Razgovor s novinarom i kolumnistom Željkom Sakićem

O aktualnim političkim i društvenim pitanjima razgovarali smo sa Željkom Sakićem, novinarom, kolumnistom, književnikom i umirovljenim časnikom Hrvatske vojske.

Hrvatsku političku scenu posljednjih mjeseci obilježavaju različiti konflikti i prijepori. Krenimo s ratifikacijom tzv. Istanbulske konvencije. Kako komentirate prijepor oko tzv. Istanbulske konvencije, prosvjede u Zagrebu i Splitu?

Iako se u prilog ratifikaciji Istanbulske konvencije ističe zaštita žena, sve što u njoj piše protiv nasilja nad ženama već je regulirano u našem zakonodavstvu. Donošenje Konvencije u tom smislu neće ništa promijeniti, kao što nije niti u jednoj zemlji u kojoj je ona ratificirana. No zato će IKNakon sramotnih pokušaja umanjivanja broja prosvjednika, kao i manipulacija koje su se sustavno provodile u mainstream medijima, pokrenute su referendumske inicijative protiv IK, kao i za izmjenu izbornog zakonodavstva. Podupirem obje inicijative, a kao integralni hrvatski suverenist, želio bih pozvati organizatore obje inicijative neka referendum provedu zajedno. Na taj način bilo bi sasvim sigurno da će obje inicijative dobiti dovoljan broj potrebnih glasova. A to bi bio do sada najjači udarac onim političkim krugovima koji su do sada napravili neoprostive pogrješke upravljajući Hrvatskom.promijeniti sve “predrasude, običaje i tradicije” koje se temelje na “stereotipnim ulogama žena i muškaraca”. Dakle, ukoliko će se „običaje i tradicije “ promijeniti, očito je da će ih zamjeniti nešto drugo. Ideja da je odnos žene i muškarca upitan samo u braku, da se u braku žena „tradicionalno“ i „običajno“ potčinjava muškarcu zapravo je nastavak agresivne feminističke ideologije.

No, činjenica da su žene na poslu manje plaćene od muškaraca nikada nije ozbiljno problematizirana, jer i takva praksa, zapravo narušava mogućnost normalnog funkcioniranja obitelji. Obitelj je zapravo postala meta niza agendi koje takvim pristupom nastoje nametnuti nove obrasce ponašanja i svjetonazora. Takva ideja „oslobođenja“ od obitelji, prikazuje se kao „trijumf slobode“, pa se žene i muškarci onda mogu otuđeni od bliske veze kakvu donosi brak, uključujući i djecu, baviti sami sobom.

Hrvatska se ratifikacijom Konvencije obvezuje uključiti pitanje “nestereotipnih rodnih uloga” u “redovni nastavni program i na svim razinama obrazovanja.” Dakle, radi se o uvođenju rodne ideologije! Prihvaćanje Konvencije znači i prenošenje suvereniteta na međunarodno nadzorno tijelo koja koje se zove GREVIO. A članice GREVIO imaju međunarodno pravni imunitet na razini diplomata. Zbog čega je hrvatska politička pseudoelita, predala dio svoga suvereniteta u ruke nekakvom imaginarnom tijelu, koje će odlučivati, a bez da nad njime bilo tko ima ikakvu kontrolu, meni je posve neshvatljivo i neprihvatljivo. No, očito nije samo meni pa su se dogodili prosvjedi u Zagrebu i Splitu.

Nakon sramotnih pokušaja umanjivanja broja prosvjednika, kao i manipulacija koje su se sustavno provodile u mainstream medijima, pokrenute su referendumske inicijative protiv IK, kao i za izmjenu izbornog zakonodavstva. Podupirem obje inicijative, a kao integralni hrvatski suverenist, želio bih pozvati organizatore obje inicijative neka referendum provedu zajedno. Na taj način bilo bi sasvim sigurno da će obje inicijative dobiti dovoljan broj potrebnih glasova. A to bi bio do sada najjači udarac onim političkim krugovima koji su do sada napravili neoprostive pogrješke upravljajući Hrvatskom.

HDZ je nepovratno izgubio vjerodostojnost demokršćanske opcije

Je li HDZ ovim ratifikacijom Istanbulske konvencije nepovratno izgubio vjerodostojnost demokršćanske opcije?

Apsolutno! Za HDZ ovo je put bez povratka. Od samoga početka HDZ je bio koncipiran kao pokret u kome su podjednaki utjecaj imali članovi vodstva koji su jednom trećinom bili istinski domoljubi, jednom trećinom karijeristi bez ikakvog svjetonazora pa im je stranka služila kao sredstvo za ostvarivanje isključivo vlastitih parcijalnih interesa, i trećina bivših komunista čije djelovanje najbolje personificira Jadranka Kosor. Odnos 110:30 u Hrvatskom saboru prilikom glasanja za Istanbulsku konvenciju pokazuje ne samo omjer pseudoelita u cjelini, nego i odnos VjerodostojnostHDZ je nepovratno izgubio vjerodostojnost demokršćanske opcije. U Hrvatskoj inače imamo situaciju da skretanjem HDZ-a ulijevo, mi više nemamo niti normalne stranke desnog centra, a kamo li neke ultradesnice. Stoga mi je neshvatljivo da NZH nedovoljno rade na razvoju svoje političke opcije u Hrvatskoj. Razumljivo mi je značenje djelovanja u Zagrebu, ali to neće biti dovoljno za fundamentalne promijene na političkoj sceni.u HDZ-u. Naravno da su istinski domoljubi posve marginalizirani i uklonjeni iz HDZ-e. Tu politiku u HDZ-u predvodi i provodi Andrej Plenković. No nedovoljni otpor takvoj politici unutar HDZ-a zapravo pokazuje da je razmjerno mali broj utjecajnih članova spreman jasno i glasno reći Ne!, takvoj politici. Stoga, u trenutku odlaska Plenkovića u Bruxelles, neće biti dovoljno pozivanje na tih manje od trećine zastupnika da bi se hrvatskom narodu time moglo vratiti vjeru u stranku.

Inače Plenkovićeva strast kada govori o problemima koji se tiču EU, recimo migracija u Subsaharskoj Africi, dok ga migracije iz Hrvatske vidljivo verbalno uopće ne dotiču, dovoljno je jasan pokazatelj, što su prioriteti predsjednika HDZ-a. Tim žarom predsjednik Tuđman govorio je o oslobađanju Hrvatske, pa kada iza Plenkovića koji toliko brine o EU, vidim bistu predsjednika Tuđmana, pomislim kako je zapravo to susret čovjeka koji je HDZ uništio i onoga koji ga je stvorio. Očito da u takvim okolnostima, koaliranja s HNS-om, strankom koja s manje od 1% potpore birača provodi i to nasilno kurikularnu reformu, Plenković zna da nikakve izbore više ne može dobiti. Stoga se već neko vrijeme nalazi u tihoj koaliciji sa SDP-om, na koju nekada ukaže pljesak, kao onaj prilikom izglasavanja Istanbulske konvencije.

I ta „velika koalicija“, međutim, prema zadnjim istraživanjima javnog mijenja ne dosiže 45% biračkog tijela pa je kao takva ne samo neostvariva, nego će svakim danom biti i sa sve manjom potporom birača, potpuno besmislena. Dakle, HDZ je nepovratno izgubio vjerodostojnost demokršćanske opcije. U Hrvatskoj inače imamo situaciju da skretanjem HDZ-a ulijevo, mi više nemamo niti normalne stranke desnog centra, a kamo li neke SrbijaKada ovdje neki pokušavaju reći kao se nas ne tiče što se u Srbiji događa, onda je to zabijanje glave u pijesak. Velikosrpska, četnička politika sigurno ne brine Angelu Merkel, jer Nijemci nikada nisu niti stradali od vinovnika takve politike. Hrvatske političke elite pokazuju nevjerojatnu inertnost prema ponašanju službenog Beograda. Naravno, treba otvoreno reći da takva politika ima veliki broj pristaša u Hrvatskoj. To su dobro povezani i organizirani, na žalost i često puta plaćani novcem iz državnog proračuna, pripadnici pete kolone.ultradesnice. Stoga mi je neshvatljivo da NZH nedovoljno rade na razvoju svoje političke opcije u Hrvatskoj. Razumljivo mi je značenje djelovanja u Zagrebu, ali to neće biti dovoljno za fundamentalne promijene na političkoj sceni.

Inertnost prema ponašanju službenog Beograda

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković nedavno je posjetio Srbiju nakon čega je uslijedio skandal sa Šešeljevim gaženjem hrvatske zastave. Kako to komentirate?

Posjet Jandrokovića Srbiji koji je bio prvi takve vrste, do kraja je razotkrio svu malignost neočetničke politike u Srbiji, ali i poltronske politike HDZ-a. Kada ovdje neki pokušavaju reći kao se nas ne tiče što se u Srbiji događa, onda je to zabijanje glave u pijesak. Velikosrpska, četnička politika sigurno ne brine Angelu Merkel, jer Nijemci nikada nisu niti stradali od vinovnika takve politike. Hrvatske političke elite pokazuju nevjerojatnu inertnost prema ponašanju službenog Beograda. Naravno, treba otvoreno reći da takva politika ima veliki broj pristaša u Hrvatskoj. To su dobro povezani i organizirani, na žalost i često puta plaćani novcem iz državnog proračuna, pripadnici pete kolone.

Jednom je predsjednik Tuđman rekao kako u Hrvatskoj postoji 20% stanovnika koji su protiv hrvatske države. Bojim se da je taj broj znatno veći čak do 30%. To je jako puno osobito u državi kakva je naša, uz to i opustošenoj nezapamćenim egzodusom iz Hrvatske. Nakon proglašenja ministra Krstičevića personom non grata, Hrvatska bi trebala povući veleposlanika iz Beograda. Na to bi i Srbija povukla svoju veleposlanicu iz Zagreba. Nakon izvjesnog skorog odlaska Šešelja u Hrtkovce mjesta gdje je 1992. g. pročitao popis Hrvata koji su potom morali otići iz Vojvodine, za što je i osuđen na deset godina zatvora u Haagu, trebalo bi blokirati sva preostala pristupna poglavlja Srbije u pregovorima s EU.

LNG

U Rijeci je pred nekoliko mjeseci bio prosvjed protiv izgradnje LNG-a. Vi živite u Rijeci pa nas zanima kako komentirate taj prosvjed i općenito problematiku izgradnje LNG-a?

Ideja o Hrvatskoj kao suverenoj državi nije moguća ukoliko se ne postigne određeno strateško povezivanje ne samo na političkoj nego i energetskoj osnovi. Takvo povezivanje jača državni suverenitet. Inicijativa „Tri mora“ predsjednice Kitarović pokazuje se nakon dvije godine kao mrtvo slovo na papiru. Veliki su otpori tome ne samo u Zagrebu, nego i drugdje. Što se LNG-a tiče, upravo bi gradnja takvog energetskog kompleksa bila od velikog značaja za Hrvatsku. No, puno je vremena prošlo, a učinjeno nije ništa. Sada imamo situaciju da u Rijeci i PGŽ-i zapravo svi politički čimbenici na čelu sa SDP-om, no u tome ih vjerno slijedi i HDZ, ne žele plutajući terminal u Omišlju. Razlozi koji se navode imaju malo veze s ekologijom, a puno s politikom.

U Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji mi imamo daleko veći ekološki problem o kome se vrlo malo govori. Radi se o odlagalištu Marišćina. Sedamnaest godina od početka projekt je i dalje u ogromnim problemima, a odvoz smeća poskupio je 100%. U svojoj knjizi »Društvo umanjene vrijednosti« dr. Viktor Simončič još 2013. godine zaključuje: »Odabrane tehnologije u Rijeci i Puli, uz to što su nekoliko puta preplaćene, bit će potpuni fijasko.« Tako se i dogodilo.

Vratimo se LNG-u. Projekt kopnenog terminala zastupa luksemburški Gasfin, u kojoj kontrolni vlasnički paket ima slovenski poduzetnik Vladimir Puklavec. Direktor spomenute tvrtke je Davor Grcevich, porijeklom iz Zagreba, koji je sredinom 2000-ih s Puklavcem osnovao Gasfin. Po odlasku s mjesta direktora LNG-a Hrvatska sredinom prošle godine im se kao direktor za razvoj poslovanja pridružio i Mladen Antunović, koji je nekad bio i direktor Plinacra. Gasfin je u međuvremenu preuzeo vlasništvo na jednom dijelu Dininog zemljišta. Riječ je o platou od 266.000 četvornih metara, smještenog u samom srcu petrokemijskog kompleksa na Krku, koji su formalno bio vlasništvo Dinine tvrtke, za 17,5 milijuna kuna. Što se tiče 320.000 četvornih metara zemljišta Ćufa tvrtke kćeri DINE, na istoimenom rtu, na kojem je hrvatska planirala graditi kopneni dio LNG terminala, je još u vlasništvu Ćufa. Stečajni postupak u Ćufu otvoren je u sredini ožujka na Trgovačkom sudu u Zagrebu, a ispitno i izvještajno ročište zakazano je za 6. lipnja 2018. g.

Dakle, kopneni terminal uopće nije moguće graditi jer nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi. Najnovija inicijativa iz ProjektiSada se dakle ponovno aktualnom čini izgradnja nizinske pruge Rijeka – Budimpešta, što bi značilo povezivanje Hrvatske sa srednjom Europom, kao i revitalizaciju riječke luke. No, o tome se ništa ne može čuti, ni iz Zagreba, a još manje iz Rijeke. Kao i LNG terminal, ova opcija neće vječno stajati otvorena, a po svemu sudeći nikada neće biti realizirane. Na ovaj način niti inicijativa „Tri mora“ više neće imati nikakvog realnog pokrića, a Hrvatska će dugoročno biti usmjerena tamo gdje gleda već gotovo tri desetljeća, na istok.Primorsko-goranske županije računa na prijedlog Mosta za raspisivanjem savjetodavnog referenduma. Nakon „događanja naroda“, koje je organizirao županijski SDP ovdje imamo zapravo kompletno političko suglasje da se gradnja plutajućeg terminala odgađa do trenutka kada se on više ne bude mogao izgraditi. HDZ samo formalno protuslovi ovakvom stavu, ali zapravo niti ministar Butković, niti Andrej Plenković ne trude se previše prepuštajući da vrijeme obavi svoje. Osim toga stvari treba sagledati i nešto šire.

Nakon što je slovenski premijer Miro Cerar dao ostavku, postalo je jasno kako je razlog prekid projekta pruge Budimpešta - Kopar, odnosno zbog sudske odluke da se poništi referendum o gradnji željezničkog koridora od Kopra do Divače. Sada se dakle ponovno aktualnom čini izgradnja nizinske pruge Rijeka – Budimpešta, što bi značilo povezivanje Hrvatske sa srednjom Europom, kao i revitalizaciju riječke luke. No, o tome se ništa ne može čuti, ni iz Zagreba, a još manje iz Rijeke. Kao i LNG terminal, ova opcija neće vječno stajati otvorena, a po svemu sudeći nikada neće biti realizirane. Na ovaj način niti inicijativa „Tri mora“ više neće imati nikakvog realnog pokrića, a Hrvatska će dugoročno biti usmjerena tamo gdje gleda već gotovo tri desetljeća, na istok.

Ovom prilikom moram napomenuti kako je i brodogradilište „3. Maj“ praktično uništeno poslovanjem unutar „Uljanika“, kome je predano za vrijeme vlade Zorana Milanovića. Sada za gubitak i restrukturiranje „Uljanika“ treba cca 495 milijuna eura. „Uljanik“ preuzima Danko Končar, čija tvrtka ima jednog zaposlenog i uopće nema slobodnog kapitala. Ne treba biti previše vidovit da bi bilo jasno kamo to vodi. Dakako, vladajuće strukture u Rijeci ponovno će za sve optužiti nekoga drugog.

Nedavno smo svjedočili ponovnim pokušajima zabrane Thompsonova koncerta u Kostreni blizu Rijeke.

Dok se javnost u Zagrebu priprema za pokretanje radija koji će emitirati samo tzv. „narodnu glazbu iz regije“, dakle najgore smeće, Thompson se zabranjuje u Istri i nekim mjestima Primorsko-goranske županije, koje slove za oaze tolerancije. Ta tolerancija naravno vrijedi samo dok se drži njihovih ideoloških matrica i pravila. Nakon toga nastupaju isključivosti i zabrane svojstvene svakom jednoumlju. Koncert Thompsona održan je nakon što se Općina Kostrena, jedna od najbogatijih u Hrvatskoj, suočila s mogućnošću plaćanja visoke odštete zbog nezakonitog raskida ugovora. Ne radi se u ovom slučaju o iznenadnom valu demokratizacije i domoljublja u Kostreni.

Inače tamo je od 13 vijećnika čak četiri branitelja i svi su se oni složili s prvobitnom odlukom, odnosno pritiskom načelnika Vranića da se koncert ne održi. Kada se spominje braniteljska populacija treba razumjetida je to skupina ljudi koji su politički (bez obzira na ovaj izuzetak) kao i društveno potpuno marginalizirani. Čelnici većine braniteljskih udruga i dalje se bave sami sobom, a prosječna životna dob branitelja od 50, 9 mjeseci dovoljno govori i o njihovom radu ili neradu. Vezano uz Kostrenu htio bih napomenuti da se i ove godine u organizaciji UHHDR-a, obilježava 73. obljetnica komunističkog masakra upravo u Kostreni. Jama bezdan Kostrena mjesto je komunističkog zločina, još jedno (ne)poznato partizansko stratište. Naime, 27. travnja 1945. godine u ovoj je jami svoje živote tragično, bez suđenja i dokazivanja krivnje, izgubilo oko 1500 ljudi, žena, staraca.

Možda bi svaki spomen na ovu jamu bio izgubljen da među ubijenima nije bio i sušački župnik Martin Bubanj, tako da je Katolička crkva uspjela sačuvati spomen na ovo partizansko stratište. Nikada se nije dogodilo da bi bilo tko iz vladajuće SDP-ove nomenklature, a isto vrijedi i za ostale, barem simbolično zapalio svijeću nad mjestom tog bezumnog zlodjela. Ovdje i dalje postoje „naše“ i „vaše“ žrtve.

Totalitarizam u Rijeci

Imate li dojam da se Rijeci koncentriraju sve protuhrvatske snage?

Prije svega, povijest hrvatskog grada Rijeke tijekom XX. stoljeća treba promatrati u kontekstu vladavine dvaju RijekaTotalitarni način vladanja dug sedamdesetak godina doveo je Rijeku u stagnaciju na svim područjima, a partijska poslušnost, politička podobnost, nepotizam, klijentelizam, ideološka isključivost, korupcija, negativna selekcija kadrova, zaustavili su tranziciju grada u suvremeno društvo temeljeno na parlamentarnoj demokraciji i tržišnom gospodarstvu. O tome na briljantan način možete doznati više u scenariju za dokumentarnu seriju redatelja Vanje Vinkovića, „F.C.C.R. Fiumecrno – crveno Rijeka“.totalitarizama - talijanskog fašizma i jugoslavenskog komunizma i moderne inačice raznih oblika totalitarizama koje su vezane za XXI. stoljeće. Mogao bih reći da je 2018. godina zapravo stota obljetnica totalitarizma u Rijeci. No, kada se velikosrpska agresija na Hrvatsku razbuktala sredinom 1991., došlo je do mobilizacije svih domoljubnih snaga i u Rijeci gdje se osnivaju postrojbe ZNG-a, potom i Hrvatske vojske. Riječani su branili Hrvatsku na svim ratištima i u različitim postrojbama, a mnogi su se dokazali u ratu junačkim djelima.

No, totalitarni način vladanja dug sedamdesetak godina doveo je Rijeku u stagnaciju na svim područjima, a partijska poslušnost, politička podobnost, nepotizam, klijentelizam, ideološka isključivost, korupcija, negativna selekcija kadrova, zaustavili su tranziciju grada u suvremeno društvo temeljeno na parlamentarnoj demokraciji i tržišnom gospodarstvu. O tome na briljantan način možete doznati više u scenariju za dokumentarnu seriju redatelja Vanje Vinkovića, „F.C.C.R. Fiumecrno – crveno Rijeka“.

Ovom prilikom pozvao bih sve koji su u mogućnosti da financijski pomognu ovaj hvale vrijedan projekt. Sukladno spomenutim okolnostima, naravno da je u Rijeci došlo do koncentracije svih snaga koje se kreću suprotno od onoga što se naziva „kroatocentrično“. Za to se pobrinula politička pseudoelita koja Rijekom vlada od 1945. g.Gotovo jednaku odgovornost snosi i HDZ koji u Rijeci ne predstavlja nikakvu oporbu. Posebna se pozornost u tom nakaradnom sustavu vladanja posvetila potpunoj političkoj kontroli nad medijima, obrazovanjem i znanošću, te kulturi. Rezultati takve vladavine biti će vidljivi nakon popisa stanovništva 2020. g. kada će Rijeka pasti ispod 100 000 stanovnika.

Sadašnje hvalisanje gradske i županijske vlasti multikulturalnošću, koje zapravo nema jedini je nazovi rezultat neokomunističkih elita. Građanski odgoj u školama koji promovira Obersnel i Frljićeve predstave s vađenjem zastave iz vagine, to je koncept riječkog SDP-a, usklađen s novim jednoumljem. Stoga Viktor Ivančić kaže da se dolaskom u Rijeku svaki puta osjeća kao da je došao na „slobodni teritorij.“ Od čega je to Rijeka oslobođena više je nego jasno. Vlast ovdašnjih neokomunista još dugo vremena neće biti ugrožena, ali oni neće moći nametnuti svoj svjetonazor većini izvan svoga dvorišta. S druge strane, svaki dan TotalitarizamDok u Hrvatskoj na vlasti ne budu ljudi neopterećeni naslijeđem Partije, nikakvo se suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima neće dogoditi. Uostalom, nezapamćen egzodus iz Hrvatske koji nije pogrješno nazvati „genocidom“, jer zauvijek odlaze i majke i djeca i očevi, cijele obitelji, a radi se o već više od 10% ukupne populacije, koja se više nikada neće vratiti, posljedica su mentalnog totalitarizma koje je zarobio Hrvatsku.već četrdeset godina, gledam riječki autobusni kolodvor koji na jedan poseban način pokazuje koliko je Rijeka propala u svakom pogledu.

Transgeneracijski prijenos totalitarne svijesti

Kako gledate na odluke Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima?

Odluka Vijeća koje se u godinu dana sastalo jedanput je kompromis, na tragu sličnih, koji je samo produbio svjetonazorski ponor u Hrvatskoj. I dalje su žrtve Bleiburga „krive samo im to sudski nije dokazano“, kako je to rekla Vesna Pusić. Hrvatske tzv. političke elite se uopće nisu suočile s poviješću i to onom najbližom. Trebam li napominjati da je to promašena politika Andreja Plenkovića.

Gdje su posmrtni ostaci više od tisuće poginulih branitelja i civila? Tko je odgovarao za krvave zločine u Vukovaru, Lovasu, Škabrnji, i brojnim drugim stratištima? Kako se dogodilo da se Vojisilav Šešelj abolira temeljem Zakona o oprostu? Posljedice komunističkog nedemokratskog režima nemoguće je ukloniti, jer se dogodio transgeneracijski prijenos totalitarne svijesti, pa oni koji se danas kite ruhom demokracije, koriste u okviru ove vrste pseudodemokracije koja se provodi u Hrvatskoj sve moguće metode da se održe na vlasti. A to su načini nespojivi s onima na koje se pozivaju uspoređujući Hrvatsku s ostalim državama EU-a.

Dok u Hrvatskoj na vlasti ne budu ljudi neopterećeni naslijeđem Partije, nikakvo se suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima neće dogoditi. Uostalom, nezapamćen egzodus iz Hrvatske koji nije pogrješno nazvati „genocidom“, jer zauvijek odlaze i majke i djeca i očevi, cijele obitelji, a radi se o već više od 10% ukupne populacije, koja se više nikada neće vratiti, posljedica su mentalnog totalitarizma koje je zarobio Hrvatsku.

Demilitarizirana zona od Umaga do Karlovca

Kako komentirate nabavu F16 od Izraela?

Tko god što mislio o Izraelu, a ima puno promišljanja koja se nalaze na crti jugoslavenske vanjskopolitičke matrice koja glasi: „Ti su F-16 ubijali Palestince.“, potpuno podupirem nabavku zrakoplova. Štoviše, uloga Izraela tijekom embarga za koji se izborio tadašnji šef jugoslavenske diplomacije Budimir Lončar, bila je vrlo pozitivna u odnosu na naše potrebe tih godina. Trebam li podsjećati da su prve hrvatske strojnice „ERO“, zapravo bile kopije izraelskog „UZI“ modela?

Vojna suradnja s Izraelom najviše je zaboljela Srbiju i to nije bez razloga. Teško će u uvjetima strateškog partnerstva dvije države Hrvatske i Izraela biti moguća daljnja medijsko - politička kampanja protiv Hrvatske uz prozivke da je današnja država „fašistička“. Jer s fašističkim državama Izrael nikada ne bi imao ovakve vojne odnose, a oni nisu samo borbeni zrakoplovi. Tako gledam i na izjave Bernardića „da je »IDS omogućio HDZ-u tihu okupaciju Istre“.

I Boris Miletić kaže da F-16 neće letjeti iznad Istre. Usporedbe radi Aviano najveća i najvažnija zrakoplovna baza NATO-a u Italiji, udaljena je od Venecije svega 96 kilometara. Pa što je to naškodilo tamošnjem turizmu? Dok su iznad Pule letjeli MiG-ovi s crvenom zvijezdom i bila vezana cijela ratna flota propale Jugoslavije, ništa nije bilo sporno. Stoga je za mene teško shvatljivo da se nakon pritiska lokalne IDS-ove i SDP-ove vlasti u Hrvatskoj stvorila demilitarizirana zona od Umaga do Karlovca. Takvo područje ne postoji u niti jednoj državi EU.

Srbijansko članstvo u EU uopće nije u hrvatskom nacionalnom interesu

Kako procjenjujete sigurnosnu situaciju u hrvatskom okruženju?

Jasno je da se preslagivanje svjetskih centara moći događa i na ovom prostoru, prvenstveno u BiH gdje u Federaciji dominira neoosmanlijska strategija iz Turske, dok u RS naravno politika Beograda, odnosno Moskve. Srbija je zbog odnosa Rusije i SAD-a postala država koju će se probati što prije primiti u članstvo EU. Srbijansko članstvo u EU uopće nije u hrvatskom nacionalnom interesu, a veliko je i pitanje pod kojim će povlaštenim uvjetima Srbija ući u EU. Stoga ne razumijem naše Višeg. sk.Na koncu htio bih ustrajno kao i svih proteklih godina ponoviti da se zalažem za pristupanje Hrvatske zemljama Višegradske skupine. Tamo je Hrvatskoj mjesto u političkom, svjetonazorskom, povijesnom i zemljopisnom pogledu, s Mađarskom, Poljskom, Českom i Slovačkom državama koje u EP-u, imaju više glasova od najmoćnije države Njemačke. No za pristupanje zemljama Višegradske skupine potrebno je uputiti Zahtjev, a ja ga ne još uvijek ne vidim.političare koji stalno Srbiji nude pomoć prilikom ulaska u EU iako to od njih Srbija nikada nije tražila.

Neka se problemom i „guranjem“ Srbije u EU-u bave drugi. Hrvatska, kada bude trenutak, mora raspisati referendum o ulasku Srbije u EU i prema rezultatima toga referenduma se i ponašati. U BiH Hrvatska nema dovoljno utjecaja da bi zaštitila samo na papiru konstitutivan narod - Hrvate. Njemačka je jedna od država koja otvoreno podržava koncepciju „građanske“ BiH što je drugi naziv za unitarnu državu. Danas se vidi da je opstanak te države moguć samo uz međunarodni protektorat, dok se slomom Islamske države veliki broj islamističkih dragovoljaca vraća u BiH. To pred Hrvatsku stavlja brojne izazove, ali prvenstveno onaj da Hrvati u BiH opstanu.

No, očito je da Hrvati odlaze i iz Hrvatske, a naša velika i uspješna dijaspora na brojne se načine sustavno i uporno onemogućava u povratku. A radi se o ljudima koji su za desetljeća života i rada u najrazvijenijim državama svijeta stekli i radnu etiku i kapital, uostalom samo privatne doznake iz dijaspore nadmašile su sva strana direktna ulaganja u Hrvatsku. Pa kada se kao argument za (ne)sudjelovanje dijaspore u političkom životu Hrvatske spominje plaćanje poreza, postavljam jednostavno pitanje; gospodo što mislite učiniti s onih 50 milijardi kuna neplaćenog poreza u Hrvatskoj? Što je s tim ljudima i njihovim sudjelovanjem u političkom životu zemlje?

Na koncu htio bih ustrajno kao i svih proteklih godina ponoviti da se zalažem za pristupanje Hrvatske zemljama Višegradske skupine. Tamo je Hrvatskoj mjesto u političkom, svjetonazorskom, povijesnom i zemljopisnom pogledu, s Mađarskom, Poljskom, Českom i Slovačkom državama koje u EP-u, imaju više glasova od najmoćnije države Njemačke. No za pristupanje zemljama Višegradske skupine potrebno je uputiti Zahtjev, a ja ga ne još uvijek ne vidim.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat Predsjednice Kolind Grabar Kitarović?

Predsjednica je u situaciji da potporu Andreja Plenkovića, dakle HDZ-a za drugi mandat neće dobiti. Mislim da to u ovim okolnostima nije hendikep. Predsjednica upravo svjedoči propasti njene ideje „Tri mora“, jer bez LNG-a od toga neće biti ništa. Kao što sam napomenuo, jednako koliko SDP, proces koče i krugovi u Vladi HDZ-a. To znači da jedna bitna strateška poveznica sa SAD-om vjerojatno neće biti realizirana. Što se tiče odnosa s Rusijom, nakon raspleta afere Agrokor koji je očito doveo ruski kapital u poziciju da će odlučivati o budućnosti kompanije, mislim da su time apetiti Moskve zadovoljeni, pa se posjet Putina, Zagrebu može očekivati.

Koliko se s Pantovčaka moglo vidjeti kamo će nas odvesti ova gospodarska katastrofa, nisam siguran, no na kraju imam dojam kako je Agrokor previše lako pušten sa svime što on znači u strane ruke, a cijenu su platili i plaćaju naši ljudi. Mislim da je u ovoj politici HDZ-a, koja je posve ispražnjena od svjetonazorskog sadržaja tipičnog za konzervativnu desnicu, u politici Predsjednice previše opreza. Ideja o brzopoteznom uvođenju eura, dok slično, jednoj Poljskoj ili Mađarskoj ne pada na pamet, trebala bi biti preispitana u Uredu predsjednice, bez obzira tko donosi konačnu odluku.

Također, promjene u diplomatskoj mreži nisu još uvijek dale željene rezultate, kao ni povezivanje s dijasporom. Egzodus iz Hrvatske je poprimio katastrofične razmjere i to Predsjednica mora još više apostrofirati. Uzvratni posjet Srbiji mislim da se uopće ne treba dogoditi, kao što se nije trebao niti Vučićev posjet Zagrebu.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.