Razgovor s Vedranom Obućinom povodom izlaska knjige „Politički sustav Islamske Republike Iran“

Iz tiska je nedavno izišla knjiga Vedrana Obućine „Politički sustav Islamske Republike Iran“. Knjigu je uredio dr. Višeslav Raos, a recenzenti su dr. Boris Havel i dr. Nermin Hodžić. Vedran Obućina je politolog iz Rijeke, specijaliziran za Bliski istok i islamski svijet, koji trenutno radi i na doktorskom radu na temu religijske diplomacije. Obućina je suradnik geopolitičkog portala „Advance.hr“, gdje objavljuje zanimljive analize i članke u kojima komentira događanja na Bliskom istoku, ali i u drugim zemaljama. S Obućinom smo razgovarali o njegovoj novoj knjizi, ali i o nizu drugih tema iz područja geopolitike i međunarodnih odnosa.

O čemu možemo čitati u Vašoj novoj knjizi?

Knjiga je napisana prvenstveno kao priručnik za studente politologije i međunarodnih odnosa, ali je prilagođena široj javnosti te predstavlja uvod u iranske studije. Donosi pregled povijesti posljednjih dviju kraljevskih dinastija Kadžar i Pahlavi u 19. i 20. stoljeću, govori o Ustavnoj revoluciji 1905., pokretu duhovnika za vrijeme Pahlavijeve dikature i o Islamskoj revoluciji 1979. koja je svakako jedna od posljednjih istinskih revolucija u kojoj je u potpunosti promijenjen politički sustav jedne zemlje.

U drugom dijelu knjige se potanko opisuje način djelovanja političkih institucija Islamske Republike: Vrhovni vođa, Vijeće čuvara, Vijeće stručnjaka, Vijeće prosudbe, potom Predsjednik, Vlada, Parlament i Sudstvo, kao i pitanja Islamske revolucionarne garde i Basidža, socijalne pravde, gospodarskog napretka, uloge pojedinih važnih ministarstava. Osobito je zanimljivo bilo pisati o sustavu političkih stranaka u Iranu jer su one sazdane na malo drugačiji način s obzirom na visoku personalizaciju politike u Iranu. Tu je i široko tumačenje vanjske politike Teherana, a dodatci na kraju knjige usmjereni su kratkim političkim biografijama osnivača Islamske Republike (Homeini, Hamenei, Motahari, Behešti, Talegani), predsjednika Islamske Republike (Bani-Sadr, Radža'i, Hašemi-Rafsandžani, Hatami, Ahmadinežad, Rohani), te još nekih važnih političara kao što je Ahmad Džanati.

Iran – najzanimljivi politički sustav na svijetu

Kako bi ukratko opisali politički sustav Islamske Republike Iran, koje su njegove bitne odrednice?

Svakako se radi o jednom za politologa najznanimljivijem političkom sustavu na svijetu. Nema niti jedne države koja IranNe bih Iran nazvao teokracijom. On svakako ima teokratske sastavnice, ali daleko je Iran od monarhijsko-teološke diktature Saudijske Arabije ili apsolutne teokracije kao što je Vatikan. Sve ipak počiva na izborima i Iran je jedna od rijetkih zemalja na Bliskom istoku gdje se ne zna tko će pobijediti na idućim izborima. Postoji golema doza demokracije u Iranu, ali ona nije savršena niti usmjerena prema liberalnom obliku demokracije kakva postoji na Zapadu. Utjecaj duhovništva jest velik, ali nije presudan, jer narod i dalje zagovara Islamsku Republiku i vjeruje u ideale Islamske revolucije koji, zbog korupcije i grabeži za moći, nisu ostvareni u potpunosti.ima sličan sustav. Praktično se radi o dvije paralelne strukture ujedinjene u jedno. S jedne strane postoji republikanski sustav sazdan na temelju belgijskog i francuskog ustava. Ovdje narod bira parlamentarne zastupnike i predsjednika, a na temelju pobjede predsjednik sastavlja vladu kojoj je na čelu (premijera zbog povijesnih razloga nema). No, cijeli taj republikanski sustav dodatno je nadgledan od strane vijeća koja su obilježena praćenjem islamskih zakona. Tako svi kandidati moraju dobiti dozvolu kandidature na izborima od strane Vijeća čuvara, koje se sastoji od šest ustavnih stručnjaka i šest stručnjaka islamskog prava, koje bira Vrhovni vođa na temelju preporuka raznih institucija. Prvi gledaju je li svaki zakon donesen u parlamentu u skladu s ustavom, a drugi je li svaki zakon ujedno u skladu s islamskim pravom. Vrhovni vođa je na čelu cijele države kao Vođa Islamske Revolucije i de facto najjača institucija u zemlji. Njega bira, nadzire i mijenja Vijeće stručnjaka, čije članove bira narod na izborima. Ukoliko dođe do sukoba između Vijeća čuvara i Parlamenta oko nekih zakona, taj sukob razrješava Vijeće prosudbe. Dakle, radi se o iznimno složenom sustavu u kojoj ne postoji monolitno jednovlašće, već se vodi znatna i živa politička rasprava.

Golema doza demokracije u Iranu, čimbeniku stabilnosti na Bliskom istoku

S obzirom na to da ste Iran upoznali iz prve ruke, možete li nam reći nešto više o svakodnevnom životu u toj islamskoj teokraciji?

Ne bih Iran nazvao teokracijom. On svakako ima teokratske sastavnice, ali daleko je Iran od monarhijsko-teološke diktature Saudijske Arabije ili apsolutne teokracije kao što je Vatikan. Sve ipak počiva na izborima i Iran je jedna od rijetkih zemalja na Bliskom istoku gdje se ne zna tko će pobijediti na idućim izborima. Postoji golema doza demokracije u Iranu, ali ona nije savršena niti usmjerena prema liberalnom obliku demokracije kakva postoji na Zapadu. Utjecaj duhovništva jest velik, ali nije presudan, jer narod i dalje zagovara Islamsku Republiku i vjeruje u ideale Islamske revolucije koji, zbog korupcije i grabeži za moći, nisu ostvareni u potpunosti.

Opisati Iran ukratko je nemoguće, ali mogu reći da se radi o zemlji iznimno gostoljubljivih i mirnih ljudi, koji konzumiraju ZapadIranci obožavaju Zapad! Na ulicama iranskih gradova može se vidjeti velika prozapadna kulturna inklinacija, ponajviše po konzumerističkom duhu i shopping centrima. Sjedinjene Države se doživljavaju u odnosu ljubavi i mržnje, a nebrojeno puta je politički vrh naznačio svoj odnos prema SAD-u (Velikom Sotoni) i Izraelu (Maloj Sotoni): Iran nije protiv Amerikanaca i Izraelaca, već protiv američke i cionističke politike. Kada je Hamas najavljivao kako će sve Izraelce istjerati u Sredozemlje, dobio je „opomenu“ iz Teherana kako su Židovi prijatelji Irana i kako u Iranu živi najveća židovska zajednica na Bliskom istoku izvan Izraela, što je točno.više kulturnog stvaralaštva svakodnevno nego pola Europe godišnje. Svugdje se osjeća duh iznimno stare civilizacije koja je zasebna, nije ni arapska niti indijska, već svoja iranska. Država je socijalno vrlo osjetljiva: subvencije vode gotovo besplatnom prijevozu, hrana je jeftina, kao i lijekovi, a zdravstvena skrb i obrazovanje sve do doktorata su besplatni. Iran je inače 17. zemlja na svijetu po proizvodnji znanja, stalno je u trendu prema modernizaciji svih znanstvenih i tehničkih područja, jedino su sankcije naštetile tom uzletu. Provesti sveukupno osam mjeseci u Iranu u proteklih tri godine je iznimna čast i ogromno zadovoljstvo, jer Iran je bio i ostao čimbenik stabilnosti na Bliskom istoku.

Iranci obožavaju Zapad!

Kakva je iranska percepcija Zapada, a kako iranska vlast gleda na Rusiju? U tzv. mainstream zapadnim medijima stvara se dojam o iranskoj protuameričkoj i proruskoj orijentaciji, no zaboravlja se da tijekom 20 st. Iran nije imao uvijek idilične odnose s Rusijom, te da je Iran u nekim razdobljima čak bio percipiran kao „prozapadni igrač“?

Iranci obožavaju Zapad! Na ulicama iranskih gradova može se vidjeti velika prozapadna kulturna inklinacija, ponajviše po konzumerističkom duhu i shopping centrima. Sjedinjene Države se doživljavaju u odnosu ljubavi i mržnje, a nebrojeno puta je politički vrh naznačio svoj odnos prema SAD-u (Velikom Sotoni) i Izraelu (Maloj Sotoni): Iran nije protiv Amerikanaca i Izraelaca, već protiv američke i cionističke politike. Kada je Hamas najavljivao kako će sve Izraelce istjerati u Sredozemlje, dobio je „opomenu“ iz Teherana kako su Židovi prijatelji Irana i kako u Iranu živi najveća židovska zajednica na Bliskom istoku izvan Izraela, što je točno.

Smatram da bi se odnosi s Washingtonom mogli popraviti ukoliko Amerikanci prihvate iransku vlast kao jednako vrijednu svim drugima i ne vodi uništavalačku politiku u savezu s notornom diktaturom Saudijske Arabije, jednom od najgorih zemalja na svijetu glede ljudskih prava i građanskih sloboda. Ta mi govorimo o savezniku koji se slavi jer je nedavno dao ženama pravo vožnje! Naravno, tvrdolinijaša ima na svim stranama i iranskim neokonzervativcima svakako godi imati američkog protivnika jer tako stvara potporu u svojim redovima. Drago mi je da su Iranci i Europljani našli dobar zajednički jezik i što su krenule gospodarske i kulturne razmjene koje će sigurno obogatiti i jednu i drugu stranu.

Kad govorimo o Rusiji, tu se radi o dijametralno suprotnim odnosima. Iranci nisu previše oduševljeni Rusima jer se povijesno radi o zemlji koja je dva stoljeća igrala Veliku igru utjecaja (protiv Britanaca) u Perzijskom carstvu. Ujedno su Rusi pomogli uzdizanju prvog šaha Pahlavija. Prema Rusima postoji određen pozitivniji odnos na sjeveru Irana, oko Kaspijskog jezera, gdje je ruski utjecaj uvijek bio jak. Stav iranske vlade prema Moskvi je pragmatičan. Međusobno su konkurenti u RusijaZbog straha u Moskvi od iranskog ideološkog utjecaja na ruske muslimane, prije svega one u Čečeniji, Rusija je isprva bila izrazito sumnjičava prema iranskom izvozu revolucije. Spoznajući potrebu za suradnjom s velikom silom, iranska vlast je šutjela oko ruskih ratova na sjevernom Kavkazu. Istovremeno i Kremlj ne želi svoju bliskoistočnu politiku voditi u svijetlu iznimno prijateljskih odnosa s Iranom, jer ima svoje ambicije u arapskom svijetu, prije svega sa zaljevskim državama među kojima ima mnogo klijenata za kupovinu tehnologije i oružja.prodaji prirodnog plina, a Rusija priželjkuje da se glavna izvozna ruta odvija preko Srednje Azije i Irana. Taj odnos istovremene potrebe za suradnjom i konkurencije obilježava srdačne, ali nikad pretjerano prijateljske odnose dviju država.

Ipak, zbog straha u Moskvi od iranskog ideološkog utjecaja na ruske muslimane, prije svega one u Čečeniji, Rusija je isprva bila izrazito sumnjičava prema iranskom izvozu revolucije. Spoznajući potrebu za suradnjom s velikom silom, iranska vlast je šutjela oko ruskih ratova na sjevernom Kavkazu. Istovremeno i Kremlj ne želi svoju bliskoistočnu politiku voditi u svijetlu iznimno prijateljskih odnosa s Iranom, jer ima svoje ambicije u arapskom svijetu, prije svega sa zaljevskim državama među kojima ima mnogo klijenata za kupovinu tehnologije i oružja.

Iran je ušao u rusku sferu euroazijanizma kao potencijalni saveznik Rusije i unutar teorije multipolarnosti koju je pokrenuo diplomat, obavještajac i znanstvenik Jevgenij Primakov. Unutar tog dosega prema azijskim državama, ruski interes za suradnjom s Iranom posebno su iskazivali moći industrijski koncerni Lukoil i Gazprom, kao i Ministarstvo obrane i atomske energije. U regionalnoj politici, iranska i ruska vlada surađivali su na rješavanju čečenskog pitanja, tadžikistanskog građanskog rata, a u Afganistanu su zajedno podržavali Sjeverni savez.

Putin godinama nije posjećivao Iran, te su se odnosi odvijali u smjeru ruskih prijedloga kako razriješiti nesuglasice oko iranskog nuklearnog programa. Rusija nije dopuštala da se nametnu teže sankcije Iranu, ali ni posjet Putina 2007. nije poboljšao odnose. Rusija je i dalje sporo gradila nuklearku, a plaćeni S300 projektili nisu dopremljeni u Iran sve do 2016. godine. Rusija je potom prihvatila UN-ove sankcije Iranu, te je bila dijelom 5+1 skupine samo kao pobornik što skorijeg rješenja nuklearnog pitanja.

Novo približavanje Irana i Rusije uslijedilo je nakon definitivnog prekida dobrih odnosa Kremlja i zapadnih zemalja, odnosno nakon ruske aneksije Krima u proljeće 2014. godine. Zajednički rusko-iranski interesi pronađeni su u Siriji. Sirija je zemlja u kojoj su Sovjeti tradicionalno imali dobre odnose s obitelji al-Hafez, te su ovdje imali slobodan izlaz na Sredozemlje za svoje ratno brodovlje. I Iran je imao ideološke poveznice s al-Hafezima, koji su pripadnici jedne od šijitskih denominacija, te su u zemlji stvorili Hezbolah, koji je svoje sjedište potom prebacio u Libanon.

Kako komentirate trenutne prosvjede u Iranu?

Radi se o višeslojnoj priči. Zanimljiva stvar je što je cijeli ovaj prosvjed započeo u Mašhadu, drugom najvećem gradu u Iranu, koji je vjersko i konzervativno središte. Tamo su prosvjedi započeli s potporom Ebrahima Raisija, bivšeg kandidata na izborima protiv Rohanija, u nadi kako će konzervativci time dati politički udarac na gospodarskom planu aktualnom iranskom predsjedniku.

Međutim, činjenica je da je to izmaklo kontroli i da sada imamo novi pokret za demokraciju koji jasno kazuje vladi da su u poziciji vladanja isključivo jer narod to dopušta. Zapravo je to poruka vlasti da se stvari moraju mijenjati u Islamskoj Republici te se moraju ispuniti obećanja generacija bivših predsjednika kao i srž Islamske revolucije, a to je prije svega socijalna pravda i miroljubiva politika u svijetu.

No, više-manje se uvijek radilo o socijalnoj pravdi, dakle, da se ispuni zaposlenost, iskorijeni korupcija, ostvari kvalitetno školovanje, zdravstvo... Postoji tu i bunt protiv islamskih pravila, no ne mislim da se radi o udaru protiv Islamske Republike kao države.

Nezadovoljstvo se prelilo na ulice najprije zbog prevelikih očekivanja za brzi oporavak nakon godina sankcija. Postoje možda međunarodni utjecaji, koji žele ovo iskoristiti, ali je ipak težište na unutarnjim pitanjima. Mislim da će na kraju sve utihnuti i da će Rohani izaći kao pobjednik, jer se ovi prosvjedi mogu iskoristiti kao poziv za otvorenije društvo. Vlast se mora mijenjati, ali Islamska Republika ostaje.

Neki novi Daeš mogao bi nastati vrlo skoro

Početkom prosinca irački premijer proglasio je poraz tzv. Islamske države, nakon prethodnih uspješnih operacija sirijske i iračke vojske. Možemo li govoriti o kraju tzv. ISIL-a?

ISIL, odnosno kako ja koristim pojam Daeš, je vojno poražen u Iraku i Siriji. Tu možemo više-manje odahnuti. DaešPostoje znatne razlike između razloga borbi Daeša u Siriji i u Iraku, te sve dvije zemlje moraju gledati različito. Poruka nezadovoljstva opstaje i neće se tako lako izgubiti, što znači da bi neki novi Daeš mogao nastati vrlo skoro. Uostalom, ovo je samo Daeš na Levantu; što je s onim ograncima odnosno zasebnim terorističkim organizacijama na Filipinima, Tajlandu, Afganistanu, Egiptu, Libiji, Čadu, Nigeriji, Somaliji itd? Prijetnja je stoga nestala u jednom obliku, ali svakako ne u potpunosti i svugdje.Poteškoća je što su opstali razlozi postojanja Daeša. Izraz je to nezadovoljstva mladih i nezaposlenih, radikaliziranih i ultrakonzervativnih slojeva društva, koji su dobili financijska sredstva i vojnu opremu od ekstremističkih pojedinaca i skupina na Arabijskom poluotoku. Svoj su uzlet dobili među radikaliziranim sunitskim stanovništvom u ove dvije zemlje, jer su tamo suniti izgubili svoju moć i postali predmetom majorizacije šijitske većine u Iraku i Asadove vlasti u Siriji.

Postoje znatne razlike između razloga borbi Daeša u Siriji i u Iraku, te sve dvije zemlje moraju gledati različito. Poruka nezadovoljstva opstaje i neće se tako lako izgubiti, što znači da bi neki novi Daeš mogao nastati vrlo skoro. Uostalom, ovo je samo Daeš na Levantu; što je s onim ograncima odnosno zasebnim terorističkim organizacijama na Filipinima, Tajlandu, Afganistanu, Egiptu, Libiji, Čadu, Nigeriji, Somaliji itd? Prijetnja je stoga nestala u jednom obliku, ali svakako ne u potpunosti i svugdje.

Teroristički napadi obilježili su svakodnevicu europskih gradova u 2017. godini. Možemo li, prema Vašim procjenama, u budućnosti očekivati i veći intenzitet terorizma i općenito sigurnosnih ugroza na Starome kontinentu?

Prijetnje sigurnosti u Europi će barem u idućoj godini biti na istoj razini. Teško je išta procijeniti u vidu asimetričnih ugroza u Europi, ali vjerujem kako obavještajne službe odgovorno rade svoj posao, jer malo toga izađe u javnost o provjerama i zaustavljanjima niza pokušaja napada. Najveći je problem anonimnost napadača, pri čemu je jedan napadač prijetnja, dva su sustav, a tri već vojska.

Borba za utjecaj i resurse

Iran se često nalazi na kritici zapadnih medija, no prešućuje se da je upravo iranska vlast davala potporu borbi protiv tzv. ISIL-a, dok su zaljevske zemlje otvoreno koketirale s teroristima. Kako to komentirate?

Ne samo to; Iran je bio ključan u rušenju talibana, jer su Iranci dali obavještajne podatke američkoj koaliciji, kao i doveli Sjeverni savez u dodir sa svijetom. U Iraku su Iranci stvarali pripremu za rušenje Sadama Huseina. Borili su se protiv al-Kaide i Daeša na svim stranama. A sada se optužuju da su zemlja koja sponzorira terorizam. Koga sponzorira? Hezbolah? Pogledajte odluke većine europskih država i UN-a; oni ne priznaju političko krilo Hezbolaha terorističkom organizacijom, već jednim od ključnih čimbenika za spas libanonskog jedinstva. Sponzorira i Hamas, ali zar Zapad nije prihvatio Hamas kao sastavnicu palestinske vlade?

Ovdje se radi o projiciranju krivnje i pronalaženje neprijatelja za nastavak igre šaha na Bliskom istoku, ali sve je više vidljiva stvarna priča koju veliki mediji pokušavaju zataškavati. Poruka Islamske revolucije je i dalje opasna, jer s jedne strane dovodi protuzapadni islamizam na vlast (sjetimo se demokratskih promjena u tzv. Arapskom proljeću), a s druge govori o borbi protiv korupcije i socijalnoj pravdi. Zato su petromonarhije u kroničnom strahu od tih poruka i nastoje ocrniti Iran na svim poljima. Moramo ipak razumijeti, ovdje se ne radi o uvođenju demokracije ili mijenjanju političkog režima, već isključivo o borbi za utjecaj i resurse.

Erdgonu je prevrat bio potreban za legitimizaciju svog autoritarnog vladanja

Kako gledate na političku orijentaciju Turske posljednjih godina? Nakon trzavica s Rusijom, čini se da je u tom smislu došlo do zatopljavanja odnosa. Neki autori govore i o buđenju neootomanskih ambicija, ali i o postojanju „lokalnih igrača“ na Balkanu koji tome daju potporu (primjerice, u BiH)?

Turska je u posljednjem desetljeću nekoliko puta naglo mijenjala svoje unutarnje i vanjskopolitičke postavke. BalkanSkladnim pristupom gospodarske aktivnosti i kulturne politike, Turska postaje jedan od ključnih igrača na Balkanu, osobito u zemljama poput Bugarske, Makedonije, Kosova, Srbije, BiH. U Bosni i Hercegovini nije čudno da Bošnjaci zagovaraju tako velike veze s Turskom, jer je to logično. Kad vidimo da se svi Srbi orijentiraju prema Beogradu, svi Hrvati prema Zagrebu, svi Albanci prema Tirani, onda se Bošnjaci također nastoje okrenuti nekom „zaštitniku“, ako zbog ičega drugog, onda zbog trajnog identiteta. Taj je identitet pronađen u Turskoj i tu je ključ razumijevanja zemlje koja ima problem s vlastitim postojanjem.Tendencije u Turskoj su jasne – sve veći autoritarni poredak, snažna islamistička politika i nastojanje zadobivanja statusa regionalnog predvodnika. Tri su reza presudila tome. Prvi je smjena premijera i bivšeg ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua koji je stvorio politiku nula problema prema susjedima, koja se pretvorila u politiku sto problema sa svim susjedima. Davutoglu se suprotstavio ideji izvršnog predsjednika, zbog čega je pukla veza s Erdoganom.

Sada je Erdogan najmoćniji vladar Turske od Atatürka, što svakako nije bila Davutogluova ideja. Ujedno je Davutoglu stvorio program koji se može nazvati neoosmanskim u smislu političkog i gospodarskog utjecaja u zemljama bivšeg Osmanskog Carstva, ali i šire na osnovi turkijskih etničkih sličnosti. Drugi je rez pokušaj vojnog puča, čime je podjarmljena oporba, vojska, sudstvo, akademski sektor, a kao žrtveni jarac i Fethullah Gülen. Smatram da je Erdogan znao za pokušaj puča, ali je ujedno shvatio koliko mu je takav prevrat potreban za legitimizaciju svog autoritarnog vladanja. Nije bez veze rekao da je puč „dar od Boga“. Treći trenutak jest propast turskih ideja u Siriji, te krajnji preokret u zonu ruskog utjecaja i suradnja s Moskvom i Teheranom koja je pragmatična i ima samo jedan osnovni cilj; spriječiti stvaranje kurdske autonomije ili kurdske države koju Turska ne može kontrolirati.

Što se tiče Balkana, ovdje Turska ima gospodarske, političke i nostalgične interese. Na području negdašnje Rumelije stvaraju se novi dodiri i suradnje, i to ne samo s muslimanskim narodima ili područjima. Skladnim pristupom gospodarske aktivnosti i kulturne politike, Turska postaje jedan od ključnih igrača na Balkanu, osobito u zemljama poput Bugarske, Makedonije, Kosova, Srbije, BiH. U Bosni i Hercegovini nije čudno da Bošnjaci zagovaraju tako velike veze s Turskom, jer je to logično. Kad vidimo da se svi Srbi orijentiraju prema Beogradu, svi Hrvati prema Zagrebu, svi Albanci prema Tirani, onda se Bošnjaci također nastoje okrenuti nekom „zaštitniku“, ako zbog ičega drugog, onda zbog trajnog identiteta. Taj je identitet pronađen u Turskoj i tu je ključ razumijevanja zemlje koja ima problem s vlastitim postojanjem.

Gromoglasan povratak Rusije u svakodnevicu Bliskog istoka

Trump je nedavno „priznao“ Jeruzalem kao glavni grad Države Izrael, što je izazvalo prosvjede islamskih država. Kako gledate na taj potez?

Iznimno negativno. Jasnim prianjanjem uz Izrael, gubitkom legitimnosti u mirotvornom procesu na Bliskom istoku i pozicije posrednika između Izraela i Palestine, Sjedinjene Države su naposljetku izgubile svu mogućnost utjecaja na bliskoistočne događaje. Trumpova odluka je definitivno svrstavanje uz jednu stranu, što u cijeloj tradiciji američke diplomacije na Bliskom istoku predstavlja rez. Koliko god mislili da je SAD dosad bio na strani Izraela, on je dosad JeruzalemSamo preseljenje američkog veleposlanstva neće doći tako brzo. Sam Trump kazao je da se provedba te odluke odgađa za još pola godine, a moguće je da do toga čak i ne dođe. Međutim, važna je simbolika tog poteza jer mir na Bliskom istoku, pogotovo u izraelsko-palestinskom sukobu, ne odgovara niti jednoj strani. To je dio jednog neplaniranog, ali svjesnog vođenja politike koja ne dopušta trajni mir.uvijek držao ravnotežu između dviju strana i stoga je mogao biti medijator u mirovnom procesu. No, ovime su u potpunosti izgubili svoj kredibilitet.

Palestinska strana morat će napraviti jednu novu politiku. Budući da su se Hamas i Fatah prethodno dogovorili oko vlade nacionalnog jedinstva, mislim da će sada to ići užasno teško. Moguće je, stoga, očekivati neku novu pobunu Hamasa. No, samo preseljenje američkog veleposlanstva neće doći tako brzo. Sam Trump kazao je da se provedba te odluke odgađa za još pola godine, a moguće je da do toga čak i ne dođe. Međutim, važna je simbolika tog poteza jer mir na Bliskom istoku, pogotovo u izraelsko-palestinskom sukobu, ne odgovara niti jednoj strani. To je dio jednog neplaniranog, ali svjesnog vođenja politike koja ne dopušta trajni mir.

Dok međunarodna zajednica smatra Istočni Jeruzalem, uključujući cjelokupan Stari grad, dijelom okupiranih palestinskih teritorija, niti jedan dio grada nije priznat kao teritorij Izraela ili Palestine. Pod UN-ovim planom podjele, kojega je Opća skupština UN-a prihvatila 1947. godine, Jeruzalem je trebao postati corpus separatum pod upravom UN-a. U ratu 1948. godine novonastale izraelske snage okupirale su zapadni dio grada, dok je istočne predjele zaposjeo Jordan. Možda je takav status Jeruzalema trenutačno najbolji, ali je i utopija očekivati naglo preobrat realnog stanja na terenu. I dok Europa promišlja, razmišlja, pregledava i važe, Rusija djeluje. Kružno putovanje Rusije po Levantu samo je uvertira u gromoglasan povratak Rusije u svakodnevicu Bliskog istoka, a jedna od sila koja bi mu tu mogla potiho pomoći je i Vatikan.

Pitanje je tko će naslijediti Putina

O ožujku nas očekuju predsjednički izbori u Rusiji. Većina analitičara slaže se da je Putinova pobjeda neupitna i da tu ne možemo očekivati bilo kakav drugi scenarij. Vaš komentar?

Slažem se da je Putinova pobjeda neupitna, ali je veće pitanje tko će ga naslijediti nakon ovog, vjerojatno KrizaSlažem se da je Putinova pobjeda neupitna, ali je veće pitanje tko će ga naslijediti nakon ovog, vjerojatno posljednjeg predsjedničkog mandata. Putinova kampanja dolazi u potencijalno teškom trenutku, jer se Rusija nalazi pred sasvim novim oblicima gospodarskih, političkih i vanjskopolitičkih izazova. Putinova popularnost se u prva dva mandata, od 2000. do 2008., temeljila na nevjerojatnom rastu životnog standarda. Rusija je propatila zbog financijske krize 2008., a slabi gospodarski rast je doveo do prave recesije nakon 2014. kada je Zapad nametnuo sankcije zbog ukrajinske krize, ali i zbog pada cijena nafte, koja čini oko polovice ruskih državnih prihoda. Sada su realni prihodi ispod razine zatečene prije krize.posljednjeg predsjedničkog mandata. Putinova kampanja dolazi u potencijalno teškom trenutku, jer se Rusija nalazi pred sasvim novim oblicima gospodarskih, političkih i vanjskopolitičkih izazova. Putinova popularnost se u prva dva mandata, od 2000. do 2008., temeljila na nevjerojatnom rastu životnog standarda. Rusija je propatila zbog financijske krize 2008., a slabi gospodarski rast je doveo do prave recesije nakon 2014. kada je Zapad nametnuo sankcije zbog ukrajinske krize, ali i zbog pada cijena nafte, koja čini oko polovice ruskih državnih prihoda. Sada su realni prihodi ispod razine zatečene prije krize.

Ako dođe do nove produžene gospodarske krize, Rusi bi se mogli dignuti u prosvjede. Već je zemlja iskusila taj odjek javnosti, a počeli su se javljati i nezadovoljni gubernatori mnogobrojnih ruskih provincija i federalnih jedinica. Uz te nezadovoljnike raste i mlada urbana srednja klasa koja se nastoji oblikovati u snažnu političku oporbu. Pitanje je mogu li se ove dvije strane ujediniti u prosvjedni pokret s jednim karizmatičnim vođom i jasnom političkom agendom. Odgovor na to je – teško. Osim što će vlast uvijek imati dobru priliku razbiti takvu opoziciju davajući ustupke pojedinim skupinama i izolirajući druge, postoji i prirodna barijera nepovjerenja koja oblikuje političku kulturu Rusije, a koja daje najveće povjerenje upravo u obliku nacionalizma velike sile koju u potpunosti i s velikim uspjehom utjelovljuje Putin. Ujedno ne smatram da postoje izborne prijevare u Rusiji, jer nisu potrebne. Ruska vlada kontrolira javne medije, a počele su i primjetne aktivnosti Putina protiv korupcije i za razvoj mnogobrojnih regija.

Istovremeno, borba protiv korupcije na visokim razinama može oštetiti sam sustav vlasti, jer je Rusija unatoč Putinovim snažnim potezima i dalje u patrimonijalnom sustavu kakav je naslijedila od Sovjetskog Saveza i katastrofalnih godina Jeljcinova vladanja. Sreća u nesreći jest što ekonomski pad vodi velikoj potrebi za sposobnim i nekorumpiranim upravljačima koji mogu pokazati svoju menadžersku učinkovitost.

Opala je moć američkog utjecaja u svijetu

Američki predsjednik Trump nedavno je proglasio novu strategiju nacionalne sigurnosti SAD-, u kojoj je kao glavne sigurosne prijetnje SAD-a označio Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju. Nakon razdobolja neupitne dominacije SAD-a, kreće li se svijet sve više prema multipolarnosti, ali i do sada neviđene neizvjesnosti?

Već se čitavo desetljeće spremamo za neminovni dolazak multipolarnosti i ona je tu. Diplomatske aktivnosti i [inset uspjesi Ruske Federacije i gospodarsko-infrastrukturni prodor Kine dovoljan su pokazatelj multipolarnog trenutka. Mnoge su nedoumice u tome tko može tvoriti multipolarne blokove, ali temelj svjetske sile je samo jedan – tehnologija. Onaj tko proizvodi po vlastitoj tehnologiji jest velika sila. Zato su u novoj strategiji naglašeni Rusija i Kina, jer se radi o dvije zemlje koje imaju svoju vlastitu oružanu i svemirsku tehnologiju. No, ona također naglašava veliku promjenu američkog pristupa svijetu.

Strategija je odlučno odbacila ideju promicanja demokracije, što je tradicionalni kamen međaš američke vanjske politike. Gospodarski odnosi će voditi ovu vladu, a drugim državama se ostavlja na odabir kako će oni tvoriti politički sustav u svom dvorištu. Američka gospodarska sigurnost se prevodi kao nacionalna sigurnost, pa će Sjedinjene Države tražiti poštene i recipročne ekonomske odnose diljem svijeta. Ekonomija je definitivno glavna riječ ove strategije. Savezi, partnerstva i koalicije koje će Sjedinjene Države ostvarivati diljem svijeta se neće temeljiti na poštivanju demokratskih načela, već na slobodnoj volji i zajedničkim interesima. To dovoljno govori da je opala moć američkog utjecaja u svijetu, a s njom i liberalne demokracije. Referendumi, deliberativna demokracija i neliberalna demokracija postali su novi oblici težnje glasača.

Važna je tehnologija

Čini se da Trump i nakon azijske turneje i „ljupkih“ riječi koje je tada uputio kineskim čelnicima, i dalje tu najveću rastuću ekonomsku silu smatra u perspektivi najvećim globalnim konkurentom SAD-a. Jesu li po Vama Trumpovi strahovi glede Kine opravdani?

Čini se da jesu. Trump je uvijek bio i ostao prije svega poduzetnik, pa vidi što i kako Kina napreduje u svijetu. KinaPogledamo li zemlje Srednje Azije ili afričke države, njihovim vlastodršcima više godi da im Kinezi grade zemlju, a da ne moraju mijenjati demokratske standarde i autokratski način upravljanja, već samo da prihvate kineske agende. Istovremeno, širenje Azijske razvojne banke predstavlja alternativu američkom financijskom sustavu temeljenom na dolaru, dok je Organizacija za šangajsku suradnju otpor američkom sigurnosnom utjecaju u Aziji.gKineski proizvodi više nisu samo oni niske cijene i nekvalitetnog sadržaja, već se kretaju putem visoke tehnologije i pružanja know-howa. Nakon desetljeća kopiranja, Kina je usvojila vlastitu tehnologiju i time je postala pandan Sjedinjenim Državama i Rusiji. U 2017. godini se jasno vidi kineski plan u Inicijativi Jednog pojasa, Jednog puta odnosno modernog Puta svile i Pomorskog puta svile, koji uz gospodarske i infrastrukturne megaprojekte pruža mnogim zemljama i političku alternativu liberalnoj demokraciji.

Pogledamo li zemlje Srednje Azije ili afričke države, njihovim vlastodršcima više godi da im Kinezi grade zemlju, a da ne moraju mijenjati demokratske standarde i autokratski način upravljanja, već samo da prihvate kineske agende. Istovremeno, širenje Azijske razvojne banke predstavlja alternativu američkom financijskom sustavu temeljenom na dolaru, dok je Organizacija za šangajsku suradnju otpor američkom sigurnosnom utjecaju u Aziji.

Ideja o Europskim sjedinjenim državama još uvijek utopija

Kad govorimo u Europskoj uniji (EU), osim izlaska Velike Britanije (Brexit) vidljivo je i jačanje otpora prema Bruxellesu i politici centralizacije koju ponajviše zagovaraju Berlin i Pariz, posebno u Mađarskoj i Poljskoj. Bivši predsjednik Europskog parlamenta, čelnik njemačkih socijal-demokrata Martin Schulz, nedavno se založio za stvaranje Sjedinjenih Europskih Država. Može li se na Europu preslikavati američki model ili je budućnost u poštivanju nacionalnih individualiteta i suverenita europskih država?

Radi se sada definitivno o (barem) dvije Europe, dva pogleda prema budućnosti Staroga kontinenta. Puno toga je UtopijaMislim da je ideja o Europskim sjedinjenim državama još uvijek utopija. Europsko jedinstvo je jako koliko je jaka financijska stabilnosti europskih država, a s obzirom da postoje i dvije brzine u Europi, tako postoje i vječne prijetnje većoj integraciji europskih država.vezano uz financijsku stabilnost. Ono što možemo očekivati jest da s jedne strane postoji jasna federacija koja odražava više ili manje postojeću eurozonu, a na drugoj strani će biti istočnoeuropske države s osobitim ugovorima o slobodnoj trgovini. Mislim da je ideja o Europskim sjedinjenim državama još uvijek utopija. Europsko jedinstvo je jako koliko je jaka financijska stabilnosti europskih država, a s obzirom da postoje i dvije brzine u Europi, tako postoje i vječne prijetnje većoj integraciji europskih država.

Voditelj ste medijske web-agencije „Taste od Adriatic“. Možete li nam reći nešto više o aktivnostima te agencije i njezinim ciljevima?

Radi se o portalu za gastronomski i ruralni turizam, gdje razvijamo istraživanja o hrani i sjećanjima na hranu u raznim dijelovima Hrvatske i okolnih zemalja, kao i gastronomsku ponudu restorana, konoba, agroturizama, OPG-ova, te povijesne i etnološke tradicije vezane za hranu i nutricionizam. Osim što pišemo na engleskom jeziku, sadržaj nije generički, već obilježen osobnim pristupom, s ponešto humora i mnoštvom fotografija. Naš sadržaj i izrada reportaža za sve sudionike je u potpunosti besplatan, pa imamo dobar odaziv s terena, a podržavaju nas i lokalne turističke zajednice kojima često nedostaje ovakav sadržaj.

Trenutačno razvijamo novi međunarodni projekt pod radnim nazivom Mediteranska sjećanja na hranu, kojim se cilja povezati sredozemne nacije kroz povijest prehrane, namirnice i kretanja hrane (foodways). Naglasak u svim tim pričama je na ljudima, njihovim životima, sjećanjima, okusima i mirisima koje pamte i reproduciraju, a što postaje bogatstvo jedne regije ili mjesta. Kako to konkretno izgleda, možete pročitati na www.tasteofadriatic.com a pozivamo i sve zainteresirane da nam se slobodno jave i predlože neku priču.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.