Razgovor s dr. sc. Branimirom Vidmarovićem

Kina je pred dvije godine pretekla Indiju i postala najbrže rastuće gospodarstvo svijeta, te se sve više govori o kineskome ekonomskom čudu. Paralelno s time prirodno raste i zanimanje za ovu istočnoazijsku velesilu. Ovim razgovorom željeli bismo našim čitateljima približiti povijest, politiku i kulturu ove velike zemlje, a u tome će nam pomoći dr. sc. Branimir Vidmarović kao stručnjak za ovu problematiku.

U koje vrijeme možemo smjestiti početke kineske civilizacije i koje su njezine osnovne karakteristike?

Prije svega, zahvaljujem portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća i osobno gospodinu Davoru Dijanoviću na ponovljenom interesu za kinesku tematiku te vrlo kvalitetnim i dubokim pitanjima.

Početno pitanje je ujedno i najteže. I najduži odgovor bit će nepotpun dok će prekratak odgovor razočarati poštovanog čitatelja. Stoga ću pokušati pružiti zadovoljavajući, a opet konkretan uvid u ovaj zanimljivi problem.

Kineska civilizacija je fenomen koji neprekidno, tijekom mnogih tisuća godina postoji i prožima sve stranice kineske povijesti. Filozofija, modus razmišljanja i življenja možda su se promijenili u formi, ali ne u suštini. Suvremena Kina ima direktne spone s kineskom civilizacijom. Kina nije zemlja koja je nikla na civilizacijskom temelju, već je logičan evolucijski produžetak te civilizacije. Tako pojmovi postaju sinonimi; govoreći o kineskoj civilizaciji, govorimo zapravo o povijesti Kine i o samoj Kini.

Civilizacija je po nekoj općoj definiciji jedan stadij razvoja čovjeka i društva u kojem oboje funkcioniraju na vrlo naprednoj razini. Ali ako je civilizacija još uvijek živa, onda to stvara određene istraživačke probleme je proces unaprijeđena i razvoja aktivan. Minojsku i egipatsku civilizaciju možemo proučavati poput fosila u ledu. Kinesku ne možemo fosilizirati i veliko je pitanje koje razdoblje valja izdvojiti kao početak.

Arheološki gledano, počeci sežu u 10-8 st. pr. kr. Suvremena arheologija nam govori o razvijenoj neolitskoj kulturi Jiahu koja je živjela u razdoblju od 7-5 st. pr. Kr. Jiahu je kultivirala rižu i soju, živjela u zemunicama, proizvodila i koristila oruđe za lov i poljoprivredu, ceremonijalno sahranjivala mrtve te izrađivala flaute iz krilnih kostiju ždrala. U tom se periodu pojavljuje i prvi pisani proto-jezik, odnosno znakovi nacrtani na stijenama i oklopima kornjača. Taj piktografski proto-jezik je već tada imao više od 8 tisuća znakova dok su kasnije kulture (6-4 st. pr. Kr.) pokazivale naznake razvijene društvene redistribucije i administriranja.

No to je samo „tehnički“ početak. Misaoni, filozofski, strateški, socijalni i administrativni temelji, koji čine 4000 g.. Misaoni, filozofski, strateški, socijalni i administrativni temelji, koji čine pravu duhovnu i opipljivu materiju Kine kao neprekidnog Središnjeg carstva, polako su se formirali za vrijeme razdoblja dinastija, sve od prve dinastije Xia (2100. pr. Kr.) do posljednje dinastije Qing koja je prestala postojati 1912. Razvoj se nastavio i nakon toga sve do danas. Govorimo dakle o više od četiri tisuće godina neprekidnog civilizacijskog razvoja!pravu duhovnu i opipljivu materiju Kine kao neprekidnog Središnjeg carstva, polako su se formirali za vrijeme razdoblja dinastija, sve od prve dinastije Xia (2100. pr. Kr.) do posljednje dinastije Qing koja je prestala postojati 1912. Razvoj se nastavio i nakon toga sve do danas. Govorimo dakle o više od četiri tisuće godina neprekidnog civilizacijskog razvoja!

Početak stoga nije kronološki uvjetovan. No, povjesničari se općenito slažu da su gore navedeni ključni elementi većinom nikli za vrijeme konkretnog razdoblja koje u historiografiji nosi ime Razdoblje zaraćenih država (475. do 221. pr. Kr.). Nakon što je dinastija Zhou izgubila kontrolu, zemlja se fragmentirala a različite države i državice (hegemonije) utopile su zemlju u pučini kaotične borbe za vlast.

Kao odgovor na kaos i narušenu harmoniju, počinju nicati brojne filozofske škole. Upravo tada se rodio, živio i stvarao veliki Konfucije. Kao prvi kineski arhitekt društvenih odnosa, Konfucije se zalagao se za visoki moral, skromnost, obiteljsku, društvenu i državnu hijerarhiju, poštovanje i znanje u svim porama društva. Konfucije nije pravio razlike između raznim aspektima društvenog života i državnog upravljanja već ih tretirao kao jednu nedjeljivu cjelinu. Poput Platona, Konfucije je nastojao promijeniti vladare i učiniti ih filozofima. Platonu to nije pošlo za rukom, ali Konfuciju jest. Iako su nakon njegove smrti učenja Konfucija bila na kratko vrijeme zabranjena tijekom vladavine dinastije Qin, sljedeća je dinastija Han ne samo prihvatila, već i implementirala konfucijanstvo u državni i činovnički život. Polako su se uveli javni državni natječaji za administrativne pozicije u kojima je osnovni kriterij odabira bio poznavanje Konfucijeve riječi. Konfucije se u potpunosti stopio sa Kinom, a Kina s njime. Bez njega kineska povijest i suvremenost jednostavno ne bi bili mogući.

Osim Konfucija, u tom se razdoblju pojavio i daoizam. Osnivač škole Laozi, bio je kineski filozof i metafizičar (u zapadnom smislu te riječi). Oprezno se bavio problematikom kozmogonije te došao do zaključka da je Dao (Put) prirodna snaga, izvor ideala i harmonije koja prožima sve. Laozi je ljudima predlagao „ne-djelovanje" uz oslobađanje od ovozemaljskih želja preko asketizma i odricanja. I njegove su ideje našle svoje mjesto u politici dinastije Han.

Izuzetno snažan, pa čak i okrutan trag u kineskoj povijesti (civilizaciji) ostavio je legalizam. Legalizam je nastao praktički u istom razdoblju kad i konfucijanstvo i daoizam. To je škola pragmatičnog, surovog državnog administriranja. Osnovali su je filozofi i bivši učenici Konfucija, od kojih su najznačajniji Shang Yang i Hanfeizi. Smatra se da su legalisti stvorili prvu pravu profesionalnu birokraciju tisuću godina prije nastanka iste u Europi. U potpunoj suprotnosti s Konfucijem, razočarani u ljudsku prirodu u periodu konstantnog ratovanja, legalisti su odlučili da se ljudima treba upravljati kroz sustav nagrada i kazni. Razradili su elaborirani sustav društvene manipulacije i upravljanja čiji je konačni cilj snaga i stabilnost države.

Legalistička misao ubrzo je zauzela iznimno visok položaju kineskoj društveno-političkoj koncepciji, napose za vrijeme Mao Zedonga. Za vrijeme dinastije Han, i legalisti su uz Konfucija i Dao postali dio službenog sustava.

I na kraju, period ratovanja iznjedrio je korpus vojnih strategija „Bingjia“. Kaos je stvorio potrebu za novim MonizamKina je evoluirala oslanjajući se na ideju jedinstvenosti (monizam), nedjeljivosti i čvrste hijerarhije koja kopira nebeski poredak. To kopiranje nebeskog poretka, u kojemu je car spona između ljudi, zemlje i neba je srž kineskog pozicioniranja sebe kao centra svijeta i shvaćanja svoje isključive uloge u svijetu.oblikom strateškog razmišljanja, savezništva i upravljanja konfliktima. Čuveni Sun Tzu oblikovao je tada „Umijeće ratovanja“ – 36 stratagema, gdje je prije svega govorio o važnosti psihološke i intelektualne nadmoći, manipulacija i stilu ratovanja koji izbjegava izravan okršaj. U konačnici, učenje Sun Tzua postaje integralni dio kineske vanjske politike, društvene interakcije i poslovanja.

Za kraj, treba svakako spomenuti Kinesko pismo koje je vjerojatno najbitniji čimbenik u početcima, stasanju i evoluciji Kine odnosno kineske civilizacije. Kineski hijeroglifi su ostali gotovo nepromijenjeni nakon reforme dinastije Han. Drugim riječima, današnji je pisani kineski jezik gotovo isti kao i prije skoro 2000 tisuće godina. Čak i drevniji oblici pisma nisu toliko drugačiji da bi predstavljali ikakvu veću prepreku za kineske lingviste i povjesničare. Značaj takvog povijesnog 'blagoslova' je neprocjenjiv. Zamislite da današnji Grci ili stanovnici Krete koriste isto pismo kao i drevna Minojska civilizacija! Kao „vječan“ jezik, Kineski je bio most između svih povijesnih vertikala i horizontala. Stari Konfucije čitao je još starije povijesne spise i poeziju. Kasnije su žitelji dinastije Han čitali originalnog Konfucija. Još kasnije, državnici-eruditi nove Kine mogli su čitati sve originalne spise Hana. Mudrost, odgovori na pitanja i izazove uvijek su se mogli naći u izričajima i zapisima starih filozofa, a državni i povijesni anali uvijek su bili doslovce nadohvat ruke svim vladarima i znanstvenicima.

Kina je evoluirala oslanjajući se na ideju jedinstvenosti (monizam), nedjeljivosti i čvrste hijerarhije koja kopira nebeski poredak. To kopiranje nebeskog poretka, u kojemu je car spona između ljudi, zemlje i neba je srž kineskog pozicioniranja sebe kao centra svijeta i shvaćanja svoje isključive uloge u svijetu.

Pitali ste me i o nekim osobinama kineske civilizacije. Bojim se da ću zlouporabiti strpljenje poštovanih čitatelja, pa ću samo kratko. To su svjetonazorska konstantnost, koncepcija sinocentrizma, odnosno isključivosti, stalna težnja ka uspostavi „prirodne“ i harmonične slike svijeta, u kojemu je Kina centar. Tu je i ideja o jedinstvenosti i nedjeljivosti carstva koja se stalno potkrepljuje iskustvom povijesti. Živa potreba za poviješću i nelinearno bezvremensko shvaćanje vlastite povijesti također je jedna od unikatnih osobina Kine.

U 19. st., koje se u kineskoj i svjetskoj historiografiji naziva „stoljećem poniženja“, za prevlast nad Kinom borile su se mnoge tadašnje svjetske sile?

19. stoljeće je za Kinu bilo vrlo teško razdoblje. Carska Kina se tada prvi puta u povijesti suočila s razvijenom zapadnom civilizacijom. Naravno, Kina je i ranije imala doticaje s vanjskim svijetom, ali je ovaj puta sve bilo drugačije. Za ljude koji su živjeli u svijetu sinocentrizma, odnosno vlastite isključivosti i koji su sve vanjsko na što se nije rasprostirala blagodat nebeskog imperatora smatrali barbarskim, susret s razvijenim svijetom Zapada stvorio je duboki unutarnji konflikt. Stranci su sa sobom donijeli svoju religiju i vrijednosti koje Kina nije prihvaćala. Pored toga, ispostavilo se da je kineski konfucijanizam na praksi neučinkovit i preblag. Taj konflikt je pokrenuo proces urušavanja dinastijske vlasti. Istovremeno, taj je konflikt ojačao kineski nacionalizam i težnju za transformacijom i jačanjem Kine.

U nepunih sto godina, zapadne su snage, uključujući i Japan, nametnule Kini svoju volju kroz ogromnu količinu takozvanih „neravnopravnih sporazuma“ i prisvojile si njene najbogatije dijelove: današnji Hong Kong i Makao te Tajvan. Unatoč tome, valja naglasiti da se nije radilo o pravoj kolonizaciji, niti su vanjske snage imale takvu namjeru. Kina je bila basnoslovno bogata i svatko je htio ugrabiti svoj komad kolača pod najboljim uvjetima i s trgovačkim preferencijama. Čuveni opijum se Kinezima prodavao gotovo otvoreno, uz direktnu podršku britanske Krune. Spomenuti sporazumi bili su nametnuti carskom dvoru uslijed neuspjelih kineskih ustanaka; ne iz nekih strateških razloga, već kao puka demonstracija superiornosti i „odgojna“ mjera.

Stoljeće srama je stvorilo plodno tlo za kasniji dolazak nacionalista i komunizma te otvorilo vrata kritici starih običaja i praksa. Novi kineski nacionalizam bio je istovremeno anti-dinastijski, anti-zapadni i pomalo anti-konfucijanski. Dosad neupitan model vladanja i konfucijanskog obrazovanja činovnika prestao je biti superioran u očima mnogih. I čuveni vojni strateški korpus Sun Tzua, koji je više pomagao u psihološkom ratovanju, nije se mogao nadmetati s mecima i topovima. U posvemašnoj krizi identiteta, okupaciji i gubitku povijesnih orijentira, između krvavih ustanaka i snažnih osveta stranih snaga, carski dvor je pokušao provesti modernizacijske reforme koje su čak podrazumijevale republikanski model upravljanja. No bilo je kasno.

Od Mao Zedonga pa nadalje, svaki kineski lider se sjeća Stoljeća srama. Važno je znati da je razdoblje i dalje prisutno u kineskoj svijesti i vanjskoj politici te služi kao moralna osnovica i povijesni argument u svim teritorijalnim sporovima i tajvanskom problemu.

Tada i započinju i kineski kontakti sa zemljama Zapada te prihvaćanje zapadne tehnologije?

Kao što sam rekao, kontakti su krenuli, iako ne milom. Kinezi tada zapravo nisu imali namjeru prihvatiti zapadnu tehnologiju i implementirati je kod sebe. Nemojmo zaboraviti, višetisućljetni sinocentrični svjetonazor bio je snažno poljuljan, ali nije nestao. Barbarsko je i dalje bilo barbarsko. Pravilnije bi bilo reći da su bili voljni koristiti tu tehnologiju kako bi im pomogla u borbi protiv stranih snaga.

Puno više ih je zanimalo znanje. Smatrali su da se mogu oduprijeti okupatorima samo ako ih bolje upoznaju, SporazumiU nepunih sto godina, zapadne su snage, uključujući i Japan, nametnule Kini svoju volju kroz ogromnu količinu takozvanih „neravnopravnih sporazuma“ i prisvojile si njene najbogatije dijelove: današnji Hong Kong i Makao te Tajvan. Unatoč tome, valja naglasiti da se nije radilo o pravoj kolonizaciji, niti su vanjske snage imale takvu namjeru. Kina je bila basnoslovno bogata i svatko je htio ugrabiti svoj komad kolača pod najboljim uvjetima i s trgovačkim preferencijama. Čuveni opijum se Kinezima prodavao gotovo otvoreno, uz direktnu podršku britanske Krune. Spomenuti sporazumi bili su nametnuti carskom dvoru uslijed neuspjelih kineskih ustanaka; ne iz nekih strateških razloga, već kao puka demonstracija superiornosti i „odgojna“ mjera.ako ih prouče i pronađu im slabe točke. To je bio nastavak primjene konfucijanske škole i korpusa vojnih strategija. No stari pristup i dalje nije bio djelotvoran. Prvi kineski diplomat u Velikoj Britaniji, Guo Songtao ostao je zapanjen razinom britanske kulture, tehnologije, naobrazbe i ceremonijalnosti. Ispostavilo se da barbari zapravo to nisu. Ta je razočaranost i frustracija zbog vlastite nemoći i osjećaja inferiornosti potaknula mnoge da otvoreno dignu glas za prihvaćanje zapadnih praksi i tehnologija. No razvojni zaostatak je bio strahovit. Tako su svi su ratovi tog vremena, uključujući i rat sa Japanom, bili izgubljeni.

No Kinezi su uspjeli u nakani da uvuku što je više moguće zemalja u Kinu kako bi se međusobno zavadile oko sfera utjecaja. U toj utrci za trgovačku nadmoć – a sila je bilo puno: Velika Britanija, Rusko carstvo, Njemačko carstvo, Japansko carstvo, SAD, Francuska (također u jednom trenutku i Kraljevina Portugal, Ujedinjeno kraljevstvo Švedske i Norveške te Austro-Ugarska) – Kinezi su se ipak dočepali naoružanja i stekli odgovarajuća taktička znanja.

Može li nam reći nešto više o korijenima kinesko-japanskih prijepora koji su rezultirali s dva krvava rata?

Iako se može učiniti kao da Japanci i Kinezi imaju dugotrajnu povijest uzajamnog animoziteta, to nije tako. Uzimajući u obzir današnje stanje, možda će poštovane čitatelje iznenaditi činjenica da su, ne računajući neke manje konflikte, Japanci i Kinezi uživali tisuću godina mira i uzajamne trgovine. Njihovi problemi počinju tek u 19. stoljeću i to zbog japanskih ambicija. Nakon određenog razdoblja izolacije, Japan je u 19. stoljeću ušao u razdoblje Meiji i potpuno se otvorio zapadnom napretku.

Za razliku od Kine, Japan je imao tu sreću što je za strane sile bio puno manje privlačan od svog zapadnog susjeda. Pored svega, Tokyo je munjevito usvojio zapadne prakse i tehnologije koje su transformirale Japan iz feudalne u industrijsku državu i vojnu silu. Novi snažni Japan želio je uspostaviti kontrolu nad Korejom, koja je bila važan izvor ugljena i željezne rude. No, problem je bio u tome što je Kina smatrala Koreju svojim starim protektoratom i sferom utjecaja. Tako je počeo prvi kinesko-japanski rat koji je okončan još jednim u nizu „neravnopravnih sporazuma“ i okupacijom Tajvana. Drugi rat, koji je bio neusporedivo krvaviji i nehumaniji, zacementirao je novonastali animozitet između dviju zemalja.

Godine 1949. vlast su u Kini preuzeli komunisti. Zašto Sjedinjene Američke Države nisu intervenirale kao što je to bio slučaj u nekim drugim zemljama?

Hvala što ste na to obratili pažnju. Povijesna znanost nam detaljno objašnjava zašto se nešto dogodilo, ali često zaboravi objasniti zašto se nešto nije dogodilo. Razloga je više. Kao prvo, Mao Zedong je bio izvrstan manipulator, a njegova propagandna mašinerija je marljivo radila u više smjerova. Mao je dobro znao da je vanjska propaganda jednako važna kao i unutarnja. Tako su se plasirale priče o tome da Kina nema namjeru surađivati s Moskvom, a Mao je u više navrata u intervjuima američkom novinaru Edgaru Snowu uvjeravao američku stranu da Moskva i Peking nisu na istoj strani medalje. Zapanjujuće, State Department je bio uvjeren da su komunisti „manje zlo“ od nacionalista – Guomingdanga. Iako ih je SAD službeno podržavao, američki dužnosnici i vojna lica na terenu redovito su izvještavali Washington o korumpiranosti i neučinkovitosti Čan Kaj-šeka i Guomingdanga.

Vrsni američki diplomat i sinolog John Service je nakon dugog proučavanja Guomingdanga i komunista došao do zaključka da su ovi drugi puno pošteniji i discipliniraniji. Kasnije, za vrijeme McCarthyjevog „lova na vještice“, Serviceu će se inkriminirati simpatiziranje komunizmu te će biti optužen da je svojim utjecajem pomogao predati Kinu u ruke Mao Zedonga. Godine 1941., SAD je Čan Kaj-šeku davao stotine milijuna dolara za borbu sa Japanom. Umjesto toga, Čan ih je trošio na borbu s komunistima. General Joseph „Vinegar Joe“ Stilwell koji je bio zadužen za vezu sa Guomingdangom, uskoro je počeo prezirati Čana, te ga je opisao kao „pokvarenjaka i lažljivca“.

Istovremeno, SAD je vjerovao u mogućnost dogovora između Guomingdanga i Mao Zedonga i nadao se uspostavi dualističkog modela upravljanja Kinom. Pored svega, kraj Drugog svjetskog rata je značio povratak snaga i njihovu dislokaciju. Osjećao se nedostatak volje, resursa i vremena. Također, pred kraj 1949. Sovjeti su testirali svoju prvu atomsku bombu. Gledajući na Kinu kroz prizmu možebitne sovjetske intervencije, SAD je odlučio odustati od bilo kakvog pritiska na komunistički režim.

Koje su prema Vašem mišljenje duhovne i tvarne posljedice uspostave komunizma u Kini? I zašto se komunizam nije početkom devedesetih urušio u Kini kao što je to slučaj sa SSSR-om i istočnom Europom?

Paradoksalno, komunizam u Kini nije ništa bitno promijenio. Štoviše, on se odlično uklopio u kineski mentalitet i svjetonazor. Kako Kina ionako nije bila teistička zemlja, nije bilo duhovnog konflikta koji se snažno očitovao u Europi. Mao Zedong, koji je osobno bio dio kineske komunističke avangarde, brzo je adaptirao marksizam i lenjinizam kako bi se zadovoljio kineski specifikum. Takav je komunizam u Kini postao ideologija nacionalizma, ujedinjena i progresa. Maova revolucija je TržišteZbog kineske svojevremene adaptacije komunizma i socijalizma, koju je započeo Mao Zedong a fino gospodarski doradio Deng Xiaoping, komunizam ne stvara nikakav problem za tržišnu ekonomiju. Kada govorimo o devedesetoj i europskim paralelama, valja imati na umu da su razvoj i psihologija kineskog čovjeka i njegovog bića potpuno drugačiji.bila usmjerena prema Kini i bavila se gotovo isključivo Kinom. Mao je u komunizmu vidio sredstvo za borbu sa starim, dekadentnim i neučinkovitim razmišljanjem i upravljanjem, te oružje protiv imperijalizma.

Za razliku od Sovjeta, koji su razorili staro da bi sagradili nešto sasvim novo, Mao je uz pomoć komunizma htio samo reformirati staro Carstvo bez brisanja tisućljetne povijesti. Istina, nije volio Konfucija jer je u njemu vidio slabost i uzrok kineskog Stoljeća poniženja. No, unatoč preziru prema Konfucijevim učenjima, nakon smrti Maoa se ispostavilo da zapravo ni jedna kineska filozofska škola nije u konfliktu s komunizmom. Uzgred rečeno, problem koji danas u Kini imaju kršćanske crvke i zajednice nije anti-religijske naravi. Kršćanstvo je za kineski vrh samo strana duhovna praksa i strano učenje te je kao takvo nepoželjno i potencijalno opasno. Samo licencirana, tzv. Domoljubna kineska kršćanska crkva ima pravo otvorenog djelovanja i propovijedanja.

Zbog kineske svojevremene adaptacije komunizma i socijalizma, koju je započeo Mao Zedong a fino gospodarski doradio Deng Xiaoping, komunizam ne stvara nikakav problem za tržišnu ekonomiju. Kada govorimo o devedesetoj i europskim paralelama, valja imati na umu da su razvoj i psihologija kineskog čovjeka i njegovog bića potpuno drugačiji.

Kinezi nisu prošli kroz unutarnji duhovni konflikt izazvan komunizmom. Komunizam im nije oduzeo duhovna blaga ili identitet. Naprotiv, učvrstio je Središnje carstvo, oslobodio ih od japanske okupacije, vratio snage i mobilizirao njihov potencijal. U nekim suludim elementima, komunizam nije bio ništa radikalniji od nekih starih dinastijskih praksa. Stoga ovdje za Kineze nema proturječivosti. Kao zgodan primjer, na svečanosti povodom 2,565. obljetnice (sic!) Konfucijevog rođenja, predsjednik Kine Xi Jingping je u svom govoru nonšalantno i prirodno, u istom odlomku spominjao marksizam i Konfucija.

Komunistička partija Kine je zapravo de-facto dinastija, koja u dubinama kineske psihe svoj legitimitet crpi iz nebeskog mandata.

Zašto Kina kao komunistička država nije imala dobre odnose s komunističkim SSSR-om?

Zbog različitih interpretacija post-revolucijskih koraka. Kineski komunizam je, kao što sam spomenuo, bio RazlikeZbog različitih interpretacija post-revolucijskih koraka. Kineski komunizam je, kao što sam spomenuo, bio specifične nacionalističke prirode. Plamen svjetske revolucije nije baš privlačio Mao Zedonga. Možda malo na početku, ali kasnije – ne. Čak i u onim trenucima kada je Mao razmišljao o globalnim ustancima, nije mu se sviđalo što se Moskva nametala kao centar svjetskog komunizma. Mao je smatrao da bilo kakvi komunistički savezi u Europi moraju biti ravnopravni, federativni s dobrovoljnim pravom izlaska jer se jedino tako može osigurati dosljednost komunističkim idealima. Kinu je vidio kao ravnopravnog komunističkog partnera a ne mali satelit Moskve. U nekim je pitanjima bio puno radikalniji od SSSR-a pa je smatrao da su bilo kakvi kontakti sa SAD-om direktna izdaja, odnosno revizionizam.specifične nacionalističke prirode. Plamen svjetske revolucije nije baš privlačio Mao Zedonga. Možda malo na početku, ali kasnije – ne. Čak i u onim trenucima kada je Mao razmišljao o globalnim ustancima, nije mu se sviđalo što se Moskva nametala kao centar svjetskog komunizma. Mao je smatrao da bilo kakvi komunistički savezi u Europi moraju biti ravnopravni, federativni s dobrovoljnim pravom izlaska jer se jedino tako može osigurati dosljednost komunističkim idealima. Kinu je vidio kao ravnopravnog komunističkog partnera a ne mali satelit Moskve. U nekim je pitanjima bio puno radikalniji od SSSR-a pa je smatrao da su bilo kakvi kontakti sa SAD-om direktna izdaja, odnosno revizionizam.

Mao, koji je sebe smatrao filozofom, bio puno snažnije udubljen u proučavanje teorije i prakse komunizma od svojih sovjetskih kolega. Stoga je bio jako osjetljiv na bilo kakve naznake pragmatizma i odstupanja od revnosnih ideala. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih sovjetsko-kineski animozitet se iz teorije pretočio u praksu pa se čak neko vrijeme strahovalo od nuklearnog okršaja. No, u konačnici se Mao i sam okrenuo kao geostrategiji ostavivši neprekidnu revoluciju postrani.

Možete li nam reći nešto o „problemima“ Tajvana i Hong Konga kao prostorima naseljenima uglavnom Kinezima, ali koji de facto funkcioniraju kao zasebne države?

Kinu kroz povijest muči očuvanje integriteta Središnjeg carstva. Kina nikad nije vodila prave osvajačke i ekspanzionističke ratove, ali je nastojala zadržati kontrolu nad svojim područjima i protektoratima. Hong Kong (i Makao) je postao bolan problem za vrijeme Stoljeća poniženja. Sada više nije primarno pitanja budući da je, zajedno sa Makaom 1997. i 1999. vraćeni Kini. Jedini pravi problem predstavljaju mladi demokrati. Službeni Peking ne smatra da je demokracija sama po sebi prijetnja ili izazov. Kinu brinu separatistički i centrifugalni procesi koji prate demokratski razvoj. Zbog specifičnog povijesnog razvoja i svjetonazora, separatizam je za Kinu veliko zlo koje narušava harmoniju. Tako da političare pri vrhu ne brine samo gospodarska komponenta potencijalnog odvajanja, već i simbolika takvog čina.

Tajvan je puno veći problem. Tajvanci su desetljećima živjeli izvan domene i utjecaja kontinentalne Kine, navikli su na gospodarsku slobodu i izborili se za demokraciju. Otočani i kopneni Kinezi vole jedni druge, oni su jedan narod. Ali Tajvanci ne žele državne prste u svojem gospodarstvu i diktat Partije. U famoznom Zakonu protiv raskola zemlje iz 2005., u kojem je Kina službeno potvrdila mogućnost primjene vojne sile u slučaju tajvanskog separatizma, isto tako stoji da je Peking spreman dati Tajvanu vrlo široku autonomiju. No tu je i utjecaj SAD-a, koji je odlučio učiniti otok svojim strateškim uporištem još od samog početka rata u Koreji.

Otok je ključan za kontrolu kineskog rasta i očuvanje ravnoteže snaga u Istočnoj Aziji. Svi poštovani čitatelji znaju da je Tajvan najvažnije pitanje kineske vanjske i unutarnje politike. Ujedinjenje s kopnenom Kinom imalo bi snažan simbolizam, a proces unifikacije Carstva bio bi završen. Da ne govorim da bi Partija zacementirala svoju vlast. a imena njenih trenutnih čelnika odjekivala bi kineskom vječnošću. No, prilike su složene. Sa svakim danom, Tajvanci su sve dalje od Kine i njenih ideala, a kinesko vodstvo je sve nestrpljivije. Peking priželjkuje miran ishod jer bi to bila najbolja demonstracija njegove moći i utjecaja. Vojno uplitanje moglo bi otvoriti Pandorinu kutiju i zauvijek udaljiti otok od kopna.

Kada započinje gospodarski, vojni i politički uspon Kine i koji su njegovi uzroci?

Razvoj Kine išao je gotovo istim redoslijedom kao i u pitanju. Gospodarski uspon Kine počinje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća zahvaljujući staranjima reformatora Deng Xiaopinga. Deng je odlučio sanirati štetu koju su prouzročile Maove neuspjele gospodarske avanture. Budući da je bio školovan u Europi, vrlo dobro je shvaćao način funkcioniranja ekonomije u suvremenom svijetu. Polako, ali odlučno počeo je provoditi poljoprivredne i industrijske reforme; smanjio je utjecaj države, podržao privatno poduzetništvo, vratio dužnosti i pozicije represiranim intelektualcima te starim zanatlijama i bankarima koji su prije ustoličenja komunizma uspješno poslovali i čije iskustvo se još uvijek nije zatrlo. Deng je odlično pogodio trenutak: još dvadesetak godina, i Kinezi bi vjerojatno, kao i sovjetski ljudi, konačno izgubili vezu s pojmom privatnog poduzetništva. Uza sve to, Deng je otvorio zemlju stranim ulagačima.

No valja znati da Deng nije bio liberal kakvim ga često prikazuju mediji: sve reforme radio je u svrhu RazvojPočetkom 2000., nakon što je Kina primljena u WTO, počinje politički rast Kine popraćen vojnim snažnim vojnim razvojem. To je nešto što je bilo uvjetovano samom poviješću i poučcima prošlih nedaća. Kina više nikad nije smjela biti slaba. To se ponajprije trebalo postići rastom političkog i gospodarskog utjecaja. Kina je de-facto iz drevnih arhiva izvukla staru taktiku uvlačenja zemalja u sinocentrične domene. U zamjenu za dobru gospodarsku suradnju i neuplitanje u unutarnje poslove drugih država, Kina je po svijetu generirala svoje advokate koji su joj osigurali političku podršku i nova tržišta. S druge strane, snažna vojska je trebala kako bi se zaštitio obalni i morski dio Kine te poslao snažan signal Japanu i SAD-u. Dalje je priča poprilično jasna i svima znana.učvršćivanja Partije i države. Govore i argumentaciju temeljio je na idejama Mao Zedonga, kojeg nije osudio (unatoč tome što je i sam bio represiran za vrijeme Maovih čistki) već „unaprijedio“ i predložio kineskom vrhu novu interpretaciju njegovih riječi. Pojačao je policiju i represivni aparat. Reforme su bile bolne i imale su gotovo sva obilježja postkomunističke tranzicije koja je kasnije pogodila Rusiju i zemlje Istočne Europe: inflacija, špekulacija, kriminal, egzistencijalni problemi. No čvrsta volja vrha Partije i strpljivost Kineza urodila je plodom. Dengu je pomagala i međunarodna atmosfera. Tijekom osamdesetih, Kina nije vodila nikakve borbe, revolucije ili diplomatske bitke. Prilike su poticale fokusiranje na unutarnje probleme. Paradoksalno, međunarodna izolacija i sankcije nakon masakra na Tiananmenu nisu odmogle, već pomogle Kini u gospodarskom razvoju i konsolidaciji. Kako je svijet okrenuo leđa Kini, Kina se nesmetano posvetila sama sebi.

Početkom 2000., nakon što je Kina primljena u WTO, počinje politički rast Kine popraćen vojnim snažnim vojnim razvojem. To je nešto što je bilo uvjetovano samom poviješću i poučcima prošlih nedaća. Kina više nikad nije smjela biti slaba. To se ponajprije trebalo postići rastom političkog i gospodarskog utjecaja. Kina je de-facto iz drevnih arhiva izvukla staru taktiku uvlačenja zemalja u sinocentrične domene. U zamjenu za dobru gospodarsku suradnju i neuplitanje u unutarnje poslove drugih država, Kina je po svijetu generirala svoje advokate koji su joj osigurali političku podršku i nova tržišta. S druge strane, snažna vojska je trebala kako bi se zaštitio obalni i morski dio Kine te poslao snažan signal Japanu i SAD-u. Dalje je priča poprilično jasna i svima znana.

Koja su glavna obilježja današnje kineske vanjske politike, posebno prema Rusiji i SAD-u kao dvije najveće vojne sile?

Ukratko – barbari protiv barbara. Naravno, sve je puno složenije i puno je nijansi. Ali je osnovni smisao taj. Kina se nije uplitala u rusko-američke probleme i nastojala je preusmjeriti rusku energiju u svoju korist. Kako bi se nesmetano posvetila prečim pitanjima poput Tajvana i sigurnosti na svom istoku, Kina je vješto „sprijateljila“ Rusiju i istovremeno u svoju domenu utjecaja uvukla sav centralnoazijski prostor. Nekoć se Kina sprijateljila s manjim neprijateljem – SAD-om, kako bi se zaštitila od puno većeg neprijatelja – SSSR-a. Danas su se prilike promijenile, ali je logika ostala ista.

Kina se zbližava s manje važnim konkurentom – Rusijom, kako bi se nesmetano borila s onim važnijim – SAD-om. Ne upuštajući se u europske probleme, Kina je uspješno uvukla 16 država EU-a u svoju trgovinsku domenu. Sigurnosni i politički problemi EU-a ne brinu Kinu jer se tiču Rusije i SAD-a. Pretpostavka je Pekinga da će zbog ubrzane ovisnosti o kineskom gospodarstvu, 16 zemalja EU-a u bilo kojem slučaju gajiti dobre odnose s Kinom. Kina nema posebnog animoziteta prema velikim silama sve dok iste ne priječe njen razvoj, povratak teritorija i uspostavu svoje harmonije u svijetu. No, takva vizija se s pravom može smatrati hegemonskom i unilateralnom.

Možemo li kad je u pitanja kineska vanjska politika govoriti o imperijalnim namjerama?

Da. Samo kod Kineza se ne radi o imperijalizmu već o sinocentrizmu. Kina ne želi vladati svijetom već želi da je svi priznaju kao glavnu osovinu i iskažu joj pripadajuće počasti. U svijetu sinocentrizma, Centralno kraljevstvo rasprostire svoja bogatstva i blagoslove na sve one koji su voljni riječju i gestom priznati kinesku superiornost. Nekoć je carska Kina imala sustav protektorata i danaka. Imperija bi štitila neko obližnje kraljevstvo ili zemlju te otvarala trgovačke tokove u zamjenu za priznanje primata Nebeskog mandata. Dovoljno je bilo samo izvršiti ritual „kowtow“, odnosno pasti ničice pred carem.

Suvremenost je vrlo slična povijesti. Današnji „kowtow“ podrazumijeva priznanje Tajvana kao neotuđivog SinocentrizamKina ne želi vladati svijetom već želi da je svi priznaju kao glavnu osovinu i iskažu joj pripadajuće počasti. U svijetu sinocentrizma, Centralno kraljevstvo rasprostire svoja bogatstva i blagoslove na sve one koji su voljni riječju i gestom priznati kinesku superiornost.dijela Kine i raskidanje službenih kontakata sa Dalaj-lamom, disidentima i ostalim, za Peking nepoželjnim elementima. U zamjenu Kina daje izdašne i jeftine kredite bez uplitanja u unutarnju politiku. Takav međudržavni model suradnje itekako privlači brojne europske, afričke i latinoameričke države.

Posljednjih godina vidljivo je da Kina sve više investira u Srbiju, BiH, Mađarsku i Grčku (najveća grčka luka Pirej) i na neki način preko ovih zemalja stvara balans s drugim svjetskim silama na europskom tlu. Koliko su europski političari svjesni sve veće snage kineskog kapitala?

Kineska involviranost u Europi nema javnih političkih ili sigurnosnih agenda, stoga je teško išta prigovoriti. Tu Kinezima nema ravnih. Sva politička podrška Kini proizlazi iz samih zemalja EU-a. I tu je Kina formalno čista; ako suverene države žele napraviti neku političku i diplomatsku gestu, to njihov vlastiti izbor. Pučki rečeno, Kinu je tu nemoguće uhvatiti za rep. Kada govorimo o kapitalu, njegova je veličina uistinu zastrašujuća. No Peking je vrlo pažljiv i izbjegava sumnjivu političku primjenu tog kapitala poput lobiranja ili potkupljivanja.

Europske čelnike više brine trgovačka neravnoteža i nervirajući običaj Kineza kupovanja nekog velikog uspješnog poduzeća umjesto pravih „greenfield“ investicija u ulaganja u razvoj. No takve opaske više ozvučuje njemački dio establišmenta. Njemačka je financijski dovoljno jaka i neovisna. Druge zemlje EU-a rado prihvaćaju kineski kapital u bilo kojem obliku. Naravno, Kina kani u Europi stvoriti krug zemalja koji će lobirati ukidanje embarga na prodaju oružja Kini koji je bio uveden nakon masakra na Tiananmenu. Iako faktički nevažan, za Kinu je taj embargo jedan kamenčić u nizu negativne simbolike koji stoji na putu svjetskog priznanja Kine kao punopravne velesile.

Čini se da će se Trump približiti Rusiji i da je kao glavnog neprijatelja detektirao Kinu. Prekid trgovine mogao bi Kini nanijeti ozbiljne probleme, predviđaju neki analitičari, dok drugi postavljaju pitanje je li SAD više potreban Kini ili je zapravo obrnuto. Kako gledate na na perspektive kinesko-američkih odnosa nakon izbora Trumpa?

Trenutno nitko neće pružiti dovoljno razgovijetan i argumentiran odgovor na ovo pitanje. Dva diva su gospodarski izuzetno povezana i uzajamno ovisna. Budući da Kina ima tradiciju odvajanja politike od TrumpBudimo uvjereni da je kineski vrh već davno pripremio strategije odnosa s Trumpom. Ako će sve biti u redu, odlično. Ako će odnosi pak krenuti nizbrdo, Kina bi mogla primijeniti zastrašivanje Tajvanom i Sjevernom Korejom.trgovine, gospodarske rijeke ne bi trebale presušiti čak i u uvjetima zaoštravanja odnosa. Budimo uvjereni da je kineski vrh već davno pripremio strategije odnosa s Trumpom. Ako će sve biti u redu, odlično. Ako će odnosi pak krenuti nizbrdo, Kina bi mogla primijeniti zastrašivanje Tajvanom i Sjevernom Korejom.

Trenutno se po kineskim medijima o Trumpu i budućnosti bilateralnih odnosa pišu dosta pozitivne i optimističke kolumne. Iako nedvojbeno ima luđačku komponentu, Trump je prije svega poduzetnik koji je navikao postizati dogovore. Stvari će svakako biti teške za Peking ako se Trump zbliži s Rusijom i okrene protiv Kine. U tom slučaju Peking neće moći tjerati svoje u sjeni rusko-američkih razmirica. No, povijest američko-kineskih odnosa je dosta čista i bez direktnih okršaja. Kina će svakako invocirati to iskustvo.

Kina je sigurno frustrirana jer nema nikakvu kontrolu nad razvojem događaja. Doista sve ovisi o Trumpu i njegovima savjetnicima. U tom smislu, Clinton bi za Peking bila puno bolja opcija, ali stvari su kakve jesu. Kina i SAD su podjednaki realisti s bogatim iskustvom odvraćanja velikih sukoba i balansiranja na granici rata. Trenutno je jedini potencijalno destabilizirajući čimbenik američki Senat koji čini sve kako bi pomrsio Trumpove planove. Ako Senat ustraje na svojem, mogla bi se dogoditi četvrta Tajvanska kriza. Bilo kako bilo, pričekajmo inauguraciju Trumpa i nove strategije sigurnosne i obrambene politike SAD-a.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.