Razgovor s Ivicom Granićem, novinarom i predavačem na Sveučilištu u Dubrovniku

Posljednjih tjedana svjedoci smo uklanjanja sadržaja na društvenoj mreži Facebook koji se tiču pokojnog generala Slobodana Praljka. Iako je Facebook privatna firma, nameće se pitanje etičnosti takvog postupanja koje opasno zaudara na cenzuru. Vi ste takvo postupanje Facebooka nazvali sramotnim?

Kada govorimo o uklanjanju sadržaja s te društvene mreže bitno je razumjeti određene činjenice. Prvo, Facebook je platform u u privatnom vlasništvu i ima pravo ukloniti bilo koji sadržaj koji smatra neprimjerenim, na što smo pristali onda kada smo odlučili koristiti tu platformu. Slično je i s drugim mrežama. Nema govora niti o ugrozi slobode govora, iako su neki korisnici i na taj način doživljavaju uklanjanje pojedinih objava. Sloboda govora znači kako vas nitko ne smije spriječiti u izražavanju mišljenja, posebice državna vlast. Ako Granic Ivicabi vas državna vlast zbog toga i kaznila, kao što se događalo u bivšoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, onda govorimo o diktaturi. Ali to ne znači da vam netko drugi, u konkretnom slučaju Facebook, mora osigurati prostor ili platformu na kojoj ćete vi to činiti.

Ako je Facebook odlučio pustiti vas da to radite na njegovim stranicama, to je stvar ‘uvjeta ugovora’, ako baš hoćete i dobre volje Facebooka. Znači vaše objave moći pisat će te sve dok vam administratori stranice to dozvoljavaju. Ako vam se to ne sviđa, nitko vas ne prisiljava na korištenje Facebooka. Posebno je bizarno kada određene grupacije za uklanjanje sadržaja prozivaju pedsjednicu Grabar Kitarović i premijera Plenkovića, tražeći od njih neka prekinu cenzuru ili interveniraju ‘tamo negdje’ kako bi to prestalo. Što bi trebalo, da predsjednica i premijer prisile Zuckerberga da svoju kompaniju vodi onako kako oni žele? Na koji društveno-ekonomski sustav takve intervencije podsjećaju?

Čak sam siguran kako Facebook time ne čini sebi štetu, niti će izgubiti korisnike, jer mi se čini kako nitko od onih Facebookkoji ga prozivaju za cenzuru ne planiraju maknuti se s fejsa. Upravo suprotno, sretni su kako su se nakon ‘toliko i toliko’ dana vratili natrag, te o tome javno obavijeste sve svoje ‘prijatelje’. Dakle, s te, formalno – pravne, strane nema ništa sporno. No, postoji i ona druga strana priče, kako vi kažete, etičnost takvog postupanja, odnosno cenzura, jer je od samog početka bilo jasno kako Facebook, u slučajevima objava vezanih za smrt generala Praljka, ima krajnje čudne kriterije tzv. Neprimjerenog sadržaja.

Posve sam siguran kako je ovdje u pitanju klasična cenzura, bolje kazati najcrnja cenzura koja je viđena u zadnjiih nekoliko godina na ovim prostorima, što naravno zabrinjava. Nije u pitanju samo neetično ili nemoralno ponašanje administratora. Naime, moral određuje kakvo bi ljudsko djelovanje trebalo biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i ‘podvrgavaju’ im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose. No, moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju od osobe do osobe.

Dakle, ono što je za mene moralno možda za vas i nije. Za razliku od pozitivnih zakona, moralna pravila, kada su prekršena, ne donose političke ili ekonomske sankcije. Kao sankcije nemoralnog ponašanja javljaju se grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline. A možete misliti imaju li akteri ovih zakulisnih radnji grižnju savjesti, koliko ih to interesira. Zaključno, nema nikakve dvojbe kako su ‘određene društvene grupacije’ organizirano, u velikom broju, pratili stranice i profile te prijavljivali navedeni sadržaj, formalno kao govor mržnje i širenje fašizma. S druge strane, zbog ovih ili onih razloga, administratori Facebooka automatizmom su blokirali sadržaj i privremeno uklonili ili blokirali stranicu, bez prethodne provjere sadržaja ili razloga. A to što je, u međuvremenu, Facebook privremeno uklonio stranice nekakvog Antifašističkog vjesnika, zatim Antife Šibenik, Antife Zagreb i tako dalje, je ništa drugo nego smokvin list za navedeno postupanje.

Politički sud velikih sila

Osuđujuća presuda protiv hrvatske šestorke i tragični čin Slobodana Praljka duboko su potresli hrvatsku javnost proteklih tjedana. Kako Vi komentirate haašku presudu? Koliko je i hrvatska politika suodgovorna za ovakav ishod?

Sad to nije toliko važno, ali general Praljak mi je u MORH-u bio šef oko pola godine, imali smo kancelarije jednu HaagSudMeđunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko tijelo Ujedinjenih naroda. Od samih početaka glavnu riječ su vodile velike sile koje su, kako svjedoči i Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja, kojoj cilj nije bio pravo, pravda ili žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito naš ‘stari saveznik’ Velika Britanija. Kome to danas nije jasno kao da živi izvan vremena.pored druge. U tom periodu sam ga izvrsno upoznao, ne samo kao generala. Radi se o osobi koja mrava ne bi zgazila, to vam jamčim, i to više ne bih elaborirao.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko tijelo Ujedinjenih naroda. Od samih početaka glavnu riječ su vodile velike sile koje su, kako svjedoči i Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja, kojoj cilj nije bio pravo, pravda ili žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito naš ‘stari saveznik’ Velika Britanija. Kome to danas nije jasno kao da živi izvan vremena.

Nadalje, nitko od glavnih ‘arhitekata zločina’, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije osuđen. Za Vukovar skoro nitko nije osuđen, a Ratko Mladić nije odgovarao za Škabrnju. Kako je nedavno napisao Ivica Šola, taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Danas je svakom normalnom jasno kako je u pitanju politički sud s političkim tužbama i presudama. Neki dušezbrižnici znaju kazati kao ‘sad vam ne odgovara pravorijek suda, a kad su Gotivina i Markač oslobođeni, onda je sve bilo u redu’. Nije u pitanju nikakav dvostruki ili trostruki kriterij, ponajmanje promjena mišljenja, smatram kako je politika i u slučajevima Gotioine i Markača odigrala značajnu ulogu. I kod odlaska u Hag, i kod oslobađajuće presude. Sve je u tom tzv.sudu pod paskom politike velikih sila, a Gotovina i Markač u Hagu nisu trebali niti biti.

Ono što tješi jest činjenica kako je Slobodan Praljaku narodu ‘obranjen’, unatoč suprotnim nastojanjima vrlo Haagutjecajnih političkih i medijskih grupacija. On je, neosporno, obranjen i to je neizmjerno važno. General je, skupa sa svojom odvjetnicom, aktivno sudjelovao u obrani, dao je sve što je mogao dati kako bi se utvrdile činjenice. Vrlo pozorno sam pratio cijeli slučaj. Dakle, Praljak je dao mogućnost tzv. sudu da se činjenice utvrde, ali predsjednik vijeća veliki broj dokaza nije prihvatio. A od onih koje je prihvatio nikako se nije mogla donijeti drugačija presuda.

Praljak je, kao istinski humanist, između nepravde i smrti, izabrao smrt. Nije to nikakva junačka patetika, barem ja nisam takav da bih na tome inzistirao. Sama činjenica, koju je on nesporno znao, kako bi za godinu dana bio na slobodi govori u prilog tome. Posebna je priča odnos hrvatske države prema optuženoj šestorci. Kako je u jednom intervju kazala Nika Pinter, odvjetnica generala Praljka, nije bio u Praljakpitanju pošten ili nepošten odnos prema generalu. Nazvala je to - nikakvim odnosom Hrvatske prema generalu Praljku. To je, ako se izuzmu neke paušalne izjave, bila čista ignorancija generala Praljka.

Svih tih 13 godina, do ministra Šprlje, što se samoga predmeta tiče, sa strane Hrvatske bilo je teško ignoriranje. Nadalje, ono što mene žalosti jest činjenica kako pokojni general nije unutar bošnjačkog korpusa prepoznat kao netko tko im je doista bio prijatelj kad je bilo najteže. Pa on je čak i vlastitu kuću ustupio bosanskim izbjeglicama, slao je konvoje oružja i hrane Sarajevu i tako dalje. Malo me ražalostila ta nezahvalnost Bošnjaka, koje nije bilo niti na osobnoj, personalnoj razini. Hoću reći, nije nikakva satisfakcija žrtvama ako se osudi nevin čovjek. Što se mene osobno tiče, ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka presudu Republici Hrvatskoj, posebice stoga jer su ljudi osuđeni temeljem nekakve izmišljotine koja se zove zapovjedna odgovornost. Nikome od njih nije utvrđena neposredna odgovornost, i to je neizmjerno važno. A volio bih i da mi netko objasni što je to ‘udruženi zločinački pothvat’.

Kulturna hegemonija ljevice

Iza sebe imate dugogodišnje novinarsko iskustvo. U jednoj emisiji svojedobno ste izjavili da je stanje u medijima posljedica lijeve kulturne hegemonije. Na što ste mislili?

To je jedna politička platforma, ili filozofija, koju, na žalost, HDZ i srodne političke stranke, bojim se, nikada nisu uspjele razumjeti. Antonio Gramsci bio je talijanski marksistički filozof, pisac, političar i teoretičar politike. Bio i Antonio GramsciGramsciGramsci apelira na europske komuniste da u onaj sektor koji bi mi danas nazvali sektorom ‘civilnoga društva’ infiltriraju što više svojih istomišljenika, znači u sektor kulture prije svega, zatim sindikate, obrazovni sustav, medije, nevladine građanske udruge... I onda će vam, kako je pisao Gramsci, ‘vlast pasti sama od sebe u ruke’.jedan od utemeljitelja i lidera Komunističke partije Italije. U svojim dijelima osobito se bavio pitanjima i analizom kulture i praktične politike. Gramscija se i danas drži za jednog od vrhunskih izvornih marksističkih mislioca.

‘Kulturna hegemonija’ je termin koji je on uveo i raščlanio. Nije on, da se razumijemo, napisao nešto revolucionarno, ja sam pročitao manje – više sve što je napisao, radi se mahom o novinskim člancima, političkim studijama i esejima po raznim novinama i časopisima. Njegovo najpoznatije djelo je ‘Zatvorske bilježnice’ (Quaderni dal carcere), koje su objavljene nakon njegove smrti.To su bile bilješke i eseji o vrlo različitim temama, često potpuno nepovezene, a jedina nit koja ih je povezivala bila je Gramscijev temeljni postulat o ‘ulozi intelektualaca u društvu’. On je držao kako je mjesto intelektualca u društvu - aktivno sudjelovanje u kulturnoj revoluciji koja će, to je važno, doprinijeti osvajanju političke moći, dakle vlasti. Njegova pisma su kasnije objavljena u jedinstvenoj knjizi Pisma iz zatvora, koja se sastoji od dva dijela: Zatvorske bilježnice i Pisma iz zatvora.

Između ostalog, Gramsci je definirao i platformu‘kulturne hegemonije’ kao miroljubivog sredstva kojim elite Biljeznice iz zatvoraodržavaju politički poredak, zbog čega je ‘nužno obrazovanje radništva i stvaranje proleterske intelegencije’. Ukratko, da pojednostavimo, Gramsciju je bilo jasno kako ‘širokim narodnim masama’ nije moguće dugoročno vladati na način kako to čini tzv. klasična politička država, znači sredstvima ‘prisile’, dakle zakonima, vojskom, policijom i tako dalje. On ukazuje na razlike, s jedne strane, klasične političke države ili društva koje vlada, kako rekoh, uporabom sile i zakona i, s druge strane, tzv. civilnog društva u kojem se ‘vlada ideologijom i privolom’. Stoga apelira na europske komuniste da u onaj sektor koji bi mi danas nazvali sektorom ‘civilnoga društva’ infiltriraju što više svojih istomišljenika, znači u sektor kulture prije svega, zatim sindikate, obrazovni sustav, medije, nevladine građanske udruge... I onda će vam, kako je pisao Gramsci, ‘vlast pasti sama od sebe u ruke’.

Europski ljevičari, naravno i hrvatski, već desetljećima slijepo slijede tu političku platformu, dakle platformu ‘kulturne hegemonije’. Da malo situaciju preslikamo na hrvatsku zbilju. Vidite koliko smo mi danas, kao društvo, pod presingom i presijom kojekakvih tzv. građanskih udruga, agencija za istraživanje javnog mišljenja, kojekakvih tzv. kulturnjaka, kvaziekoloških udruga, stotina medija, određenih sindikata... Šaroliko društvo, bez ikakve sumnje, ali uvijek povezani jednom konstantom: radi se o umjerenim, zatim manje ili više ekstremnim ljevičarima, rekao bih u čak 90 postotnom omjeru. Hrvatska politička ljevica neumorno HDZMonopolSjetite se i analizirajte zbrku oko ministarskog mandata gospodina Hasanbegovića i sve će vam biti jasno. I nakon svega što smo vidjeli, premijer Plenković, umjesto da inzistira na kontinuitetu, imenuje ministricu Obuljen Koržinek na to mjesto, dakle osobu koja je po svom građanskom i političkom habitusu puno bliža suprotnom, lijevo liberalnom krilu. Stoga je neizmjerno važna pojava neovisnih privatnih redakcija i izdavača, malih medija, portala, lokalnih televizija i novina, jer jedino je moguće na taj način slomiti monopol krupnih, redom lijevih, medija.radi i grčevito drži poluge manje – više svih tih institucija, udruga, agencija, redakcija, HRTV-a, i drugog, dočim politička desnica o tome pojma nema.

Kadgod je HDZ osvojio vlast u Republici Hrvatskoj, to su dobili, rekao bih ‘ničim izazvani’. Narod ih konstantno, dvadeset i pet godina, neumorno kreditira bianco kreditira. Hrvatska politička desnica tradicionalno, prilikom koalicijskih pregovora, uvijek traži ‘najvažnije resore’, dakle policiju, pravosuđe ili vojsku, kultura i kulturna politika su im zadnja rupa na svirali. Sjetite se i analizirajte zbrku oko ministarskog mandata gospodina Hasanbegovića i sve će vam biti jasno. I nakon svega što smo vidjeli, premijer Plenković, umjesto da inzistira na kontinuitetu, imenuje ministricu Obuljen Koržinek na to mjesto, dakle osobu koja je po svom građanskom i političkom habitusu puno bliža suprotnom, lijevo liberalnom krilu. Stoga je neizmjerno važna pojava neovisnih privatnih redakcija i izdavača, malih medija, portala, lokalnih televizija i novina, jer jedino je moguće na taj način slomiti monopol krupnih, redom lijevih, medija.

Zašto konzervativna ili desna opcija nije u dvadeset i sedam godina postojanja hrvatske države uspjela formirati niti jedan tzv. mainstrem medij? Je li konzervativna opcija uopće svjesna važnosti medija?

Mislim da sam vam na ovo pitanje odgovorio u prethodnom odgovoru. Jednostavno, ne shvaćaju važnost medija. Ne razumiju što je to publicitet, imidž, važnost promidžbe... Osobno sam sudjelovao, po ovom pitanju, u određenim razgovorima s visokim dužnosnicima desnih političkih stranaka, naravno i HDZ-a. Vjerujte mi, volio bih da nisam!

Odnosi s javnošću

Profesor ste na Sveučilištu u Dubrovniku na Studiju Odnosa s javnošću. Do pred dvadesetak godina odnosi s javnošću (public relations (PR)) bili su gotovo nepoznato područje hrvatskim političarima, tvrtkama, civilnom sektoru... Kakvo je stanje danas?

Neusporedivo bolje, zadovoljan sam, no još uvijek nismo na zadovoljavajućoj razini. Naime, Odnosi s javnošću u PR2Hrvatskoj, kao struka i znanstvena disciplina, ubrzano se razvijaju posljednjih dvadesetak godina. Iako začetci odnosa s javnošću kakve poznajemo danas sežu u šezdesete godina 20. stoljeća i vezani su prvenstveno uz turistički sektor, samo tržište odnosa s javnošću počelo se aktivno razvijati tek 1990- ih godina, kad je osnovana prva strukovna organizacija, Hrvatska udruga za odnose s javnošću (HUOJ), i kad su napisane prve knjige s toga područja.

Realno, razvoj i pozicioniranje odnosa s javnošću u punom smislu nastupa nakon 2000. godine sa stasanjem prvih specijaliziranih agencija za odnose s javnošću, zatim i kada HUOJ postaje članom međunarodne profesionalne organizacije za odnose s javnošću IPRA-e (International Public Relations Association). Upravo u to vrijeme počinju se provoditi i prva istraživanja o stanju struke odnosa s javnošću u Hrvatskoj, koja danas služe kao iznimno vrijedan izvor podataka koji omogućuju praćenje razvoja tržišta od tih dana do danas.

Analizira se razvoj hrvatskoga tržišta odnosa s javnošću usporednom analizom istraživanja o stanju struke, što ih redovito od 2003. provodi Hrvatska udruga za odnose s javnošću, te na temelju podataka analiziranih rezultata provode dubinske intervjue s vodećim hrvatskim stručnjacima za odnose s javnošću, s ciljem oblikovanja procjene PR1kretanja i razvoja tržišta u budućnosti. Tržište će se u budućnosti nedvojbeno i dalje razvijati, a poseban zamah dogodio se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, što je otvorilo tržište te prisililo pojedince da se dalje obrazuju, budu stručniji. Samo će se tako razlika između hrvatskog i onih razvijenijih europskih i svjetskih tržišta kontinuirano smanjivati.

Kako odrediti granicu između PR-a i propagande, posebno u Hrvatskoj?

Jedno od najčešćih nepravilnih shvaćanja jest ono prema kojem se odnosi s javnošću izjednačuju s propagandom. Međunarodno udruženje za odnose s javnošću 1988. PR3godine je tiskalo tzv. Goldpaper No. 6. (Public relations i propaganda, usporedba vrijednosti), u kojemu je prikazana povijesna pozadina tih dvaju koncepata, te su opisane sličnosti i razlike među njima. Uspoređujući mnogobrojne definicije i poimanja navedenih pojmova zaključak je kako je cilj propagande stvaranje pokreta ili sljedbenika, te da postoje različite razine identifikacije izvora. Cilj odnosa s javnošću pak jest da dijalogom postignu međusobno razumijevanje i odobravanje, pri čemu uvijek postoji jasna identifikacija izvora poruke ili aktivnosti.

Propaganda prestaje biti djelotvorna kada postane očigledna. Što je laž veća, lakše prolazi. Još jedna razlika pomaže nam razgraničiti te dvije aktivnosti. Propaganda je, naime, u osnovi način upravljanja ili manipuliranja, tj. jednosmjerna komunikacija. S druge strane, cilj odnosa s javnošću jest da se uspostavi dijalog te postigne sklad i odobravanje dvosmjernom KolarićizamNaši političari odnose s javnošću uglavnom svode na upravljanje medijima, upravljanje imidžom i upravljanje informacijama. To je usko shvaćanje odnosa s javnošću. Problem leži i u činjenici da se jako puno ljudi, takozvanih PR-ovaca, koji niti su te struke niti imaju praktički najosnovnija znanja o ovoj problematici, bave poslom odnosa s javnošću. Kako bi shvatili koliko je situacija dramatična dovoljno je naglasiti kako čak i strukovnu udrugu, naglašavam strukovnu, HUOJ vode ljudi koji s tom strukom praktički nemaju nikakve veze. Ja to zovem kolarićizam, po dugogodišnjoj predsjednici HUOJ-a, inače povjesničarki koja nikada nije radila u svojoj struci. Takvi su struku srozali do te mjere da Odnosi s javnošću danas u Hrvatskoj i te kako imaju problema sa svojom identifikacijom.komunikacijom, znači, argumentom i diskusijom.Dakle, odnosi s javnošću ne manipuliraju pogrešno stvorenim predodžbama ni skupinama javnosti. U toj djelatnosti ne primjenjuju se nikakva prinudna i etički neopravdana sredstva komuniciranja za postizanje ciljeva. Naprotiv, profesija odnosa s javnošću usmjerena je na usklađivanje interesa organizacije, poduzeća ili pojedinca s interesima javnosti. Ističe se postizanje razumijevanja u javnosti, a ne jednostavno nametanje ideja, stavova i uvjerenja ‘pod svaku cijenu’, bez poštovanja interesa i zahtjeva javnosti.

PR lijevih i desnih stranaka

Dobar PR i percepcija javnosti ponekad su važniji od samog programa i sadržaja neke političke stranke. Kako gledate na PR lijevih, a kako desnih stranaka u Hrvatskoj?

Staro je pravilo, kada govorimo o političkim odnosima s javnošću, koje kaže kako nije važno tko si i kakav si, važno je kako te drugi vide. Imidž je u politici, to znaju student prve godine odnosa s javnošću, presudan. Možete misliti o sebi kako ste najljepši i najpametniji na svijetu, ali ako vas drugi tako ne vide ništa niste učinili. Imidž se gradi, između ostalog, aktivnom i kvalitetnom strategijom odnosa s javnošću. Ne vidim osobitu razliku u PR-u lijevih i desnih političkih stranaka. I jedni i drugi griješe na istim pozicijama, na isti način. Naime, većina naših, i lijevih i HDZ SDPdesnih, političara smatra kako su politički odnosi s javnošću razno razne polumračne taktike upravljanja medijima i informacijama, kako bi se osiguralo da oni, ili njihove političke stranke, prime maksimum povoljnog publiciteta i minimum negativnog. To jednostavno nisu suvremeni odnosi s javnošću.

Naši političari odnose s javnošću uglavnom svode na upravljanje medijima, upravljanje imidžom i upravljanje informacijama. To je usko shvaćanje odnosa s javnošću. Problem leži i u činjenici da se jako puno ljudi, takozvanih PR-ovaca, koji niti su te struke niti imaju praktički najosnovnija znanja o ovoj problematici, bave poslom odnosa s javnošću. Kako bi shvatili koliko je situacija dramatična dovoljno je naglasiti kako čak i strukovnu udrugu, naglašavam strukovnu, HUOJ vode ljudi koji s tom strukom praktički nemaju nikakve veze. Ja to zovem kolarićizam, po dugogodišnjoj predsjednici HUOJ-a, inače povjesničarki koja nikada nije radila u svojoj struci. Takvi su struku srozali do te mjere da Odnosi s javnošću danas u Hrvatskoj i te kako imaju problema sa svojom identifikacijom.

Kako bi izgledalo kada bi, recimo, komoru odvjetnika vodila profesorica sociologije ili zemljopisa. Stoga su se politički odnosi s javnošću, u mnogome, sveli na blaćenje političkih suparnika po raznim tv i radijskim emisijama, tijekom izbornoga ciklusa, ali i kasnije, ekstremno dominira negativna, s velikim udjelom prljave političke kampanje. Konkretnog izbornog programa čak se 90 posto sudionika izbornih procesa, dakle birača, nekoliko dana nakon izbora ne sjeća. Postoje istraživanja koja to potkrijepljuju. A izborni program bi trebao biti temeljni dokument na osnovu kojega birači preferiraju pojedinu stranku ili kandidata.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 19-07-2018, 13:29:31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).