Božićni razgovor s gospićko-senjskim biskupom mons. mr. Zdenkom Križićem

Na početku našega tradicionalnoga božićnog razgovora zahvalili bismo Vam što ste pristali Zdenko Krizic 1odgovoriti na naša pitanja u ovom vremenu priprave za ZornicePrije Božića su nezaboravne mise zornice, često smo gazili duboki snijeg i velike minuse da bismo došli do crkve, koja je bila udaljena oko 2 km. Ništa nam nije bilo teško: ni hladnoća, ni rano buđenje, ni duboki snijeg, a ni proslijediti u školu odmah iza zornice. Nisu nas roditelji na sve to prisiljavali, nego smo se mi tomu radovali. Tu su još pripreme božićnih jaslica. S koliko se radosti išlo u šumu tražiti neko malo zimzeleno drvo, koje se potom okitilo, najviše nekim ukrasnim bombonima, no oni se na drvcu nisu dugo zadržali.najljepši blagdan, blagdan života, nade, mira, ljubavi i radosti – kako kršćani, ali i mnogi drugi ljudi dobre volje, shvaćaju Božić. Podsjetili bismo na početku kako ste biskupom Gospićko-senjske biskupije postali 2016. godine. Zato bismo Vas zamolili da nam prvo kažete nekoliko riječi o sebi. Rođeni ste u hrvatskom mjestu Johovcu, blizu Doboja u Bosni i Hercegovini. Pamtite li proslave Božića iz svojega djetinjstva?

Da, rođen sam u Johovcu, nastanjenom gotovo u potpunosti hrvatskim življem (98 %). Selo je udaljeno od Doboja oko 12 km, na putu prema Slavonskom Brodu. Ondje sam završio osmogodišnju školu, nakon koje sam pošao u sjemenište karmelićana u Zagreb, na Svetom Duhu pohađao sam klasičnu sjemenišnu gimnaziju. Studij filozofije i teologije završio sam u Firenci i Rimu, gdje sam magistrirao iz teologije duhovnosti. Zaređen sam u Zagrebu 1977. godine. Itekako se sjećam božićnog ugođaja iz djetinjstva i još uvijek postoji u meni nostalgija za tim vremenom, i to neće nikada iščeznuti. Božićno je vrijeme, za nas djecu, bilo najljepše vrijeme u cijeloj godini. Jednostavno neopisivo.

Prije Božića su nezaboravne mise zornice, često smo gazili duboki snijeg i velike minuse da bismo došli do crkve, koja je bila udaljena oko 2 km. Ništa nam nije bilo teško: ni Zornicehladnoća, ni rano buđenje, ni duboki snijeg, a ni proslijediti u školu odmah iza zornice. Nisu nas roditelji na sve to prisiljavali, nego smo se mi tomu radovali. Tu su još pripreme božićnih jaslica. S koliko se radosti išlo u šumu tražiti neko malo zimzeleno drvo, koje se potom okitilo, najviše nekim ukrasnim bombonima, no oni se na drvcu nisu dugo zadržali.

Mi djeca kradom smo izvlačili bombone, ali smo ostavljali na drvcu ukrasni papir. Još se u šumi tražila i mahovina za jaslice. A onda Božić i božićni blagdani! Nažalost, moralo se te dane ići u školu jer se na izostanke tih dana drukčije gledalo, a često se tada i najviše ispitivalo. Ali ni sve to nije nam moglo pokvariti ljepotu božićnog vremena. Mnoštvo je tu radosnih detalja, ali bih otišao predaleko ako bih sve spominjao i opisivao.

Bog ima za svakoga poseban plan

Iako ste bili vezani uz franjevce živeći u franjevačkoj župi, otišli ste karmelićanima. Kako danas gledate na taj odabir i što biste iz iskustva koje ste primili u karmelskom redu istaknuli kao najvrjednije i kao ono što Vam može biti oslonac i u novoj službi biskupa?

Točno, župu su vodili oci franjevci. Bile su na župi i časne sestre franjevke. Radili su lijepo s djecom, okupljali ih, pa KrižKarmelićaniU karmelićanskom samostanu naučio sam živjeti u zajednici u kojoj su osobe različite po naravi, po dobi, po nadarenosti, po duhovnosti, idejama, i slično. Iskusio sam da se od tih velikih različitosti može napraviti divan mozaik zajedništva i bratstva. Jasno, tu su potrebna mnoga odricanja, mnogo truda da se razumije tog drugoga pored sebe u njegovim razmišljanjima i stavovima. Sve to doduše košta, ali itekako obogaćuje. Sva ta iskustva uvelike mi pomažu u obnašanju sadašnje službe.je bilo i dosta duhovnih zvanja. Župnik nije želio slati sve u ista sjemeništa, jer je smatrao da to ne bi bilo dobro, nego je slao različitim redovničkim zajednicama ili dijecezanskim sjemeništima. Moj je brat tada bio kod karmelićana, kao i jedan susjed, pa sam tako i ja završio ondje. Sada kada sve gledam, jasno mi je da to nije bio moj izbor, nego Božji. Bog ima za svakoga poseban plan. On se tek djelomično razotkrije kasnije. Osjećao sam se uvijek sretnim u svom pozivu i nisam imao nekakvih ozbiljnijih kriza s obzirom na poziv.

U karmelićanskom samostanu naučio sam živjeti u zajednici u kojoj su osobe različite po naravi, po dobi, po nadarenosti, po duhovnosti, idejama, i slično. Iskusio sam da se od tih velikih različitosti može napraviti divan mozaik zajedništva i bratstva. Jasno, tu su potrebna mnoga odricanja, mnogo truda da se razumije tog drugoga pored sebe u njegovim razmišljanjima i stavovima. Sve to doduše košta, ali itekako obogaćuje. Sva ta iskustva uvelike mi pomažu u obnašanju sadašnje službe. Osim toga, imao sam različite odgovorne službe u Hrvatskoj karmelskoj provinciji, zatim i na međunarodnoj razini, a sva su ta iskustva od nemale pomoći u nošenju odgovornosti koju mi je Crkva sada povjerila. Tu je još i karmelska duhovnost u kojoj sam formiran i koja ima važnu ulogu u mom razumijevanju duhovne autentičnosti unutar zajednice ili u životu pojedinca.

Univerzalno i nacionalno

Prije imenovanja na funkciju biskupa živjeli ste u Rimu, gdje ste imali priliku dobro upoznati život Crkve s obzirom na to da se radi o sjedištu poglavara Katoličke Crkve. Kako s tim iskustvom gledate na život Crkve u Hrvata, a posebice u Gospićko-senjskoj biskupiji?

U Rimu sam proveo mnoge godine, prvo kao student, a poslije obnašajući važne funkcije unutar karmelskog reda. Neizrecivo je obogaćenje živjeti u centru Katoličke Crkve, gdje imate svakodnevna velika događanja na različitim razinama. Tu smo na izvoru informacija o poteškoćama i uspjesima Crkve u bilo kojem dijelu svijeta. Tu je i mogućnost slušati uživo gotovo svakoga tjedna nagovore i poruke Svetoga Oca. Osim svega toga, u Rimu se živjelo u internacionalnim zajednicama, a i to je neprocjenjivo obogaćenje. Tu se izlazi iz okvira male mjesne Crkve i živi se iskustvo univerzalnosti Crkve. Ta univerzalnost ne poništava ono nacionalno, ali proširuje vidike i nadilazi nacionalno.

Zdenko Krizic2.jpg

Svaka mjesna Crkva ima svojih posebnosti, i to treba ostati, jer te posebnosti jesu bogatstvo za sve i iz toga se uvijek može izvući nešto lijepo što je moguće presaditi negdje drugdje i time obogatiti druge Crkve. Mi u Hrvatskoj imamo dugu kršćansku tradiciju: stoljećima smo, kao ni jedan drugi narod, slavili euharistiju na svom narodnom jeziku. Tu su još naše bogate tradicije vezane uz svetkovanje različitih crkvenih blagdana, s kojima je narod živio, koji su postali dio njegove baštine, a ta nam svetkovanja govore na koji je način narod živio, čuvao i prenosio svoju vjeru od naraštaja do naraštaja. Nisu to bili samo neki narodni običaji, nego istinski izričaji vjere i razumijevanja vjere u narodu. Ponosni smo na sve to.

Vjera u našem narodu i konkretno u Gospićko-senjskoj biskupiji ušla je duboko u dušu tog naroda i zato je ona i danas živa i djelotvorna. Istina, ta vjera pokazuje danas i dosta mlakosti i površnosti, ali ju treba nastaviti njegovati: da ne bude samo dio naše tradicije, nego živo iskustvo Božje prisutnosti u našoj Crkvi.

Vaša biskupija, uz primorski dio, obuhvaća i područje Like. Riječ je o krajevima iz kojih traje snažno iseljavanje mladih, a sada već i ljudi u zrelijim godinama. Kako gledate na te procese? Zašto u sada već 28 godina hrvatske države nisu stvoreni uvjeti za dostojanstven život ljudi u Hrvatskoj?

Jako smo žalosni zbog takvog stanja u cijeloj Hrvatskoj, a napose na teritoriju naše biskupije. Naša je biskupija u IseljavanjeVjeraVjera u našem narodu i konkretno u Gospićko-senjskoj biskupiji ušla je duboko u dušu tog naroda i zato je ona i danas živa i djelotvorna. Istina, ta vjera pokazuje danas i dosta mlakosti i površnosti, ali ju treba nastaviti njegovati.posljednjih 20-ak godina izgubila gotovo četvrtinu svoga stanovništva. Nažalost, taj trend iseljavanja još nije zaustavljen. Sela nam se prazne jer najveći dio žitelja na selu nema uvjeta za preživljavanje. Hendikep za Liku jest i to što u njoj nema nekoga većeg grada koji bi mogao primiti one koji napuštaju sela, a posljedica toga je da se napušta i Lika. Iako Lika ima Bogom dane uvjete za poljoprivredu i stočarstvo, i k tomu još turizam, ali država nije stvorila prave uvjete da ljudi od toga mogu solidno živjeti. O toj stvarnosti često govore i najodgovorniji političari kako na lokalnoj tako i na državnoj razini.

Mijenja li se što? Ima i dobrih primjera povratka, ali se o tome, nažalost, manje govori. Trebalo bi više isticati te primjere i tako ohrabrivati ljude da vjeruju kako se i u domovini mogu stvoriti dobri uvjeti za bolji život. Svi znamo da Proračunsu hrvatskim građanima otvorene mogućnosti zaposlenja u svim zemljama Europske unije i da im te zemlje mogu ponuditi mnogo veće plaće nego što su kod nas, ali je i činjenica da ljudi kod nas i ne očekuju da budu jednako plaćeni kao u bogatim zemljama zapadne Europe, ali očekuju da budu plaćeni da, koliko-toliko, mogu pristojno živjeti.

Kako će neka obitelj koja ima djecu preživjeti cijeli mjesec s plaćom od 3500 kuna? Oni su tako osuđeni da ostanu vječna sirotinja na zemlji. Normalno je da to ne mogu prihvatiti. Svi smo svjesni da Hrvatska ima sve prirodne resurse da se svrsta među najrazvijenije zemlje Europe, ali ona nikako da se tomu približi. Kao razlog tomu svi upiru prstom u korupciju, pravosuđe i nedovoljno ulaganje u znanost. Dok se ne zatre korupcija na svim razinama, dok nam pravosuđe ne postane ono LikaHendikep za Liku jest i to što u njoj nema nekoga većeg grada koji bi mogao primiti one koji napuštaju sela, a posljedica toga je da se napušta i Lika. Iako Lika ima Bogom dane uvjete za poljoprivredu i stočarstvo, i k tomu još turizam, ali država nije stvorila prave uvjete da ljudi od toga mogu solidno živjeti. O toj stvarnosti često govore i najodgovorniji političari kako na lokalnoj tako i na državnoj razini.što mu samo ime kaže, ne možemo računati na neku svjetliju budućnost. Ali želimo vjerovati da se i u tom smislu događaju pomaci i ne smijemo se predati pesimizmu i beznađu. Potrebno je da se svi više udružimo u ostvarenju ovih pretpostavki.

Mnoge obitelji ne doživljavaju djecu kao najveće bogatstvo

Demografski problemi u Hrvatskoj, usudili bismo se reći, toliko su ozbiljni da zahvaćaju i mnoga druga područja. Ako se ovi trendovi nastave, zdravstveni i mirovinski sustavi kakve danas imamo bit će neodrživi. Mi ćemo to još pooštriti i pitati: Kakvog Hrvatska ima smisla ako ju nemamo komu ostaviti?

I o tom demografskom problemu svi govore, ali je vidljivo da se i na toj razini dovoljno ne čini. Ekonomski su Djecaproblemi svakako jedan od velikih razloga takvomu stanju, ali to sigurno nije jedini razlog naše katastrofalne demografske slike. Još je ozbiljniji problem u činjenici da mnoge obitelji ne doživljavaju djecu kao najveće bogatstvo, kao najveći dar, nego više od toga kao teret i veliku obvezu. To se vidi iz činjenice da imamo toliko dobrostojećih obitelji, koje nemaju materijalnih problema, a imaju samo jedno ili najviše dvoje djece. Čini se kao da je kod obitelji danas prisutan neki panični strah hoće li moći svoj djeci, ako ih ima više, osigurati sve moguće i nemoguće. Kao da nisu svjesni da je najvažnije da im osiguraju roditeljsku ljubav, a to će, uz ono najosnovnije za njihov život, biti najveće jamstvo njihove budućnosti i sreće.

Stanovništvo na zemlji brzo raste. Ondje gdje zemlja ostaje prazna, naselit će ju oni iz krajeva gdje je prepuna. To se ne može spriječiti. Koliko je naš narod svjestan da je izabrao put nestajanja? Ne znam. Ohrabruje činjenica da ima i određeni broj pozitivnih primjera obitelji s više djece, ali im se daje premalo prostora u medijima pa ozračje ljepote tih obitelji ostane skriveno široj javnosti. Više se govori o poteškoćama školovanja i podizanja te djece negoli o radostima i punini života koji su prisutni u takvim obiteljima.

Na iseljavanje mladih sigurno utječe i opće stanje duha u narodu i državi. Rekli bismo da rastakanje osnovnih premisa na kojima neka država počiva ima uvijek visoku cijenu. Gledamo nikad prazniju Sabornicu tijekom rasprava, čak i o vrlo ozbiljnim temama u Hrvatskom saboru. U čemu je problem? Gdje se donose odluke?

Nažalost, ne znam je li i jedan narod u Europi toliko razjedinjen kao naš. Neprestano slušamo i gledamo prepirke s Politikaobzirom na teme iz prošlosti, a onda se to neizostavno prelije i na projekte budućnosti. Nema znanstvenog pristupa mnogim temama prošlosti kako bi se one objektivno sagledale i na PolitikaIma li uopće mogućnosti da se u nekim važnim pitanjima za našu zemlju napravi neki zajednički strateški projekt koji bi vrijedio bez obzira na to koja opcija bude na vlasti? Za sada se to ne nazire. Ovime ne želim reći da u Saboru nema ljudi kojima je iskreno stalo do općeg dobra, ljudi svjesnih da su ondje u ime naroda i za narod, ali najčešće ta neprimjerena ponašanja bace u sjenu sve ono dobro.temelju činjenica vrednovale te jednom zauvijek stavile „ad acta“, jer političari to i ne žele budući da su im to glavne teme „dokazivanja“, a teme od životne važnosti za narod ove zemlje mnogi uglavnom ne razumiju ili im nisu od nekakvog interesa.

Glavni je interes pobijediti na izborima i domoći se vlasti. Zato je Sabornica uglavnom poluprazna. Pa i same diskusije s obzirom na važna pitanja ove zemlje uglavnom imaju nisku razinu, a nekada idu i do razine cirkusa. Scenarij je uvijek isti i unaprijed se zna: sve što predlaže „pozicija“ za opoziciju ništa ne valja i po tome samo pljuje; i sve što predloži „opozicija“ to se obezvrjeđuje i uglavnom se ništa od toga ne usvaja. Ima li uopće mogućnosti da se u nekim važnim pitanjima za našu zemlju napravi neki zajednički strateški projekt koji bi vrijedio bez obzira na to koja opcija bude na vlasti? Za sada se to ne nazire. Ovime ne želim reći da u Saboru nema ljudi kojima je iskreno stalo do općeg dobra, ljudi svjesnih da su ondje u ime naroda i za narod, ali najčešće ta neprimjerena ponašanja bace u sjenu sve ono dobro.

Narod se ne može lako prevariti

Ipak, i pored ovog stanja, ljudi su, a pogotovo mladi prilikom primjerice dočeka nogometaša, jasno demonstrirali da hoće i znaju prepoznati prave uspjehe na svjetskoj razini i da ih žele proslaviti i poistovjetiti se s njima kada je o Hrvatskoj riječ. Trebamo li gledati na vrijeme koje dolazi s pesimizmom ili optimizmom?

Narod se ne može lako prevariti. Narod itekako razlikuje dobro od zla, istinu od laži, pravi uspjeh od demagogije. NogometašiIstinskom uspjehu narod se raduje i spreman je platiti i veliku cijenu za pravi uspjeh. Nemaju naši ljudi samo uspjeh u športu, nego i na drugim područjima života, ali je važno prepoznati one najnadarenije i ulagati u njih bez obzira na to tko su im roditelji. Osim toga, treba nam što više uspješnih ljudi koji će biti uzori i motivacija mladima da ih nasljeduju. Ali treba isto tako pripremati mlade za velika dostignuća. Oni moraju postati svjesni da se ništa veliko u životu ne postiže na lak način, nego zahtijeva nemale žrtve i odricanja. Mladi ne bježe od toga, ali žele da javnost vrednuje njihove žrtve, a ne da od birokracije budu sprječavani ili izigrani. Budimo mladima ohrabrenje i ne dopustimo da se i zbog mogućih razočaranja obeshrabre, klonu i odustanu. I Bog je na strani upornih.

Hrvatski narod živi i u Bosni i Hercegovini. No i na prošlim izborima vidjeli smo kako se krše nacionalna prava hrvatskog naroda, uz prešutnu, a ponekad i otvorenu pomoć pojedinih međunarodnih predstavnika. Koliko Crkva i Vatikan mogu učiniti za opstanak katolika u Bosni i Hercegovini?

Svijet stalno govori o pravednosti, o ljudskim pravima, pravima manjina, žena, djece, bolesnih, itd., ali je, nažalost, BiHviše nego očito da je najmoćnijim svjetskim državama najvažniji njihov vlastiti interes. To ni oni sami više ne kriju. Mir uspostavljen u Bosni i Hercegovini nije uspostavljen na temeljima pravednosti, nego po nekim drugim kriterijima, prije svega političkim. Zato je stanje kakvo jest i ne nazire se u bliskoj budućnosti neko dobro rješenje. Tu je očito da svjetski moćnici nemaju dobru volju da to riješe. Da su imali dobru volju, do rata u bivšoj Jugoslaviji nikada i ne bi došlo.

Sveti Otac dobro je informiran o situaciji u Bosni i Hercegovini, i to smo mogli čuti u susretu koji smo, mi biskupi iz Hrvatske, s njim imali u studenom ove godine. Ali mi svi znamo da Vatikan nema političku moć da bi BiHSveti Otac dobro je informiran o situaciji u Bosni i Hercegovini, i to smo mogli čuti u susretu koji smo, mi biskupi iz Hrvatske, s njim imali u studenom ove godine. Ali mi svi znamo da Vatikan nema političku moć da bi presudno utjecao na mnoge važne međunarodne odluke. A ako se itko brine za naš narod u Bosni i Hercegovini, to je Crkva. Ona ga je kroz povijest očuvala i neće ga nikada napustiti.presudno utjecao na mnoge važne međunarodne odluke. A ako se itko brine za naš narod u Bosni i Hercegovini, to je Crkva. Ona ga je kroz povijest očuvala i neće ga nikada napustiti.

Crkva hrvatskih mučenika

Vaš prethodnik mons. dr. Mile Bogović izgradio je Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini i tijekom svog mandata, kao biskup i povjesničar, posebno se zalagao za istraživanje prave povijesne istine. Koliko je ona za Hrvate važna?

Nema sumnje da je Crkva hrvatskih mučenika na Udbini veliko djelo biskupa Bogovića i važnost tog djela Bogovićprepoznata je od cijeloga našeg naroda. U ostvarenje tog djela uključile su se sve najvažnije političke i crkvene institucije našega naroda: od Hrvatskog sabora do Hrvatske biskupske konferencije. Veliku pomoć dala je i iseljena Hrvatska. To je zapravo sveti spomenik zahvalnosti našeg naroda svojim mučenicima kroz cijelu našu stradalničku povijest. To je naš mali dug našim mučenicima jer smo, zahvaljujući njihovim žrtvama, ovdje opstali i ostali.

Biskup Bogović vrsni je znanstvenik, a povijest je njegova posebna ljubav. Marljivo radi, bez obzira na godine, da se što bolje rasvijetli naša povijest koja je za vrijeme komunizma bila u mnogočemu kontaminirana, prilagođavana njihovu svjetonazoru. Biskupu Bogoviću silno je stalo da se u svemu rasvijetli povijesna istina, bez obzira na to kakva ona bila. Samo istina oslobađa, pa makar IstinaBiskupu Bogoviću silno je stalo da se u svemu rasvijetli povijesna istina, bez obzira na to kakva ona bila. Samo istina oslobađa, pa makar bila ne znam kako bolna. Nema potrebe ništa uljepšavati, ali isto tako niti opterećivati nekim neistinama ili poluistinama. Samo iz objektivne, istinite povijesti možemo nešto naučiti, i samo takva povijest može biti učiteljica života.bila ne znam kako bolna. Nema potrebe ništa uljepšavati, ali isto tako niti opterećivati nekim neistinama ili poluistinama. Samo iz objektivne, istinite povijesti možemo nešto naučiti, i samo takva povijest može biti učiteljica života.

Bog neće razočarati

Možete li za kraj ovoga razgovora uputiti božićnu poruku našim čitateljima?

Božić je naše svjetlo u tami. Na misi polnoćki slušamo proročki navještaj: „Narod koji je u tmini hodio vidje svjetlost Božićveliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Božić je navještaj svjetla i jamstvo da je moguće tamu pretvoriti u svjetlo. I naš narod danas ima svojih tama, ali one nisu nesavladive i nepremostive. Ne smijemo dopustiti da nama ovlada beznađe i uvjerenje da je promjena nabolje daleka stvarnost ili čak nemoguća. Čovjek vjere ne smije nikada očajavati, jer mu vjera govori da Bogu ništa nije nemoguće. Božji ljudi naviještali su novo i bolje kada svi drugi nisu mogli vidjeti ni najmanje naznake toga.

Bog neće razočarati. Uz mali doprinos svakoga od nas, Bog će učiniti da nemoguće postane moguće, da svjetlo rasprši tamu. Božić je poziv na optimizam, poziv na radost danas zbog onoga što će doći sutra. U tom smislu, neka je vama i svim vašim čitateljima sretan i blagoslovljen Božić, sa željom da radost Božića u vašim srcima traje tijekom cijele nove godine.

O. Barišić, D. Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 20-01-2019, 06:56:45

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).