Razgovor s Tomislavom Šovagovićem, novinarom, teologom i književnikom

Tomislav Šovagović (Šibenik, 16. prosinca 1976). je novinar „Glasa Koncila“ i izvršni urednik mjesečnoga magazina „Prilika.“ Diplomirani je novinar, teolog i književnik. Sa Šovagovićem smo razgovarali o posljednjoj zbirci kratkih priča „Ispod skala“ (Mozaik knjiga, 2017.), nastavku „Ceste knezova Bribirskih“, ali i o nizu drugih tema.

Koliko je knjiga „Ispod skala“ autobiografskog karaktera?

Dvije zbirke kratkih priča, „Cesta knezova Bribirskih“ i „Ispod skala“, jedna su cjelina, koja tematizira moje odrastanje u Šibeniku od rođenja do predvečerja Domovinskoga rata. Imao sam želju ostaviti na papiru ono upamćeno, a nezapisano iz djetinjstva, iz jednostavnoga razloga što do osnovne škole nisam znao čitati i pisati, a do srednje škole nisam pisao dnevnik. Tako su nastali šibenski zapisi, više kao skica za portret obiteljske kronologije. Ona je autobiografska činjenicama, a fikcionalna doživljajem provje(t)renih sjećanja.

Tomislav Sovagovic

Jedino što čovjek može napraviti tijekom kratkoga vijeka – jest da ostane čovjekom

Kako je bilo živjeti u Šibeniku osamdesetih godina? Jesu li se već tada osjećale međunacionalne trzavice koje će kasnije prerasti u otvoreni rat i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku?

Dijete je samo upijalo viđeno. Još od ranih dana, imao sam prijatelje raznih nacionalnosti, i ponekad mi nevjerojatno zvuče tuđe priče da se do 1991. nije znalo tko je tko. Nije se možda moglo naslutiti perfidnost zla dolazeće velikosrpske agresije, ali upravo tamo gdje je sve izgledalo jasnije manje je bilo i iznenađenja, nego u sredinama gdje se desetljećima „glumilo“ bratstvo i jedinstvo. No, moja knjiga nisu samo „Tri prijeratna druga“ i tragična priča o Ispod skalaprijatelju Slobodanu iz osnovne škole, već sjećanje na različite osobnosti, neslaganja nacionalnoga i partijskoga diskursa unutar jedne obitelji porijeklom iz neukrotivog i neosvojivog Pakova Sela. Trudio sam se udahnuti toplinu, jer u UtakmicaUtakmica „Šibenka-Bosna“ odredila je sve ono što me zanimalo, i još uvijek intrigira, čak i 35 godina nakon što je odigrana. Bila je to Marquezova „Kronika najavljene propasti“, ali malo tko se usudio napisati istinu ili osjetiti ono što će samo osam godina kasnije zadesiti Šibenik, zatim i Sarajevo.prolaznosti života često se zaboravlja da jedino što čovjek može napraviti tijekom kratkoga vijeka – jest da ostane čovjekom.

Ljepši dio priče o životu u tadašnjem Šibeniku svakako je športskog karaktera. To je, naime, vrijeme legendarnoga Dražena Petrovića koji je igrao za prvu momčad „Šibenke“ od 1979. do 1984. godine. Je li upravo rano zanimanje za šport odredilo Vašu kasniju karijeru športskog novinara?

Velika je, najveća priča o košarkašima „Šibenke“, kolektivu naizgled u većim klubovima odbačenih igrača različitih nacionalnosti predvođenih šibenskim čudom od djeteta, pokojnim Draženom Petrovićem. Na „Šibenki“ je svoje neprirodne zube slomila i umjetna Jugoslavija, jer titula za Krešimirov i Draženov grad nikome nije odgovarala, kao što ni iza Drugoga svjetskog rata ćudljivom Vladimiru Nazoru nije odgovarao spomenik Nikoli Tommaseu u šibenskom gradskom parku. Brisanje povijesti odlika je prosječnih, jer malo tko voli većeg pjesnika od sebe. A Sibenikkako bi moćni europski prvak iz 1979. godine dopustio da naslov ususret godini Olimpijskih igara 1984. ode u „tamo neki Šibenik“. Najtužnije je što se u prevrtljivoj sapunici nije proslavilo ni hrvatsko košarkaško vodstvo, također naginjući prema raslojavanju „Šibenke“.

Da, utakmica „Šibenka-Bosna“ odredila je sve ono što me zanimalo, i još uvijek intrigira, čak i 35 godina nakon što je odigrana. Bila je to Marquezova „Kronika najavljene propasti“, ali malo tko se usudio napisati istinu ili osjetiti ono što će samo osam godina kasnije zadesiti Šibenik, zatim i Sarajevo. Zlatna medalja košarkašima „Bosne“ bila je važnija od dostojanstva najstarijega hrvatskoga samorodnoga grada. Imao sam sedam godina i nisam do danas Rudnik cvarakauspio shvatiti kako igrači jedne momčadi mogu skakati za loptu u novosadskoj dvorani u kojoj nema igrača druge momčadi. Tako je rođeno pisanje u mojoj duši i prkos dublji i od Bosne.

Učvršćivanje uzvraćene ljubavi s književnošću

Autor ste i zbirke priča koja govori o Vašim dječačkim sjećanjima na Slavoniju?

Bez „Rudnika čvaraka“ ne bismo vjerojatno ni vodili ovaj razgovor (smijeh). Prva zbirka kratkih priča, objavljena 2012. u izdanju „Mozaik knjige“, donijela mi je FabijanUpijam i skupljam svaku riječ koju je Fabijan napisao, zato sam s kolegom Damirom Jakopičekom davno napravio i mrežnu stranicu posvećenu životnom djelu glumca i književnika Šovagovića. Svakim danom izraste novo sjećanje na Strikana, mnoga su uobličena u ranijim djelima, a i moja nova zbirka „Latifundija“, davno napisana, ove će godine vjerujem biti objavljena u Nakladi Ceres, pa će biti prigode još detaljnije iščitati što mi je i koliko Fabijan značio.nagradu „Josip i Ivan Kozarac“ za knjigu godine i učvršćivanje uzvraćene ljubavi s književnošću. Slavonski pretci otišli su prerano s ovoga svijeta, a opis zajedničkih dana bilo je najmanje što mogu učiniti. Nisam siguran da mogu ponoviti različitost žanrova u jednoj knjizi, a uostalom, kako otac Josip kaže, „nitko se ne može dvaput radovati prvom sladoledu“.

Jedan je Strikan

Pranećak ste Fabijana Šovagovića. Što nam možete reći o sjećanjima na velikog glumca?

Jedan je Strikan. Očev stric, djedov brat. Ponosan sam kao „mali nećak velikoga strica“, kako mi je, jednom davno, na kutijicu cigareta autogram napisao dragi glumac Đorđe Rapajić, Nosonja iz „Smogovaca“, još jedan primjer čovjeka koji je bio ničiji, a uvijek svoj. Upijam i skupljam svaku riječ koju je Fabijan napisao, zato sam s kolegom SovagovicDamirom Jakopičekom davno napravio i mrežnu stranicu posvećenu životnom djelu glumca i književnika Šovagovića. Svakim danom izraste novo sjećanje na Strikana, mnoga su uobličena u ranijim djelima, a i moja nova zbirka „Latifundija“, davno napisana, ove će godine vjerujem biti objavljena u Nakladi Ceres, pa će biti prigode još detaljnije iščitati što mi je i koliko Fabijan značio. No, nedostaje danas, još kako nedostaje, da pričamo o ponižavanju hrvatske umjetnosti, hrvatskih branitelja, hrvatskoga života – ponižavanju Hrvatske, ukratko.

Koliko ste danas povezani sa Šibenikom i Slavonijom?

Neraskidive su spone, jedino je pitanje količine fizičkoga boravka među korijenima. Jesam, povezan sam, emocijama, srcem, dušom, kako s rodnim gradom u turističkom usponu, tako i prevarenom, opustošenom ravnicom. Uostalom, rado posjećujem dalmatinsku i slavonsku rodbinu. Istini za volju, nakon smrti bake Kate u ljeto prošle godine i jesenskoga dolaska dida Iviše u Zagreb, manje je šibenskih putovanja. Dvije bake i dva djeda glavni su junaci mojih zasad objavljenih knjiga, i istinsko nadahnuće za svaki prijeđeni korak.

Borba protiv svih „kosovskih“ podvala

Matica hrvatska Vukovar dodijelila Vam je već četiri nagrade za kraće književno djelo o Domovinskom ratu. Što Vas je inspiriralo na pisanje posljednje nagrađene priče, o ubijenom vukovarskom stomatologu i pjesniku Renéu Matoušeku?

Nadahnula me nedovoljna upućenost, i vlastita i hrvatska. Nije usporedivo sa spomenutom utakmicom „Šibenka-Rene Matousek.jgpPodvalePričama poput one o Matoušeku želim se na skroman način perom boriti protiv svih „kosovskih“ podvala, vjerodostojno opisanih u knjizi Višnje Starešine, i estradnih svjedočanstava pukovnika koji se usuđuje pisati „Branio sam istinu“ i „Sine, budi čovek“ – sve ono što velikosrbi nisu uspjeli pokoriti u Vukovaru 1991., pokušavaju na različite načine osvojiti u Hrvatskoj i svijetu 2018. I svih prethodnih, i svih budućih godina. Zato René, i zato njegov „Da“ - Najkraća ljubavna pjesma. Napisana je za sve narode ovoga svijeta, kao i „U meni ljubavi ima“.Bosna“, ali kao što je Dražen slobodnim bacanjima u inat svim jugoslavenskim „kuhinjama“ pokazao da je istina parket, a laž administracija zelenog stola, tako je i René Matoušek pjesničkim i stomatološkim djelovanjem do posljednjega daha svjedočio ljubav prema bližnjemu i prirodi. Nastradao je u rodnom Vukovaru od četničke ruke, a pet je godina u sjeni manastira Krupa liječio zube pravoslavnoj čeljadi. Nažalost, mogao je tako i generalima JNA popravljati zube, ali ne vrijedi kad ne možeš popraviti ideju, plombirati ju poput karijesa.

Pričama poput one o Matoušeku želim se na skroman način perom boriti protiv svih „kosovskih“ podvala, vjerodostojno opisanih u knjizi Višnje Starešine, i estradnih svjedočanstava pukovnika koji se usuđuje pisati „Branio sam istinu“ i „Sine, budi čovek“ – sve ono što velikosrbi nisu uspjeli pokoriti u Vukovaru 1991., pokušavaju na različite načine osvojiti u Hrvatskoj i svijetu 2018. I svih prethodnih, i svih budućih godina. Zato René, i zato njegov „Da“ - Najkraća ljubavna pjesma. Napisana je za sve narode ovoga svijeta, kao i „U meni ljubavi ima“.

Volio bih kada bi svaki stanovnik Borovog sela u predstojećoj korizmi poslušao spomenutu uglazbljenu Matoušekovu pjesmu, i jednom zauvijek bacio sve okrvavljene Šoškočaninove i ostale noževe i kalašnjikove, natopljene krvlju dvanaest ubijenih hrvatskih redarstvenika, tamo gdje sve počinje i završava – u Dunavu. Znam, dealist sam, a propaganda je moćnija od poezije, točnije, pjesma je zahtjevnija i skuplja od jeftinih melosa politike i „narodnjaka“.

Genijalni Fjodor Mihajlovič Dostojevski u „Braći Karamazovima“ piše da nema „za čovjeka dragocjenijih uspomena od onih što ih je u najranijem djetinjstvu stekao u roditeljskoj kući, i to je gotovo uvijek tako, ako u porodici makar samo donekle vlada ljubav i sloga“. Vaše priče često su inspirirane povratkom u djetinjstvo?

Često mi govore da živim u prošlosti, ali ne znam svojoj glavi narediti – nemoj pisati o onome čega se sjećaš. Ne DostojevskiDjetinjstvoPovratak u djetinjstvo prilika je susresti se s pretcima koji su otišli natopljeni iskustvom koje, ako Bog dopusti, mi nešto mlađi tek trebamo proći. I sklopiti ruke poput njih, na kraju životnoga puta.iznam srcu i mozgu reći – nemoj pisati o dragom čovjeku, događaju, knjizi ili napitku mladosti. Ne znam sebi zapovijediti nerazmišljanje i nepisanje. Želja mi je obiteljske doživljaje opisivati slojevitije, nisu samo lijepi dani iza nas, ali nikada, nigdje nisu ni crno-bijeli. Povratak u djetinjstvo prilika je susresti se s pretcima koji su otišli natopljeni iskustvom koje, ako Bog dopusti, mi nešto mlađi tek trebamo proći. I sklopiti ruke poput njih, na kraju životnoga puta. Nevjerojatne su bitke mojih djedova i baka s ratom, gladi i siromaštvom, a seoski instinkt za opstanak do boli poučan u svakodnevici, u literaturi. Blagoslovljen sam dobrim pamćenjem, a i sve što zaboravih – napisah (smijeh).

Ništa bez Dostojevskoga

Možete li izdvojiti neke književne uzore?

Neka bude najprije spomenut čovjek iz Vašega prethodnoga pitanja. Ništa bez Dostojevskoga. Niti dan sviće, niti Knjigenoć pada bez Fjodora Mihajlovića. Ako ne zvučim poput ljepotice na izboru za najljepšu, najdraža knjiga Dostojevskog ipak je – „Idiot“. Divim se čovjeku koji je mogao, unatoč svim krizama i mijenama raspoloženja, opipljivima na stranicama, držati najvišu estetsku razinu teksta i opisivati desetcima stranica jedan lik, jednog psa. Mnogi se iznenade kada nabrajam književne uzore – evo ih, bez nacionalnosti – Antun Gustav Matoš, Miroslav Slavko Mađer, Tin Ujević, Arsen Dedić, Zvonimir Golob, Toma Bebić, Miljenko Smoje, Sida Košutić, Rene Matoušek, Gustav Krklec, Slavko Mihalić, Miro Gavran, Ivan Aralica, Živko Kustić, Rajmund Kupareo, Matko Peić, Ivan Kozarac, Gabriel Garcia Marquez, Aleksandar Solženjicin, Antun Pavlovič Čehov, Aleksandar Radiščev, Daniil Harms, Mihail Bulgakov, Jevgenij Jevtušenko, Bulat Okuđava, Branko Ćopić, Đorđe Balašević, Goran Tribuson, Pavao Pavličić, Julijana Matanović, Borisav Stanković, Živojin Pavlović, Milan Kundera, Bohumil Hrabal, Leonard Cohen, Ernest Hemingway, Sam Shepard, Woody Allen, Pero Zlatar, Jim Morrison, Bob Dylan, Astrid Lindgren, Victor Hugo, Ėmile Zola, Michel Houllebecq... nije bitan redoslijed, već kvaliteta napisanoga i sve što nije izrečeno u tri točkice. I jedan novinarski – Veselko Tenžera. Ako se nekom ne dopada izbor – neka čita djela izabranih autora (smijeh).

Pogađa me duboko, kao smrt, svaka slavonska bol

Zagora i Slavonija posljednjih su godina ponovno mjesta velikih iseljavanja. Kako gledate na tu problematiku? Jesu li razlozi iseljavanja isključivo ekonomske prirode ili su višedimenzionalni?

Pogađa me duboko, kao smrt, svaka slavonska bol, i spoznaja da rođaci jedva preživljavaju od tradicionalnoga SlavonijaOdlazakOdlazak iz Hrvatske individualna je obiteljska priča, „Sokol“ našega poratnoga vremena u kojemu kao da se najmanje računa vodi o hrvatskome, iskonskome, a više o ideološkim i svjetonazorskim pitanjima koja ne daju kruha slavonskom, hrvatskom čovjeku uopće.načina obrade zemlje i(li) svinjogojstva, a uz to moraju raditi na traci velikih korporacija, ako imaju sreću zaposliti se. Nestankom granica sela i grada, guranjem potrošača u torove trgovačkih centara, stvoren je i u Slavoniji čudan „perpetuum mobile“ koji pritom dodatno rezultira odlascima po hranu u jeftinija mađarska i srbijanska odredišta. Nisam ekonomist, ali bojim se da Slavonija plaća najveću cijenu nesnalaženja u prelasku s jednako nepravednoga socijalističkoga, komasacijskoga sustava, na neoliberalni mučni kapitalizam, bez ljudskoga lica u oba slučaja. Samo brojka, brojka koja u tuđini nema identitet, ali ima egzistencija, i slovo koje u Hrvatskoj ima perspektivu, ali nema posloženost „kanala“ koji istu mogu omogućiti. Ne mogu svi biti informatički stručnjaci, niti pšenica i kukuruz mogu izrasti „likeom“ na društvenim mrežama. Odlazak iz Hrvatske individualna je obiteljska priča, „Sokol“ našega poratnoga vremena u kojemu kao da se najmanje računa vodi o hrvatskome, iskonskome, a više o ideološkim i svjetonazorskim pitanjima koja ne daju kruha slavonskom, hrvatskom čovjeku uopće.

Autentično, i bez licemjerja živjeti, ne samo na papiru

Diplomirali ste na Institutu za teološku kulturu laika na KBF-u u Zagrebu, a radite kao novinar „Glasa Koncila“. Neki kritičari ističu kako se Crkva slabo prilagođava vremenu, dok neki smatraju da se je nakon Drugoga vatikanskog koncila previše prilagodila „svijetu“. Kako Vi komentirate položaj Crkve danas?

Problem je uokviren pogled na Crkvu isključivo kao na hijerarhijsku strukturu, svedeno na Svetog Oca ili AutentičnoJamačno svaki grijeh unutar struktura Crkve, od pedofilije do nedopuštenih financijskih transakcija, ranjava njezino biće, baš kao i svaki moj grijeh. E, sad, što učiniti za vjerodostojnost i povjerenje? Autentično, i bez licemjerja živjeti, ne samo na papiru. Svjedočiti, pomagati bližnjemu, svaki vjernik ima najjača „oružja“ u Kristovim zapovijedima ljubavi – primijeniti ih na svakoga brata čovjeka, ljubeći istinu, uvažavajući činjenice, recept je dugotrajnoga boljitka za ljepotu u vječnosti.zagrebačkoga nadbiskupa ili... Crkva je svaki vjernik, ljubljeno dijete Božje, i pozitivnom promjenom i otklanjanjem vlastitih nedostataka može se mijenjati i lice opće Crkve, tako bogate u različitosti pojedine kulture, naroda. Crkva Vukovarod pamtivijeka s dužnim oprezom i mudrošću promišlja mijene suvremenoga čovjeka, nema „instant rješenja“ za katkad nametnute teme, brani svoje uvriježene, Kristovom mukom, smrti i uskrsnućem dane početne „položaje“.

Jamačno svaki grijeh unutar struktura Crkve, od pedofilije do nedopuštenih financijskih transakcija, ranjava njezino biće, baš kao i svaki moj grijeh. E, sad, što učiniti za vjerodostojnost i povjerenje? Autentično, i bez licemjerja živjeti, ne samo na papiru. Svjedočiti, pomagati bližnjemu, svaki vjernik ima najjača „oružja“ u Kristovim zapovijedima ljubavi – primijeniti ih na svakoga brata čovjeka, ljubeći istinu, uvažavajući činjenice, recept je dugotrajnoga boljitka za ljepotu u vječnosti.

Crkva je uronjena u svijet, ona ne može pobjeći od mijena sadašnjosti, tehnologija, ratova, političkih previranja – uostalom, zar nije svako vrijeme svakom čovjeku najveći izazov, ništa lakše od bilo kojeg vremena i prostora do Sudnjega dana. „Ustanite, hajdemo!“, poziv svetoga Ivana Pavla II. bdije i ususret korizmenom vremenu 2018. – odbaciti maske, „nepodnošljivu lakoću licemjerja“, živjeti, danas i ovdje. Da, trebat će naučiti i brže reagirati na sve brže izazove, ali zadržavajući mudrost i poštujući ljudsko dostojanstvo. Važno je podsjetiti se – Crkva nikada ne osuđuje osobu, već isključivo njezin čin i nudi sakramentalne „lijekove“ za pomirenje s Bogom.

Potreban je medij koji će ujedinjavati, više nego dijeliti hrvatski narod

Iza sebe imate dugogodišnje novinarsko iskustvo. Kako generalno gledate na novinarsku profesiju u Hrvatskoj? Jesmo li u tom pogledu – kako neki ističu – dotaknuli samo dno?

Nisam sklon generaliziranju, no doticanje dna, ako se i događa, istodobno pruža i prigodu. Problemi su slojeviti. MedijiHrvatskoj nedostaje medij koji neće imati (auto)cenzure, koji neće biti predvidljiv, koji će poštivati etičke kodekse i pravila „činjenice su svete, komentari su slobodni“ i „neka se čuje i druga strana“, koji neće biti naga slikovnica, već obučena misaona igra. Medij koji, neka bude dopušteno, može danas postaviti petnaest suvislih pitanja i Ivanu Aralici i Miljenku Jergoviću, dakako, ako bi obojica pristala biti u istom mediju. Medij koji će ujedinjavati, više nego dijeliti hrvatski narod.Tehnologija je učinila svoje, većina novina već niz godina pada s brojem tiskanih primjeraka, neovisno o uređivačkoj politici kuće. S druge strane, razlika između sadržaja na portalima i u istim, dnevnim novinama, pokazuje različite taktike kako doskočiti neumitnom propadanju. Gledajući zanatskim očima čovjeka koji je prve tekstove pisao na pisaćoj mašini prije 22 godine – problem hrvatskih medija je jednostranost, netočnost, neobjektivnost, nerazlikovanje novinarskih žanrova, senzacionalizam, davanje važnosti nevažnom.

Primjerice, nekada si u medije dolazio zbog djela, odluke, knjige, pjesme, pothvata, konkretne činjenice. Danas Medijiživimo vrijeme PR-ovskoga podgrijavanja pažnje, pjevačica bez pjesme poželi dobro jutro i to je vijest, netko drugi uslika stražnjicu za laku noć, a u međuvremenu dnevni sataraš praćen interesnim oglašavanjem. Nejestivo, i bez trunke poštivanja dostojanstva ljudske osobe. Netko će reći – „to ljudi vole“. Nisam siguran. Nametnuto je.

Ozbiljniji mediji imaju drugi problem – često su zatvoreni u svoje svjetonazore, i brane pristup drugome i drugačijemu, o čemu je lijepo svjedočio vjeroučitelj Marin Miletić s kolumnom o generalu Slobodanu Praljku.

Vaše pitanje zaslužuje roman, no evo: Hrvatskoj nedostaje medij koji neće imati (auto)cenzure, koji neće biti predvidljiv, koji će poštivati etičke kodekse i pravila „činjenice su svete, komentari su slobodni“ i „neka se čuje i druga strana“, koji neće biti naga slikovnica, već obučena misaona igra. Medij koji, neka bude dopušteno, može danas postaviti petnaest suvislih pitanja i Ivanu Aralici i Miljenku Jergoviću, dakako, ako bi obojica pristala biti u istom mediju. Medij koji će ujedinjavati, više nego dijeliti hrvatski narod.

Potrebna je s(p)retna hrabrost i nesretni kapital. Bojim se da je ipak riječ o utopiji. Jer isuviše se tekstova prilagođava dnevnoj politici. A ona mijenja svoje lice do neprepoznatljivosti. To je tuga s dna, nevidljivo lice medija.

Koliko je vjera bitna u Vašem osobnom i profesionalnom životu?

Imam sreću, poštujući da mnogi nemaju, što nemam jedno mišljenje na poslu, a drugo kada dođem doma. Biti IsusKristov vjernik golem je izazov, i tek kada se čovjek susretne sa smrti, s boli, sa sumnjama koje razdiru srce – tada je prava kušnja vjere. I ona krijepi, i ona osnažuje. Slab sam, padam kao i svaki čovjek, trudeći se podignuti kako najbolje umijem. Raspravljam s VjeraKada se dopusti dobroti preplaviti i javni prostor, tada će se uvidjeti – ima vjere u Hrvatsku i ima vjere u Hrvatskoj. Hrvatska nisu nervozni portali i neodlučnim institucijama prilagođeni mediji. Hrvatska je svaki čovjek koji samo treba – već sam kazao, neka bude ponovljeno – ostati čovjekom.Bogom na svakodnevnoj bazi, i ako sam išta naučio u četrdesetijednoj životnoj godini – ništa bez stopostotne iskrenosti. Ne mislim to busajući se u prsa, već kao spoznaju da jedino iskren čovjek može nešto i promijeniti, samim tim i dopustiti Bogu da zahvati prema promjeni u Njemu otvorenom srcu. Opet, što je vjera nego blizina, dostupnost za svakoga kome se može pomoći. Vjera u Boga je tako jednostavna, i tako nedokučiva razumu.

Treba li nam snažniji angažman kršćanskih intelektualaca u javnom životu?

Treba. Kao što treba biti naviknut na napade i argumentirano ulaziti u pristojne polemike s neistomišljenicima. Treba izići iz torova, rovova i krovova, kratko i jasno.

Isticati pozitivne primjere

Hrvatsko društvo danas je istraumatizirano, frustrirano i malodušno, za što veliku ulogu snose političke elite i mediji. Kako povratiti vjeru u Hrvatsku?

Bijelom kronikom. Isticanjem pozitivnih primjera, na pamet mi pada kolega književnik, vjeroučitelj Nikola Kuzmičić, koji je slika one bolje Hrvatske, o kojoj se priča prigodničarski i s mjerom. A dobrota je nemjerljiva. Kada se dopusti dobroti preplaviti i javni prostor, tada će se uvidjeti – ima vjere u Hrvatsku i ima vjere u Hrvatskoj. Hrvatska nisu nervozni portali i neodlučnim institucijama prilagođeni mediji. Hrvatska je svaki čovjek koji samo treba – već sam kazao, neka bude ponovljeno – ostati čovjekom.

Razgovarao: Davor Dijanović
Fotografija Tomislava Šovagovića: Bernard Čović (GK)

Sri, 23-05-2018, 11:04:42

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
12
13
15
19
20
21
22
23
24
25
26
27
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0067_Veliki_Tabor.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).