovoljno politički pismen da spozna svoju snagu i ulogu u promjenama. Vlast treba jače stisnuti. Pokazati im odlučnost i hrabrost. Tada će popustiti. Nadu u osvještenje pruža aktualni štrajk prosvjetara u kojem se uspavana vlada, naučena na strah i poslušnost građana, nimalo ne snalazi.

Kapitalizam je proizvod nacionalne kulture

Sve više postaje jasno da je klijentelistički model ekonomsko-društvenih odnosa rak rana hrvatskoga društva. Može li u takvom modelu, gdje je previše ljudi skopčano uz proračun, uopće doći do kakvih promjena?

Unutar postojećeg modela potrebne promjene su nemoguće. Znamo da Hrvatsku, odnosno HDZSDP verziju kapitalizma u bitnome obilježava klijentelizam od samih početaka naše neovisnosti. Zbog nedostatka unutarnjeg impulsa u hrvatskom društvu koji bi pokrenuo spontan i zdrav razvoj kapitalizma, vlasti su umjetno stvorile poduzetničku klasu koja to u stvari nije. Radilo se uglavnom o bivšim komunističkim direktorima, sitnim, sivim aparatčicima i njihovim priljepcima.

A moglo se bolje. Naime, nisu svi Hrvati ostali u Jugoslaviji – državi koja ih je za dugo vrijeme onesposobila za slobodno i poduzetničko razmišljanje. Bilo je u emigraciji ljudi sa znanjima i kapitalom, ljudi koji su sanjali samostalnu EKonoijaHrvatsku, ali od njih se tražio samo novac. Nakon što su pružili novčanu pomoć, nije im se dopustilo da preuzmu važnu ulogu u tranziciji države. Umjesto njih, koji su odrasli u slobodnom poduzetništvu, naš su kapitalizam oblikovali korumpirani komunistički mediokriteti. Te posljedice osjećamo danas i osjećat ćemo ih još dugo.

Kad bi država danas počela raditi svoj posao savjesno i zakonito, u kratko vrijeme svi polit-poduzetnici koji su pupčanom vrpcom vezani s tijelima javne vlasti stavili bi ključ u bravu. Priličan broj završio bi i s pravomoćnim presudama za kazneno djelo. Broj takve vrste „poduzetnika“ je ogroman jer mi smo premalo i razmjerno siromašno društvo da bi se u roku od desetak godina stvorilo toliko bogataša.

Tko je sve te silne usluge i radove (često nepotrebne i nepostojeće) mogao platiti. Pa velika većina stanovništva jedva sklapa kraj s krajem. Znači, ostaju tijela javne vlasti koja svojim igračima („poduzetnicima“) trpaju javni novac u džepove za nepotrebne i neizvršene radove. O prenapuhanim cijenama tih radova i usluga da i ne govorim. To svi znamo. Umjesto da su ostale u proračunu i poslužile za zdravstvo, školstvo, socijalu, mirovine, milijarde kuna su u proteklih 30 godina prešle u džepove HDZSDP-ovih pajdaša. Znam modus operandi jer preko 20 godina radim u državnim organizacijama.

Bez obzira što neki smatraju da je kapitalizam svugdje isti – on to nije. Onakav je kakvim ga oblikuje nacionalna kultura.

Nasuprot hrvatskom društvu kojemu je pojam slobode još uvijek prilično stran, obilježje uspješnog kapitalizma oduvijek je bilo napredovanje pojedinca temeljem predanog, profesionalnog i sistematičnog rada u okruženju njegove slobode i neovisnosti od države. Uz to, neophodan je osjećaj osobne odgovornosti za vlastiti razvoj, a znamo da ni na tom polju ne stojimo najbolje. Iz poznatih razloga naše vlasti ne čine ništa da se narod uzdigne na viši stupanj građanske svijesti jer bi im svjestan narod na prvim sljedećim izborima presudio. Zato im odgovara ovakvo stanje u društvu. Na žalost ljudi su često prisiljeni na klijentelistički odnos jer nemaju načina da drugim putem dođu do prihoda ili višeg statusa u društvu.

Znači, sve dok imamo HDZSDP na vlasti, sve dok se ne sruši ta desetljećima slagana struktura zloporabe moći, promjene nabolje su nemoguće.

Bavite se i umjetnošću?

Nekad više, sad manje. Moj rad se većinom odnosi na fotografiju i razne oblike vizualne umjetnosti na bazi fotografije. Imao sam i više izložaba, a u nekoliko navrata moje su fotografije poslužile kao ilustracije u knjigama raznih autora. Ono što primijetim, što mi se učini zanimljivim i inspirativnim nastojim zabilježiti.

belgium 2

Kad stignem, bavim se i restauracijom starog namještaja, obiteljskog uglavnom. To je rad na tromeđi obrta, dizajna i umjetnosti. Volim rad s drvom. Lijep je to posao, oplemenjujući, čovjeka za kratko vrijeme odvede u neki drugi svijet, daleko od tih ispraznih likova i tema kojima nas mediji bombardiraju svakodnevno. A na kraju, u obitelji ostane nešto osobno, originalno, opipljivo i vrijedno.

most hb ri

roma 16

Ali vrhovi moje umjetnosti nalaze se u načinima preživljavanja i čuvanja zdravog razuma unutar tijela javne vlasti u kojem pokušavam raditi savjesno i sačuvati vlastiti integritet.

tnl5x

Poruka za kraj razgovora?

Za kraj bih spojio početak i kraj jedne kitice pjesme Ring Out, Wild Bells velikog engleskog pjesnika Alfreda Lorda Tennysona kojom zagovara odbacivanje svega lošeg i priziva bolje sutra. To su ujedno i riječi koje kratko i jasno govore što Hrvatskoj treba želi li se izvući iz višedesetljetnog propadanja:

Ring out the old,
Ring in the new,
Ring out the false,
Ring in the true!

Davor Dijanović

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 12-12-2019, 09:44:37

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.