Razgovor s novinarom Marinom Vlahovićem

Aktualna politička preslagivanja, Istanbulsku konvenciju, povijesno-ideološke prijepore, odnose sa Srbijom, stanje u novinarstvu, iseljavanje iz Hrvatske, športske teme i druga politička i društvena pitanja za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentirao je novinar Marin Vlahović.

Na hrvatskoj političkoj sceni vrlo je živo posljednjih mjeseci. Prema nekim anketama HDZ je izgubio dio potpore birača, SDP je u konstantnom padu, Most stagnira, a sve više raste popularnost Živog zida. Spominju se i mogući izbori na jesen. Kako komentirate preslagivanja na političkoj sceni?

Prije svega smatram da bi trebali biti iznimno oprezni prilikom uzimanja anketa kao mjerodavnog izvora praćenja aktualnih političkih kretanja. Meni se čini da prvo ankete, unaprijed, zabilježe rast nečije političke popularnosti, a da StrankeSDP je danas ništa, stranka bez ikakvog kredibiliteta, ljudskog potencijala kojoj je na čelu bezidejni, isforsirani predsjednik, bez ikakve karizme. HDZ se pretvorio u golemo partijsko čudovište koje crpi snagu iz ucijenjenog članstva. Većina ljudi na pozicijama, u obje stranke, odavno su prešli neke granice i prodali svoje dostojanstvo, pristali na neke kompromise i pretvorili se u pasivne promatrače hrvatske zbilje koji gledaju isključivo vlastiti interes. Istodobno, ima tu i kvalitetnih ljudi koji ne mogu doći do izražaja ili djeluju unutar realnih okvira u manjim sredinama.se tek kasnije to stvarno dogodi. Ne tvrdim da se radi o smislenoj zavjeri, ali ipak bih ovakve podatke uzimao s rezervom. Biračko tijelo je u dobroj mjeri podložno raznim oblicama manipulacije. Ljude se zbunjuje i zapravo gura da se odreknu vlastitih svjetonazora i političkih uvjerenja te da počnu kalkulirati kome ima smisla dati glas, a kome ne, znači prave moralne kompromise.

SDP je danas ništa, stranka bez ikakvog kredibiliteta, ljudskog potencijala kojoj je na čelu bezidejni, isforsirani predsjednik, bez ikakve karizme. HDZ se pretvorio u golemo partijsko čudovište koje crpi snagu iz ucijenjenog članstva. Većina ljudi na pozicijama, u obje stranke, odavno su prešli neke granice i prodali svoje dostojanstvo, pristali na neke kompromise i pretvorili se u pasivne promatrače hrvatske zbilje koji gledaju isključivo vlastiti interes. Istodobno, ima tu i kvalitetnih ljudi koji ne mogu doći do izražaja ili djeluju unutar realnih okvira u manjim sredinama.

Živi zid je vrisak očajnika, ulična psovka i vika u birtiji. Grupica amoralnih i nezrelih diletanata hrani se beznađem, prodajući građanima jeftinu demagogiju i maglu. Ne govori li dovoljno o ovom pokretu i njihovim kreativnim rješenjima činjenica da su i sam izborni slogan dijelili sa srpskom neofašističkom strankom „Dveri“?

Sve se više špekulira o mogućoj velikoj koaliciji nakon idućih izbora za Hrvatski sabor. Koliko je ta opcija realna?

Ako Živi zid nastavi rasti HDZ i SDP će vjerojatno napraviti neki postizborni sporazum. Na žalost, njihovi motiv neće biti boljitak hrvatskih građana, već zadržavanje postojećih ili osvajanje novih pozicija moći. Aktualna je i afera Agrokor preko koje se Hrvatsku pokušava trajno destabilizirati. Plenković je dopustio interesnoj grupi okupljeno oko Martine Dalić da se okoristi cijelom situacijom, a način na koji brani svoje odluke i daljnju potporu ministrici je apsurdan. Smisao njegove obrane se svodi na tvrdnju kako se ništa značajno nije dogodilo, i da pogodovanje i dogovaranje poslova na netransparentan, pa i kriminalan način, nije važno, jer je ispunjen zadani cilj. Ljudima je dosta takvih besramnih i sramotnih objašnjenja koja samo potenciraju bijes i očaj kod građana.

U Europi sve više jačaju protuestablismentske, „populističke“ i euroskeptične snage, što poneki analitičari objašnjavaju jazom koji je stvoren između političkih elita i naroda. U Hrvatskoj smo mogli vidjeti taj jaz na primjeru ratifikacije Istanbulske konvencije. Kako gledate na taj fenomen jačanja političkih opcija koje idu direktno protiv sustava?

Kroz društvene promjene u posljednjih pedesetak godina, došlo je i do promjene u ljudskoj psihi i mentalitetu, percepciji vlastite uloge u društvu i odnosa prema državi. Danas se svi bunimo, kukamo, prijetimo i nešto zahtijevamo, a u socijalizmu je većina šutjela i trpjela redove ispred trgovina, redukcije struje, besparicu, bijedu i razne nepravde. Svijet je postao globalno selo, a liberalizam je razmazio čovjeka. Umjesto da stvaralački konzumira slobodu, ona mu postaje teret, opterećenje. Odbijamo prihvatiti suodgovornost za stanje u zemlji. Ne vidimo se kao aktivni dio države, već se ponašamo kao njeni korisnici. Ta nesposobnost prihvaćanja vlastite odgovornosti, to bježanje u očaj i depresiju, dovelo je i do konflikta sa sustavom, svojevrsne agresije prema svim oblicima državnosti i vlasti.

Možda se Europa previše liberalizirala i to joj se sada vraća kroz populističke pokrete, preko jezika ulice, probisvijeta i lažnih mesija. Ono što si ljudi odbijaju priznati je sloboda djelovanja koja im omogućuje da budu sukreatori društvenih odnosa i politike, pogotovo na lokalnoj razini. Svaki pojedinac, unutar okvira nekih realnih mogućnosti, može proizvesti određene pozitivne efekte za društvo. Ali naravno, lakše je sjediti doma i prostački podržavati destrukciju sustava.

Vaš pogled na Istanbulsku konvenciju?

Statistički gledano, Istanbulska konvencija nije dovela do manjeg broja nasilnih djela prema ženama. Dapače, u nekim zemljama došlo je do porasta nasilja. O kakvom se licemjeru radi svjedoči i slučaj premlaćivanja dvije djevojke ispred noćnog kluba u Zagrebu. Počinitelj je bio višestruki prvak Hrvatske u boksu, ujedno i sin poznatog mafijaša, čije se ime povezuje i s nekim našim političarima. Priču nije htio prenijeti niti jedan medij, a na slučaj su se potpuno oglušile i udruge koje se bore protiv nasilja nad ženama. Podbacila je i policija, i ObiteljKod nekih je baš prisutan neskriveni prijezir prema obitelji, domu. Ono što nemaju ili nisu uspjeli stvoriti, žele drugima uništiti. Veliku odgovornost za moralno posrnuće čitavog društva imaju i političari koji se deklariraju kao katolici i konzervativci, ali u praksi žive potpuno drugačijim životom. To licemjerje, lažna vjera i lažno domoljublje koje se oslanja samo na ceremonijalnost i formu, dovelo je do toga da se pozitivne vrijednosti promatra kao lažni politički i svjetonazorski identitet, nešto što postoji samo u pričama i mitova. A prava istina je da imamo puno domoljuba i dobrih ljudi, iskrenih vjernika i humanista, samo što se njihov glas rijetko čuje.veoma je upitno hoće li nasilnik ikada odgovarati za ovo nedjelo. Vjerujte mi, nikog nije briga, a ponajmanje glasne zagovaratelje Istanbulske konvencije. O drugim implikacijama Istanbulske konvencije, sve je već rečeno.

Zanimljivo je da isti oni kojima su puna usta zaštite žena često promiču koncepte koji dezavuiraju obiteljske vrijednosti. Kako to objasniti?

Meni se čini kako ovaj problem ima više kategorija i slojeva. Jedan je licemjerno ponašanje i dvostruki standardi dijela takozvanog civilnog društva. Tu su i glasni pojedinci, bizarne individue poput Bruna Šimleše ili psihologinje Krizmanić koje mediji pretvaraju u javne ličnosti preko noći i daju im privid kredibiliteta i važnosti koje zapravo nemaju, ili barem ne bi trebali imati. Ima i radikalnijih primjera kojima istinski smetaju obiteljske vrijednosti, roditeljstvo, pa i sama djeca. Ne znam što takvi uopće hoće. Nitko im ne brani da žive svoj život pa i da promoviraju neko ništavilo.

Kod nekih je baš prisutan neskriveni prijezir prema obitelji, domu. Ono što nemaju ili nisu uspjeli stvoriti, žele drugima uništiti. Veliku odgovornost za moralno posrnuće čitavog društva imaju i političari koji se deklariraju kao katolici i konzervativci, ali u praksi žive potpuno drugačijim životom. To licemjerje, lažna vjera i lažno domoljublje koje se oslanja samo na ceremonijalnost i formu, dovelo je do toga da se pozitivne vrijednosti promatra kao lažni politički i svjetonazorski identitet, nešto što postoji samo u pričama i mitova. A prava istina je da imamo puno domoljuba i dobrih ljudi, iskrenih vjernika i humanista, samo što se njihov glas rijetko čuje.

Poznat mi je slučaj o dva branitelja koji su jedan drugom vjenčani kumovi. Prvi danas živi isključivo od vojne mirovine, dok je drugi težak desetak milijuna eura. Jedan godinama voli samo svoju ženu, a drugi ima brojne ljubavnice. Ne razgovaraju godinama. Naime, branitelj koji nije pristao na kompromise i ostao dosljedan idealima zbog kojih je išao kao maloljetnik braniti Hrvatsku, ne može oprostiti svom kumu što se materijalno okoristio na nepošten način, pa i okružio takvim ljudima. Ne prihvaća njegove vrijednosti i način života, ono u što se njegov kum pretvorio. I nema tog novca kojim bogati kum može ponovno kupiti njegovo prijateljstvo.

Dosljednost je veliki moralni kapital, a mnogi su ga jeftino prodali. Moral je postao relativna kategorija. Sve veći broj žena nudi se oženjenim muškarcima (i obratno), uglavnom s destruktivnim namjerama tako da možemo kod takvih osoba dijagnosticirati i duševnu bolest, neku patološko potrebu širenja nesreće i bijede. Više od tih udruga, na urušavanje obiteljskih vrijednosti efekt imaju i nove tehnologije, jedna anti-kultura na kojoj rastu nove generacije. BrojkeKada se utvrde sve brojke, e tek onda možemo potpuno utvrditi i karakter pojedinih oblika i razdoblja vladavine. To su veoma kompleksne teme koje u sebi sadrže tisuće malih istina, a kod nas se uvijek teži jednostavnih floskulama, definicijama i službenim istinama. Srpskom poimanju prošlosti i sadašnjosti savršeno odgovara ta relativizacija istine i devaluacija znanosti kao njenog ključnog faktora. Zato kažu ratovalo se. To je izraz koji koriste i stav koji će samo dovesti do novih ratova.Nema više autoriteta, ne zna se što znači riječ oca, a što riječ majke. Sve bi to po nekima trebalo relativizirati i rasturiti.

U proljeće, kako se primiču obljetnice vezane uz Drugi svjetski rat, uvijek ožive novi-stari konflikti s jakim ideološkim nabojem. Kome je u interesu potenciranje tih podjela?

Vjerujem da sam jedan od rijetkih ljudi koji može prevladati ove podjele i voditi smisleni razgovor s onima koji misle drugačije jer pokušavam odvojiti svakog čovjeka od ideologije. Nije toliko bitno što mislimo, već kako izražavamo svoje mišljenje i tu je naš najveći problem. Isto tako nama se ne dopušta da istražujemo vlastitu povijest, i da provedemo nužnu reviziju socijalističkih mitova. Ako se ne varam, i prilikom gostovanja u emisiji „Nedjeljom u dva“ srpski glumac Sergej Trifunović je postavio retoričko pitanje koje otprilike glasi - zar je bitno je li u Jasenovcu ubijeno 700 000 ili 70 000? Pa naravno da jest, s time da je temeljem novih istraživanjima sasvim jasno da je stradalo mnogo manje od svih dosadašnjih procjena.

Kada se utvrde sve brojke, e tek onda možemo potpuno utvrditi i karakter pojedinih oblika i razdoblja vladavine. To su veoma kompleksne teme koje u sebi sadrže tisuće malih istina, a kod nas se uvijek teži jednostavnih floskulama, definicijama i službenim istinama. Srpskom poimanju prošlosti i sadašnjosti savršeno odgovara ta relativizacija istine i devaluacija znanosti kao njenog ključnog faktora. Zato kažu ratovalo se. To je izraz koji koriste i stav koji će samo dovesti do novih ratova.

Posljednjih mjeseci s vremena na vrijeme zaiskri i na relaciji Zagreb-Beograd. Kako ocjenjujete hrvatsko-srbijanske odnose danas?

Srbija više od stotinu godina ima lukavu i pokvarenu vanjsku politiku i diplomaciju, koja radi s ciljem ostvarenja svih planova i ideja, koje oni smatraju srpskim nacionalnim interesima. Hrvatska je u tom pogledu Srbiji inferiorna i u stalnoj defenzivi. Osim gospodarskih odnosa i pitanja nestalih, mi sa Srbijom zapravo više nemamo što razgovarati. Što manje razgovaramo, to su nam bolji odnosi. Ne smijemo se previše opterećivati Srbijom.

Moj pokojni otac, novinar Joža Vlahović rekao je jednom prilikom kako Srbi u Jugoslaviji, poslije Drugog svjetskog rata, nisu mogli prihvatiti Hrvate kao narod, nego eventualno samo kao pojedince. A danas je obratno. S nekim Srbima, možemo i trebamo normalno razgovarati, jer i među njima ima iznimnim ljudi, ali sa Srbima kao narodom u cjelini, IseljavanjeDa, prijeti nam demografska katastrofa jer je očit nesklad između sposobnosti i funkcije, radnog mjesta. Čvrsti temelji nepotizma spadaju pod komunističko naslijeđe, ali ni formalna lustracija nije rješenje. Potrebno je presložiti mentalne sklopove, samu percepciju sebe i vlastite uloge u društvu. Optimizam bi se mogao vratiti jedino iz revolta, ali nisam siguran da naši ljudi imaju dovoljno duhovne i mentalne snage za taj zaokret, pogotovo s ovakvom vlašću.nikad više i ni u kom obliku, nemamo što surađivati, niti im možemo vjerovati.

Posljednjih godina Hrvatsku je napustio veliki broj ljudi, od kojih su mnogi – što je posebno zabrinjavajuće – prije odlaska imali posao. Ta činjenica ukazuje da razlozi odlaska nisu samo ekonomske prirode. Prijeti li Hrvatskoj demografska katastrofa ako se nastavi ovakav model upravljanja državom? Kako uopće povratiti optimizam?

Naši političari, tajkuni, visoki državni dužnosnici pa čak i sama estrada, doslovno izazivaju gađenje u ljudima. Toliko bahatosti, gluposti, i taštine ova nacija više psihološki ne može podnositi. Neki dan sjedim na kavi i slušam o čovjeku, teškom narkomanu i pijancu koji izaziva nerede po birtijama. Deset minuta kasnije saznam da isti taj lik radi kao jedan od šefova komunalnog poduzeća. Ima službeni mobitel i automobil. U pitanju je polupismena i psihički bolesna osoba. Ispod njega, kao podređeni, rade mladi ljudi sa završenim fakultetima. Vjerojatno mogu jedno vrijeme trpjeti i gledati svog šefa, ali prije ili kasnije će pobjeći u zemlju, gdje takvi ipak ne mogu biti šefovi.

Da, prijeti nam demografska katastrofa jer je očit nesklad između sposobnosti i funkcije, radnog mjesta. Čvrsti temelji nepotizma spadaju pod komunističko naslijeđe, ali ni formalna lustracija nije rješenje. Potrebno je presložiti mentalne sklopove, samu percepciju sebe i vlastite uloge u društvu. Optimizam bi se mogao vratiti jedino iz revolta, ali nisam siguran da naši ljudi imaju dovoljno duhovne i mentalne snage za taj zaokret, pogotovo s ovakvom vlašću.

Objavili ste veliki broj priloga koji spadaju u domenu istraživačkog novinarstva. Imamo li u Hrvatskoj premalo pravoga istraživačkog novinarstva? I kako općenito gledate na stanje na medijskoj sceni?

Mi novinari smo postali najbjednija profesija u zemlji. Poput životinja, ako nismo u redakcijama koje financira država NovinarstvoNema tržišnog medija koji si može priuštiti da ima isključivo istraživačkog novinara, profesionalca koji će ganjati priču tjednima, a tek onda napisati tekst. Što ako se ta priča ne probije, a tekst pročita samo nekoliko stotina ljudi? Tada je vlasnik na gubitku. Novinar danas mora zaraditi svoju plaću, a to će najlakše učiniti ako snizi standard i kvalitetu svog pisanja.(Novosti) ili neki tajni fond, produciramo svakodnevno tekstove, a uz to moramo istraživati, izlagati se raznim pogibeljima i kaznenom progonu. Vrijeđaju nas i prozivaju da smo plaćenici i izdajice. Naravno, to tako izgleda pod uvjetom da imate neki moralni kompas, kao i ambiciju da mijenjate društvo, utječete na javnost, ljude i događaje.

Nema tržišnog medija koji si može priuštiti da ima isključivo istraživačkog novinara, profesionalca koji će ganjati priču tjednima, a tek onda napisati tekst. Što ako se ta priča ne probije, a tekst pročita samo nekoliko stotina ljudi? Tada je vlasnik na gubitku. Novinar danas mora zaraditi svoju plaću, a to će najlakše učiniti ako snizi standard i kvalitetu svog pisanja. Jedan moj kolega je mislio da ga svi čitaju, a kasnije je shvatio da su ga samo „lajkali“. To je problem čitateljstva. Prije će te čitati iz mržnje, nego radi podrške. Zato ovom prilikom moram kritizirati i čitateljstvo koje uopće ne čita autore s kojima se slaže. Na taj način čitatelji zapravo nesvjesno oblikuju vijesti i poruke, koje su suprotne njihovim stavovima i uvjerenjima.

U tekstovima često upozoravate ne specifične probleme i potrebe djece s autizmom. Što nam možete o tome reći?

O autizmu ne pišem često u tekstovima, nego povremeno na društvenoj mreži facebook. Tu se radi o mojoj osobnoj situaciji. Imam troje sinova, od kojih jedan ima poremećaj autističnog spektra. To je veoma kompleksna priča koju je teško ispričati u jednom tekstu, ali ono što mogu odgovoriti je da pokušavam kroz kratke crtice iz života, male istinite priče i epizode, senzibilizirati javnost prema djeci s posebnim potrebama i njihovim roditeljima. To je jedan svijet za sebe.

Nedavno sam intervjuirao oca jednog dječaka s poremećajem autističnog spektra. Taj čovjek i ja nikada ne pričamo o politici i nemamo nikakvih dodirnih točaka. On je odgojen u drugačijem duhu i tu se nema što razgovarati, ali s druge strane kao čovjek, na toj ljudskoj razini, on može razumjeti moju situaciju. Taj čovjek je napisao da među roditeljima autistične djece nema ideoloških sukoba i tema, i to je istina. Zamislite, neki su ga napali što mi je dao intervju, jer po njihovim bolesnim kategorijama, pišem za „ustaška glasila“. Drago mi je da i na suprotnoj strani postoje ljudi koji su spremni drugog saslušati, neovisno o ideologiji. Nije sve crno-bijelo, i nisu nam svi neprijatelji. Postoje razne čovjekove razine. Politička uvjerenja su jedna dimenzija, ali ti stavovi nisu jedini, a ni najbitniji faktor. Što je najbolje, normalnog čovjeka, ako raspolažete pravim argumentima i činjenicama, možete i uvjeriti da ste u pravu.

Iz Vas je bogata športska karijera. Sve je počelo s powerliftingom?

Ne, krenuo sam prvo dosta uspješno s hrvanjem kojim sam se bavio do šesnaeste godine kada sam se odlučio za powerlifting, koji u Hrvatskoj tada kao šport nije niti postojao. Osvojio sam neka svjetska prvenstva i postavio svjetske rekorde, ali okušao se i u raznim drugim športovima poput slobodne borbe, natjecanja „strongmana“... Teško je više od dvadeset i pet godina športske karijere svesti na nekoliko rečenica. Šport i trening su dio moje ličnosti, nekog mog ljudskog identiteta, nešto bez čega jednostavno ne mogu funkcionirati.

Danas se aktivno bavite Street Workoutom. Možete li nam ukratko reći nešto o tome športu?

Street Workout je jedan od rijetkih globalnih pokreta koji nema skrivenu političku pozadinu i koji je nadasve društveno pozitivan i koristan. Svi ti parkovi za vježbanje koje vidite diljem Hrvatske, rezultat su ideje male grupe entuzijasta sa zagrebačkih Svetica. Posebno bih izdvojio Marka Petrunića koji je započeo s projektom izgradnje vježbališta po Hrvatskoj, kao i edukacije mladih. Ta WorkoutU pitanju je potpuno besplatan i zdrav način tjelovježbe koji kreativnim vježbačima daje prostora i za umjetničko izražavanje, kojim naglašavaju svoju osobnost. S obzirom na brojne obveze, odgovara mi baviti se ovim sportom, jer treniram kada mogu i ne moram se prilagođavati tuđem vremenu i prostoru. Isto tako mogu trenirati i zajedno s klincima u parku, dio treninga mogu odraditi i kod kuće.društvena komponenta Street Workouta se dijelom izgubila, ali je i dalje prisutna i sada se sve to razvija stihijski.

U pitanju je potpuno besplatan i zdrav način tjelovježbe koji kreativnim vježbačima daje prostora i za umjetničko izražavanje, kojim naglašavaju svoju osobnost. S obzirom na brojne obveze, odgovara mi baviti se ovim sportom, jer treniram kada mogu i ne moram se prilagođavati tuđem vremenu i prostoru. Isto tako mogu trenirati i zajedno s klincima u parku, dio treninga mogu odraditi i kod kuće.

Koliko je u Hrvatskoj prisutna svijest o važnosti bavljenja športom, rekreiranjem i općenito zdravim načinom života, što uključuje i zdravu prehranu?

Ta svijest je vrlo prisutna, ali na jedan jeftin i prizeman način gdje je fizički izgled u prvom planu. Na tržištu trenera, preko društvenim mreža, pojavljuju se razni gurui i „stručnjaci“ koji kroz banalne fraze o vjeri u vlastite mogućnosti peru ljudima mozgove. Naravno, nisu svi isti, ima i odličnih trenera i psihologa, ali prevladavaju perači mozgova koji sami nisu imali nikakve športske rezultate i uspjehe. Potpuno amateri, uče druge amatere i svi jedni druge bodre da skidaju kilograme ili nabijaju mišićnu masu. Pričaju o raznim dijetama i sustavima prehrane. Iskreno, o svemu tome nemam pojma i nikada se nisam planski hranio. Ne znam što je ketoza, niti pratim svjetske trendove.

Oslanjam se na duhovni faktor, koncentraciju, iskustvo i instinkte. Sve više ljudi se rekreira, ali iz krivih, površnih motiva. Muškarci žele atletski izgled, a žene stražnjice kao Kim Kardashian, a po mom strogom razmišljanju šport treba biti egzaktno mjerljiva kategorija, čak i kada se njime bavimo rekreativno. Ako trčite, onda treba mjeriti vrijeme, kada dižete utege, onda su važne težine, a kada se bavite uličnim vježbanjem, onda nije najvažnije isklesano tijelo, nego vaše sposobnosti, repetativna i statična, gimnastička snaga. Uostalom, sve ostalo je veoma relativno, nebitno i krajnje subjektivno.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.