Razgovor s mladim filozofom prof. dr. sci. Kristijanom Krkačem

Odmjerena i vrlo pristojna njegova reakcija na FB zidu na nedavne događaje vezane uz javne medije u RH, napose uz uporabu riječi „rulja“ od strane novinarke HRT-a, potaknula nas je predložiti prof. dr. sc. K. Krkaču razgovor za Portal, tim više što predaje Poslovnu etiku, korporacijsku društvenu odgovornost i održivost na Zagrebačkoj školi za ekonomiju i managementa, što je prihvaćeno.

Jednom komentatoru, umirovljenom novinaru na vaš post, odgovorili ste: „... ovaj put mislim da ne bute mogli spasiti profesionalce. Ovo je zastrašujuće! Ja da tak nekaj napravim, sam bi sebi dal otkaz i odrekla bi me se cela svetska zajednica, barem ona koja pozna moj rad. Doduše tuzemna, kakva je, vjerojatno bi šutila kak zalivena, kak se to kod nas i dela još od pradavnih vremena“. Objasnite nam to malo podrobnije?

S obzirom da sam taj post obrisao, jer sam odlučio reagirati kolumnom, objavio sam o toj temi tekst na portalu „Hrvatska danas“ pod naslovom „JE SUIS RULJA“ koji sam argumentativno povezao sa svojim dvije godine starim tekstom o istoj novinarki koja je izričito barem šest puta neprimjereno komentirala inauguraciju Predsjednice RH (vidi: JE SUIS RULJA A vi živite od novca te iste rulje, Kako ekspert za etiku ocjenjuje ponašanje Elizabete Gojan u prijenosu). Tome nemam ništa za dodati, osim naglasiti da se iz ova dva primjera, ali i iz nekih drugih kojima su se bavili drugi, vidi kontinuitet nepristojnog, neprofesionalnog, vulgarnog i možda uvredljivog načina govora te novinarke. Ponekad si mislim da su takvi slučajevi koje rijetko pratim, jer mi je pomalo neugodno već i čitati o njima, samo vrh sante leda javnih medija i da čine solidno polazište za hipotezu koja bi vodila ozbiljnom istraživanju odnosa opće kulture i medija.

10 Blues Brother Philosophy Foto N

Erozija morala i etike?

Krenimo prema općenitijim i univerzalnijim pojavama. Vaša ocjena erozije morala i etike u društvu općenito, u politici, gospodarstvu...?

Erozija je lijepa geološka riječ koja sugerira npr. da se snažna i nabujala rijeka nečega sručila u strmo usko planinsko korito kojeg guli i produbljuje. Nasuprot erozije trebamo se sjetiti i sedimentacije, jer kad takva rijeka dospije u prostrane pitome nizine ona se razlije i taloži sav taj mulj i sitno kamenje koje je donijela sa sobom iz planinskog toka. Erozija i sedimentacija mijenjaju ne samo korito rijeke, nego i njezin tok. Mogu stvoriti sprudove koji će potpuno promijeniti ne samo tok, nego obale i cijeli krajobraz.

Sad, ako želimo govoriti o eroziji morala, onda pretpostavljamo kako postoji neka rijeka nemorala koja erodira te obale, dno i korito morala. Mislim da bi ta metafora bila živahna i poticajna kad bi bilo nečega što bi se uopće moglo erodirati. To pak nije jasno. Mislim da uopće nema rijeke. Nema voda koje teku jer je izvor presušio, a i samo korito se pretvorilo u neki usahli žlijeb koji prije nalikuje kakvom beživotnom kanjonu na Mjesecu ili Marsu nego rijeci na Zemlji koja očekuje kišno razdoblje. Povrh toga, voda kad bi i erodirala korito u gornjem toku, u donjem bi korito pobijedilo jer bi se sav nemoral nataložio, okamenio i umro, a „druge i druge vode“ bi heraklitovski nastavile teći kao što su i prije tekle.

1 Simbol Maksimira Foto K

Simbol Maksimira

Ipak, slika o nemoralu kao o riječnoj vodi i o moralu kao obalama i koritu snažna je metafora jer ne postoji kruta tvar RHRH je predzadnja u EU s tendencijom da uskoro postane zadnja, jer se trenutno posljednja država članica razvija brže od RH. To, na kojem je RH mjestu jest upečatljivo i dramatično ako gledamo statično, ali prava tragedija se pojavljuje kad situaciju gledamo dinamično. Naime, ukupni ritam i tempo rasta RH u odnosu na ostale članice EU je kudikamo najniži, napose predviđanja za 2018., tako da je tragično ne to što smo nisko, nego to što smo sve sporiji. Kakva je onda RH država?na Zemlji koju stotine i tisuće godina toka vode ne mogu oblikovati prema svojim vodenastim, da ne velim talesovskim idejama. Ukratko, erozija morala u društvu bi zaista bila činjenica kad bi postojalo bilo što, a što bi uopće moglo erodirati, moral. Kako tako nečega čini se nema, nema niti erozije, jer naime, ne može erodirati nešto čega nema. Sporadična i idiosinkratična privatna moralnost i statistički irelevantne moralne enklave ovdje igraju ulogu igle u plastu sijena, ulogu predivnih stupova s kojih nam mistici uzvikuju velike moralne opomene, nama koji prešućujemo da smo postali vlastiti stupovi srama.

Uzroci takvom tijeku društvenih kretanja i posljedice?

RH je predzadnja u EU s tendencijom da uskoro postane zadnja, jer se trenutno posljednja država članica razvija brže od RH. To, na kojem je RH mjestu jest upečatljivo i dramatično ako gledamo statično, ali prava tragedija se pojavljuje kad situaciju gledamo dinamično. Naime, ukupni ritam i tempo rasta RH u odnosu na ostale članice EU je kudikamo najniži, napose predviđanja za 2018., tako da je tragično ne to što smo nisko, nego to što smo sve sporiji. Kakva je onda RH država?

Postoji mjerilo raspodjelne pravde koje kaže da je društvo A bolje od društva B ako je najlošije stojećima u A bolje nego najlošije stojećima u B. Tad se može očekivati da će najlošije stojeći prijeći iz B u A i da je A bolja država od B; da je nacija A bolja od nacije B. Zamislimo da je A Irska, a B Hrvatska. Irska je bolja država od Hrvatske. Irci su bolji od Hrvata, jer je najlošije stojećima u Hrvatskoj bolje u Irskoj, nego u Hrvatskoj. Ovo se tiče uglavnom gospodarskih i srodnih pokazatelja, ali ako krenemo dalje, prvo na tržište rada, ništa bolje stanje neće se pokazati u dijelu populacije koji nam isporučuje hrvatsko srednje i visoko obrazovanje na to tržište. Očit je nesklad između malenih isporuka obrazovanja i velikih očekivanja tržišta. Niti ovdje par lasta ne čini proljeće. O elementarnim neslobodama, neodgovornostima i nepravdama kako obrazovanja, tako i tržišta suvišno je i govoriti. To su glavni uzroci stanja.

2 Nebo nad Maksimirom Foto K

Nebo nad Maksimirom

Ideološki, svjetonazorski, politički ili ukratko partijski uzroci sporedni su, a presudni su ukoliko negativno pridonose BudućnostŠto se budućnosti tiče, proroštvima, nagađanjima i čitanjem iz taloga kave se ne bavim, ali ozbiljne projekcije, prije svega demografske kao preduvjet ostalih, crne su da crnje ne mogu biti kako nas izvješćuje jedan dio te struke, dok drugi dio šuti, a „tišina tih beskonačnih praznih ravnica užasava“ da parafraziram genijalnog znanstvenika, izumitelja, pisca i teologa B. Pascala.općem stanju korumpiranosti cijelog društva (Bogu hvala da imamo ukupne europske statistike i pokazatelje, pa je sve teže otvoreno manipulirati izmišljenim tuzemnim statistikama). Što se posljedica tiče, mislim da ovo što gledamo pred svojim očima jest obračun posljedica uzroka koje nismo raščistili kad je bilo vrijeme (recimo 1995. ili barem 1998. godine). Što se budućnosti tiče, proroštvima, nagađanjima i čitanjem iz taloga kave se ne bavim, ali ozbiljne projekcije, prije svega demografske kao preduvjet ostalih, crne su da crnje ne mogu biti kako nas izvješćuje jedan dio te struke, dok drugi dio šuti, a „tišina tih beskonačnih praznih ravnica užasava“ da parafraziram genijalnog znanstvenika, izumitelja, pisca i teologa B. Pascala.

Ostale projekcije, prije svega demografske, crne su...

Filozofski pogled na dvostruki moral, ali i dvostruku etiku, „okretanje pile naopako“?

Ne znam. S jedne strane, izgleda kao da postoji dvostruki moral, a s druge kao da ga nema. Dvostrukost morala može se shvatiti kao hinjenje moralne ispravnosti u javnosti dok se istovremeno doslovno čini otvoren nemoral s obzirom na istu stvar pod istim vidikom u privatnosti (i obrnuto). To je očit paradoks u djelovanju, ali nigdje ne piše da ljudski život ne smije biti paradoksalan. Štoviše, možda je jedino takav i izvoran. Ipak, ovo se prije čini kao licemjerje, tj. situacije kad političari, gospodarstvenici, suci i drugi javno hine moralnost dok daleko od „oka javnosti“ čine krajnji nemoral, a sve to skupa nasuprot poznatim slučajevima u kojima su pripadnici raznih svjetskih mafija (japanske, talijanske, poljske, itd.) iako se bez imalo hinjenja bave očito nemoralnim poslom, u kriznim vremenima pokazali nesebičnu i nerecipročnu moralnost.

Dvostrukost morala može se shvatiti i kao duboka podijeljenost društva na moralne i nemoralne, pri čemu je drugi par varijabli javnost i privatnost, pa dobivamo najčudnije skupine moralnih činitelja. Ipak, to se čini naivnim, jer, naime, društvo koje je većinski korumpirano sustavno, dugoročno, na svim razinama i u svim sektorima i skupinama teško da može sadržavati bilo kakve relevantne skupine ljudi koji djeluju privatno i javno moralno ili barem većinski moralno. Ne čini mi se da bi uopće trebalo postojati bilo kakvo utemeljenje morala poput nekog objektivnog, univerzalnog, vječnog i nepromjenjivog sidra koje bismo mogli spustiti i održati se zaštićeni u nekoj uvali tijekom moralnog nevremena. Zamisao o tako nečem podosta je naivna, što nije loše, ali također je nepraktična, jer ograničava dijalog o moralnim dilemama, trilemama i kvadrilemama kojima smo okruženi.

3 Enti uhvaceni na Tresnjefki Foto K

Enti uhvaćeni na Trešnjefki

Nasuprot takvom objektivnom sidru, zamisao subjektivnog moralnog sidra kao onoga koje seže dublje i veže čvršće još je naivnija od prethodne, jer zaista ako u svijetu nema ničeg postojanog, tako nečega još manje ima u nama samima (Frankfurt je to u svojoj istoimenoj knjižici nazvao „preseravanje“) ili drugim riječima „Mi smo na Zemlji. Tome nema lijeka.“ (kako je pisao frapantno fenomenalni S. Beckett).

„Mi smo na zemlji, tomu nema lijeka“ (S. Beckett)

Vaš položaj profesora kada o predavanim kategorijama predajete studentima, koji se nemaju mogućnosti ni prigode susresti s praksom, a praksa ih očekuje kada diplomiraju?

Na ZŠEM-u moji preddiplomski studenti ekonomije i menadžmenta, prava i ekonomije i matematike i ekonomije koji kod mene slušaju kolegije Uvod u filozofiju i kritičko mišljenje; Uvod u filozofiju prava; Sociologiju i Poslovnu etiku, korporacijsku društvenu odgovornost i održivost na sreću imaju obvezu svake godine odraditi praksu u nekoj kompaniji ili instituciji i tako se već tijekom studija upoznati s radom. Studenti diplomskih studija modula MBA programa koji sežu od revizije i računovodstva do marketinga i turizma po definiciji trebaju imati barem neko iskustvo. Drugačije je s mojim studentima filozofije i religijskih znanosti na FFRZ koji tijekom studija ne stječu previše praktičnih iskustava npr. rada u osnovnim i srednjim školama ili na drugim institucijama.

Ovdje se postavlja šira poteškoća mogućih i tržištu primjerenih promjena studija, od izvanjskih koje bi na preddiplomskoj razini mogle uključivati dvo- ili tropredmetnost pri čemu bi jedan predmet studija mogla biti npr. ekonomija, informatika, matematika i tako bi se povećala zapošljivost nakon studija, pa do unutrašnjih promjena koje bi samu filozofiju učinile više koreliranom drugim znanostima i umjetnostima (npr. uvodima u prirodne znanosti, matematiku, informatiku, likovnu umjetnost itd.), a dijelom možda i povezanijom sa svojim područjima filozofija popularnih pojava (npr. filozofije filma, glazbe, športa, mobitela, društvenih mreža, itd.). Moj položaj u toj cijeloj stvari podosta je neugodan, jer netko treba navesti činjenice, analizirati ih, argumentirati i poticati studente na raznolikost recimo to parafrazirajući W. Jamesa „raznolikosti gospodarskog i filozofskog životnog iskustva“.

4 Skele na Mazurancu koje zivot znace Foto K

Skele na Mažurancu koje život znače

 

Filozofski pogled filozofa i ocjena stvarnosti.

Poznata priča veli kako se veliki japanski slikar pola života pripremao narisati svoju najbolju sliku. Učio je i učio. Drugu polovicu je razvijao svoj stil, tehniku, pomno birao motive itd. Negdje s 90-ak godina odlučio je narisati svoju najbolju sliku. Narisao ju je i rekao da je osrednja (ak' se dobro sjećam o njemu je nešto rekao i jedan veliki PoložajFilozofski, znanstveni, gospodarski, politički, pravni, društveni, kulturni i civilizacijski položaj filozofa u RH je loš. Prosječan tuzemni filozof za kojeg zaista ne znamo koliko i kako radi (npr. u nastavi, istraživanju, popularizaciji, itd.) kad pokazuje rezultate rada vidimo da radi malo i osrednje. Fala Bogu, ima izvrsnih iznimaka tuzemnih filozofa koji objavljuju u respektabilnim svjetskim časopisima, citirani su i uključeni u svjetska zbivanja u struci i izvan nje.japanski pjesnik). Slično njemu, jedan poznati američki filozof, inače njemačkog podrijetla poznat po tome što je napisao i objavio više od 100 knjiga i nekoliko stotina članaka o najrazličitijim temama što graniči s enciklopedijskom skribomanijom, što mi pak nije strano, jednom mi je u dugom razgovoru rekao – Kad si mlad bolje ti je raditi, griješiti, sramiti se i popravljati pogreške, nego ne raditi, a kad ste star bolje ti je razmišljati i raditi manje, pomno i odmjereno, jer na koncu će odnos rezultata ta dva načina rada činiti neki mali opus; smislenu cjelinu, a kako je ono rekao onaj tvoj Wittgenstein, svjetlo postupno sviće nad cjelinom. Za ovu priliku prepuštam čitatelju odgonetanje imena spomenutog slikara i filozofa.

Što se filozofskog pogleda tiče, nemam ga. Mislim da sam u filozofskom smislu još premlad. Rekao mi je jednom prilikom moj učitelj, mentor i prijatelj Ivan Macan (1939.-2015.) da je prvih 50 godina priprema za drugih 50 kad filozof daje najbolje od sebe. Istina, to je uskoro i ne izgledam samome sebi previše spreman, štoviše, možda sam usavršio nespremnost kao novu spremnost. Nisam siguran da me 20 godina iskustva rada na fakultetima pripremilo za tako nešto, a još manje 10 autorskih knjiga, 7 su-autorskih, zbornika i brojeva časopisa, pa i više od 100 objavljenih znanstvenih radova (od izvornih, preko preglednih i stručnih, do recenzija i prikaza), pa čak niti oni koje sam objavio kod svjetskih nakladnika (poput Springera, De Gruytera ili Emeralda). Zasad ti radovi pokazuju moj filozofski pogled u nastajanju i tome nemam što dodati, jer da sam nešto drugo time mislio reći, to bih tamo i rekao. Nisu CV i bibliografija nešto s čime bih se trebao posebno hvaliti, jer sasvim precizno, a ponekad i bolno znam gdje je moje mjesto među su-stručnjacima na tuzemnoj, europskoj i svjetskoj razini, ali kakav je, takav je (CV i bibliografija). A što se ocjene stvarnosti tiče, o tome sam pokušao napisati knjigu „Ilegalne supstancije i protuprirodne vrste“ (2010.) koja je zahvaljujući mom učeniku B. Jalšenjaku i njegovom nesebičnom utemeljenju internetske stranice filozofija.org (http://www.filozofija.org/) dostupna na mreži i može se besplatno čitati, a tiče se manje raspravljane ontološke teorije o tome čega ima, a čega ne.

5 Macka na vrucem tresnjevačkom asfaltu Foto K

Mačka na vrućem trešnjevačkom asfaltu

Wittgenstein, svjetlo postupno sviće nad cjelinom

Položaj filozofa i filozofije danas u inozemstvu i doma?

Mislim da su filozofi ne u položaju, nego u položajima. Ti položaji su raznoliki. Kako je temeljni posao filozofa mišljenje, a misliti se može u raznim položajima, imamo i razne filozofe. Većina misli sjedeći na stolcima okruženi papirima, knjigama, člancima i sl. Neki misle stojeći, neki pak hodajući (primjerice, moj učenik I. Spajić, kad razmišlja, živčano hoda gore dolje, abnormalno brzo misli i još brže govori, pri čemu gestikulira, radi grimase i sl., dok, s druge strane, moja učenica J. Debeljak, kad razmišlja, odsutno bulji u prazno, podosta dugo i zatim se nakon nekog vremena vraća u stvarnost). Velim, ima raznih položaja. Ostali položaji su standardni, jer filozofi govore poput drugih ljudi, pišu poput njih, prepiru se, itd. Pa zar i filozofi nisu ljudi? No, vjerujem da pod riječju položaj niste mislili na posture tijela, jer filozofi se po tome uopće ne razlikuju od drugih ljudi što najbolje vidimo kad se bave kakvom ne-filozofskom aktivnošću, npr. športom, gledanjem filmova, pisanjem kriminalističkih romana, puštanjem zmajeva, projektiranjem elisa mlaznih motora ili kuća.

Naime, oni to ne čine na neki osobit filozofski način, nego na sasvim običan ljudski način prosječnog čovjeka svoje kulture. Filozofski, znanstveni, gospodarski, politički, pravni, društveni, kulturni i civilizacijski položaj filozofa u RH je loš. Prosječan tuzemni filozof za kojeg zaista ne znamo koliko i kako radi (npr. u nastavi, istraživanju, popularizaciji, itd.) kad pokazuje rezultate rada vidimo da radi malo i osrednje. Fala Bogu, ima izvrsnih iznimaka tuzemnih filozofa koji objavljuju u respektabilnim svjetskim časopisima, citirani su i uključeni u svjetska zbivanja u struci i izvan nje. Tuzemnog filozofa treba razlikovati od hrvatskog filozofa, jer najuspješniji hrvatski filozofi kako u povijesti, tako i danas, svjetsku su slavu stekli izvan Hrvatske, a u njoj su ostavili malo ili nimalo traga (a njima se dičimo nerijetko stoljećima nakon njihove smrti i to često nakon što su nam na njih ukazali neki sasvim nepovezani stručnjaci iz svijeta).

Zagrebacke magle

Zagrebačke magle

Takav je filozofski položaj filozofa u RH, a o tome kakvi su ostali spomenuti položaji mislim da nije potrebno nište reći s obzirom na sve što je o tome rečeno ne samo posljednjih godinu-dvije, nego čak i zadnji 27 godina. Što se tiče položaja filozofa izvan RH situacija također nije bajna. Sjećam se kako sam prije par godina tjednima pokušavao stupiti u kontakt s etičarom koji je bio stalno zaposlen na fakultetu u Engleskoj, objavio je dvije knjige o Wittgensteinovoj etici kod možda najboljeg svjetskog nakladnika kako bih ga na koncu pronašao zaposlenog u multinacionalnoj korporaciji, pri čemu je u potpunosti napustio akademsku zajednicu.

Vi, kao filozof, i kako vas vide drugi

Kako vi sebe vidite kao filozofa, a kakav dojam imate o tomu kako vas vide drugi?

Načelno gledam da se što manje vidim. Primjerice, usavršio sam vještinu brijanja brade bez korištenja ogledala. Općenito sve manje pažnje pridajem tome kako sam sebi izgledam načelno, a još manje kao filozof. Ponekad se osjetim neuredno važno i tad zavirim u svoje najranije objavljene radove koji su bili čista katastrofa i ekspresno sam sebe vidim u pravom svjetlu. Dojam o tome kako me drugi vide nemam. Ponekad primijetim da drugi imaju predobro mišljenje o meni i tad to nastojim srezati u korijenu. Lagao bih kad bih rekao da me ne zanima što drugi misle o meni i zaista bih se tu i tamo volio pozabaviti time, ali nažalost ili nasreću, kao i za mnoge druge stvari, tako niti za tu nemam vremena.

7 Vrijeme u Maksimiru tece drugacije Foto K

Imam drugog posla. Primjerice, plaćati račune i kupovati namirnice za kućanstvo, odgajati dijete, podučavati učenike da budu bolji nego što sam ja bio u njihovoj dobi, raditi svoj posao, itd. Kad se sve zbroji i oduzme, radi se o tome da ono što činimo sad iz perspektive nekog daljeg ili bližeg budućeg svijeta kojeg želimo proizvesti ili točnije su-proizvesti svojim malim prinosom, jest jedino što ostaje za nama, a najvažniji dio tog svijeta su oni na koje smo utjecali i koji kasnije trebaju misliti svojom glavom ili „Sapere aude!“, kako nas je lijepo potaknuo veliki Horacije, a dio svega toga skupa sad ni na koji način nije niti moje mišljenje o meni samome, a još manje mišljenje drugih. Ima ljudi kojima je to profesija, zovu se PR stručnjaci, i oni zaista od običnog čovjeka mogu stvoriti zvijezdu, slavnu osobu, „opinion makera“, ali na koncu i kad dođe to neugodno vrijeme i netko zaista usporedi „frizirani i kićeni“ životopis slavnog preminulog velikana s činjenicama, shvati kako je 99% svega izmišljeno. To se zbiva sve češće, slutim zahtjevima suvremenih medija i brzinom kojom se zahtijevaju „prijelomne vijesti“ koje ipak samo PortaliNa nekim portalima čitanost je bila ogromna i komentara je bilo na stotine. To mi se nije svidjelo već samim time što je kultura razgovora toliko niska da se teško može nazvati čak i nekulturom, pa čak i bukom. Zato više volim manje portale i maleni broj vjernih čitatelja ili kako bi rekao šaljivi Jim Morrison „Draža mi je gozba prijatelja od ogromne obitelji.“.donose profit, ali ono što se u srži zbiva jest to da bilo čije ambicije neuredno nadiđu stvarne sposobnosti, iskustva i rezultate i na koncu sve to skupa ispadne vrlo neugodno i nelagodno.

I internetskoj javnosti kritizirati sve što je kritici podložno

Prisutni ste u internetskoj javnosti. Na vaše javljanje u bilo kojem obliku odgovaraju brojni komentari?

Od 2012. do 2017. objavio sam 855 kolumni i komentara na 2 servisa i 5 portala, a još 4 su prenosili moje kolumne s navedenih. To je u srži eksperiment zafrkancija, vic, parodija, ironija i cinizam kakvi su mi nedopušteni barem u filozofiji kakvom se bavim. Uvijek nastojim približiti neku novu informaciju, pružiti nov vidik na kakvu pojavu, kritizirati sve što je kritici podložno, po mogućnosti nasmijati (jer smijeh liječi), uz to (tu sam često doživljavao reakcije da meni ništa i nitko nisu dobri), ali istovremeno ostati barem blago povezan sa svojim profesijama. Mislim da kolumnisti koji pišu doslovno o svemu i daleko od svojih izvornih struka na koncu završe kao vlastite parodije. Što se komentara tiče, na nekim portalima čitanost je bila ogromna i komentara je bilo na stotine. To mi se nije svidjelo već samim time što je kultura razgovora toliko niska da se teško može nazvati čak i nekulturom, pa čak i bukom. Zato više volim manje portale i maleni broj vjernih čitatelja ili kako bi rekao šaljivi Jim Morrison „Draža mi je gozba prijatelja od ogromne obitelji.“.

Snimate. Ideje i motivi su vam u svakom slučaju originalni. Koje su vaše foto-poruke?

Ma ne fotografiram ja ništa. Nemam čak niti dobru optiku na svom mobitelu za starije i slabovidne osobe. Moj otac je amaterski fotograf, a djed mi je bio kinooperater zadužen između ostalog za projekcije filmova u sanatoriju Brestovac na Sljemenu. Tako sam dobar dio djetinjstva proveo gledajući tisuće filmova i pokušavajući naučiti fotografirati što dakako nikad nisam naučio. Ali to nije niti važno. Ilustracija uz naslov teksta, a možda i podnaslov je ono što danas većina pročita i vidi od nekog teksta i tu treba biti izvrstan. Štoviše, kako sam prije već 7 godina bio nakratko čak i nepokretan jer sam slomio 2 križna kralješka, snimio sam i na YouTube stavio sate i sate svojih predavanja o temama s kojima se skoro izričito bavim barem posljednjih 10 godina, tj. s poslovnom etikom i s filozofijom L. Wittgensteina.

8 Svijet je sve sto je slucaj Foto K

Svijet je sve što je slučaj

Mislim da su petominutne video-kolumne budućnost, a ne moja šašava video-predavanja od 60 minuta. Što se fotografija tiče, najviše volim Zagreb i tu nastojim na nekoliko stvari; prvo, prikazati zmazanoću, prljavost, neuglednost i ruiniranost ovog ruševnog grada kao nešto što on zaista i jest u 99% slučajeva, ali i kao određenu estetiku, ako ne i poetiku. Uspijevam li, ne znam. U svakom slučaju na jetra mi idu te hiper-realistične fotografije Zagreba koje taj bečki zaselak prikazuju kao turističku metropolu prepunu pitoresknih kutaka ispunjenih neshvatljivo interesantnim ljudima koji to nisu i kakvih je prepuna cijela Srednja Europa. Grad koji za razliku od usporedivih nema čak renoviran, uređen i turistički privlačan, niti svoj uži centar poput Gornjeg grada nema puno prava isticati kako ima najviše turista godišnje u RH.

Što se tiče fotografiranja, najviše volim Zagreb

Filozofe prepoznajemo po njihovim idealima iz Antike, koji su uglavnom kipovi, ali i po modernim protagonistima filozofske misli. Gdje vidite sebe jer ste u službenim odnosima savršeno odjeven mladi čovjek, ali izvan službenih relacija vrlo originalan, u smislu koji se naziva i otkvačenost?

Ha čujte, služba je služba, a družba je družba. Dobro je da se filozofima čak i u današnjem društvu dopušta određen stupanj osobenjaštva, posebnosti i sl., što se pokazuje na prvi pogled svakako u izgledu i odijevanju, ali najviše u načinu života koji je kudikamo čudniji od prosjeka, iako si ne treba utvarati kako su filozofi skroz šašavi ljudi koji žive živote prepune misaonih čudesa i putuju čudovišnim kulturama i analitičkim vježbicama. Nema tu ničeg posebnog. 90% rada sastoji se od mišljenja, čitanja i pisanja. Poneki i ponešto predaju. Poneki čak sudjeluju u kojekakvim skupovima, ako ništa drugo barem da vide da su im kolege još uvijek tu, a poneki se čak i javno angažiraju. Gdje se vidim? Nigdje (vidi odgovor prije, tj. zato što je teško vidjeti se ako se čovjek ne gleda).

Studij filozofije i religijskih znanosti na FFDI-u i moj mentor prof. Macan bez daljnjeg su me formirali većim dijelom kao mladog filozofa. On mi je usadio ljubav prema činjenicama, pojmovnoj preglednosti, analizi i dosljednom zaključivanju spojenom s osobitim humorom i duhom i na tako nečem ne može se biti dovoljno zahvalan. Ovo što činim posljedice su toga. Kasnije su to učinili još neki svjetski stručnjaci za Wittgensteina s kojima kontinuirano raspravljam već više od 20 godina, poput Anje Weiberg, Aloisa Pichlera, Petera Hackera, Jima Klaggea i drugih. U mom drugom području slično su na mene utjecali stručnjaci poput Davida Crowthera, Normana Bowiea, R. Edwarda Freemana i drugih. To je podosta drugačija perspektiva od filozofske, na neki način trećinom znanstvena, trećinom istraživačka, a trećinom poslovna. No i ovdje se poslovnim etičarima dopušta mnogo toga što je drugima nezamislivo. Ponekad smo čak i u funkciji dvorske lude koja kralju smije reći da je gol, a da ne izgubi glavu na panju. Lijepo je znati da suvremeno društvo „alternativnih činjenica“ nije zaboravilo taj možda posljednji tračak kritike u moru dogmatizma ili kako bi rekao B. Brecht: „Ko se nije pokorio – ubijen je, a tko je ubijen – nije se pokorio.“.

9 Veliki Baltazar u maloj Petricevoj ulici Foto K

Portret ili model?

Na jednoj kiparskoj izložbi lani u Samoboru viđen je vaš kiparski portret koji vas predstavlja nalik građanima i filozofima stare Atene ili Rima?

Prvo, to nije portret, nego sam bio samo model gospođi akademskoj kiparici Dijani Ivi Sesartić. Drugo, zamisao joj je bila napraviti poprsje „Filozofa“, a ja sam samo poslužio toj svrsi. Mogao je to biti i bilo tko drugi. U svemu tome, pristao sam jer mi je bio jasan njezin motiv, njezina temeljna inspiracija i zamisao koju skulpturom želi pokazati, no i ja sam imao svoj mali interes. Želio sam vidjeti umjetnika na djelu, a u kiparstvu prije gotove skulpture već je i samo kiparenje monumentalno. Mislim, treba rukom grabiti po nekoliko kilograma vlažne gline i „spucati“ ju u neki oblik koji nešto pokazuje. Moja hipoteza koju ću jednog dana testirati ako se nađe vremena je jednostavna – sam čin stvaranja umjetničkog djela jest umjetnost. Ono prije je zamisao prije rođenja djela, a ono po dovršetku je na neki način već mrtvo djelo. Iako počinje život izloška, ipak je to sasvim druga pojava lijepog od one koja se pokazuje pri nastanku djelu, u samom činu stvaranja. To je tehnika, vještina i majstorstvo u službi nečeg sasvim različitog i meni vidno stranog, ali predivnog, čudesnog i čudovišnog. Neljudskog. Na koncu, to poprsje ne predstavlja ništa što se mene tiče, ali nadam se da vodi k cjelini opusa gospođe Sesartić, opusa koji tek čeka svoja najveća djela koja će oblikovati predložak cjeline i pokazati duh.

Skulputra

Kajkavski je moj i protiv njega ne dam

Javno ste se više puta izjasnili da vam je kajkavski jezik materinski jezik?

Nisam se ja ništa izjasnio. Utvrdiva je činjenica da sam odrastao u obitelji u kojoj se govorio kajkavski, tj. GlazbaPripadnik sam generacije kojoj je bilo prirodno biti solidan u školi, baviti se s najmanje jednim športom, visiti s društvom u kvartu i sl. Glazba je još jedna od stvari koja me privukla kao malog, ali samo na način slušanja, jer sam za sviranje i pjevanje potpuni antitalent. Prirodno je slušati glazbu, jer to čovjeka identificira i vrlo je primordijalna ljudska stvar, poput pjevanja, plesanja ili pričanja priča. Nije mi trebalo previše kako bih shvatio da je prava glazba ona uživo i to na malim klupskim koncertima gdje je iskustvo blisko, fizičko i potpuno. Što se tiče žanrova i podžanrova, ne znam. Izdvojio bih svakako blues, jazz, rock i punk.zagrebački dijalekt kajkavskog jezika (međunarodno službeno priznatog od nedavno); da sam odrastao u kvartu gdje se govori kajkavski itd. Iz toga slijedi da mi je kajkavski jezik materinski. Mogao je to biti čakavski iz npr. Pučišća, ali nije, nego je kajkavski iz Maksimira. Ono što sam učio u školama bio je navodno hrvatski s pregršt nasilno nametnutih srbizama, a protivan slobodno prihvaćenim germanizmima toliko prirodnim kajkavskom. Gdje god mogu govorimo kajkavski, ali nastojim također promovirati i ostale hrvatske jezike i dijalekte, jer mislim da je ta raznolikost jezika i dijalekata (uostalom i mentaliteta, običaja, glazbe, plesa, pjesme, kultura itd.) na tako malenom prostoru jedinstvena u svjetskim razmjerima.

Najgore mi je čuti pokušaje književnog govora s očitim dijalektalnim naglascima prepune nasilno nametnutih tuđica napose u slučajevima u kojima imamo sasvim obične i svakodnevne hrvatske riječi. Moj kajkavski dijelom je znak revolta prema tom vrhunaravnom primitivizmu i nedostatku svakog pa i najmanjeg jezičnog identiteta. Ne velim da je kajkavski Bogznakakav, ali je moj i protiv njega ne dam (ne dam niti primjerice protiv čakavskog jer je naš). Kako bi rekao moj prijatelj inače Englez Paul Norcross jednom rođenom Zagrepčaninu – „Ovde se ne veli šta neg kaj, žišku?“.

Očito, ali i slušno, ste, s Facebooka, predani slušatelj glazbe i posjetitelj koncerata. Recite nešto o toj vašoj ljubavi?

Pripadnik sam generacije kojoj je bilo prirodno biti solidan u školi, baviti se s najmanje jednim športom, visiti s društvom u kvartu i sl. Glazba je još jedna od stvari koja me privukla kao malog, ali samo na način slušanja, jer sam za sviranje i pjevanje potpuni antitalent. Prirodno je slušati glazbu, jer to čovjeka identificira i vrlo je primordijalna ljudska stvar, poput pjevanja, plesanja ili pričanja priča. Nije mi trebalo previše kako bih shvatio da je prava glazba ona uživo i to na malim klupskim koncertima gdje je iskustvo blisko, fizičko i potpuno. Što se tiče žanrova i podžanrova, ne znam. Izdvojio bih svakako blues, jazz, rock i punk.

O trenutno dominantnim glazbenim žanrovima u RH nemam što za reći, jer „ono o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti“. Što se tiče bandova, nakon stotina koncerata, ploča, kazeta, CD-ova, mp3-ova i na desetke potrganih slušalica što se mene tiče sve se svodi na njih tri, povijesnim redom: Pink Floyd, No means no i Primus. Zašto, ne znam. Moguće da me u svemu tome privlači neka morbidna paradoksalna krajnost bluesa, jazza i eksperimentalne glazbe. Uz film, glazba i šport su moje stare ljubavi kojih se teško odreći. Zbog toga sam izmislio filozofsku terapiju. Napišem knjigu o popularnoj filozofiji te pojave i tako se „skinem s“ te ovisnosti. Tako sam napravio s filmom, tj. s knjigom „Krava na Mjesecu“ (2013) i s nogometom, tj. s knjigom „Filozofija nogometa“ (2012.), a uskoro bih mogao i s knjigom o navedena tri banda. Sve to skupa užasno je gubljenje vremena, ali s druge strane, vjerujem da su me sva ta iskustva posredno i čudno učinila možda boljim filozofom, kako film i glazba, tako i šport. „So what!“

Knjiga o nogometu „filozofija nogometa“

Javna vam je ljubav – nogomet. Zaljubljenik ste u igru, ali i oštar kritičar kad igra ne ide onak kak' vi očekujete. Tu svoju ljubav omotali ste knjigom. Ima li u knjizi i formula kako igrače „privesti“ dobroj gledljivoj igri. Ili o filozofiji faktora sreće u nogaču?

Sve o tome rekli su puno pametniji od mene. Ljudi poput genijalnih svjetskih trenera koji su nogomet učinili onime što danas jest u strateškom i taktičkom smislu. Zatim ljudi poput M. Gabrijelića u knjigama i predavanjima ili T. Ivića na terenu, itd. Na koncu, ja sam samo pokušao sažeti zašto sam volio nogomet i to u spomenutoj knjizi „Filozofija nogometa“ (2012). Da sažmem, lažnjak je srž driblinga i nogomet u malom, a njegov predložak u velikom je lažnjak koji jedna momčad izvodi protiv druge. To je temeljni uzorak igre. On pokazuje prije svega ljepotu igre u velikom i malom. Ako to nije o jogo bonito, onda me ne zanima. Nakon ljepote dolaze ostala svojstva nogometne igre i tako se dobiva mreža odnosa, fina morfologija vrlo komplicirane, a ujedno jednostavne djelatnosti, ne zaboravimo „igre“. Danas, je u prvom planu pojava nogometa koja okružuje i guši igru. Sve je važnije od igre. Cijena, reklame, frizure, kopačke, sponzori, farmaceutska industrija, itd. Čak su i ne previše vrli športski novinari podlegli tome. Njima je još i oprostivo jer mnogi od njih nemaju ozbiljnog športskog iskustva na tuzemnoj i međunarodnoj razini, a još manje teorijskog znanja o športu, ali da tako nešto nemaju tuzemni treneri koji su to postali na „vikend-janjetina-tečajevima“ poražavajuće je. Reprezentacija RH svakako ima najmanje 11 igrača koji su poredbeno među najboljima na svijetu, od vratara preko veznih do napadača, a nasuprot tome, iako RH ima reprezentaciju, tj. vrstu koju je netko izabrao, ipak nema čak niti prvu momčad koja ima svoju prepoznatljivu igru. Nema čak niti tragove takve igre. I tako već 27 godina. Rezultat treba biti učinak prije svega lijepe, a zatim i uigrane i smislene igre. Svi sve znaju, ali poanta s uigranošću je u tome da to neka momčad može, a suparnik ne. Toga kod nas nije bilo, nema, a ne čini se kako će biti u budućnosti. Žalosno je ali istinito da je više lijepe igre u prvim afričkim ligama ili drugim i trećim južnoameričkim, nego u svim europskim zajedno. Kad se tamo od gola do gola čak i ako je bez zgoditka izvede predivna akcija s izvrsnim promjenama ritma i tempa, ljepotom individualnih minijatura vezenih igrača i ubojitošću napadača još uvijek tribine ustaju i aplaudiraju. Mi ovdje nemamo čemu aplaudirati. Nekad su i najveći antitalenti za šport, ljudi poput mene koji su završili kao veslači dvojca bez kormilara ili osmerca, znali što znači i urlali s tribina „Daj široko!“, „Prebaci stranu!“, „Sad krilu u for!“, „Daj dijagonalu nazad na drugu!“, „Spusti na volej!“ itd. Danas to više ne znaju čak niti treneri koji su si umislili da su menadžeri, a nesposobni su upravljati čak i vlastitom dnevnom sobom, pa čak niti služeći vlastitoj dnevnoj sobi. Stoga, predlažem minutu šutnje. (Vama pak zahvaljujem na prilici da kažem ponešto od onoga što ne mislim i prešutim sve od onoga što ionako ne mogu reći, jer „Kad bi lav mogao govoriti, mi ga ne bismo mogli razumjeti“ kako je pisao Wittgenstein) i jer jedino što nam preostaje jest „sanjati beskrajno, ni o čemu“ (Beckett), jer „sve je bio samo predivan san“.

Razgovarao: Antun Drndelić
fotografije: Kristijan Krkač

P. S. Zahvaljujem FB prijatelju K.K. na razgovoru. Već kod pripreme u očekivanom linijskom letu razgovor je izazvao laganu vrtoglavicu. Let je, međutim, bio u sportskom zrakoplovu, dvosjedu, sa svim elementima akrobatske vožnje i potrajao je poduže uz induciran vertigo.

 

Sub, 16-12-2017, 06:16:22

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0070_Desnic.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).