Razgovor s književnikom, publicistom, diplomatom i vanjskopolitičkim stručnjakom Zdravkom Gavranom (II. dio)

Na kraju prvog dijela velikog intervjua s Vama, g. Gavran, u kojem ste govorili o međunarodnim odnosima na europskom i globalnom planu, upozorili ste na „aktualno nastojanje (usuglašeno među nekim važnim međunarodnim čimbenicima i regionalnim silama) da se postigne sporazum između Srbije i Kosova, u sklopu kojega se ozbiljno razmatra i prijedlog korekcije granice (zapravo teritorijalne ’trampe’)“. Čak ste spomenuli i „fingirani (kontrolirani) oružani sukob“ kao moguću metodu koja bi k tom cilju vodila ako ne bude odmah moguć mirnodopski sporazum. No poslije je ipak došlo do posustajanja u pregovorima o „korekciji granice“, a napetosti i poneki incident nisu, bar ne još, doveli do „fingiranog“ oružanog sukoba. Kako to tumačite?

Od same ideje nije se odustalo, i ona ima potporu ili bar prešutno odobravanje u nekim Gavranvažnim metropolama, iako je naišla na toliki otpor i među Srbima i među Albancima da je Vučić konstatirao kako je zbog toga i zbog navodne opstrukcije iz EU-a (dežurnog vanjskog krivca, po potrebi) ta ideja propala. No, ne mislim da je on od nje odustao. Otpori postizanju sporazuma koji bi sadržavao i razmjenu dijelova ozemlja Srbije i Kosova dolazili su i dolaze ponajviše iz Berlina te od pretorijanaca multikulturalizma, a i od onih koji se boje da bi to kao presedan moglo otvoriti sezonu diranja i u njihove granice. Predsjednik Hashim Thaçi i dalje inzistira na dogovoru o „korekciji granice“, iako nailazi na snažan otpor među kosovskim Albancima te kod predsjednika vlade i parlamenta.

Nije objavljeno što bi razmjena ozemlja sve obuhvatila, no misli se očito na pripojenje Kosovu većeg dijela Preševske doline, tj. općina Preševo, Bujanovac i Medveđa, koje su ionako bile u sastavu Autonomne pokrajine Kosovo do 1956. (Kosovci područja tih triju općina nazivaju „istočno Kosovo“) i istodobnom pripajanju sjevernog Kosova (sjeverno od rijeke Ibar) Srbiji. Thaçi je čak zatražio mišljenje kosovskoga Ustavnoga suda s upitom može li se sporazum koji bi on sa srbijanskim predsjednikom Vučićem eventualno potpisao smatrati ratificiranim sam po sebi, dakle bez uobičajenog, i po kosovskom ustavu obvezatnog, postupka u parlamentu. Pritom se pozvao kao na presedan na prijašnji sporazum s EU-om o dolasku Eulexa na Kosovo.

U svom odgovoru naznačio sam da neka vrsta sporazuma između Srbije i Kosova o normalizaciji odnosa i korekciji ZPodnosno priznavanju međusobne granice može biti postignuta samo uz uvjet potpore i (makar i nevoljke) suglasnosti EU-a, SAD-a, Ruske Federacije i Turske, dakako i Srbije i Kosova, bez spremnosti Srbijanaca i Kosovaca takvo rješenje nije zamislivo. Možda je Turska trenutno manje bitna, zato što je zaokupljena drugim problemima, kao što je unutarnja monetarna kriza, izazvana kaznenim mjerama SAD-a zbog odbijanja izručenja uhićenog američkog pastora, unutarnjim problemima te zbivanjima u sirijskoj pokrajini Idlib. No Turska je prisutna, i popularna među svim balkanskim muslimanima, a ostvaruje i sve bolje političke i gospodarske odnose sa Srbijom, u koju turske tvrtke planiraju osjetne investicije. Istodobno, popularna je i utjecajna među Bošnjacima te među Albancima. Turska, zemlja s blizu 80 milijuna stanovnika, vojno i strateški jaka regionalna sila, u jugoistočnoj će Europi biti prisutna i za to područje biti važna dugoročno.

Balkansko područje (služim se pojmom „balkanski“ ili „zapadnobalkanski“ samo uvjetno i indikativno) iznimno je kompleksan teren. Tu nema nafte, a ni odviše drugih prirodnih resursa koji bi privlačili velike sile, kao što ih privlači i motivira naftom i plinom bogati Bliski istok. Ali to područje ima veliku geopolitičku, a i tranzitnu važnost. Ono je nezamariv dio europskog kontinenta i područje susretanja ili sukobljavanja interesa velikih sila. No samo po sebi u gospodarskom, pa ni u populacijskom smislu nije bitno. Tu bih svrnuo pozornost na neke važne aspekte zbilje koji se često previđaju, a riječ o stanju tih društava.

Kakvo je ono, i na što konkretno mislite?

Mislim poglavito na gospodarsko-socijalno stanje, koje je uglavnom mizerno. U Srbiji je (poslužit ću se posljednjim podatcima Eurostata za prvi kvartal ove godine) prosječna plaća 422 eura (upola manja nego u Hrvatskoj, dok i sama Hrvatska po plaćama postaje sve manje privlačna za radnu snagu u kontekstu europskoga tržišta). U spomenutoj Preševskoj dolini prosječna plaća varira od 100 eura u Preševu do 200 eura u Bujanovcu, gdje su izvori mineralne vode, koji omogućuju dvostruko viši „standard“. U tim dvjema općinama, u kojima su od ukupno EkonomijaBijedaBijeda, korupcija, nepotizam, klijentelizam te organizirani kriminal nerijetko u sprezi s političkim vlastima, s kontroliranim pravosuđem i medijima općepoznata je i raširena zbilja u zemljama istočno i jugoistočno od Hrvatske. Izgledi da bi sve te zemlje u dogledno vrijeme prešle prag europskog demokratskog i gospodarskog i uljudbenog standarda jako su blijedi i nerealni. Time nipošto nisam rekao da je u Hrvatskoj stanje sjajno, na žalost, brojne spomenute i nespomenute slabosti zajedničke su nam.75.000 stanovnika oko 60.000 (po procjenama) Albanci, stopa nezaposlenosti iznosi čak 70 posto. Mnogi se iseljavaju ili se žele iseliti. Iseljavanje odnosno depopulacija pogubna je činjenica za planiranje budućnosti država nastalih na području bivše Jugoslavije (svih osim, donekle, Slovenije) te Albanije.

U BiH prosječna neto plaća iznosi 440 eura. Po anketi jedne tamošnje privatne agencije za posredovanje u traženju posla, 80 posto građana (očito se misli na radno sposobne) željelo bi posao naći izvan BiH! Nezaposlenost mladih, na primjer, doseže u BiH blizu 60 %. A zamislite kolika bi tek bila da mnogi mladi nisu posao već potražili i pronašli u drugim zemljama... (Kad se taj socijalni moment uzme u obzir, na izborima u nedjelju ne bi se trebalo iznenaditi ako rezultati glasovanja odnosno postotak izlaska na birališta ne budu onakvi kako bi se to sukladno nužnosti zbijanja redova Eurimeđu Hrvatima odnosno svrstavanja uz Dragana Čovića i HDZ-a kao izrazito najjače i u neku ruku „jedine“ nacionalno-političke opcije očekivalo...)

U nešto razvijenijoj (!) Crnoj Gori prosječna plaća iznosi 511 eura. U Rumunjskoj 535, u Bugarskoj 457, u Albaniji 378, u Makedoniji 376 eura. Za usporedbu, u Mađarskoj iznosi 703, a u Sloveniji 1,077 eura. No čak ni dosta mizerne razine plaća balkanskih zemalja (istina, nešto su niži i životni troškovi) nisu pokazatelji sve težine, neka se nitko ne uvrijedi na toj riječi, ’zaostalosti’. Trećina od 1,7-1,8 milijuna stanovnika Kosova (koliko se procjenjuje da ih je ondje u ovom trenutku stvarno ostalo) živi ispod granice siromaštva. Tijekom deset godina proglašene državne samostalnosti iz Kosova se je iselilo najmanje 300.000 stanovnika, a mnogi drugi grozničavo nastoje otići. Bijeda, korupcija, nepotizam, klijentelizam te organizirani kriminal nerijetko u sprezi s političkim vlastima, s kontroliranim pravosuđem i medijima općepoznata je i raširena zbilja u zemljama istočno i jugoistočno od Hrvatske. Izgledi da bi sve te zemlje u dogledno vrijeme prešle prag europskog demokratskog i gospodarskog i uljudbenog standarda jako su blijedi i nerealni. Time nipošto nisam rekao da je u Hrvatskoj stanje sjajno, na žalost, brojne spomenute i nespomenute slabosti zajedničke su nam.

Vi sada ističete ekonomsko-socijalnu dimenziju stvarnosti u tim zemljama, iako svi u prvi plan stavljaju političku problematiku...

Da, zato što se tu problematiku ne smije zanemarivati. U opisanoj ekonomskoj situaciji, da to povežem s politikom i Politikaeventualnim ratom kao „nastavkom politike drugim StanjeAktualno stanje sve me više podsjeća na stanje koje je prethodilo Balkanskim ratovima (1912. – 1913.), koji su bili uvod u I. svjetski rat, nominalno izazvan Sarajevskim atentatom... Povijest prijeti reprizom, ako ne bude dovoljno razuma kod svih te političkog i diplomatskog umijeća i dobrih namjera velikih sila da do takve reprize ne dođe. Već čitavo stoljeće tu, kao što puška iz prvog čina čeka da ponovno opali u posljednjem činu Čehovljeve drame, nije trajno i održivo definiran taj ostatak kontinenta koji čitava Europa skupa sa SAD-om i Rusijom ne uspijeva razriješiti tako da se tu stvore temeljne pretpostavke za normalan život i razvoj. Svaki prijepor, pa i onaj ratni, na kraju završi ili okupacijom, ili kapitulacijom, a svakako novim sporazumima i nekakvom mirovnom konferencijomsredstvima“, nijedno ministarstvo obrane nema novca čak ni za imalo ozbiljniji oružani sukob ... osim ako bi oružje, oprema i druga potrebna sredstva dolazili izobilno izvana. Hoću zapravo reći ovo: Ozbiljnost koja se u Europi i međunarodnoj politici pridaje tzv. Zapadnom Balkanu u totalnom je nerazmjeru s realnom vrijednošću, kvalitetom, samoodrživošću i perspektivnošću čitava tog područja. Moja je ideja da narodi koji žive na tom području ne uspijevaju dovoljno razviti vlastite snage i potencijale, nego previše gledaju prema van u nadi da će im veliki svijet, zvao se on Europska unija ili kako drukčije, pomoći da se i gospodarski i socijalno preporode, da ostvarene željeno blagostanje. No čini se da je takvo očekivanje utopijsko...

„Nacionalno pitanje“ opet sa svom silinom izbija u prvi plan

Kako to da, unatoč tomu, područje bivše Jugoslavije (minus Slovenija i Hrvatska) i Albanije, u čiji vrtlog mogu lako biti uvučene Grčka i Bugarska, a onda eventualno i Turska, opet dobiva značenje u širem europskom kontekstu, i to kao još uvijek neriješen problem?

Razlozi dakle toga da EU, SAD, Rusija i ostali pridaju toliku političku važnost zapadnobalkanskoj „regiji“ (iako EU i Upitnikostali ne zanemaruju ni gospodarsko-socijalnu problematiku, upravu, pravosuđe i ostalo, i mnogo u tom smislu pomažu) primarno su geopolitički (održavanje mira i stabilnosti, ostvarivanje zone utjecaja) i tranzitni. Riječ je o definiranju i kontroli toga zemljopisnog prostora, a da bi u tomu u lakše uspjelo, nužno je imati neke ideje-vodilje, usmjerenja. Nužno je davati pozitivne perspektive razvoja, rasta i integriranja u šire sklopove kako bi se narodima i njihovim političkim vodstvima dalo kakve-takve „opipljive“ nade odnosno jamstva. Pritom, logično, dolazi i do protežiranju onih za koje se procijeni da bi na tom prostoru mogli biti jamcima ostvarivanja željenoga.

Slično je to već viđenomu, sa, svojedobno, Srbijom kao Pijemontom I. Jugoslavije, ili s Titom i Partijom kao čuvarom 2. Jugoslavije kao jamcima držanja pod papučom nacionalnih i nacionalističkih ambicija pokorenih naroda (s primatom ideje jugoslavenstva, „bratstva-jedinstva naših naroda i narodnosti“ te „samoupravnog socijalizma“ i komunističke partije kao glavnog integrativnog faktora). Titova Jugoslavija služila je ili bar trebala poslužiti za ograničavanje s jedne strane velikosrpskih teritorijalnih ambicija, a s druge strane legitimnih težnji hrvatskoga naroda da ima svoju zasebnu državu (drugi narodi nisu tada imali takvih ambicija), a poslije i za prigušivanje (veliko)albanskih ideja u njedrima sve brojnije albanske manjine u bivšoj zajedničkoj državi... Poslije se pak pokušavalo taj prostor „držati pod kontrolom“ (suprotno nacionalnim antagonizmima) na konceptu multikulturalizma, tolerancije, građanskoga i civilnoga društva, europejstva, globalizacije, obrazovanja za demokraciju i liberalne vrijednosti... A sada je pokazuje da „nacionalno pitanje“ opet sa svom silinom izbija u prvi plan.

Često se prisjetite nekih prijašnjih situacija i povežete ih s današnjima. Podsjeća li vas na što sadašnja situacija?

Aktualno stanje sve me više podsjeća na stanje koje je prethodilo Balkanskim ratovima (1912. – 1913.), koji su bili uvod u I. svjetski rat, nominalno izazvan Sarajevskim atentatom... Povijest prijeti reprizom, ako ne bude dovoljno razuma kod svih te političkog i diplomatskog umijeća i dobrih namjera velikih sila da do takve reprize ne dođe. Već čitavo stoljeće tu, kao što puška iz prvog čina čeka da ponovno opali u posljednjem činu Čehovljeve drame, nije trajno i održivo definiran taj ostatak kontinenta koji čitava Europa skupa sa SAD-om i Rusijom ne uspijeva razriješiti tako da se tu stvore temeljne pretpostavke za normalan život i razvoj. Svaki prijepor, pa i onaj ratni, na kraju završi ili okupacijom, ili kapitulacijom, a svakako novim sporazumima i nekakvom mirovnom konferencijom. Tako je i I. svjetski rat završio na našim prostorima izlaskom iz Austro-ugarske, Versailleskim ugovorom, a na našem terenu još prije toga uspostavom najprije Države SHS, a zatim i Kraljevine SHS 1. prosinca 2018. Upravo nam se približila stota obljetnica toga dalekosežnog i kobnog događaja...

Kako stvari stoje danas?

Nitko nije spreman balkanski prostor prepustiti njemu samomu, zato što svi veliki igrači imaju svoje zamisli i svoje EU natointerese. Pogotovo ako procijene da se pritom i svašta negativno i nepoželjno može dogoditi ili „isplivati na površinu“. Svak je tu oduvijek imao, i prije i poslije osmanlijskog „vakta“, a ima i danas, svoje što nacionalne, što geopolitičke, što ideološke interese i ciljeve.

Optimalan i ujedno realističan izlaz, u ovom trenutku, zbog sve te nevjerojatne isprepletenosti velika broja aspekata i čimbenika, unutarnjih i vanjskih, i zbog neupravljive mreže odnosa, nitko i dalje dokraja ne zna. Ovo što se sada događa s nuđenjem perspektive članstva u EU-u i NATO-u dosad je najobuhvatniji pokušaj vanjske pomoći pri razrješenju unutarnjih slabosti i antagonizama. Velike sile asistiraju, ili su pokrovitelji, ili se međusobno spore za primat. No treba imati na umu da je i njihova moć ograničena. Nijedna od njih nije spremna uložiti odnosno riskirati previše, u smislu slanja svojih trupa da uspostave red i zatim mirnodopski poredak na cijelom području. Politika zapadnih sila bit će uspješna ako bude prihvaćena i koliko-toliko dosljedno provedena na terenu. A na terenu su gospodari situacije dotični narodi odnosno domaće politike, političari i centri moći.

Ponegdje alternativa lošem stanju nije bolje stanje, nego društveni kaos

Kako se ti narodi i njihove države postavljaju?

Različito. Deklarativno velika većina prihvaća zapadne ponude i uvjetovanja, osobito zapadnu financijsku i drugu potporu kojom ih se mami kao magarca kakvom delicijom ispred njegova nosa koju drže na kraćem ili duljem štapu. Ali na dubljoj razini domaće, grubo rečeno, oligarhije štite svoje interese, ili pak nemaju snage nametnuti vlastitom narodu to što su obećali da će provesti. Svaka, pa i najpozitivnija ideja prosijava se kroz interesna, nacionalna i druga sita moćnih domaćih struktura. Te se nerijetko pokaže da su domaći igrači ili nepouzdani ili preslabi, pogotovu kada treba što žrtvovati u ime obećanog boljitka. U velikoj mjeri – a u tom pogledu Balkan nije iznimka – pred očima imamo uzajamno hinjene igre odanosti i zavaravanja, sve to začinjeno bombastičnom retorikom i efektnim, često loše naučenim, a još lošije pojmljenim frazama na engleskom jeziku.

Diplomatska komunikacija odvija se, primjerice, na razini „visokoparne“ retorike, no stvarnost uvelike za njom zaostaje, ili joj po potrebi oponira odnosno nosive zamisli opstruira. Svi, primjerice, prisežu na borbu protiv korupcije, na jačanje pravne države, na slobodu medija, na „reforme“ kao panaceju... I što više o njima govore, obično ih toliko sporije u zakonodavstvu i u praksi provode... Dublje i sustavnije reforme imaju naime (pre)visoku socijalnu cijenu, a narušavaju i sustav uspostavljenih odnosa i povlastica.

S druge strane, održavanje lošega stanja, niske stope rasta, politokratske i klanske blokade demokratskih, investicijskih i razvojnih iskoraka, teže i bezizglednije uredno servisiranje mirovinskih i zdravstvenih fondova itd. – sve to ako se zadrži status quo prijeti socijalnim buntom i izaziva ili može izazivati masovne prosvjede dobro organiziranih skupina nezadovoljnih. Ponegdje alternativa lošem stanju nije bolje stanje, nego društveni kaos. „Venezuela“ nije tako daleko, iako je zemljopisno daleko.

U vašim riječima kao da se osjeća stanovit prijezir prema „regionu“...

Ne prezirem nijedan narod na tom području, svaki ima dovoljno svojih stvarnih briga i muka i frustracija i bez mojeg Jugosferaomalovažavanja. Obični ljudi, većina građana i političke vlasti često ne mogu stanje promijeniti iako to žele. Volio bih da svi ti narodi skupa sa svojim manjinama, da sve te zemlje mogu stati na svoje noge i ostvariti uvjete za dobar život, da budu sretni i zadovoljni. Jako bih volio da se počnu stvarati uvjeti – počevši od nama tako blize Bosne i Hercegovine – da se posvuda ljudi, osobito mladi, mogu pošteno zapošljavati i pristojno zarađivati, da se mogu iskorištavati prirodna bogatstva i ljudske sposobnosti, da se više izvozi, a manje ovisi o stranim kreditima i stranoj pomoći. Volio bih i to da svi mogu dobro surađivati i u miru živjeti s ostalim sugrađanima i sa susjedima, tako da se prevladaju, a ne da se opet produbljuju povijesni antagonizmi i kivnosti te se na nedolične načine sređuju „nesređeni računi“...

No, kao što rekoh, stanje nije dobro, a na žalost ne vidim ni realnu osnovu da uskoro bude bolje. I Hrvatska je, uostalom, iako mnogo naprednija i sa znatno većim stupnjem blagostanja od spomenutih zemalja, u osjetnoj mjeri baštinica naznačenih slabosti i nemoći. I u Hrvatskoj ima na stotine tisuća neradnih, blokiranih, žednih pravde i poštenog upravljanja državom, mladih koji nemaju perspektivu ni zaposlenja ni ostvarivanja ostalih ljudskih i obiteljskih potreba. Da i ne spominjem stotine tisuća onih koji su se tijekom postojanja hrvatske države iselili, ili se namjeravaju iseliti, nezadovoljni što vlastitom egzistencijalnom nemoći, što toliko vidljivim i raširenim moralno-političkim i svakovrsnim drugim pravnim, upravnim i moralnim neredom.

Samo, dakle, primjećujem da ovdje imamo razmjerno male (malobrojne) narode, siromašna gospodarstva i Zaoštravanje„Okruživanje“ Rusije zapelo je bilo već u Zakavkazju, u Gruziji, koja je izvukla deblji kraj u rusko-gruzijskom ratu g. 2007. No Ukrajina je bila prijelomna točka u rusko-zapadnim odnosima; Zapad nije uspio natjerati Rusiju da ustukne. Današnji NATO-ov odnos prema Rusiji donekle je analogan onomu prema SSSR-u i Varšavskom paktu iz doba Hladnoga rata. Sa sve oštrijim sankcijama i najnovijom prijetnjom američke veleopslanice pri NATO-u da će SAD uništiti na području Rusije davnim sporazumom zabranjene rakete, koje Rusija navodno hoće proizvesti, dodaje jezivu dimenziju dosadašnjim zaoštravanjima međusobnih odnosa.razmjerno loše uređene i vođene države s jedne, te „velike“ teme, ideologije i politike s druge strane. Skrećem pozornost na taj paradoks, a ne moraliziram.

„Okruživanje“ Rusije

Kada spominjete moćne svjetske sile, na koga sve mislite? Kako se postavlja najveća svjetska sila – SAD? Kako EU i NATO?

Poći ću od posljednje sile koju ste spomenuli – od NATO-a. Sjevernoatlantski savez osnovan je u prvom redu da bi zemlje učvršćene demokracije zapadnoga tipa, nakon pobjede nad prethodno nacističkom Njemačkom, obranio od tada veoma realne sovjetsko-komunističke opasnosti i izgledne invazije s Istoka. Hladni rat i te stvari, da se ne vraćam na to razdoblje do 1990. S raspadom komunističkog bloka u istočnoj Europi i komunističkog Sovjetskog Saveza te slabljenja Ruske Federacije okolnosti su se promijenile: učinilo se kao da NATO više nije nužan: Od koga bi nas sada imao braniti? No NATO ipak nije raspušten, nego se orijentirao na širenje na istočnu Europu, paralelno s (drugim) europskim integracijama. Putinova Rusija rogušila se je, ali nije znala kako moćnom Zapadu parirati, kako spriječiti ulazak niza srednjoistočnih zemalja u NATO. Zapadnom „Drang nach Osten“ stigla se je suprotstaviti Rusija Amerikaneposredno tek g. 2014., kada je poslala vojne snage na Krim, žurno inscenirala referendum te pripojila taj poluotok „majčici Rusiji“.

„Okruživanje“ Rusije zapelo je bilo već u Zakavkazju, u Gruziji, koja je izvukla deblji kraj u rusko-gruzijskom ratu g. 2007. No Ukrajina je bila prijelomna točka u rusko-zapadnim odnosima; Zapad nije uspio natjerati Rusiju da ustukne. Današnji NATO-ov odnos prema Rusiji donekle je analogan onomu prema SSSR-u i Varšavskom paktu iz doba Hladnoga rata. Sa sve oštrijim sankcijama i najnovijom prijetnjom američke veleopslanice pri NATO-u da će SAD uništiti na području Rusije davnim sporazumom zabranjene rakete, koje Rusija navodno hoće proizvesti, dodaje jezivu dimenziju dosadašnjim zaoštravanjima međusobnih odnosa.

Pritom je važno reći i to da sve ozbiljne države imaju svoje vanjskopolitičke, sigurnosne i geopolitičke konstante, koje se sporo i teško mijenjaju. Tijekom većeg dijela XX. stoljeća Washington je na „Moskvu“ gledao kao na glavnog rivala i mogući izvor najgorih ugroza. A to znači i da je sve ostalo podređivao toj svojoj „moskvocentričnoj“ vizuri, pa tako i svoju politiku prema Europi i prema Balkanu. NATO je pak – kao ponajviše američko političko i vojno sredstvo očuvanja mira, stabilnosti i supremacije - imao svoje veoma egzaktne zadaće. Njih je briljantno izrazio Britanac Hastings Ismay, glavni tajnik toga saveza 1952. – 1957., riječima u kojima je kao njegove glavne svrhe naveo: „To keep the Americans in, the Russians out, and the Germans down.“ U slobodnom prijevodu: Jamčiti to da Amerikanci budu u Europi, da Rusija ne prodre u zapadnu Europu i da Nijemcima ne padne opet na pamet „dizati glavu“ u smislu nastojanja da opet zagospodari Europom.

Potkresavanje krila Njemačkoj

Je li se što bitno u tom pogledu promijenilo?

Pogleda li se kakvo je današnje stanje, vidjet će se da se nije previše toga promijenilo, iako svijet izgleda i jest u Trtumpmnogočem drukčiji nego nekoć. Time hoću reći da se iz Washingtona na Europu, a napose na jugoistočnu Europu gleda tako da se ne dopusti Rusiji tu ojačati svoj utjecaj („staviti svoju čizmu“), ostvariti političku, gospodarsku, energetsku ili vojnu hegemoniju ili prejak utjecaj. A s predsjednikom Trumpom kao da je počelo i svojevrsno potkresavanje krila Njemačkoj, kao najmoćnijoj državi u Europskoj uniji, u kojoj Anglosasi još od formiranja triju Europskih zajednica vide opasnost u mjeri u kojoj bi dominaciju preuzela Njemačka, prvo ekonomski, a zatim i politički. Zbog toga se Njemačka redovito obraćala Francuskoj da nastupaju u tandemu, kako se ne bi moglo tvrditi da je riječ o želji Njemačke da ovlada kontinentalnom Europom, nego o projektu koji je od vitalnog interesa za sve europske zemlje, ali i za mir, razvoj, jačanje demokracije i multilateralizma odnosno plurilateralizma.

Kakve bi reperkusije takva pristupa imala sadašnja američka politika prema jugoistočnoj Europi?

U toj politici postoji i dalje visok stupanj suglasnosti, gotovo istovjetnosti između SAD-a i EU-a. Zajednički je interes pojas i putuvući to područje u zapadnu orbitu, dati mu zapadnu perspektivu u smislu ulaska u EU i (bar djelomice) u NATO te ne dopustiti da na to područje prodre Rusije. U posljednje vrijeme sve je izraženiji cilj i otežati kinesku trgovinsku i investicijsku ofenzivu na to područje, isto tako obuzdati i turski, arapski i iranski utjecaj. Kineska pak ofenziva u smjeru Europe povezana je s divovskim projektom „Pojas i put“ te s posebnim oblikom suradnje Kine i 15 država iz srednje i jugoistočne Europe. A neizbježno je povezana i s jačanjem rusko-kineskog, ali i rusko-turskog (za sada samo taktičkog) savezništva, ili bar zbližavanja, koje nije po volji SAD-u i Zapadu općenito.

Sve skupa i te kako je povezano s energetikom, plinovodima, LNG-jem, diversifikacijom energetskih izvora, ekonomskim protekcionizmom i drugim. I ovo stoljeće, unatoč snažnu jačanju alternativnih izvora energije, još je uvijek „stoljeće nafte“ (Engdahl), tj. fosilnih goriva i energetskih izvora i mreža isporuke te golemih zarada koje se u energetici ostvaruju. To pak povezano je s geopolitikom, sigurnošću i učincima na nacionalna i globalna gospodarska kretanja, na konkurentnost, konjunkturu, financijska kretanja, monetarne paritete itd. A kako je u čitavu tom mozaiku Srbija najveća zemlja u toj regiji i ujedno zemlja politički najbliža Rusiji, posebni i dodatni napori čine se kako bi se Srbiju otelo prijetećem zagrljaju pravoslavne i slavenske „majčice Rusije“...

Na tu „kartu“ igra predsjednik Srbije...

Da, on – moderni autokrat koji u svojim rukama drži brojne uzice društvene moći, po stilu vladavine srodan i blizak VučićPutinu i Erdoğanu, samo u posljednje vrijeme sve više „melankoličan“, s novopreuzetom ulogom „plemenite žrtve“ koja pati i ispašta zbog nerazumijevanja drugih – donekle kopira Titovo iskorištavanje pozicije „između“, odnosno recepta nesvrstanosti i vojne neutralnosti, po receptu „umiljato janje dvije majke sisa“. Ne možete, naravno, od (bivšeg) četnika očekivati da bude baš umiljat, jednako kao ni od (bivšeg) Miloševićeva glasnogovornika Dačića, sada ministra vanjskih poslova. Utoliko se njihova povremena lupetanja i uvrjedljiva obrušavanja na razne strane, osobito na Hrvatsku i hrvatski narod, ali i na Njemačku, Italiju i druge, a koja izazivaju tiho zgražanje u diplomatskih krugovima i među ozbiljnim diplomatima i državnicima, ipak uvjetno toleriraju, valjda kao neuljudiva sastavnica srpskog stila i „folklora“. Zapad nema u Srbiji na koga drugoga, politički bližega i kulturnijega, zaigrati; Tadića kao da je nestalo, liberal Čeda Jovanović ima slabu potporu među biračima, Đinđić (kao navodni njemački čovjek) davno je već poslan na onaj svijet. Razboritog Stambolića (korifeja i simbola umjerenosti i kooperativnosti u srbijanskoj političkoj tradiciji) isto je tako s ovoga svijeta uklonio još Milošević... Takozvana „građanska“, „demokratska“, „europska Srbija“ slabija je i nevidljivija nego ikada u posljednjih stotinu godina.

Vučić dakle drži otvorena vrata prema Zapadu, kojemu se, očito, u nekom trenutku (potajno) „zavetovao“, ali ih ne zatvara ni prema Rusiji, kojoj se je isto tako na razne načine „obećao“, pa i od nje nastoji „iskamčiti“ potporu za svoju politiku. On i dalje razmjerno spretno te uporno lavira izbjegavajući izreći svoj konačni i prema protivnoj strani niječni „da“ bilo kojem snubitelju... kao frajla svjesna svojih atributa koja misli da može koliko hoće otezati sa svojim očitovanjem. On pokušava sve velike igrače pomalo vući za nos i svjesno ih držati u neizvjesnosti, a na taj način održavati i ulogu sebe kao nezamjenjiva partnera. To će ga na kraju zasigurno doći glave, jer se na dvjema stolcima ne može predugo sjediti – a niti se može iznaći takvo trajno rješenje između suprotstavljenih interesa velikih da i „vuk bude čitav i koza cijela“, pri čemu „vukova“ ima više... No dotad, prije no što prođe kao neki od njegovih prethodnika, on igra igru u kojoj očekuje potporu sa sviju strana, iako za nju nije ni intelektualno dovoljno „kapacitiran“. Ali jest kapacitiran u tipično srbijanskoj (sjetimo se Pašića) lukavosti.

U ovoj fazi Vučić je zaigrao na ideju kojoj daju (diskretnu) potporu određeni krugovi u SAD-u (a i u Bruxellesu, VučićVučić dakle drži otvorena vrata prema Zapadu, kojemu se, očito, u nekom trenutku (potajno) „zavetovao“, ali ih ne zatvara ni prema Rusiji, kojoj se je isto tako na razne načine „obećao“, pa i od nje nastoji „iskamčiti“ potporu za svoju politiku. On i dalje razmjerno spretno te uporno lavira izbjegavajući izreći svoj konačni i prema protivnoj strani niječni „da“ bilo kojem snubitelju... kao frajla svjesna svojih atributa koja misli da može koliko hoće otezati sa svojim očitovanjem. On pokušava sve velike igrače pomalo vući za nos i svjesno ih držati u neizvjesnosti, a na taj način održavati i ulogu sebe kao nezamjenjiva partnera. To će ga na kraju zasigurno doći glave, jer se na dvjema stolcima ne može predugo sjediti – a niti se može iznaći takvo trajno rješenje između suprotstavljenih interesa velikih da i „vuk bude čitav i koza cijela“, pri čemu „vukova“ ima više..Parizu, Beču i s nizu drugih zapadnjačkih punktova, ali mu ju ne daju iz Berlina, a to je ideja da se pošto-poto, pa ako je moguće i „korekcijom“ granica (čitaj: teritorijalnom trampom) s Kosovom riješi dugogodišnji prijepor između tih dviju država. To je naime preduvjet za ulazak Srbije u Europsku uniju. EU izričito zahtijeva da Srbija postigne “comprehensive, legally binding normalization agreement” (sveobuhvatan, zakonski obvezujući sporazum o normalizaciji /odnosa/) s Kosovom. Neriješena granična pitanja i drugi krupni prijepori i nedostatci moraju se otkloniti prije ulaska u EU, to vrijedi za sve države kandidatkinje, a ne da se problemi u EU „uvoze“, budući da EU ima već dovoljno svojih unutarnjih nesuglasica da joj nijedna nova nije dobrodošla.

Gordijski čvor

Vučić u tom pogledu ima i partnera s druge strane nepriznate granice nepriznatog Kosova...

Da, sličan uvjet vrijedi i za Kosovo, koje još nije priznalo pet članica Europske unije, ali institucije EU-a unatoč tomu tretiraju Kosovo kao državu, no samo do određene mjere, koliko je to formalno moguće. Ono se bez takva sporazuma ne može pokrenuti naprijed, u smislu ulaska u razna međunarodna tijela, a napose u smislu ulaska u „proces stabilizacije i pridruživanja“ s ciljem ulaska u EU jednoga dana. Usput, perspektive za ulazak tih šest balkanskih država procjenjuju se najranije od 2025. (što po mojem mišljenju nije realno moguće ni za jednu državu, Kosovoosim eventualno za Crnu Goru) pa do 2035., možda ni dotad, a možda sviju i nikada – čak i ako sam EU dotad uopće ostane ono što je danas.

Amerika je pokrovitelj i tvorac Kosova kao države, no ona želi u svojoj orbiti imati i Srbiju. U tom je kamen spoticanja, gordijski čvor. Upravo radi razrješenja toga čvora zainteresirana je, slično kao i EU, za dugoročno reguliranje međusobnih odnosa Srbije i Kosova, pa i teritorijalnom trampom ako ne ide drukčije. Za takvu tvrdnju imam mnogo potkrjepa, a naveo bih samo jednu, dakako neslužbenu, na temelju javnih izvora. Riječ je o članku „The Case for a Territorial Swap“ (Argumenti za zamjenu teritorija) Kirka Bennetta objavljenom u časopisu „The American Interest“ od 26. rujna. U tom članku autor se svojski potrudio opravdati tu ideju, sve do zadnjega detalja, kako bi uvjerio čitatelje, tj. oblikovatelje vanjske politike, u to koliko bi takvo rješenje bilo korisno i smisleno, a ujedno posve bezopasno u smislu domino-efekta, kojega se mnogi boje (ili „boje“).

Srbiji je glavni cilj prokrčiti put prema članstvu u Europskoj uniji, od kojeg članstva, a i od samog pristupnog euprocesa, očekuje jako mnogo, osobito u financijskom smislu. Pristajući na zahtjev da njegova zemlja normalizira odnose s Kosovom, pa i na neizravno priznanje Kosova kao države, Vučić želi od EU-a iskamčiti jamstvo da će Srbija biti primljena u punopravno članstvo do 2025., koja je inače u jednom dokumentu EU-a naznačena kao indikativna prva godina u kojoj bi takvo što bilo moguće. No takvo joj jamstvo nitko ne može dati: ni jake države članice ni sadašnji sazivi Europske komisije i Europskog parlamenta sve bliži isteku svojih mandata. Visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku, a po toj funkciji i potpredsjednica Europske komisije (nagađa se da bi ju – kao kandidat Europske pučke stranke – od jeseni 2019. mogao naslijediti sadašnji predsjednik hrvatske vlade, Andrej Plenković), intenzivno je posredovala između Vučića i Thaçija i sve činila da se odnosi između Srbije i Kosova „normaliziraju“ do kraja ove godine, najkasnije do proljeća, kada praktički istječe sadašnji saziv Komisije i Parlamenta. Cilj je bio odnosno jest i dalje da se sklopi sporazum kojim Srbija ne bi formalno priznala Kosovo (srbijanski dužnosnici uporno ponavljaju da „Srbija nikada ne će priznati Kosovo“), ali bi ga samim činom sklapanja takva sporazuma s Kosovom de facto ili implicite, dakle „u neku ruku“, ipak priznala. Svi bi mogli reći da je problem između Srbije i nepriznatog Kosova time riješen te da se time otvaraju vrata njihovu približavanju EU-u, a eventualno i NATO-u. U protivnomu, Srbija bi mogla završiti u ruskoj ili kojoj drugoj nepoželjnoj orbiti...

Rusije pak Vučić se sjeti svaki put, i samo onda, kada mu nešto zapne, ili kada zatreba smekšati Zapad aludiranjem na to da Srbija može „privoljeti“ i Istoku... Nakon što je prvi otvoren pokušaj postizanja sporazuma s Thaçijem pao u vodu, Vučić se „pokondirio“, epsko-lirski se izjadao i gotovo isplakao pred svojom i stranom javnošću, zaklinjao se na svoju i srbijansku miroljubivost. Neuspjeh u pokušaju zamjene ozemlja protumačio je otporom i na albansko-kosovačkoj strani i na nerazumnoj srbijanskoj strani, a krivnju je verbalno prebacio i na EU i NATO ... Mediji po njegovom kontrolom požurili su se identificirati kancelaricu Merkel kao glavnu vanjsku smetnju. Odmah se počelo isticati kako službeni Beograd očekuje da će predsjednik Putin priskočiti upomoć, razgovarati s Merkel, pomoći Vučiću da to pitanje riješi te da će Rusija tako dokazati kako „stopostotno stoji uz Beograd”.

I evo, Vučić je u utorak, 2. listopada bio kod Putina, nadugo su i naširoko raspredali u četiri oka o Balkanu, napose o Kosovu. Odmah nakon toga Vučić je izjavio da je „u današnjem razgovoru s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom dobiveno sve što je traženo i da su se suglasili o svemu što su bile teme razgovora“. „Nema da nema!“ No informacije koje su procurile iz Kremlja govorile su nešto sasvim suprotno. Navodno je Vučić zatražio od Putina da ne stavlja veto na priznavanje Kosova na razini Vijeća sigurnosti nakon što priznanje predloži Kina (?1), no Putin na to nije pristao. Vučić ga nije uvjerio u to zašto bi Rusija trebala odustati od svoga veta na priznanje Kosova.

Bilo kako bilo, na tom primjeru pokazuje se koliko su Vučiću ipak vezane ruke i kako njegova igra nužno mora naići na poneku minu. On priznanje Kosova na razini UN-a, ako je istina što je objavio Komersant, taji od svoje srbijansko-srpske javnosti, zato što ne želi postati suvremeni „Miloš Obilić“ (izdajnik „vascelog“ Srpstva). Pa kako onda misli ideju na kojoj radi „prodati“ svojima, u što ju zapakirati tako da oni ne shvate o čemu je riječ?

Načelo reciprociteta

Izražavate se ironično i dosta neuobičajeno za visokorangirane diplomatske službenike, koji su u pravilu vrlo suzdržani kada govore o visokim dužnosnicima drugih država...

Ja samo postupam po legitimnom diplomatskom načelu reciprociteta. Kada Vučić i Dačić (koji je ovih dana dvosmisleno izjavio na svečanom skupu kod Doboja da će se Republika Srpska i Republika Srbija „integrisati“, da ne spominjem što je sve dosad izgovorio na račun Hrvatske, ruku pod ruku s Vučićem!) ne budu o mojoj državi i njezinim dužnosnicima govorili suprotno pravilima diplomatske etikete, ne ću ni ja o njima ovako... No dobro, situacija je na Balkanu doista ozbiljna i potencijalno eksplozivna. A humorističkim stilom htio sam zapravo reći da je velik dio toga što predsjednik Vučić govori i čini svojevrsna predstava za domaću i stranu javnost u kojoj je on glavni glumac. Zašto se tako ponaša? Zato što je toliko pritiješnjen sa svih strana da – kada uvidi da je naišao na još jednu nepremostivu zaprjeku – postane teatralan kako bi populistički i s mnogo emocija preveo Srpstvo „žedno Diplomacijapreko vode“. No ni ono nije „veslo sisalo“. Kosovo za (veliko)srpsku ideju i mitsko zatvaranje očiju pred neizmjenjivom zbiljom da je Kosovo zauvijek izgubljeno nije racionalna, nego iracionalna, mitska stvarnost, a većina Srba preplavljena je takvim emocijama.

Osjetivši dakle žestok otpor u vlastitu narodu, Vučić je taktički ustuknuo, AmbicijeOzbiljni državnici, kao što je ruski Predsjednik, nisu indoktrinirani od Vučićevih medija. Ipak, ne odbacuju ga, nego svaki pokušava još uvijek „igrati“ na njega. Što im je, uostalom, drugo preostalo? Ruski i ostali interesi na Balkanu veoma su ozbiljni. Vučić nastoji zadovoljiti Moskvu jamčenjem neutralnosti Srbije, dakle otklanjanjem pomisli da bi njegova država ikada ušla u NATO, i misli da će Rusiji to biti dovoljno. Možda i hoće, no to nipošto nije sigurno. Vidjet ćemo tek koje su maksimalne ruske ambicije...možda čak ustrašen pomišlju da ne bi prošao kao Đinđić. Ipak, ne mislim da je odustao, iako sada govori da je njegova ideja opstruirana i da je zato „pala u vodu“. Možda jest pala u vodu ideja zamjene ozemlja, ali ne i priznavanja Kosova u ovim ili onim granicama. Ne znajući što bi učinio, on organizira „putujući cirkus“ od Beograda do Gazivoda i do Moskve. No ozbiljni državnici, kao što je ruski Predsjednik, nisu indoktrinirani od Vučićevih medija. Ipak, ne odbacuju ga, nego svaki pokušava još uvijek „igrati“ na njega. Što im je, uostalom, drugo preostalo? Ruski i ostali interesi na Balkanu veoma su ozbiljni. Vučić nastoji zadovoljiti Moskvu jamčenjem neutralnosti Srbije, dakle otklanjanjem pomisli da bi njegova država ikada ušla u NATO, i misli da će Rusiji to biti dovoljno. Možda i hoće, no to nipošto nije sigurno. Vidjet ćemo tek koje su maksimalne ruske ambicije...

Velike politike nisu svemoćne, a na Balkanu se opet sa svojim zamislima i kombinacijama nasukuju na teško savladivim antagonizmima između malih naroda... Pokazuje se da nakon više desetljeća ulaganja u koncept multikulturalizma – u stilu „nije bitna etnička pripadnost, ne treba narode dijeliti po nacionalnom ključu, nego ih naučiti da žive u miru i slozi pomiješani jedni s drugima“ – nije neutralizirao stare nacionalizme, osobito ne na Balkanu. Na razgraničenje između Srbije i Kosova gleda se opet kao na razgraničenje između Srba i Albanaca. Na području Ibra i Preševske doline sudaraju se dva velikonacionalna i velikodržavna, nacionalistička, pa i šovinistička koncepta: koncept velike Srbije i koncept velike Albanije. Taj sudar nije lako, i možda uopće nije moguće na miran i civiliziran način razriješiti. Utoliko ne treba isključiti ni rješenje do kojeg bi se, ako bi ga se uopće htjelo i postići posredstvom kontroliranog slijeda događaja, došlo po sendvič-logici „red rata, red pregovora“. No bilo koje i bilo kakvo rješenje neminovno će se odraziti, u većoj ili manjoj mjeri, i na nekoliko okolnih zemalja, osobito na Makedoniju, zacijelo i na Bosnu, u kojoj, razumije se, nema Albanaca, ali ima sasvim dovoljno Srba i teških prijepora na relaciji između forsiranja „građansko-unitarne“ BiH i tomu oprečnog zazivanja osamostaljenja Republike Srpske odnosno raspada BiH.

Na kraju te samo u osnovnim crtama naznačene „priče“ uviđa se još jednom da nijedan krupan problem na Balkanu nije moguće stvarno riješiti u pojedinom detalju, a da se ne riješi u cjelini. I da ga, obrnutim redoslijedom, nije moguće riješiti u cjelini ako se ne riješi u svim bitnim detaljima. Zbog toga neki svjetski dobronamjernici već spominju i predlažu Dayton 2 ili kakav drukčiji balkanski kongres, pod međunarodnim patronatom, kao metodu razrješavanja balkanskoga klupka u cjelini i u detaljima, po načelu „dragovoljno moraš“. No kako sve domaće čimbenike, stvarne gospodare terena – čak i pod pretpostavkom da se velike sile nekako nagode i o svemu usuglase, što u ovom trenutku i ovakvoj međunarodnoj konstelaciji u kojoj „pucaju šavovi“ čak i među saveznicima nije izgledno – dovesti za isti stol i kako usuglasiti sva neslaganja i suprotne interese među njima, to je ono pravo pitanje koje stoji i na početku, ali i na kraju svih političkih, diplomatskih i inih akrobacija.

Realna uloga Rusije

Sada imamo i dodatni zaplet u Makedoniji, u kojoj savjetodavni referendum nije uspio zato što nije izašla natpolovična većina birača, te što je gotovo nemoguće da bi Sobranje prikupilo dvotrećinsku većinu zastupnika nužnu za potvrđivanje sporazuma s Grčkom. Kako ocjenjujete makedonsku perspektivu?

Tmurno. I tu su otpori, ono što svi sa strane (a uvijek je tako kad se na nacionalnu samosvijest gleda sa strane) nazivaju nepoželjnim i destruktivnim „nacionalizmom“. On je veoma jak i na (sjeverno)makedonskoj i na grčkoj Makeodnijastrani. Osim toga, Rusija, tako tvrde dobro upućeni Zapadnjaci, jako poteže uže u suprotnom smjeru u kojem ga potežu Zapad i aktualna makedonska vlada g. Zaeva, koja jedva da ima većinsku potporu u Sobranju.

Dopustite da s time u svezi kažem nešto osnovno o realnoj ulozi Rusije, koju se kritizira zbog miješanja u balkanska (i druga) pitanja. Zapad je taj koji posljednjih desetljeća igra bijelim figurama, koji je u ofenzivi i ekspanziji još od sloma komunističkog bloka i raspada SSSR-a. Rusija se, osobito u posljednjih desetak-petnaest godina, nalazi u defenzivnoj ulozi, u ulozi sile koja pokušava pomrsiti zapadne računice, usporavati i zaustavljati proces širenja NATO-a, a donekle i EU-a. Izuzmemo li Ukrajinu, te Bjelorusiju kao zaseban slučaj, ona u tom svom oponiranju dosad nije zabilježila nijednu stratešku pobjedu – „gubila“ je europske zemlje jednu za drugom. Jest naknadno ojačala svoj utjecaj u Mađarskoj, sada i u Italiji te u još nekim zemljama, igrajući na „populističke“ odnosno „suverenističke“ snage. No Mađarska je unatoč tomu i dalje čvrsto usidrena u Uniji i NATO-u. Balkan je sada jedino preostalo područje, na kojem će se pokazati je li Zapad na europskom kontinentu uspio ovladati svime osim bivšim područjem Sovjetskog Saveza, dakako s iznimkom triju baltičkih zemalja, i time Rusiju istisnuo s ostalih europskih prostora.

Takva, dakle, pozicija i „uloga“ Rusije po definiciji je opstruktivna, pa i destruktivna. Pokušavala je spriječiti ulazak Crne Gore u NATO, ali bezuspješno. No to ne znači da je Crna Gora posve na sigurnomu, zbog nacionalno-političke podijeljenosti stanovništva na nacionalno-crnogorsko (kojega ima oko 45 %), (pro)srpsko i ostalo (Albanci, Bošnjaci, Muslimani, Hrvati...). Nije uspjela ni na Kosovu, kamo je g. 1999. bila poslala svoje desantne snage, ali je ustuknula. Srbija ionako samo hini opciju da se prikloni Rusiji, kojoj daje samo manje bitne ustupke. Relativno čvrsto uporište Rusija ima u Republici Srpskoj, a sada ga podupirući makedonski otpor preimenovanju države u „Sjevernu Makedoniju“ pokušava naći u Makedoniji, donekle i u Grčkoj, gdje zacijelo potpiruje isto takva, zrcalna protivljenja... Vidjet ćemo koliko će ovaj put biti uspješna u opstrukciji.

Srpsko-albansko-bošnjačka konfederacija?

Je li Rusija spremna i vojno se suprotstaviti SAD-u i NATO-u na Balkanu?

U to ne vjerujem, iz više razloga, koje ne bih navodio. Čini se da je ona unaprijed bez šansi kada se odupire integriranju tog područja u zapadnu političku i sigurnosnu sferu. Ona možda može tu izazvati neke čarke ili čak sukobe, ali ne vjerujem da bi se sa svojom vojnom silom neposredno umiješala u zbivanja. Osim toga, preko čijeg bi to teritorija ili kojeg mora uopće dopremila na Balkan svoje vojne snage? Premda ne mogu, nakon Krima i Sirije, tvrditi sa stopostotnom sigurnošću da Rusija ne može i vojno zaprkositi. Ono što je ipak neusporedivo vjerojatnije jest regionalni dogovor, svojevrsna „transnacionalna“ nagodba, koja može biti uglavljena među sada Geopolitikasuprotstavljenim čimbenicima, a na što bi i Moskva na kraju dala svoj pristanak ako bi za tu svoju „konstruktivnost“ dobila određene ustupke u bilo kojem smislu.

Najvećom pak opasnošću za regionalno pozicioniranje Hrvatske i za položaj hrvatskoga naroda u BiH vidim u potencijalnom sporazumu Beograda i Prištine (a možda i Tirane) pod pokroviteljstvo Moskve i Ankare, uz potporu ili bar suglasnost SAD-a i EU-a, o „normalizaciji“ odnosa i stvaranju zajedničkog „okvira“ nekog novog oblika regionalnog povezivanja. Recimo povezivanja u gospodarsku ili carinsku uniju, ili čak u nekovrsnu konfederaciju. Kosovo bi na taj način ostalo dijelom širega zajedničkog okvira, s mekom granicom prema Srbiji, a „izbrisalo“ bi graničnu barijeru s Albanijom, dok bi Republika Srpska formalno ostala dio BiH, ali bi ojačala subjektivitet i „izbrisala“ graničnu barijeru sa Srbiji, i slično.

Da budem izričitiji: bila bi to svojevrsna srpsko-albansko-bošnjačka konfederacija, sa svim državama i republikama Konfederacija?Bila bi to svojevrsna srpsko-albansko-bošnjačka konfederacija, sa svim državama i republikama kao sastavnim dijelovima, u kojoj bi se palijativnim modelima riješila i pitanja Sandžaka i drugih etnički specifičnih „entiteta“, „zajednica općina“ i sl. Beograd bi bio središnja točka. Bila bi to osnova i možda šire, asimetrične „Balkanske konfederacije“. Nečega možda poput godine 1991. predlagane (od Miloševića, Izetbegovića i Gligorova), ali tada neostvarene „krnje Jugoslavije“... Pri takvoj soluciji interesi sviju velikih igrača bili bi do neke mjere zadovoljeni, po načelu „i-i“, a ne „ili-ili“. Takvo rješenje zacijelo bi značilo bi zacijelo odustajanje od ili odgađanje ad infinitum ulaska tih zemalja u Europsku uniju, na način stvaranja „Balkanske europske unije“ odnosno „druge (ili treće) Europe“, otvorene i prema Euroazijskoj europskoj uniji i prema Turskoj...kao sastavnim dijelovima, u kojoj bi se palijativnim modelima riješila i pitanja Sandžaka i drugih etnički specifičnih „entiteta“, „zajednica općina“ i sl. Beograd bi bio središnja točka. Bila bi to osnova i možda šire, asimetrične „Balkanske konfederacije“. Nečega možda poput godine 1991. predlagane (od Miloševića, Izetbegovića i Gligorova), ali tada neostvarene „krnje Jugoslavije“... Pri takvoj soluciji interesi sviju velikih igrača bili bi do neke mjere zadovoljeni, po načelu „i-i“, a ne „ili-ili“. Takvo rješenje zacijelo bi značilo odustajanje od ili odgađanje ad infinitum ulaska tih zemalja u Europsku uniju, na način stvaranja „Balkanske europske unije“ odnosno „druge (ili treće) Europe“, otvorene i prema Euroazijskoj europskoj uniji i prema Turskoj...

Znam da su to što iznosim veoma rizične spekulacije. No riječ je o spekulacijama o nečemu što nije nezamislivo, dakle nije nemoguće. Svaki politički analitičar i planer, i svaka ozbiljna vlada, mora imati pred očima sve zamislive opcije – bar kao modelske mogućnosti. Ono što me potiče na takve spekulacije jesu razne ideje i koncepcije koje kruže u javnom prostoru ili se čak službeno promiču. Na rješenje spomenutoga tipa čini se da aludira i spomenuti članak u „The American Interest-u“. U njemu jedan verziran i dobro upućen američki ekspert, po prezimenu albanskog ili turskog podrijetla, najprije konstatira kako su bosanski muslimani izgubili nadu da će trojna država BiH ikada postati članica EU-a (očito, zbog srpsko-ruskog protivljenja). A budući da se nalaze „u sendviču“ između katoličkih, konzervativnih Hrvata i „pravoslavnih jurisdikcija“ (?), oslanjaju se na Tursku „kako bi preživjeli“ (tko ih to u preživljavanju ugrožava?!). Poanta je u sljedećem zaključku: „Paradoksalno, ipak, dok bosanski muslimani traže Erdoganovu zaštitu od pravoslavaca (Srba i Rusa), Erdoganovi bliski saveznici jesu Putin i Vučić.“

Imamo dakle, naoko, paradoks, koji bi se možda mogao pretvoriti u ključ rješenja, ako drukčijeg rješenja ne bude na vidiku. A moglo bi se dogoditi i da Rusija posve digne ruke od toga prostora. Trump bi mogao u tom slučaju jamčiti Putinu da ne će „ići dalje“ u smislu „opkoljavanja“ Rusije, odnosno dati Rusiji ustupke na nekom drugom području. Neki nagađaju da su se njih dvojica u Helsinkiju već ponešto u tom smislu i dogovorili. No sve su to doista nagađanja; teško je zamisliti takav dogovor dok se američko-ruski odnosi i dalje zaoštravaju. Prije bi na takvo rješenje pristao EU negoli SAD.

Što bi stvaranje takve balkanske „konfederacije“ značilo za hrvatski narod u BiH? Ondje će u nedjelju biti održani izbori neizvjesniji nego ikada dosad, s još neizvjesnijim mogućim posljedicama i reperkusijama...

Za hrvatski narod to bi bila, osim ako se stvari nekako diplomatski aranžiraju njemu u prilog, veoma nepovoljna okolnost. Takvo dvojno (Rusija i Turska), trojno (+SAD) ili četvorno (+EU) pokroviteljstvo nad BiHnovouređenom regijom „zapadnoga Balkana“ dovelo bi Srbiju na poziciju vodeće sile Zapadnoga Balkana – balkanskog hegemona. Bila bi joj otvorena vrata da postane referentno središte. Bošnjačka pozicija time bi dobila odriješene, pa i srpsku i drugu potporu, da Federaciju BiH pretvorili de facto ili čak de iure u svoju nacionalnu (polu)državu... Još ako bi se pritom i granice „korigiralo“, možda bi se otvorila i neka pitanja za koja smo bili sigurni da su već zauvijek riješena. I sama Hrvatska mogla bi se naći pod velikim pritiscima, odnosno u poziciji da samo nemoćno promatra što se to tamo „dešava“. Osim ako bi se odlučila mnogo čvršće „zaigrati“ na kartu svoje jake pozicije članice EU-a i NATO-a te zaštititi konstitutivna prava hrvatskoga naroda u BiH i svoje geopolitičke interese svim raspoloživim pravnim, političkim, diplomatskim i drugim instrumentima kojima raspolaže...

U svakom slučaju, presudit će to hoće li se srpski i albanski narod, a donekle i bošnjački, odlučiti na neojugoslavensko rješenje, ili će ipak prednost dati nacionalnoj suverenosti. Srbi će se tako po četvrti put unatrag stotinjak godina naći u poziciji odabira: ili Srbija ili „Jugoslavija“, ovaj put s razmjerno znatno manjim udjelom slavenske i kulturološki kršćanske, a znatno većim udjelom neslavenske i muslimanske sastavnice u svom širem političkom okviru...

Osobno procjenjujem da ni Srbi ni Albanci, ma koliko pritisci na njih bili snažni, ipak ne će pristati na nadnacionalna rješenja, ako ona uopće i dođu na pregovarački stol... U ovom trenutku Vučić zapravo kupuje vrijeme, računajući na moguću destabilizaciju Makedonije (ruska opcija), možda i kojeg drugog područja u susjedstvu, te procjenjujući da širi procesi idu u smjeru nacionalne diferencijacije, u kojoj će i mijenjanje granica postati prihvatljivijim no što je ono sada. Osobno je nedavno pohvalio kao dobre Miloševićeve velikosrpske namjere, ali i konstatirao da ih "Sloba" nije uspio ostvariti. Možda računa da bi on sada u njihovoj realizaciji mogao uspjeti – i tako ući u povijest ne kao „Miloš Obilić“, nego kao novi „Aleksandar Ujedinitelj“...

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 23-10-2018, 12:44:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).