Razgovor s Borislavom Ristićem, kolumnistom „Večernjeg lista“

Ovih dana burno je u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Katalonski parlament proglasio je neovisnost te pokrajine, dok je službeni Madrid aktivirao čl. 155. Ustava prema kojemu se sve moći autonomne vlasti izravno prenose na središnju vlast u Madridu. Kako komentirate događanja u Kataloniji?

Sve što se događalo oko katalonskog referenduma prije ima jeftin i pomalo tragikomičan KatalonijaNema tu karizme, ni vizije, pa ni tragike. Samo tragikomedija dostojna žaljenja, koju se jako teško ili uopće ne može uspoređivati s borbom za hrvatsku neovisnost, kako je to kod nas ovih dana u modi. Zamislimo što bi bilo s hrvatskom neovisnošću da je Tuđman u lipnju ‘91. pobjegao u egzil poput ovog “Puž-demona”? Ili, što bi bilo da su hrvatski branitelji rekli da ne žele gubiti glavu zbog države, kao što to naokolo govore katalonski borci za neovisnost?ukus španjolskih telenovela, nego ozbiljne političke drame. Sitni politikanti i neodgovorni radikali dočepali su se ideje stvaranja nacionalne države radi ostvarenja kratkoročnih političkih ciljeva, pa ne čudi da se sve na kraju polako Borislav Ristic4pretvara u teško probavljivu sapunicu sa sudskim epilogom. Stoga čitava ta priča prije daje negativan primjer o tome kako se država ne pravi, nego što bi predstavljala jednu uspješnu priču.

Ispalo je tako da su katalonski lideri htjeli preskočiti vlastitu sjenu, pa su tresnuli o zemlju. Ne samo da time nisu ništa dobili, nego su doveli u pitanje i do sada teško stečenu autonomiju te regije. “Nacija je svakodnevni plebiscit”, govorio je Renan. Nacionalnu državu ne gradite s 40-45% podrške i natezanjem većine. Oko samopotvrđivanja neke nacije nema dvojbi, tu se ne radi o postotcima, već o aklamaciji. Nacija je odgovor, a ne dvojba, to je temelj. Toga u PuidgemontKataloniji nije bilo, jer vidimo da je to pitanje podijelilo njihove ljude, umjesto da ih ujedini. Dakle, u Kataloniji, kako vidimo, još uvijek ne postoji temeljni preduvjet za stvaranje nacionalne države, pa je sve i okončano ovako traljavo.

Zato je sve oko katalonske neovisnosti i imalo obilježja politikantstva i polovičnosti, a ne državništva i odlučnosti. Puigdemont je svojim “odlučnim možda” okrunio rezultate referenduma koi je raspisao, pa je proglasio neovisnost, ali s odgodom. Potom je istom polovičnošću reagirao na zatjev Madrida da se izjasni je li proglasio neovisnost ili nije, pa je prvo mislio odustati od svega i raspisati nove izbore, da bi se pod pritiskom koalicijskih partnera i mogućeg gubitka fotelje na izborima, ipak predomislio i na kraju proglasio neovisnost. Potom je malo pobjegao u Belgiju u egzil, pa sada vidimo da, nakon što je sud bjeguncima zaprijetio zaplijenom imovine, razmišlja da se svejedno vrati i pojavi pred sudom.

Nema tu karizme, ni vizije, pa ni tragike. Samo tragikomedija dostojna žaljenja, koju se jako teško ili uopće ne Katalonijamože uspoređivati s borbom za hrvatsku neovisnost, kako je to kod nas ovih dana u modi. Što bi bilo s hrvatskom neovisnošću da je Tuđman u lipnju ‘91. pobjegao u egzil poput ovog “Puž-demona”? Ili, što bi bilo da su hrvatski branitelji rekli da ne žele gubiti glavu zbog države, kao što to naokolo govore katalonski borci za neovisnost?

Državu je lako proglasiti, ali to treba obraniti. Na tom se referendumu odlučuje o naciji i državi. Na taj referendum Katalonci očito nisu izašli. Umjesto toga počeli su se prepirati koji je od mnogobrojnih identiteta koje imaju (katalonski, španjolski, europski...) onaj pravi i njihov, jesu li nacija, regionalni ili pak nadnacionalnalni identitet, ili sve to skupa... A to je već tržnica, a ne agora na kojoj prebiva duh jedne nacije.

Ideologiju globalizma valja razlikovati od procesa globalizacije

Unatoč globalističkoj ideologiji i proklamiranim integracijama najrazličitijih vrsta očigledno je kako se svijet i Europa i dalje nacionalno individualiziraju i kako rastu separatističke tendencije unutar mnogih država. Kako gledate na taj paradoks?

Kada govorimo o globalizaciji tu treba napraviti dodatno diferenciranje. U izvjesnoj mjeri, globalizacija je nužna i nijedno društvo ne može se suprotstaviti toj dinamici. Pitanje se stoga ne može oštro postaviti - globalizacija da ili Globalizacijane, već to pitanje prije trebamo formulirati onako kako ga je formulirao njemački filozof Rüdiger Safranski: koliko globalizacije možemo podnijeti?

Svijet teži izvjesnom grupiranju, to je prirodan proces, samo što se to grupiranje odvija uglavnom na regionalnoj razini. U tom smislu je regionalizam limit globalizacije. To su procesi putem kojih nastaju i nacije, kao neka vrsta prirodnog okvira razvoja jednog društva. Na taj način komuniciraju i nacije s bliskim kulturnim naslijeđem, razvijaju gospodarsku suradnju, stupaju u saveze i slično. U svakom slučaju, nacionalna država se pokazala kao prirodno polazište od kojeg treba krenuti kada govorimo o globalizaciji. U odnosu na nju treba definirati podnošljivost procesa globalizacije.

Problem nastaje kada od jedne spontane i prirodne stvari, kao što je interakcija kultura sa sličnim kulturnim naslijeđem, otrgnemo od te njezine prirodne, evolutivne biti, i od globalizacije pokušamo napraviti ProblemProblem nastaje kada od jedne spontane i prirodne stvari, kao što je interakcija kultura sa sličnim kulturnim naslijeđem, otrgnemo od te njezine prirodne, evolutivne biti, i od globalizacije pokušamo napraviti ideologiju koja ne priznaje ove evolucionističke limite. Tako nastaje je ideologija globalizma, koju treba razlikovati od globalizacije. Ta ideologija je danas naročito zastupljena u Europi (i njezinim derivatima preko Atlantika i na južnom Pacifiku), koja svoju ideološku bit pokazuje u suludoj ambiciji da integrira čitave kontinente.ideologiju koja ne priznaje ove evolucionističke limite. Tako nastaje je ideologija globalizma, koju treba razlikovati od globalizacije. Ta ideologija je danas naročito zastupljena u Europi (i njezinim derivatima preko Atlantika i na južnom Pacifiku), koja svoju ideološku bit pokazuje u suludoj ambiciji da integrira čitave kontinente.

To je globalizacija koju nijedna nacionalna kultura ne može podnijeti. Posljedica takvog ideološkog pristupa Crnoglobalizaciji nije obogaćivanje nacionalnih kultura kroz interakciju s drugim, sličnim kulturama, već njezino samoporicanje i zamjenjivanje potpuno drukčijim, nesumjerljivim kulturnim modelima. Otuda je ideologija globalizma prirodni neprijatelj nacionalnih kultura, identiteta i nacionalne države kao njezinog političkog izraza. Takav globalizam danas predstavlja neku vrstu metastaziranog boljševizma.

Kao reakcija na ova ideološka pretjerivanja i destruktivne procese koje je pokrenula ideologija globalizma javljaju se na Zapadu politički pokreti koji žele zaustaviti tu struju. Tako imamo u Americi Trumpa, u Europi desne populističke pokrete, koji predstavljaju pobunu ljudi odozdo protiv sulude samodestruktivne politike njihovih elita. Čak je teško ideološki odrediti profil ovih pokreta, jer je njihov cilj prije svega konzervativan, restauratorski - oni samo žele nabujalu rijeku vratiti u korito, kako nas poplava ne bi sve odnijela dovraga. Simptomatično je da svi oni prepoznaju nacionalnu državu kao to prirodno korito i žele ojačati njezine institucije, poput demokracije, kapitalizma i vladavine prava, koje su ih donedavno sasvim dobro služile.

Separatizam unutar nacionalnih država i jačanje regionalnih identiteta koje spominjete, ja vidim kao dio ovog napada ideologije globalizma na instituciju nacionalne države. Ti subnacionalni identiteti, međutim, nisu stvarno EUjaki; to su slabi identiteti, ako mogu tako reći, bar slabi u političkom smislu. Europska unija naročito potiče jačanje tih regionalnih identiteta, jer njihove elite, koje Europsku uniju vide kao jedan veliki eksperiment globalizma ne žele jake nacionalne države kao svoje protivnike, već slabe regionalne identitete, koje je puno lakše utopiti u nadnacionalni europski politički okvir. Regionalizam i afirmacija subnacionalnih identiteta je tu, dakle, samo sredstvo borbe protiv nacionalne države, a ne cilj koji bi trebao biti okrunjen stvaranjem puno novih, manjih država ili čak mikrodržava.

Europi se, dakle, prerano dogodila Katalonija, jer još nije dovoljno ojačala, a institucije španjolske nacionalne države su još jake. Plus im Španjolska treba za ostvarivanje te reforme topljenja nacionalnih državu u europsko bezoblično anacionalno mnoštvo - takozvana Europa više brzina. Uz to, sve se događa u osvit britanskoga izlaska iz Europske unije. Prava nezgodacija! Netko podrugljiv bi rekao kako ovaj katalonski kratki izlet u neovisnost ponajviše zabavlja Britance, koji napuštaju EU, a ni Rusi ne gube priliku da se pozovu na obranu demokratskih principa.

Nedavno je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović posjetila Rusiju. Kako ocjenjujete taj posjet? Što on može donijeti Hrvatskoj na vanjskopolitičkom planu?

Cilj je svake suverenističke politike razgovarati sa svima u cilju eventualnog pronalaženja zajedničkog interesa, a Hrvatska RusijaProaktivnoVoditi proaktivnu politiku i razgovarati uvijek je dobro, i uvijek je to bolje raditi direktno nego preko posrednika. Ako to ne radite izlažete se mogućnosti da vam se neke stvari prebiju preko leđa kao rezultat dogovora u kojima niste imali prilike sudjelovati ili ste se iz njih sami isključili. Proaktivna politika u tim smislu je jako korisna, naročito kada se radi o tako visokoj razini.jednu tako veliku i utjecajnu zemlju poput Rusije se ne može ignorirati. Voditi proaktivnu politiku i razgovarati uvijek je dobro, i uvijek je to bolje raditi direktno nego preko posrednika. Ako to ne radite izlažete se mogućnosti da vam se neke stvari prebiju preko leđa kao rezultat dogovora u kojima niste imali prilike sudjelovati ili ste se iz njih sami isključili. Proaktivna politika u tim smislu je jako korisna, naročito kada se radi o tako visokoj razini.

Iz ovog posjeta predsjednice Grabar Kitarović vidjeli smo da je taj zajednički interes pronađen oko Bosne i Hercegovine i rješavanja pitanja zagađenja u Bosanskom Brodu. Mogli smo vidjeti kako je Putin pokušao odigrati i sa Sberbankom, nudeći svoje dobre usluge i oko rješavanja spora oko Agrokora, pokušavajući glumiti dobrog policajca. Tu su i još neke inicijative s kojima se predsjednik Putin pokušao otvoriti prema nama. U tom smislu se može reći da je ovaj posjet bio uspješan. No uvijek treba imati na umu da veliki zovu male za svoj stol uvijek je po srijedi i neki veći interes, pa tu treba dobro izvagati što je od toga i nama u interesu.

Ali, o tim izazovima i aktualnoj ruskoj ofenzivi na Hrvatsku pokušat ću reći nešto više u svojoj subotnjoj kolumni.

Za nas je geopolitička agenda izgradnja LNG terminala na Krku

Najznačajniji projekt predsjednice države na području vanjske politike svakako predstavlja projekt „Tri mora“, koji bi snažnije politički, ekonomski i kulturno povezao države između Baltika, Jadrana i Crnog mora. Koliko je realno ostvarenje toga geopolitičkog projekta?

Geopolitika je za nas u zadnje vrijeme prije svega energetika. U tom smislu ja gledam i na ovu Inicijativu triju GeopolitikaTri moraVeliki problem za te zemlje je suradnja Rusije i Njemačke na izgradnji Sjevernog toka 2, koji treba nahraniti plinom moćnu njemačku industriju, gladnu ruskih energenata. Njemačka kao monopolist na distribuciju ruskog plina na bogatom europskom tržištu postaje supersila. Otuda se istok i jugoistok Europe našao u raljama ove rusko-njemačke suradnje, pa se ova Inicijativa pokazuje kao savezništvo iz nužde, kako bi se pokušalo oduprijeti ovim moćnim utjecajima i pokušati izgraditi sustav vlastite energetske neovisnosti.mora. Upustiti se u geopolitiku, bar za male nacije poput naše, uglavnom znači pokušati se izboriti za neku vrstu energetske neovisnosti kako ne bismo bili odveć lakim plijenom u igrama velikih. Znamo da je glavni geopolitički izazov za Europu njezina velika ovisnost o ruskome plinu. To naročito vrijedi za zemlje nekadašnje Istočne Europe.

Veliki problem za te zemlje je suradnja Rusije i Njemačke na izgradnji Sjevernog toka 2, koji treba nahraniti plinom moćnu njemačku industriju, gladnu ruskih energenata. Njemačka kao monopolist na distribuciju ruskog plina na bogatom europskom tržištu postaje supersila. Otuda se istok i jugoistok Europe našao u raljama ove rusko-njemačke suradnje, pa se ova tri moraInicijativa pokazuje kao savezništvo iz nužde, kako bi se pokušalo oduprijeti ovim moćnim utjecajima i pokušati izgraditi sustav vlastite energetske neovisnosti.

Prava je sreća da je toj Inicijativi svoju snažnu podršku nedavno dao predsjednik Trump, istovremeno uvodeći sankcije tvrtkama koje rade na izgradnji Sjevernog toka 2. Mali uvijek trebaju podršku velikih da bi sačuvale svoj komadić raja, a ovaj put se interes Trumpove Amerike i zemalja okupljenih oko inicijative “Triju mora” na zgodan način poklapaju. Za nas je, otuda, ključna geopolitička agenda izgradnja LNG terminala na Krku, s kojim se i predugo oteže, ne samo zbog ruskih utjecaja, već, kako vidimo, i pod pritiskom Njemačke. Odgovornost je naših političkih elita da se odupru tim utjecajima i založe se za afirmaciju hrvatskog nacionalnog interesa, a njezin preduvjet je, svakako, energetska neovisnost Hrvatske.

„Duboka država“

O dosadašnjem mandatu Donalda Trumpa postoje najrazličitija mišljenja. Kad je u pitanju ostvarivanje predizbornih obećanja američki predsjednik možda i najveću oporbu ima u svojim redovima, tj. u Bijeloj kući i u onome što se kolokvijalno naziva „dubokom državom“. Hoće li se Trump uspjeti odhrvati „dubokoj državi“ i ostvariti postavljene ciljeve?

U Americi nema “duboke države” poput, primjerice, u Turskoj, koja bi mogla izvršiti državni udar ili nešto slično. Niti Trumpje, pak, tu po srijedi ono što mi ovdje nazivamo ostacima udbaških struktura, koje i danas imaju utjecaj na ekonomski i politički život zemlje. Amerika, ipak, nije orijentalna despocija pod tankim velom demokracije i parlamentarizma, niti nelustrirana posttranzicijska zemlja, već zemlja s najtrajnijim i najsolidnijim demokratskim institucijama na svijetu.

Kada Amerikanci i Trump govore o “dubokoj državi”, tu prije svega misli na ostatke Obaminih ljudi u administraciji, povezanih s medijima, koji ga ne mogu podnijeti i pokušavaju raditi opstrukciju nekih njegovih odluka, s manje ili više uspjeha. Tu eventualno možemo ubrojiti i neke republikanske senatore, ali to nije “duboka država”, jer se to Obamasve odvija kroz institucije i procedurama. Jedina “duboka država” danas u Americi su ljudi okupljeni oko bivšeg predsjednika Obame, koji je odlučio napraviti presedan i ostao aktivan u politici i nakon isteka mandata. Ovih dana upravo prisustvujemo jednom od njegovih pokušaja “revivala”.

To što, pak, Obama mora prekršiti tradiciju političke neaktivnosti bivših predsjednika, pa bi slično Josipoviću i Mesiću kod nas, htio ostati aktivan na javnoj sceni i nakon prestanka mandata, prije govori o krizi i slabosti Demokratske stranke i njegove pozicije, nego što bi bila opasnost za Trumpa. Trump, kako vidimo, vrlo vješto koristi te njihove napade kako bi ih okrenuo protiv njih samih. Evo, jučer je krenuo unutarstranački obračun unutar DNC-ja, gdje se sav teret poraza i krize kroz koju prolazi američka ljevica želi prebaciti na poraženu Hillary Clinton. “Duboka država” je, dakle, počela sama gristi svoj rep. Američka ljevica danas je u rasulu, sličnom onome kakvo vidimo kod hrvatske ljevice i SDP-a. Sa takvima ni Plenković nema problema izaći na kraj, a ne majstor poput Trumpa.

Kriza u Agrokoru ovih tjedana doživljava svoj vrhunac, a u čitav spor oko tog koncerna uključeni su i interesi mnogih vanjskih igrača, od američkih strvinarskih fondova do ruske Sberbanke. Koliko predviđate rasplet situacije oko Agrokora?

Oko Agrokora je jako puno toga već rečeno, možda i previše, jer tu ima više šumova i spinova, nego trezvene analize i stvar se izvrtila toliko puta da se čini da je suština ove prevare dovedena do neprepoznavanja, da se poslužim riječima pjesnika. Ti šumovi govore da Plenkovićeva vlada i nije na visini zadatka kada je riječ o vođenju Agrokorhibridnog rata, što je vještina kojom se premijer rado hvali. Tu bi im svakako dobro došlo ako bi otpustili svoje PR stručnjake i zaposlili nekoga tko zna taj posao. Osim, naravno, ako tu PR strategiju ne koncipira sam premijer.

Glavna stvar oko Agrokora je da dugovi koje je odbjegli PopulizamKakvi su to populisti kod nas koji svoj populizam grade na priči koja drži ljestve onome tko želi da narod plati dugove koje im je ostao kratak Todorić? Doista je to čudna situacija da su se naši mediji i oporba našli na istoj strani s Todorićem i Grefom a protiv vlastite države i naroda. Političko sljepilo tzv. elita na kraju dođe narodu na naplatu. Nismo li imali istovjetnu situaciju oko arbitraže s Mol-om, kada su javnost i oporba nagodbu nazivali izdajom?tajkun Ivica Todorić, kako se on to ciljano izrazio, “ostavio hrvatskoj državi”, ne plate porezni obveznici. To je cilj, kako možemo iz dosadašnjeg pozicioniranja i razvoja situacije vidjeti, samog Ivice Todorića i najvećeg vjerovnika, ruske Sberbanke, koja je jedina od velikih vjerovnika odbila ući u famozni roll up model, te je odlučila svoja potraživanja tražiti tužbom pred međunarodnim sudovima. Pa sad žele cijeli iznos naplatiti od onih koji para nemaju, ali se u njihovo ime uvijek možete zadužiti, a to su hrvatski porezni obveznici.

Kada to imamo u vidu, onda djeluje pomalo smiješno halabuka koja se populistički nadigla u medijima i kod Upitnikoporbe, gdje se uporno napada jedan fond rizičnog kapitala i govori o nekakvoj prevari i šteti koju je Vlada nanijela ovoj ruskoj banci, čime se upravo stvara privid da su tu Rusi doista izigrani od hrvatske države i gradi argumentacija za rusku tužbu, da se čovjek mora pitati rade li to ovi ljudi svjesno ili su samo naivni? Pogledajte samo Most, koji je promijenio svoju poziciju povodom Agrokora nekoliko puta - od izglasavanja lex Agrokora, do tvrdnje da Vlada štiti Todorića, da bi sada išli s ovom pričom o tome kako je Vlada išla na ruku američkom Knightheadu!

Ako je već Knighthead strvinarski fond, zašto to onda nisu i ruska VTB banka i Zagrebačka banka, koje drže otprilike sličan udio u posljednjem zaduženju kao i Knighthead Capital Management? Zašto bi Agrokorovo zadušivanje kroz kredite bilo vrijednije od zaduživanja kroz izdavanje obveznica? Kakvi su to populisti kod nas koji svoj populizam grade na priči koja drži ljestve onome tko želi da narod plati dugove koje im je ostao kratak Todorić? Doista je to čudna situacija da su se naši mediji i oporba našli na istoj strani s Todorićem i Grefom a protiv vlastite države i naroda. Političko sljepilo tzv. elita na kraju dođe narodu na naplatu. Nismo li imali istovjetnu situaciju oko arbitraže s Mol-om, kada su javnost i oporba nagodbu nazivali izdajom?

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 20-11-2017, 03:06:04

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0054_Mirogoj_Zagreb.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).