Ususret dolazećim izborima za Hrvatski sabor obratili smo se svim relevantnim političkim grupacijama s pitanjima za koja smatramo da su važna za hrvatsku budućnost. Objavljujemo odgovore Marina Sabolovića iz HSP-a dr. Ante Starčević. (dd, mm)

 Razgovor s Marinom Sabolovićem (HSP dr. Ante Starčević – Domovinska koalicija)

Za dva tjedna očekuju nas izvanredni izbori za Hrvatski sabor. Iako neki ekonomski pokazatelji ukazuju na to da dolazi do oporavka hrvatskoga gospodarstva, sadašnje stanje je ipak ekonomski loše. Tu prvenstveno mislimo na broj nezaposlenih, visoke poreze i brojna administrativna ograničenja, stopu gospodarskoga rasta koja je i dalje bitno niža u odnosu na 2008. nakon čega je uslijedila ekonomska kriza, a posebice zabrinjavajuće je iseljavanje mahom mladih ljudi u inozemstvo. Stoga bismo razgovor započeli temama vezanima uz ekonomiju. Kojim konkretnim mjerama mislite da se može povećati broj zaposlenih u Hrvatskoj i zaustaviti iseljavanje najproduktivnijeg dijela stanovništva?

Osnovni problem gosporstva Republike Hrvatske je taj što se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju proračun donosi u Bruxellesu. Uz opterećenje uvozničkog lobija koji je sa svojim dolaskom usporio ionako usporenu tranziciju proizvodnje u svakom obliku i glomazan birokratski aparat koji sa sobom nosi negativnu poduzetničku klimu svakom je laiku jasno kako gospodarski rast, čak i u ovim pozitivnim mjesecima ne može narati na razinu održivosti. Ukoliko se maknemo od velikih korporacija čijim kapitalom, investicijama i dobiti zasigurno ne raspolaže samo Hrvatska, temeljna programska smjernica Domovisnke koalicije odnosi se na razvoj malog i srednjeg poduzetništva.

Sa zadovoljstvom možemo istaknuti kako je upravo gospodarski program jedan od konkretnijih programa Domovinske koalicije čiji je idejni autor Dario Marenić, biznismen i vlasnik tvrtke „Elda“ proglašen projekt menađer za 2015. godinu u Republici Hrvatskoj. U skraćenim programskim smjernicama koje su prestavljene u Novoj Gradišci 22. kolovoza stoji kako je nužna pomoć poduzetnicima u ostvarivanju ciljeva potrebnim edukacijama u pretvaranju vlastitih ideja u gotove proizvode kako bi se potaknula proizvodnja, investicije i izvoz. Strategija razvoja se mora bazirati na postojećim uspješnicama, EU trendovima uz korištenje komparativnih prednosti Hrvatske, ali uz novu ulogu diplomacije i HGK.

Jedna od mjera je održavanje i razvoj postojećih poduzetnika osnivanjem Fonda rizičnog kapitala, a među pomoćima novim poduzetnicima je oslobađanjem plaćanja poreza na dobit 3 do 5 godina kao i njegova inicijativa da svi budući saborski zastupnici novčanim sredstvima pomognu bar jedan start - up. Porezna politika, smatra, mora biti usmjerena na razvoj, a ne na represiju, a da PDV treba smanjiti u trenutku kada hrvatsko gospodarstvo bude spremno preuzeti povećanje potreba za hrvatskim proizvodima.

Kako gledate na problem školstva i nepovoljne strukture studenata na sveučilištima, gdje i dalje prevladavaju upisi na studije za koje nakon njihova završetka nema posla. Kako hrvatska privreda može držati korak s konkurencijom ako nama dovoljno stručnjaka koji mogu pratiti razvoj visokih tehnologija?

Upravo na predstavljanu kandidata za II. izbornu jedinicu Domovinske koalicije za 9. saziv Hrvatskog sabora istaknut je problem svih struktura školstva koji je ključniji od kurikularne reforme, a to je što nakon završenog školovanja. Jedno od rješenja su stipendiranja deficitarnih zanimanja na svim razinama kako bi se potaknulo zanimanje, ali i omogućilo studiranje učenicima i studentima slabijeg imovinskog statusa.

S druge strane zanimanja kojim je tržište rada zasićeno upisivala bi te studije isključivo zbog motivacije jer bi stipendiranje, osim u iznimnim slučajevima izvrsnosti izostalo. Ovakvo bi rješenje kratkoročno rezultiralo povećanjem broja zaposlenih, a dugoročno osiguralo gospodarski rast zbog toga što je opće poznata činjenica kako su deficitarna zanimanja vezana uz sekundarni sektor koji je pokretač razvoja svake države.

Koji ekonomski model bi Hrvatska trebala slijediti kad su u pitanju tržište i socijalna prava?Koji je Vaš stav o daljnjoj možebitnoj privatizaciji državnih strateških firmi i prirodnih bogatstava (vode, šume itd.)? Što je s povlačenjem novaca iz europskih fondova?

Socijalni program Domovinske koalicije temelji se na pravu na rad, plaću i mirovinu, a ne na pravu na socijalnu PrivatizacijaPrivatizacija i prodaja strateških firmi upravo je proizvod nezaštićenog sustava koji treba posebnim zakonskim uređenjem ograditi od najezde onih koji su ta poduzeća opljačkali i prodali. Drugi problem leži u lošem gospodarenju, neefikasnosti i nedostaku modernizacije uslijed nedostatka novca u proračunu. S obzirom na društvo kapitala, svaki takav propust kažnjava se nelikvidnošću. Na primjeru Švedske koja usprkos visokom udjelu državnih poduzeća ostvaruje značajne prihode upravo zahvaljujući modernizaciji, profesionalizaciji i efikasnosti u odnosu na zahtjeve tržišta.pomoć. No u nastupima pojedinih političara uporno izjednačavamo kategoriju socijalne države sa socijalnom pomoći. Tako recimo Milan Bandić zagovara naknadu u visini plaće za roditelje s više od četvero djece, iako ne govori o sredstvima koja bi tako nešto osigurala; ključni propust ove inicijative je emancipacija još većeg broja ljudi ovisnih o pomoći države umjesto da se istim roditeljima ne oporezuju plaće, da takvi roditelji imaju pravo na ne oporeziv građevinski materijal, besplatne vrtiće, pravo na stipendije, učeničke i sveučilišne domove i sl., a sve s ciljem olakšanja svakodnevice, a ne potencijalnog socijalnog slučaja.

Privatizacija državnih strateških poduzeća ne može biti od interesa, međutim činjenica je kako upravljanje državnim poduzećima nije na zavidnoj razini, dok je s druge strane ovisno o dnevnopolitičkim trendovima koji ne bi smjeli značajno utjecati na poduzeća od isključivog državnog interesa. Privatizacija i prodaja strateških firmi upravo je proizvod nezaštićenog sustava koji treba posebnim zakonskim uređenjem ograditi od najezde onih koji su ta poduzeća opljačkali i prodali. Drugi problem leži u lošem gospodarenju, neefikasnosti i nedostaku modernizacije uslijed nedostatka novca u proračunu. S obzirom na društvo kapitala, svaki takav propust kažnjava se nelikvidnošću. Na primjeru Švedske koja usprkos visokom udjelu državnih poduzeća ostvaruje značajne prihode upravo zahvaljujući modernizaciji, profesionalizaciji i efikasnosti u odnosu na zahtjeve tržišta.

O reformi državne uprave do sada su govorile sve hrvatske vlade, no glede toga ništa konkretno nije učinjeno. Mnogi ekonomski i pravni stručnjaci upozoravaju na prekomjerni broj zaposlenih u upravi, što s jedne strane dovodi do stvaranja fiktivnih radnih mjesta (tzv. prikrivena nezaposlenost), a s druge strane do klijentelističke mreže birača ove ili one političke stranke. Kako racionalizirati i profesionalizirati državnu upravu, a da se otkazima ne stvori svojevrsna socijalna „bomba“?

Model je zapravo vrlo jednostavan, no tom se problemu mora pristupiti postupno i sustavno jer svaki drugi način dovodi do spomenute socijalne bombe. Prvenstveno zaposlene u državnoj upravi treba reducirati paralelno s UpravaPrvenstveno zaposlene u državnoj upravi treba reducirati paralelno s biološkim vijekom, odnosno odlascima u mirovinu bez ponovnog upošljavanja na radna mjesta koja nemaju svrhu, a kojih je u državnoj upravi mnogo. Paralelno treba organizirati državnu upravu na efikasne cjeline s reorganizacijom samoupravnih jedinica s revizijom potrebnih institucija.biološkim vijekom, odnosno odlascima u mirovinu bez ponovnog upošljavanja na radna mjesta koja nemaju svrhu, a kojih je u državnoj upravi mnogo. Paralelno treba organizirati državnu upravu na efikasne cjeline s reorganizacijom samoupravnih jedinica s revizijom potrebnih institucija.

Ne mora nužno grad sa 3000 stanovnika izgubiti status grada, no zasigurno grad te veličine ne treba imati upravu s brojem zaposlenih poput grada od 15 000 ili više stanovnika. Općinski sustav nužno je reorganizirati, no ne nužno i ukinuti. Naime svi sustavi lokalne samouprave imaju kako političke dužnosnike tako i redivito uposlene i namještenike, što treba reducirati, a s obzirom na broj općina u Republici Hrvatskoj došlo bi se do značajnih ušteda. Ukoliko bi se zadržao samo jedan od spomenutih struktura smanjila bi se mogućnost kadroviranja, s time i klijentelizma birača. Fokus zapošljavanja treba staviti na urede koji bi povlačili sredstva Europske unije i tako opravdali svoje radno mjesto osiguranim sredstvima, dok s druge strane treba smanjiti broj administrativnog osoblja i tako učiniti kompenzaciju koja bi ujedno osigurala postupni tijek rješavanja ovog problema.

U Hrvatskoj imamo fenomen tzv. lokalnih šerifa bez kojih nije moguće – kako se to pučki kaže – zaposliti niti čistačicu, a kamoli dobiti bolje plaćeni posao. Bez istih šerifa i provizija „ispod stola“ često je nemoguće investirati, neovisnom o kojem je području riječ. Kako riješiti taj problem?Koji je Vaš plan za reformu lokalne i regionalne samouprave?

Odgovor se nadovezuje na odgovor prošloga pitanja. Zaista je teško očekivati promjene preko noći, no sustavnom pristupanju problemu s jasno definiranim problemima, od kojih su neki navedeni u pitanju neosporni. Republika Hrvatska ima tu geografsku specifičnost i položaj koji ne ide u prilog europskom rješenju NUTS, odnosno nodalnih regija koji je unificiran, odnosno nije prilagođen geografskom položaju i broju stanovnika. Jednako tako ideja o podjeli na regije sa sobom je donijela opravdano nezadovoljstvo, kao i npr. reorganizacija policijskih uprava na čijem je čelu u vrijeme ministra Vlahe Orepića bila osoba koja nema nikakvog radnog iskustva, a kamoli iskustva u organizaciji ovako kompleksnog sustava. Upravo to pokazuje na „dječje bolesti“ vladajućih garnitura koji na neozbiljan način pristupaju problemima koje je neminovno što prije riješiti.

Na 12 zaposlenih u Hrvatskoj imamo 10 umirovljenika. Ako se nastave ovakvi trendovi uskoro će se njihov omjer izjednačiti što će dovesti do još većih proračunskih rupa. Što namjeravate učiniti glede tog pitanja? Treba li Hrvatskoj reforma i kakva mirovinskog sustava? Treba li povećati davanja za drugi stup ili građane treba educirati da osnaže svijest o štednjama kroz treće dobrovoljne stupove koji u perspektivi donose znatno veće prihode?

Hrvatska je poput većine zamalja u okruženju u demografskoj tranziciji, fenomenu koji sa sobom nosi zamjenu udjela rodnosti i smrtnosti od visokih stopa rodnosti i smrtnosti do niskih stopa smrtnosti, ali i rodnosti. Drugo obilježje tranzicije je povećana stopa visokoobrazovanih žena koje se u vrhuncu fertilne dobi često školuju, a zbog nesigurnosti, višegodišnje potrage za poslom i stambenim rješenjem kasnije zasnivaju obitelj. Takvom tranzicijom dobna struktura je itekako nepovoljna i treba učiniti sve kako bi se posljedice tranzicije ublažile. Činjenica jekako dosadašnja natalitetna, odnosno populacijska politike Hrvatske nije pokazala značajne rezultate.

Uz malu stopu neoporezivog dijela plaće i pravo na 6 mjeseci pune i nakon toga 6 mjeseci minimalne plaće te nesigurnost u privatnom sektoru gdje se često pod prijetnjom otkaza ugovora brani trudnoća. Jedan od modela populacijske politike koji je pokazao rezultat je onaj Ukrajinski ggdje država za svako dijete pruža jednokratnu financijsku pomoć od 3 000 američkih dolara za prvo, odnosno 13 000 dolara za treće dijete. Iako jednokratna rješenja bez reforme školstva, rada i mirovinskog sustava ne može značajno utjecati na populacijsku politiku, no paralelnim razvojem svih sustava vjerujemo da se dobna piramida može itekako promijeniti.

Pravosuđe je jedan od karcinoma hrvatske države. I pravnim laicima vidljivo je da „pravna država“ u Hrvatskoj često ne funkcionira i da je upravo stanje u pravosuđu jedan od uzroka slabih investicija, jer je jasno da u državu gdje ne postoji pravna sigurnost nitko ne želi investirati. Kako reformirati pravosuđe i učiniti ga stvarno samostalnim i neovisnim?

Reforma pravosuđa jedna je od nužno potrebnih i prioritetnih budućih potreba. On proizlazi iz nefunkcioniranja DemografijaJedan od modela populacijske politike koji je pokazao rezultat je onaj Ukrajinski ggdje država za svako dijete pruža jednokratnu financijsku pomoć od 3 000 američkih dolara za prvo, odnosno 13 000 dolara za treće dijete. Iako jednokratna rješenja bez reforme školstva, rada i mirovinskog sustava ne može značajno utjecati na populacijsku politiku, no paralelnim razvojem svih sustava vjerujemo da se dobna piramida može itekako promijeniti.pravosuđa i gomilanja nerješenih slučajeva. Neka od rješenja su određivanje obvezujućih i instruktivnih rokova za neriješene i nove predmete, uvođenje obvezujućih sudačkih normi, sankcioniranje nepoštivanja normi, popuniti prazna sudačka mjesta i zapošljavanje sudačkih savjetnika, uvesti informatički sustav u sve sudove za praćenje predmeta, naplaćivati prekršajne kazne bez suda, prekršajne sudove prebaciti u upravni dio i sl. Jednako tako nužno je uspostaviti učinkoviti zakonski sustav nadzora i borbe protiv korupcije, strogi nadzor praćenja javnih nabava roba i usluga i drugih oblika trošenja sredstava poreznih obveznika, depolitizacija državne i lokalne uprave, davanje potpune neovisnosti Državnom odvjetništvu i ustrojavanju kriminalističke policije u sklopu Državnog odvjetništva, a ne MUP-a kako bi se spriječio bilo kakav pokušaj zataškavanja i neprocesuiranja korupcije u javnom i državnom sektoru odnosno korupcijom pod okriljem državne vlasti, stranaka i državnih dužnosnika. Spomenute su samo neke od mjera uz opasku kako je reforma pravosuđa, nazvali to i pravosudnom lustracijom nužna, a može biti pokretač i gospodarskog oporavka.

U Hrvatskoj se često pozivamo na primjere zapadnih demokracija kad je u pitanju stanje u ekonomiji, ekonomski modeli i reforme. Hrvatska, međutim, ima vrlo veliku emigraciju upravo u tim zemljama i mnoge iznimno kvalitetne stručnjake hrvatskog porijekla. Tu su također i poduzetnici hrvatskog porijekla koji zbog negativnih iskustava slabo investiraju u Hrvatsku. Kako dijasporu i iseljeništvo jače uključiti u gospodarski život Republike Hrvatske i kako razbiti lobije koji to uspješno sprječavaju?

Zasigurno ne poticanjem pitanja koja se često pojave nakon izbora, a to je zbog čega iseljeništvo ima pravo glasati i odlučivati o vlasti u Hrvatskoj s tim da se ne poznaju osnovne odrednice i pravo na fiksni odabir 3 zastupnika u Hrvatski sabor, što je u odnosu na puni saziv minorno. Postoji zaista mnogo načina integracije hrvatskog iseljeništva u gospodarski život Hrvatske, a jedan od osnovnih je uključivanje inozemnih poduzeća čiji su vlasnici Hrvati u iseljeništvu u uvoznu kvotu. To do sada nije bila praksa, no s tim bi se zadovoljila traženja Europske unije, a s druge strane pomoglo hrvatskom iseljeništvu koje bi vjerujemo tada značajnije ulagali u svoju proizvodnju, ali i dodatnim sredstvima pomagali razvoju tržišta. S tim bi se potezom poboljšalo mijenje o hrvatskoj dijaspori, njenoj brojnosti i značaju.

Položaj Hrvata u BiH predstavlja jedno od ključnih vanjskopolitičkih pitanja RH. Što ćete učiniti da Hrvati u susjednoj državi postanu stvarno ravnopravan i konstitutivan faktor, odnosno što ako se dezintegracijski procesi u susjednoj državi nastave?

Činjenica je kako je sporazum potpisan u Daytonu neodrživ, odnosno nikada nije u cijelosti niti proveden. Bosna i Hercegovina kao država je disfunkcionalna i kao takva ne može pratiti suvremene europske trendove. Jedno od rješenja je formiranje federacije s tri konstitutivna naroda. Ugo Vaisavljević, profesor na Univerzitetu u Sarajevu navodi kako konstitutivnost naroda (ono što je zajamčeno Daytonskim ugovorom i samim Ustavom) nije provedena što se tiče jednoga naroda, odnosno Hrvata. Jasna je činjenica entitetskog uređenja: imamo dva entiteta sa srpskom i bošnjačkom većinom, dok Hrvati nemaju teritorijalnu, državnu, administrativnu jedinicu u kojoj bi oni predstavljali većinu. Odgovor koji bi doveo u pitanje jednu ovakvu tvrdnju sastojao bi se u sljedećem: bilo bi rečeno da je konstitutivnost naroda zajamčena na svakom dijelu teritorija Bosne i Hercegovine, a nasuprot ovoj iznešenoj tezi stajalo bi da nije u pitanju bošnjački etnitet nego je riječ o Federaciji (kraj citata). Činjenica je kako je Federacija znantnom udjelu nadmašila udio Bošnjaka u svim sferama u odnosu na Hrvate. No problem je trenutnog političkog stanja u Bosni i Hercegovini gdje bi se svaki takav pokušaj stvaranja tećega entiteta zloupotrijebio s opaskom kako je to nacionalistički pristup, dok se za rješenje u ime „građanskog pristupa“ slijepog za nepovoljni položaj manjina kaže da je to kozmopolitski, normativno čist, liberalan pristup, da predstavlja istinsko rješenje na putu europeizacije. No neovisno o konotacijama ovakav pristup treba biti nit vodilja budućem rješavanju pitanja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Na planu Europske unije sve se više sudaraju dvije struje, s jedne strane eurofederalistička, koja se zalaže za što snažniju centralizaciju, a predvode ju Njemačka i Francuska, a s druge strane suverenistička, predvođena zemljama Višegrada, koje Europsku uniju vide kao zajednicu suverenih država i naroda. Kako se Hrvatska treba postaviti kad je u pitanju europska budućnost?

Treba biti mudar pa preuzeti najbolje modele svake od suprostavljanih struja, koliko god to utopistički zvučalo. S obzirom na to da je Republika Hrvatska bez mogućnosti usporedbe s jednom Njemačkom ili Francuskom koje u svakom trenutku mogu nastupati samostalno u fazi predpristupanja i pristupanja težila k zajednici, a ne centralizaciji vjerujemo da je na tom tragu bliža ideja Višegradske skupine. Problem postaju, odnosno ostaju zajedničke boljke država članica Višegradske skupine, no suradnja i zajedničko nastupanje na energetskom, trgovinskom, prometnom, gospodarskom i inom planu mogu samo ojačati gospodarski relativno male, ali geostrateški itekako značajne države.

Kako gledate na sve složenije geopolitičke i geostrateške situacije na prostoru Euroazije, i trebaju li Hrvatskoj strateški partneri? Što je s ulogom Hrvatske vojske i eventualnog vraćanja obveznog vojnog roka?

Prostor Euroazije nikada nije nestao iz svjetskog fokusa, s time i pretenzija. Možda smo malo na tu činjenicu zaboravili, no ukoliko se osvrnemo oko sebe i uvidimo nemoć Ujedinjenih naroda po pitanju ruskih teritorijalnih LustracijaPrije suočavanja s prošlošću izvan smiješnih centara poput Documente potrebno je provesti temeljitu lustraciju jer pomirba bez isključivanja onih koji su proizvod uopće potrebe za pomirbom unutar jednog naroda nije moguća. Tek nakon toga možemo govoriti o konsenzusu, deklaracijama i konačno pomirbi koja će otvoriti druge vidikepretenzija, dovoljno je da se sjetimo i Domovinskog rata uvidjet ćemo kako se uvijek valja osigurati, barem u okviru minimuma. Obvezni vojni rok možda i nije rješenje, odnosno načelno svatko tko zadovoljava uvijete ima mogućnost služenja vojnoga roka no ulaganje i modernizacija oružanih snaga svakako je temelj nacionalne sigurnosti. Bez strateških partnera potonje je teško provedivo, ali kao da nismo jasno definirali koji su nam to točno strateški partneri, k tome treba dodati činjenicu kako se oni znaju mijenjati s promjenom vlasti tako da sevrlo brzo gube odnosi koje prividno mogu zvučati kako strateško partnerstvo.

Na političkoj sceni često se potenciraju ideološke podjele na razdjelnici Drugoga svjetskog rata. Treba li otvoriti sve arhive i popisati sve žrtve 2. svjetskog rata i na primjereni način obilježiti njihova počivališta?Je li moguće ovakva pitanja prepustiti struci, Domovinski rat postaviti kao temelj hrvatske države i postići nacionalni konsenzus glede bitnih nacionalnih interesa?

Ideološke podjele dobar su i poprilično jeftin mehanizam za osvajanje političkih bodova bez posebnog ulaganja u programe. Oni se potom nastave dnevnopolitičkim prepucavanjem i postanu dio svakodnevne i nezaobilazne političke komunikacije. No moramo biti svjesni kako se iza tih političkih prepucavanja nalaze mnogobrojne žrtve, ubijeni ljudi koji po prirodi stvari duboko podjele ljude. Povijesti je mjesto u humanističkim, odnosno povijesnim znanostima s jasnim popisima svih žrtava bez mogućnosti manipulacije. No prije suočavanja s prošlošću izvan smiješnih centara poput Documente potrebno je provesti temeljitu lustraciju jer pomirba bez isključivanja onih koji su proizvod uopće potrebe za pomirbom unutar jednog naroda nije moguća. Tek nakon toga možemo govoriti o konsenzusu, deklaracijama i konačno pomirbi koja će otvoriti druge vidike, neizravno i potrebu za jačanjem gospodarstva, proizvodnje i izvoza, a ne potrebu za brojanjem nečijih krvnih zrnaca.

D. Dijanović, O. Barišić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.