Razgovor s Tomislavom Marijanom Bilosnićem o njegovoj 70. obljetnici života i 50. obljetnici umjetničkog djela

Poštovani gosp. Bilosniću, posljednji smo put razgovarali u veljači 2013. godine, dakle pred točno četiri godine. Kako bi ocijenili te godine na Vašem umjetničkom planu?

Mnoge sam poslove, i složene i proste, i iz nužde i iz znatiželje radio, one za koje sam bio pripravan, naučen, recimo školovan, i one za koje nisam imao prethodne podloge, i tome sam sklon i ubuduće. Samo jednu jedinu djelatnost nikad i ni pod kakvim uvjetima ne bih prihvatio, biti sudac, suditi o bilo čemu i bilo kome, a ponajmanje o sebi. Na tom planu nerado se upuštam i u ocjenjivanje svojih ili tuđih planova, nakana, putova, i konačno ostvarenih djela. Većega sudca od vremena nema, no ako je vrijeme povijest, i to se vrlo često ponavlja kao i svaka glupost.

Dopustite zato da samo nabrojim što se ipak dogodilo u ove protekle četiri godine. Od poezije objelodanio sam sljedeće zbirke pjesama „Duhovi sa zadarskog Foruma“ (pjesnička proza), „Odisej“ i „Vrt“ . U Španjolskoj, u Salamanci, najstarijem sveučilišnom gradu na svijetu, nakladničke kuće Verbum iz Madrida i Trilce iz Salamance, u prijevodu naše poznate hispanistice Željke Lovrenčić objavili su moga „Tigra“ pod naslovom „El Tigre“, kojemu je predgovor napisao urednik knjige Alfredo Pérez Alencart, peruansko-španjolski pjesnik, profesor na Sveučilištu u Salamanci, član Akademije Kastille i Leóna. Tigra je oslikao sveučilišni profesor, akademski slikar Miguel Elías. „Tigar“ je u međuvremenu objavljen i predstavljen i u Bukureštu u Rumunjskoj, u dvojezičnom izdanju španjolsko-rumunjski pod naslovom „El Tigre / Tigrul“, a o njemu su pisali rumunjski pjesnici i kritičari Danijel Dradomirescu i Tatiana Radulescu. O Tigru je u Sjedinjenim Državama Amerike pisao dr. John Taylor, u Venezueli akademik, sveučilišni profesor Enrique Veloria Vera. „Tigra“ je na portugalski preveo glasoviti portugalski pjesnik Antonio Salvado, poklanjajući mi prijevod u rukopisu. Dakle tijekom 2016. godine „Tigar“ je naišao na vrlo uspješnu svjetsku recepciju, pa je tako o ovoj mojoj zbirci, uz navedeno, govoreno i pisano i u Austriji, Čileu, Kolumbiji, Kubi, Albaniji i Portugalu.

Dalje, u Sloveniji, u Ljubljani, u izdanju Družine, a u prijevodu i s pogovorom pjesnika, dr. sc. Brane Senegačnika, tiskan je i svečano predstavljen prijevod moje zbirke „Molitve“ za koju sam dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević. Od haiku u međuvremenu objavio sam na hrvatskom i engleskom „Osamljeno drvo / A Lonely Tree“, koje je u Tirani, u Albaniji, objavljeno pod naslovom „Druri Vetmitar“ u izdanju albanskog tjednika „Nacional“ i prijevodu Mustafe Spahiu. Od putopisa u protekle četiri godine tiskane su tri knjige putopisa, koliko sam dobio i prvih nagrada za hrvatski književni putopis u Loboru. To su knjige „Mediteranski putopis“, „Put u Europu“ i „Put u Kotare“. Od publicistike spomenuo bih „Spomenicu 2012“., posvećena mojoj 45. godišnjici umjetničkog djelovanja, te ovih dana tiskanu knjigu kolumni „I korov i kukolj“.

Nastavio sam i pisanje povjesnica, u koautorstvu s dr. sc. Igorom Šipićem objavio sam dvije nesvakidašnje studije „Ahilej u virovima Vrtoloma“ i „Tajna Apolonova tronošca“. Nisam prestao ni pisati knjige iz svoga serijala poznatog pod naslovom „Kroz Ravne kotare i Bukovicu“, u kojemu je do sad tiskano dvadeset i šest tomova s preko dvanaest tisuća knjižnih stranica. Posljednje knjige povjesnica su dvije knjige s naslovom „Privlaka1“ i „Privlaka 2“, s više od 800 stranica, knjiga „Stankovci1“, te „Vinkovo u Stankovcima 2“.

Isto tako o meni su knjige ogleda, prikaza i recenzija, promišljanja mojeg književnog djela, kao i umjetničkog portreta u cjelini, napisali Davor Šalat „U tigrovoj kući“, Fabijan Lovrić „Vitez zlatnog runa“, Sanja Knežević „Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva“ (Biblioteka Razotkrivanja, Naklada Ljevak), Božica Zoko „U snu snova“, Mato Nedić „Vrtlar riječi“, i Igor Šipić „Vulkan na sudbini života“.

Glede likovnosti, slikarstva i fotografije, također nisam mirovao, imao više izložbi. Od našeg posljednjeg razgovora UmjetnostDok putujem iz Zadra prema Zemuniku, tamo gdje iz mladosti pamtim plantaže vinograda, voćnjaka, povrtnjaka, danas svugdje vidim i zatičem pustoš, sve je zaraslo u draču i kupini, u korov i kukolj, bez puta i prolaza. A kad ujutro prođem gradskim ulicama i vidim koliko ih po gradu bezvoljno traži s kim će, ili tko će im platiti kavu, znam da bi samo u jednome danu sve zapušteno moglo obnoviti, opkopano, kultivirano, obnovljeno. Tako vam je i u umjetnosti, ili radiš ili ne radiš. Duh nadahnuća je stalan u prostoru i vremenu, neprestance lebdi uz nas, treba mu biti otvoren i spreman na djelo.vođenog 2013. godine dva puta izlagao sam ulja u Zadru i Zemuniku, kao i sedam izložbi fotografija u Zadru i jednu u Zemuniku. Veće izložbe sam imao u Beču, u Austriji, Szigetvaru, u Mađarskoj, povodom 450. obljetnice junačke smrti Nikole Šubića Zrinskog i Virovitici u dvorcu Pejačević.

U međuvremenu sam primio i neke nagrade, prvu nagradu DHK HB „Vlado Puljić“ u Mostaru i prvu nagradu „Fra Martin Nedić“ u Tolisi, u Bosni i Hercegovini, Nagradu „Neretvanska maslina“ u Opuzenu, počasnu diplomu na međunarodnom Mainichi haiku festivalu u Japanu, međunarodnu Zlatne plaketu za fotografiju na izložbi „Island and Sea“ i Zlatnu plaketu za slikarstvo na 2. međunarodnoj izložbi vjerskih motiva Holy Island (Sveti otok), kao i već spomenute tri prve nagrade za hrvatski književni putopis časopisa «Kaj». I konačno, prošle sam godine uvršten u dvije svjetske antologije, u antologiju “Salamanca, amor a primera vista”(Salamanca, ljubav na prvi pogled), kao jedini pjesnik van španjolskoga govornog područja, te u antologiju No resignación (Nema predaje) zajedno s Dunjom Detoni Dujmić u kojoj je zastupljeno sto trideset i šest pjesnika sa svih strana svijeta. U oba slučaje moje objavljene pjesme su u prevodu Žaljke Lovrenčić.

Sve ovo govorim, nabrajam kao puke činjenice, i držim to sad važnim kazati, iz razloga što ove informacije nećete nigdje drugdje naći, ni na kakvome mjestu ni u kojim medijima, izuzev kao vijesti na nekim portalima. Važniji je danas kakav eksces, skandal, kakav otkvačeni performans, politički bezobrazluk, nego bilo kakav ozbiljan, sustavan i promišljen rad, trud i uspjeh u tišini. Vi i sami to znate iz vlastita iskustva, vjerujem da čitate sve te puste komentare na vašem portalu, za koje bi bolje bilo da ih nema. Nije perje ptica pjevica počelo letjeti, recimo, s ekstravagantnim sabornikom Pernarom, već mnogo ranije i daleko gore. Cilj je zatrti sve što dolazi iz mira Edenskoga vrta, a najprije Adama i Evu. Ne cijeni se rad, radost, ljepota i ljubav, gotovo da se i ne spominju, to su postale riječi, simboli i pojmovi kojih se stidimo, a deklarirati ih znači biti svrstan u konzervativne, zaostale, gotovo opasne neznalice.

Dok putujem iz Zadra prema Zemuniku, tamo gdje iz mladosti pamtim plantaže vinograda, voćnjaka, povrtnjaka, danas svugdje vidim i zatičem pustoš, sve je zaraslo u draču i kupini, u korov i kukolj, bez puta i prolaza. A kad ujutro prođem gradskim ulicama i vidim koliko ih po gradu bezvoljno traži s kim će, ili tko će im platiti kavu, znam da bi samo u jednome danu sve zapušteno moglo obnoviti, opkopano, kultivirano, obnovljeno.

Tako vam je i u umjetnosti, ili radiš ili ne radiš. Duh nadahnuća je stalan u prostoru i vremenu, neprestance lebdi uz nas, treba mu biti otvoren i spreman na djelo.

Ove godine obilježavate 50. obljetnicu umjetničkog rada?

Ustrajati u nečemu godinama, pa i onda kad, kao što je već povijesno slučaj u hrvatskim prilikama, a da za to nemate bilo kakve potpore, izuzev što sami sebe često dovodite u egzistencijalne probleme, ipak držim ne samo upornošću, tvrdoglavošću, već i vrlinom. Riječ je o osobnom putovanju kroz vrijeme, a ovakva putovanja uvijek su putovanja ka nekom dalekom i nejasnom, ali ipak konačnom kraju, pa slaviti prolaznost, s druge strane, i nije baš neka mudrost i vesela prilika. Dobro je kad obilježavajući obljetnice bar sami pred sobom osvijetlimo svoju povijest kao put i vjeru u napredak, kao putovanje kroz stalne mijene, kroz promjene u čijim motrišnim fokusima najčešće nalazimo gorčinu, sumnje, razočaranja, ali i svjetleća zrnca općeg i osobnog značaja i uspjeha. Poklanjanje pažnje pjesništvu, umjetnosti uopće, ponavljam, u našim prilikama nikad nije bilo korisno i cijenjeno utrošeno vrijeme, češće je to bilo kretanje zalutalom stazom u usamljenost, izolaciju, pa i otuđenost od svakodnevne materijalne zbilje pretvorene u jurnjavu za novcem.

Dakle, 50. obljetnica umjetničkog rada nije sama po sebi radosna priča, jer njezin glavni lik na vrhuncu slavlja osjeća se tek kao razočarani, bivši borac koji je sanjao slobodu i u slobodi čak i promjenu svijeta. No ništa od toga, svijet je tvrd za promjene, ali podesan za snove. Ali, kad romantika mine, s njome zalazi i sunce nade. Iako, vidimo, nije korisno biti pjesnikom, a počesto ni zabavno, ja se ponašam poput kakvoga starog kapetana koji se nošen strujama mora, vjetrovima i olujama, ne napušta brod već ga svake sekunde, uporno i bez prestanka, svim silama nastoji okrenuti put zamišljene sanjane luke. Vrijeme ide, ali konačnu vjeru ne gubim. I ne samo to, na tom uzburkanom i nemirnom oceanu ne prihvaćam ulogu pukog promatrača. Ako i ne znam što me vreba u mračnim dubinama vode, bar na površini nastojim biti svoj, vidjeti i oćutjeti sve što se događa, ploviti pod svojom zvijezdom, nošen vlastitim vjetrom. Na taj se način skepticizam, kroz vrijeme i djelo u njemu stvoreno, metamorfozira u potrebu iskazivanja brige, zanosa i borbe za lijepim, za suosjećanjem sa svim drugim ljudima, ostajući vjeran vjeri, siguran kako nije riječ o utopiji.

Eto, to bih mogao kazati o obljetnici koju ću na razne načine, u raznim prigodama, nimalo spektakularno, jer to ne zanima ni jednu instituciju, već intimno i osobno proslaviti ove 2017. godine, s onima sa kojima dijelim iste nade i nagnuća zajedničkim dobrima. Za one druge, koji pri svakom pokušaju djelovanja proriču krah i katastrofu, davno sam izgubio osjećaj. I to nose obljetničke godine, sjećanja koja su isto toliko i činjenice koliko i snovi, ali koje su i svojevrsni zaborav.

Nedavno je izišla Vaša 120 knjiga. Odakle tolika energija za pisanje?

U ovome slučaju počet ću s jednom prispodobom, sjećanjem na davno slično postavljeno pitanje. Naime, jednom me moj dušebrižnik, iskreno mogu reći i prijatelj, blago počivajući zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa, koji je revno pratio moj rad i to javno isticao, upitao: Tomislave, pitam se često kada sve to što radiš uopće stigneš napraviti!? Kada sam nadbiskupu odgovorio da za sve što radim, bilo na književnom, slikarskom ili novinarskom djelu, trošim tek trideset posto radnog vremena, mons. Prenđa pogledao me s nevjericom. Kako, gledajući me u čudu, ni riječju nije komentirao moj odgovor, ja sam nastavio: Nadbiskupe, ne pitate me na što trošim preostalo svoje slobodno radno vrijeme? I dalje je šutio, upit je uputio podizanjem obrva i upornim dubokim pogledom, spuštajući mi ruku na rame, da sam se osjetio kao na ispovijedi. Iskreno sam odgovorio: sedamdeset posto vremena provodim svladavajući sve moguće prepreke kako bih sebi osigurao onih trideset posto radnog vremena za slobodnu posvetu radu! Nisam tad ni slutio kako ću njegovim nenadanim odlaskom s ovoga svijeta biti primoran trošiti i devedeset posto vremena za svladavanje prepreka da bih nešto učinio.

A to što me pitate otkud mi tolika energija, jednostavno ću van odgovoriti – iz ljubavi. Volim ono što radim i radim ono Ljubavto što me pitate otkud mi tolika energija, jednostavno ću van odgovoriti – iz ljubavi. Volim ono što radim i radim ono što volim. To je moje jedino materijalno zadovoljstvo, raditi iz ljubavi, bilo da pišem knjige, slikam, ili obrađujem masline i pripravljam vino. Ljubav držim jedinim putom prema vjeri u Boga, ili ako hoćete načelom ljudskog postojanja, onim kad riječ postaje tijelo. Ništa kao ljubav ne može pružiti priliku za meditaciju, susret s intuicijom, čak i mistička nadahnuća, potrebu za lijepim, što u ovome ružnome svijetu lišenom mnogih prirodnih vrijednosti, samo po sebi vas upućuje na djelovanje, na djelo, na posvećivanje umjetnosti.što volim. To je moje jedino materijalno zadovoljstvo, raditi iz ljubavi, bilo da pišem knjige, slikam, ili obrađujem masline i pripravljam vino. Ljubav držim jedinim putom prema vjeri u Boga, ili ako hoćete načelom ljudskog postojanja, onim kad riječ postaje tijelo. Ništa kao ljubav ne može pružiti priliku za meditaciju, susret s intuicijom, čak i mistička nadahnuća, potrebu za lijepim, što u ovome ružnome svijetu lišenom mnogih prirodnih vrijednosti, samo po sebi vas upućuje na djelovanje, na djelo, na posvećivanje umjetnosti.

Tako se i potvrdila maksima koju poput kakve parole držim iznad svog radnoga stola - 30 godina mukotrpnog rada uspjeh preko noći. Odmah do toga stoje savjeti Majke Tereze, koje držim valja svakodnevno ponavljati, pa i ovom prigodom. Pođimo redom: Čovjek je nerazuman, nelogičan, sebičan. Nije važno, voli ga! Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima. Nije važno, čini dobro! Ako ostvaruješ svoje ciljeve, naići ćeš na lažne prijatelje i iskrene neprijatelje. Nije važno, ostvaruj svoje ciljeve! Dobro koje činiš, sutra će biti zaboravljeno. Nije važno, čini dobro! Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim. Nije važno, budi iskren i pošten! Ono što si godinama stvarao u času bi moglo biti razrušeno. Nije važno, stvaraj! Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći. Nije važno, pomaži im! Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima. Nije važno, daj najbolje od sebe! Ne skidam ove poruke iznad svoga stola već više od trideset godina, a pokazale su mi se najljekovitijima upravo protekle četiri godine koje spominjete, kada sam se konačno povukao iz svakodnevne zbilje, pokušavajući isključivo radom i djelom zaokružiti svoje životne, umjetničke i duhovne ciljeve.

Posljednjih godina Vaše se knjige prevode na razne jezike, a o Vašem radu pišu i brojni inozemni kulturni časopisi. Možete li nam reći nešto više o tom iskoraku izvan granica Hrvatske?

Budimo konkretni, jasni i iskreni. Kada znamo koliko se ulaže u pojedince da bi bili u svijetu prevedeni na neki jezik, to što se dogodilo s nekim mojim knjigama, poglavito sa zbirkom „Tigar“, ni meni nije posve jasno. Čudna je koincidencija da mi je prevedeno četrnaest knjiga u cijelosti na strane jezike, te da je sam „Tigar“ u cijelosti ili u izborima preveden na četrnaest jezika. Od svega toga samo je „Tigar“ u dva navrata, kada se radilo o prijevodima na engleski i španjolski jezik, sufinanciran u dijelu prijevoda od Ministarstva kulture RH. Ni jedna druga knjiga ni lipe ni od koga drugog. Ne bih se mogao pohvaliti znanjem stranih jezika da mogu po svijetu stvarati osobne kontakte, a nikad nisam bio ni u kakvoj instituciji koja bi mi u tome mogla pomoći. A s druge strane, ne samo što sam uvršten u desetak svjetskih haiku antologija, što se „Tigar“ doslovno može naći od Kine i Japana, do Amerike i Čilea, već je i veliki broj uglednih svjetskih kritičara i književnih teoretičara pisalo o mojem književnom i umjetničkom radu, tako da je to već jedna zasebna knjiga ogleda. Radim na takvom projektu, knjiga je već u završnoj fazi, a tiskat ću je kada za to pronađem sredstva.

Ovih dana izlazi iz tiska Vaša knjiga kolumni „I korov i kukolj“. O čemu možemo čitati u knjizi?

I u ovoj mojoj knjizi stoji napomena: Tiskanje knjige omogućio je autor, pa ako mi dozvolite ovdje bih i dalje citirao samoga sebe. Bolje tako, nego se ponoviti na lošiji način. Dakle: Novinsku namjenu ovih kolumni uvjetovala je njihova trenutna aktualnost, ali kolumne su pisane i s mišlju kako bi se mogle čitati i kasnije u nekom drugom vremenu, uvezane u zasebnu knjigu. Zato su ove kolumne istodobno i kratke proze, dnevnik o društvenim, političkim i kulturnim pojavama u vremenu njihova nastanka i, konačno, spomen na događaje o kojima govore. U bibliografskim napomenama na kraju knjige može se vidjeti vrijeme objave ovih kolumni, od 10. prosinca 2014. do 30. rujna 2015. godine. Sabrane u knjizi pod zajedničkim naslovom kako su i izlazile u novinama „I korov i kukolj“, objavljujem ih godinu i pol dana po njihovom izvornom nastanku. Činim to bez ikakve izmjene. Kao što u doba pisanja kolumni za „Zadarski list“ nisam bio spreman izreći ništa u što osobno nisam vjerovao, ništa izvan svojih osjećaja, stavova i uvjerenja, a što bi bilo prilagođavanje tzv. interesima redakcijske politike, tako ne mislim da bih i sad imao bilo što izmijeniti u ovim tekstovima. Uostalom, to bi bio i nečastan potez u ovakvoj vrsti tekstova. Teško onom tko mijenja svjetonazore od prilike do prilike, po potrebi i SuradnjaKao što u doba pisanja kolumni za „Zadarski list“ nisam bio spreman izreći ništa u što osobno nisam vjerovao, ništa izvan svojih osjećaja, stavova i uvjerenja, a što bi bilo prilagođavanje tzv. interesima redakcijske politike, tako ne mislim da bih i sad imao bilo što izmijeniti u ovim tekstovima. Uostalom, to bi bio i nečastan potez u ovakvoj vrsti tekstova. Teško onom tko mijenja svjetonazore od prilike do prilike, po potrebi i interesu, iako je to danas gotovo globalna pojava. Konačno to i jest razlog što mi je otkazana suradnja u novini i to u jeku predizborne kampanje.interesu, iako je to danas gotovo globalna pojava. Konačno to i jest razlog što mi je otkazana suradnja u novini i to u jeku predizborne kampanje.

Zato sam slobodan reći da sam ove kolumne, komentare i razmišljanja prije svega uputio svome narodu, ali i svome gradu Zadru, a svakako novinama koje sam u doba osnivanja, u čemu sam i osobno sudjelovao tijekom teških dana Domovinskog rata, zamišljao u duhu stavova koje sam zagovarao u ovim kolumnama, pisanim s oprezom temeljem činjenica, kloneći se svake površnosti, poglavito zla jezika, netrpeljivosti i bilo kakve diskriminacije, riječi mržnje i razdora.

Toliko. Sve ostalo rečeno je u tekstovima ove knjige.

U pripremi je i nova zbirka pjesama?

Riječ je o zbirci pjesama naslova „Sto pjesama o tijelu“. To je moja četrdeset i peta pjesnička zbirka po redu i 123 objavljena knjiga. Rukopisnu zbirku „Sto pjesama o tijelu“ zamislio sam kao kompozicijski složenu ogrlicu od točno sto pjesama posvećenih temi ljudskog tijela, slično kao što sam to učinio i s nekim svojim ranijim zbirkama kao što su „Tigar“, „Kuća“, „Ogledalo“, „Odisej“ ili „Vrt“, iz čega je očito kako mi ljudsko tijelo služi kao simbol, putem kojega se priklanjanjem jednoj određenoj temi služim kao pjesničkim eksperimentom, pa i u ovome slučaju tijelu prilazi kao vrelu simboličkih motiva i simboličkih preobraženja iz zemaljske u duhovnu kategoriju.

Konačno, ideju koju manifestiram kroz dio svoje rukopisne zbirke, mogao bih nazvati idejom povijesti ljudskog tijela – od stvaranja od gline do preobrazbe u duhovno tijelo vječnosti. Pokušao sam to nagovijestiti i formalnom razdioba zbirke na šest ciklusa - „Tijelo glave“, „I muško i žensko“, „Krv“, „Tijelo leptira“, „Noću nitko nije tijelo“ i „Tijelo Kristovo“, gdje bi spomenutih šest ciklusa trebali asocirati na šest dana stvaranja svijeta, čovjekovo vrijeme bitka na zemlji, dok je simbolični sedmi dan – dan nade u vječnu preobrazbu tijelu, u jedinstvo kako govori posljednji ciklus nazvan „Tijelo Kristovo“.

Moguće da je ovo moj najsmioniji pjesnički pothvat. Jer, prihvatiti se pjesničkog motiva ljudskoga tijela nije nimalo lak i bezopasan zadatak! Vidjet ćemo koliko sam kroz svoju temu uspio konačno provući očuđujuću poruku neprolaznosti energije tijela – ako je čovjek po svom i duhu i tijelu stvoren na sliku Božju, u zamišljenom pjesnikovu svemiru preobraženje je neminovno. A preobraženja su moja stalna pjesnička i slikarska preokupacija, mogao bih reći i stil života. To i je razlog što je moj pjesnički opus, kako se slaže kritika, „jedan od najraznolikijih poetskih opusa stvorenih u suvremenoj hrvatskoj književnosti“. Prati me to od moje prvu zbirke pjesama „Senza lina“ do posljednje priređene za tisak „Sto pjesama o tijelu“. Od 1967. do 2017. godine prošao sam faze poezije pisane po uzorima bit generacije (svojedobno mi je i pjesnički nadimak bio Bit), preko pisanja poezije po uzoru na liriku tzv. primitivnih naroda, haiku poezije, ljubavne poezije mediteranskog, prije svega antičkoga duha, poema prožetih «citiranjem» stare hrvatske književnosti, povijesti, europske mitologije pa sve do, rekao bih, granične pjesničke zbirke „Tigar“ s kojom sam krenuo u nove metafizičke predjele lirskoga jezika. I za sve to vrijeme nikada nisam pripadao ni jednoj struji ili školi, ni jednoj formalnoj ili neformalnoj grupi, stalnije nisam objavljivao ni u jednome časopisu, niti se u bilo kojoj i kakvoj prilici bilo s kime svrstavao pod kakav zajednički nazivnik. Svjesno sam ostao usamljenik s Foruma.

A slikarstvo?

Sve što vrijedi za moju poeziju, za moju književnost uopće, vrijedi i za slikarstvo. Riječ je o stalnim mijenama, preobrazbama, metamorfozama, ali uvijek i stalno s konačnim ciljem, kako bi književni kritičar Davor Šalat kazao da bi se „umnažao unutar sebe, a ipak ostao jedinstven“. To i je dugo godina bio vrlo teški problem za kritiku kako definirati cjelokupnost mog umjetničkog djela. Jednostavno, svakom svojom novom izložbom, kao i svakom svojom novom knjigom, pokušavam riješiti novi umjetnički problem, i na stilskoj i na umjetničkoj razini. Da bi bila shvaćena, ovu sam činjenicu morao sâm ponavljati desetljećima, kako zapravo nema književne vrste kojom se nisam bavio, kao što gotovo nema slikarske tehnike, uz umjetničku fotografiju, u kojoj se nisam na neki način okušao.

Likovnošću, kao i književnošću počeo sam se na svoj način baviti već u osmoškolskim klupama, kada sam i objavljivao po dječjim listovima i časopisima, najprije u „Malim novinama“ u Sarajevu. Već u srednjoškolsko doba objavljivao sam FotografijaUglavnom moji se motivi kreću od ninskih, zadarskih i iških motiva, preko ravnokotarskih i bukovačkih poratnih slika, serije o povijesnim gradinama Ravnih kotara, do karnevalskih ludovanja i urbanoga života. U najtežim uvjetima života tijekom Domovinskog rata, kada sam ustrojio Samostalni vod kulturnih djelatnika Zadra, uspio sam urediti i fotomonografiju „Zadar Anno Domini 1991“, prvu monografiju u Hrvatskoj o ratnim stradanjima, a koju je likovno opremio akademski slikar Igor Gluić, i za koju smo dobili prvu nagradu „Promo“.pjesme i crteže u više novina i revija, ponajviše u „Poletu“. U studentskim danima najviše sam se bavio crtežom i karikaturom, jednostavno za neku drugu likovnu tehniku nije bilo novca. Već na početku svoje likovne karijere dobio sam treću nagradu za karikaturu na području bivše Jugoslavije, za temu „Skakaonica“.

Kasnije sam se najprije okušao u tehnici monotipija, dok zreliju moju slikarsku fazu karakterizira rad u suhom pastelu, kada je nastao cijeli niz pejzažnih i cvjetnih motiva sjedinjenih u ciklusima „Mediteranski pastel“ i „Cvijeće ravnokotarskih vila“. Po završetku Domovinskog rata, dakle početkom ovoga stoljeća otpočeo sam s više svojih likovnih ciklusa u tehnici ulja na kartonu, kao što su ciklusi „Pollockova svjetlost“ i „Duhovi sa zadarskog foruma“, za koje će kritika reći kako predstavljaju „avangardni, apsolutno novi preokret moga slikarskog izraza“ u kojemu sam „ogolio svoju vlastitu umjetničku bit“ tako da bi se poetika mog „umjetničkog stvaralaštva doista dala sažeti u rečenicama Ive Šimata Banova kojima zaključuje zapažanje o mojim „Duhovima...“ – „I u ovome kao i u svemu, mlakost je za Bilosnića bila i ostala najvećom ljudskom slabošću. Ništa bez strasti. Ništa bez ludosti.“ Ja bih dodao, ništa bez ljubavi.

Što se fotografije tiče, najprije sam svoje fotografije objavljivao u novinama, časopisima, revijama, knjigama kao i na prospektima, plakatima i razglednicama. Snimio sam desetke tisuća fotografija i rasuo ih posvud uokolo. Tek kasnije, počeo sam nastupati na grupnim i samostalnim izložbama kada se pokazala moja fotografska tematska raznolikost, slična onoj u književnosti i slikarstvu. Uglavnom moji se motivi kreću od ninskih, zadarskih i iških motiva, preko ravnokotarskih i bukovačkih poratnih slika, serije o povijesnim gradinama Ravnih kotara, do karnevalskih ludovanja i urbanoga života. U najtežim uvjetima života tijekom Domovinskog rata, kada sam ustrojio Samostalni vod kulturnih djelatnika Zadra, uspio sam urediti i fotomonografiju „Zadar Anno Domini 1991“, prvu monografiju u Hrvatskoj o ratnim stradanjima, a koju je likovno opremio akademski slikar Igor Gluić, i za koju smo dobili prvu nagradu „Promo“.

Kako gledate na političku situaciju u Hrvatskoj? I koja su Vaša očekivanja kad je u pitanju odnos politike prema kulturi?

Kada se otvore Arhivi vezani za bivšu državu, kada se bar djelomično sazna o svemu što se tajno zbivalo u bivšoj Jugoslaviji, mislim da ćemo početi s vlastitom političkom situacijom u Hrvatskoj. Dotle, ovo je sve plagijat! Znam da su u međuvremenu mnogi dokumenti falsificirani, mnogi uništeni, posebno kada se odnose na velike „ribe“, ali ipak ostat će imena onih malih osoba koje nam danas na sve strane mute veliku vodu neovisne domovine. Nije samo da arhivska građa u Zagrebu mora biti dostupna svima, već i ona u Beogradu, i drugim središtima bivše Jugoslavije, jer nije sve u Zagrebu, trag zloguke zvijezde repatice bio je umrežen, i to je, bar povjesničarima, jedina nada da tragove zvijeri neće prekriti lanjski snijeg.

Kako u hrvatskim prilikama nije bilo lustracije, ovo sučeljavanje može biti još bolnije, i s još više posljedica nego li do Kulturašto se tiče odnosa politike prema kulturi, dovoljno je vidjeti da ni jedna politička stranka ne ističe baš ni jednog umjetnika, znanstvenika, stvaratelja, duhovnika, ili sličnoga čovjeka. Naša ministrica kulture nije se udostojila poslati brzojav sućuti povodom smrti književnika Joje Ricova, a šalje ih u svakim drugim prilikama, i ja joj na tome čestitam. Ali, Ricov je pod svim totalitarnim režimima, i fašističkim i komunističkim robijao za Hrvatsku, mora li zato i mrtav biti kriv. Što se mene osobno tiče, od politike i političke kulture ne očekujem ništa, već godinama moje knjige ne otkupljuju, izdanja mojih djela ne stimuliraju, a upravo te knjige koje su oni odbili prevedene su u svijetu, dobile su međunarodne nagrade, o njima je pisano, u nekim slučajevima čak predstavljaju i hrvatsku književnost.sad, jer će se lako vidjeti, što sam osjetio i na svojoj koži, kako su neki glasni „slobodari“ bili na stalnoj vezi s određenim službama, pa su to i danas. Saznat ćemo konačno kako su neki i iz zatvora mogli odlučivati o sudbini onih koji su navodno slobodno živjeli. Međutim, konačne pravde neće biti, ne može se vratiti proživljeno.

A što se tiče odnosa politike prema kulturi, dovoljno je vidjeti da ni jedna politička stranka ne ističe baš ni jednog umjetnika, znanstvenika, stvaratelja, duhovnika, ili sličnoga čovjeka. Naša ministrica kulture nije se udostojila poslati brzojav sućuti povodom smrti književnika Joje Ricova, a šalje ih u svakim drugim prilikama, i ja joj na tome čestitam. Ali, Ricov je pod svim totalitarnim režimima, i fašističkim i komunističkim robijao za Hrvatsku, mora li zato i mrtav biti kriv. Što se mene osobno tiče, od politike i političke kulture ne očekujem ništa, već godinama moje knjige ne otkupljuju, izdanja mojih djela ne stimuliraju, a upravo te knjige koje su oni odbili prevedene su u svijetu, dobile su međunarodne nagrade, o njima je pisano, u nekim slučajevima čak predstavljaju i hrvatsku književnost. Već je kazano, o zbirci pjesama „Tigar“ pisalo je više svjetskih kritičara, a kao primjer hrvatskog pjesništva navedena je u knjizi „A Little Tour through European Poetry / Malo putovanje europskim pjesništvom“, uglednog američkog teoretičara dr. John Taylora.

Odgovarajući na vaše pitanje, zaključiti mi je kako u svakodnevnim prilikama zaboravljamo da je svijet globalan ma koliko se parcijalizirao, interesno, politički, nacionalno, ili slično, i sve što se događa na jednoj strani svijeta odjekuje na drugoj. Pogledajmo što se u našim medijima zbiva oko Donalda Trumpa. Dakle ono što se događa u Kini s velikim je utjecajem u Sjedinjenim Američkim Državama. U luku, ispod duge koja spaja recimo Kremlj i Vatikan, nalazi se i naša sudbina i nju nije moguće izbjeći.

Ako razmišljamo o osobnoj sigurnosti naših putovanja prvo što moramo pomisliti je ISIL. Ostaje nam tek onaj mali, ali vrlo značajni dio, u čemu, koliko i po kojemu možemo biti svoji. Identitet se istinski može očuvati i u kataklizmičkim situacijama, a on se svodi na pitanje osobnog dostojanstva, časti, postojanosti, duhovne veličine i uspravnosti, što se u našoj politici, bojim se zaboravlja, ili rijetko, rijetko ističe. Siguran sam da ovo što govorim većina hrvatskoga puka zna, i tako se ponaša, što nam osigurava budućnost i daje nadu. Slične smo primjere imali kroz cijelu povijest, pa ni tisuće godina nismo zaboravili svoju državnost, niti zapostavili nacionalno biće. Takve nas činjenice svrstavaju među velike narode, slične židovskom narodu.

Međutim, terorizira nas manjina tzv. boraca za ljudska prava, za koja se inače zalaže svaki normalan i zdrav čovjek, ali ne i samo njihova prava, onih koji su se nerijetko ušančili u medijske rovove i bunkere. Viču o pravima, a ne daju nam ni šapnuti riječ ljubavi, riječ razumijevanja, a kamo li jauknuti kad nas zaboli njihov udarac. Na taj se način institucionalizira teror nad pojedincima, pa i cijelom zajednicom. Jedne se sklonosti, mišljenja i osjećaji svim silama nastoje uspostaviti kao službena dogma, dok se druga mišljenja apsolutno cenzuriraju ili što je lakše i češće jednostavno prešućuju. Dijalog se davno izgubio, razgovor suprotstavljenih strana sveo se na teror uvreda, a oni koji nude pravdu spalili bi drukčije misleće na lomači. I tu nema nevinih! Doista, šegedinovski kazano svi smo odgovorni!

Zašto? Zato što je moralna pošast suvremenoga društva legalizirana laž. Društvo je u cjelini zatrpano dezinformacijama, laž stoluje u svim institucijama, u svim porama društva. Ona svim silama nastoji postati nova istina. Pogledajte komentare na portalima, bezočno se napada sve i svakoga, a da nitko ne iznosi činjenice, još manje ih dokazuje, a uza sve to krije se iza lažnih imena, pod šiframa i pseudonimima. To i zakonodavna vlast prešućuje, gotovo drži demokratskim izrazom, a ne običnom kanalizacijom! Pogledajte portale u uređenim zemljama, to je bar danas dostupno, pa nećete vidjeti ni u košmarnome snu takvih verbalnih ispada, isticanja gluposti, bahatosti, izricanja mržnje protiv drukčijih od sebe, nesuvislih ideja, govora bez misli i etike. A kod nas je to postalo sredstvo novoga rata, oružje koje munjevito mijenja svijest o moralnim, političkim, vjerskim i svakim drugim ljudskim vrijednostima u golome značenju riječi, ruši sve što je zdravo, ubija bez milosti, ukida nadu svakom čovjeku, ali i čovječanstvu.

Možemo li i u narednim godinama očekivati jednako plodno stvaralaštvo?

Nikad nisam imao više planova, nikad više ideja, ponekada dnevno pravim bilješke, projekte za više knjiga, izložbi, foto akcija, ali konačno o svemu će odlučiti onaj koji me i uputio na ovaj put. Moje tijelo i moja duša kao instrumenti su spremni, uštimani i napeti, pitanje je samo dokle će Svevišnji kao jedina glazba, jedina ljepota Svemira imati uopće potrebe svirati na tako prolaznom i trošnom instrumentu kao što je moje ljudsko biće.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.