Razgovor s Tonijem Hnojčikom

Poštovani gospodine Hnojčik možete li nam reći nekoliko riječi o Vama i Vašem djetinjstvu te profesionalnim počecima kao fotografa, fotoreportera i novinara općenito?

Rođen sam 19. svibnja 1951. godine u Daruvaru. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao sam u Daruvaru. U novinarske vode ušao sam surađujući s „Večernjim listom“ i češkim tjednikom „Jednota“. Imao sam i mnogo hobija: ples, kazalište, bend... svirali smo pop-rock. Tadašnji urednik i fotograf tjednika „Jednota“ gospodin Vladimir Danjek se spremao za mirovinu i htio je imati nasljednika tako da je od ljudi na području Daruvara uzeo mene. Obavljao sam poslova laboranta za izradu fotografija, novinara, fotografa i urednički posao. Bio sam i vanjski suradnik daruvarskog lista „Glas komune“, kasnije „Daruvarac“. Osnovno je bilo praćenje aktivnosti češke i slovačke manjine po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i suradnja sa svim manjinama. Dobivao sam nove spoznaje o životu, kulturama, običajima naroda.

Je li se gledalo tko je Čeh, tko je Slovak, Srbin ili Hrvat?

Generalno nisam ulazio u to i nisam osjećao nikakvu razliku između ljudi. Daruvar je jedan multinacionalni grad s dvadesetak naroda, od Hrvata, Čeha, Srba, Slovaka, Talijana, Mađara, Makedonaca, Albanaca. U samom gradu nisam osjećao nikakve razlike. Išao sam i na srpske svadbe i na srpske slave, a oni su dolazili kod mene. Lipovac i Končanica su bila većinska češka sela, Doljani i Dežanovac hrvatska sela, Bastaji i Batinjani srpska sela. Išlo se sa jedne zabave na drugu.

Što se počelo događati tijekom 1990.-ih?

Počela su previranja, osnivanja stranaka, srpske SDS-a i hrvatskih poput HDZ-a te je došlo do stvaranja međusobne netrpeljivosti zasnovanim na događanjima 1941.

Kako se češka manjina postavljala u tim trenutcima?

Manjine su bile neutralne i nisu išle s nikakvom politikom. Pratio sam događaje i kao novinar „Jednote“ i „Večernjeg lista“ pa i kao dopisnik televizije s kamerom H16 s vijestima od pedesetak sekundi. I upravo sam to sada iskoristio i kao Čeh sam imao pristup na sva događanja. Kolega novinar s radija Daruvar, direktor i urednik tog radija, gospodin Saša Leković je osnovao novine „Buuum“, nezavisne novine. Pratili smo i SDS i HDZ te smo ravnopravno podijelili izvješća i fotografije. Opet me pratila politika no kao novinar je ne možeš izbjeći. Fotografija je ravnopravna riječi pa čak ponekad i jača i čisto profesionalno sam osjetio da to moram raditi.

Jeste li tijekom tih previranja susretali Veljka Džakulu ili Jovu Vezmara?

Da, Džakulu sam snimao i u Pakracu i u Daruvaru, širio je svoju mrežu. Snimao sam i Jovana Raškovića.

Kako su domaći Srbi dočekali Raškovićev dolazak?

S oduševljenjem su ga dočekali, a vođa Srba na tom području, u Daruvaru i Pakracu je bio Veljko Džakula.

Pakrac, 2. 3. 1991.

Jeste li kada na terenu doživjeli neku prijetnju od Vezmara ili Džakule?

Nisam nikada, ali imam jedan detalj. Srbi su u 11. mjesecu 1990. imali u mjestu Dolari, nekih 7 do 8 km od Daruvara, velikosrpski sabor - tako su ga zvali. I tu je nazočio i govorio neki „Kraljević Marko“, tako je sam sebe nazivao i tako je predstavljen, kao „najveći četnik i to iz Osijeka“.

Znate li njegovo pravo ime?

Ne znam. On je veličao junaštvo Srba kroz vijekove, poistovjećivao je 1990. i 1941., otvoreno je govorio o potrebi pobuni Srba za očuvanjem velikosrpstva te da ne bi bili progonjeni od ustaša i da je za njih neprijatelj svaki onaj tko nosi bilo koji hrvatski znak ili grb. Sve što nije srpsko to je njihov neprijatelj... Sjećam se tog detalja i govora „vi ste tu domaći po selima, vi ste tu miješani, znate tu ovoga Pepička (češki Josip) i on ide svojoj Maženki (češki Mariji, ženi, djevojci, ljubavnici) u selo i on se vraća od nje noću, lijepo ga dočekajte, imate dosta batina, letava, a i sjekira može poslužiti jer je metak šteta trošiti, zalijte ga rakijom, a šta ćete čovjek slabo podnosi alkohol, bacite ga u jarak kao šugavo pseto jer on to i je“. Na te riječi sam snimio žene, starice, djecu, mlađe ljude od 20 do 30 godina koji su se na te riječi s oduševljenjem nasmijali, onako s punim odobravanjem popraćeno smijehom. Ubijanje svega što nije uz njih i što je vezano uz hrvatski grb, svega što nije srpsko, sve je to potrebno maknuti i ubiti, satrti.

Dolari, 11. mj. 1990.

Ovaj detalj mi se urezao u pamćenje iako je bilo puno tome sličnih detalja. Imam i slike, no nisam u knjizi opisao fotografije i to mi je jako žao. Po završetku tog skupa pitam Stevu Raškovića, profesora marksizma u srednjoj školi u Daruvaru koji se početkom agresije odmetnuo u četnike, pitam njega jer je on bio naš kontakt za dolazak na skup kao koordinator za suradnju s novinarima, „što se to događa, prvo ćete ubiti Hrvate, a onda Čehe?“, no on mi je rekao da je čovjeka, „Kraljevića Marka“, ponijelo nadahnuće, malo ga ponijelo. To je bilo prvi puta da sam čuo na SDS-ovim skupovima takav otvoreni poziv na rat, sukob i zločin, na ubijanje svojih sugrađana. U „Buuumu“ su takvi detalji preskočeni da ne bi razbuktavali mržnju i netrpeljivost.

Je li bilo dobro prešutiti takve stvari i takve izjave?

Bili smo velikoj dilemi ići van s time ili ne jer bi bilo pitanje kako smo mi to interpretirali i mi bi bili krivi jer smo krivo prenijeli njegove riječi. Te su riječi bile toliko strašne da sam ih potisnuo u sebe i da bih se osjećao kao raspirivač mržnje prema ljudima da sam to prenio. I djeca i žene na tom skupu, svi su bili oduševljeni tim ozračjem! Pola godine nakon toga pa čak i 1. 3. 1991. nisam vjerovao da to sve može eskalirati u otvoreni rat. Tek nakon prvih ubojstava sam shvatio da je to istina. Kada su prve granate počele padati tek sam onda počeo vjerovati u te riječi. Daruvar je bila jedna multikulturalna sredina i družio sam se sa svima i dalje, samo da kažem, moj veliki prijatelj kojem sam davao i svoj motor da otiđe s njim na more ili kod brata u Beograd tijekom 1990. dok je služio vojni rok, taj moj prijatelj bio je Srbin i nismo razgovarali o politici nego o svakodnevnici. Uglavnom, kod tog svog prijatelja bio sam sredinom kolovoza 1991., jedne nedjelje navečer u 21 sat na večeri. Bili su i njegov otac, majka, sestra, zet, cijela obitelj. Zajedno smo radili nešto oko motora, niti jednom riječi nisu govorili o politici i svemu tome, a ujutro u 5 sati u ponedjeljak su napustili svoj dom bez najave! Meni je bio vrlo veliki šok. Otišli su u Bijelu, selo na Papuku, nekoliko kilometara od Daruvara, kao da je sve savršeno, nitko ništa nije natuknuo! Taj moj prijatelj, sada je pokojni, zvao se Predrag Vujić. S njim sam se čuo telefonom tijekom 1992. godine i razgovarali smo. Predrag je vodio svoju Desetinu i pitao sam ga „Pedo, šta ti to treba značiti“, a on mi je rekao kako je „morao otići jer je ostao uz svoj narod i bori se za svoj dom“.

Kao novinar sam 1993. išao u Beograd pa smo se čak i susreli u Beogradu, a na Terazijama sam susreo još jedanaest svojih Daruvarčana koji su otišli iz grada. S Vujićem sam imao interesantne razgovore o autima i kod mene u dvorištu su bila dva automobila Zastava 128 koje je trebalo popraviti. Papiri su bili kod Pede i rekao mi je telefonom gdje se nalaze papiri od auta i da ih slobodno uzmem iz njegovog stana. S tim papirima od automobila sam našao i dokument iz katastra s fotokopijama čestica zemljišta i gradskih ureda za zemljišne poslove gdje je grad Daruvar darovao Predragu Vujiću zemljište na upotrebu na kojem je bila moja kuća! Prije nego što su počeli napadi na Daruvar je to napravljeno, a Predrag mi je rekao kako je to napravljeno jer smo mi „trebali napustiti Daruvar i da netko drugi ne bi sve uzeo, ja bih to koristio, mi smo to već unaprijed podijelili, cijeli grad, kuće i imanja“.

Pakrac, 2. 3. 1991.

Znate li nešto o nestanku doktora Ivana Šretera na tom području?

Nekoliko puta sam snimao doktora Šretera pri osnivanju HDZ-a Ddolazio je iz Pakraca. Na njegovu govoru 30. 5. 1990. nisam bio prisutan, ali sam o njegovom govoru čuo kao o govoru pomirenja i potrebi mirnog rješavanja problema. Poručio je Srbima da se „ne daju navući“ da potekne krv i da će to biti zlo koje će biti teško isprati. Bio je liječnik opće prakse u medicinskom centru u Pakracu, dolazio je na osnivačke skupštine HDZ-a u Doljanima, Daruvaru, Dežanovcu i poslije je na ručkovima znao održati govore. Bio je debeljuškast tip, dobričina, apsolutno dobronamjeran. Vjerovao je da se sve može riješiti dijalogom koji je poticao. Međutim, sumnjao je u osovinu JNA i srpske strane tako da je bio i pomalo skeptičan prema tome da će uopće biti moguće mirno rješenje. Bio je otet i po svim detaljima trebao je biti zamijenjen za dvije osobe srpske nacionalnosti koje su bile i puštene no Šreter više nije bio na životu. Veljko Džakula o tome sigurno sve zna no malo pati od „amnezije“ koja ga je jače zahvatila.

Jeste li susretali doktora Miroslava Kinčla – Iglu?

S njim sam bio više puta u raznim situacijama. On je iz Hercegovca, to je selo desetak kilometara od Daruvara. Njega i njegove roditelje sam poznavao kao dijete. Bio je s našim dečkima iz Zagreba, Čazme, Kutine na bojištu. On je bio ispred glavnog saniteta čiji član je bio njegov otac. Igla je došao iz Zagreba na ovaj teren, a kasnije je otišao i u Bosansku Posavinu. Nisam ga tamo posjetio, no na području Bujavica – Pakrac – Prekopakra smo se intenzivno družili u akcijama na tom pakračko-lipičkom području. Formirao je svoju sanitetsku jedinicu koja je bila od velike pomoći tom kraju.

Dr. Kinčl u Prekopari

Jeste li susretali možda Ibrahima Abushaala Gadafija, Marijana Kulhavija ili još neke od istaknutih hrvatskih branitelja tog područja?

Ibrahima Gadafija nisam imao prilike susresti. Marijan Kulhavi, Brada, smo ga zvali, nije mrzio Srbe nego njihovu okupaciju Hrvatske. Ratovao je na pakračkom ratištu. Božić 1991. dočekali smo zajedno u Radiju Daruvar. Ujutro je išao na položaj da bi sutradan sudjelovao u oslobađanju Kusonja. Nekoliko dana kasnije u vinogradima iznad Pakraca je upao u zasjedu agresora domaćih četnika i JNA u kojoj je poginuo sa svojim suborcima.

Bili ste prisutni tijekom povijesnih događaja u ožujku u Pakracu 1991. - kako je to izgledalo?

Snimao sam oklopnu jedinicu JNA iz Bjelovara koja je 1. 3. 1991. prolazila kroz Daruvar na putu za Pakrac oko 21 sat navečer. Bio sam s kolegom gospodinom Borisom Zegnalom, snimateljem Hrvatske televizije, čuli smo veliku buku oklopnih vozila i u Gajevoj ulici smo snimali njihov prolazak, on s kamerom, a ja s fotoaparatom. To su bile prve snimke JNA u pokretu. Kolega Zegnal je zvao svoje uredništvo i dobio je zadatak da ide pratiti kolonu. Nakon nekoliko zvanja i provjere o čemu je riječ, rečeno je kako je to pokret za redovnu vojnu vježbu, a zapravo su išli prema Pakracu. Sutradan ujutro oko 8 sati, na trgu u Daruvaru, bio je skup stranke Jugoslavena. Čuo sam kako je bilo pucnjave, a oni su govorili da je u pitanju vojna vježba. Bila je konfuzija, nitko ništa nije znao no promet prema Pakracu je bio zatvoren.

Otišao sam do Radija Daruvar da saznam neke informacije. Tu je bilo više kolega, a i iz zagrebačkog „Vjesnika“ koji su poslani ovdje „jer se tu nešto dešava“, a na putu su za Pakrac osjećali nesigurnost zbog nepoznavanja terena i same situacije. Dogovorili smo zajednički odlazak na teren. Došli smo do policijske stanice gdje su oni odma hutrčali u zgradu policije, a ja sam ostao vani fotografirati. Nisam znao što se događa i prošetao sam Pakracom i snimao naše dečke iz Lučkoga i razgovarao s njima. “Pucalo se s Gavrinice s vinograda“, „nema ranjenih“, to su bile izjave naših dečki koji su bili raspoređeni oko policijske stanice.

Bila je to tada moja sretna okolnost, malo i naive s moje strane moglo bi se reći, kako su na televiziji govorili kako je to specijalna vojna vježba, ništa više od toga, ništa posebno. Bez obzira na sve te izjave nisam gledao da je sada to nešto posebno. U zgradu policije me nisu pustili, čekali su Mesića, Degoriciju i generale JNA da dođu na pregovore. To se dogodilo popodne i sve sam slikao. Neki naši dečki nisu htjeli da ih slikam i zbog toga su negodovali. Generali su došli u transporteru, a Mesić u vozilu u pratnji plavog BOV-a, no slikao sam u crno-bijeloj tehnici pa se to ne vidi. Istoga dana po povratku u Daruvar zvao sam „Večernji list“ i urednik regionalnih vijesti gospodin Zdravko Milinović mi je rekao da će mi poslati vozača po te moje filmove. Dogovorili smo da ću otići do „Jednote“ razviti filmove i da se možemo naći tamo. Razvio sam slike, napravio duplikate za sebe i svoje novine, a vozač je u međuvremenu došao po fotografije za koje sam mu objasnio gdje je što snimljeno i o čemu je riječ. Filmovi su otišli za Zagreb i drugi dan su fotografije izišle u „Večernjem listu“ na prvoj, drugoj i trećoj stranici te na duplerici. Ukupno je objavljeno 14 mojih fotografija tog događaja. To je bilo 2. ožujka 1991.

Daruvar - Doljani, 1. 9. 1991.

Tijekom snimanja događanja u Pakracu 4. ožujka u društvu s kolegama novinarima, a i više znatiželjnih civila čekajući rezultate razgovora Mesića i predstavnika JNA, na cesti pored nogometnog igrališta jedan postariji čovjek je naglas počeo govoriti, gotovo vikati, prstom upirući u mene, „ovaj je rekao da treba zaklati sve Srbe u ovom kraju“. Na to me je čovjek srednjih godina sportske konstitucije, za kojega sam kasnije saznao da je tada bio profesor književnosti u gimnaziji, uhvatio sprijeda za vrat palcima stiščući grkljan što me je počelo gušiti tako da sam počeo grkljati. Vojnik JNA koji je bio u blizini, neki Albanac je repetirao automat i povikao: „pusti ga!“ krečući se prema nama. Na to me profesor pustio i tako mi je zapravo vojnik JNA spasio život na čemu sam mu zahvalan.

Ivanovo Selo, kolovoz 1991.

Kako ste pratili oslobađanje dijelova zapadne Slavonije u akcijama „Otkos“, „Orkan“, Papuk“ i „Bljesak“?

Teško je sve to „pohvatati“. Akcije su bile na širokom prostoru i ne može se sve to pokriti, trebao si biti jako mobilan. Meni je najznačajnija akcija „Bljesak“, a u njemu sam bio jedini fotoreporter koji je snimao na Gavrinici, to je jedan dio Pakraca, na brdu. Snimio sam predaju Veljka Džakule i Steve Harambašića, zapovjednika SAO Krajine te dolazak naših snaga u netom oslobođena područja. Bili su tu i civili, ali i „civili“.

Daruvar, 1. 9. 1991.

Što nam možete ispričati o Nikoli Ivkanecu, zapovjedniku hrvatske policije kojem su se predali Harambašić i Džakula?

On je krajem osmog mjeseca 1991. došao u Daruvar i tu smo se upoznali. Možda 1. rujna. On je inače iz Čazme i imali smo blisku suradnju tijekom svih tih godina. Bili smo zajedno tijekom više akcija i uviđaja i postali smo bliski prijatelji. Tijekom „Bljeska“ Ivkanec je pregovarao s Džakulom i Harambašićem. Od Harambašića je Beograd na „konzultacijama“ tražio da se do posljednjeg vojnika treba boriti, a a bilo je riječ o oko 1 600 do 1 700 ljudi i Nikola ga je uspio uvjeriti da donese odluku o predaji čime su spašeni i hrvatski i srpski životi.

Daruvar, rujan 1991.

Dogovoreno je da se na Gavrinicu ide s oklopnim transporterom promatrača UN-a. Uz Nikolu sam i snimam ga pri ulasku u transporter i kaže mi on „upadaj“ baš zahvaljujući tom našem međusobnom povjerenju iz ranijih razdoblja, a vojnik UN-a mi kaže da izađem van iz transportera no Nikola je na to rekao kako ja moram ići s njim jer sam njegov osobni fotograf za povijesne događaje, da niti on neće ići ako ja ne mogu... I tako sam ostao i snimio sve te povijesne fotografije! Tijekom vožnje vidio sam srpske položaje i sve njihove duge cijevi, imali su dobru potporu u tom području. Ivkanec je objasnio Džakuli kako mu prema međunarodnim pravilima mora staviti lisice na ruke, da ne shvati to osobno. Kao da je opravdavao svoj postupak prema njemu kao prema civilu. Harambašić mu je u znak vojne predaje srpskih snaga predao svoj pištolj. Njemu nije stavio lisice.

Pakrac

Daruvar, prosinac 1991.

Zajedno su ušli u transporter UN-a i za mene nije bilo više mjesta. Rekli su mi da se popnem na transporter no to nije bilo prihvatljivo jer se nisam htio kao civil voziti na transporteru kao moguća meta. Dolaskom gore vidio sam više dugih cijevi i nisam htio riskirati. Svojevrsna sretna okolnost je bila ta što se u blizini nalazilo oklopno vozilo UN-a s gumenim kotačima kojem je naša mina odnijela jedan dio. Nitko nije od članova posade stradao, i vozač i ostala dvojica su bila dobro, tu je bio i neki srpski predstavnik uz Džakulu, koji nije stao u transporter kao ni ja. Zvao se Jovo i s njim sam obišao selo da snimim nekoliko fotografija. Snimio sam ljude s kalašnjikovima, žene i djecu kako odlažu oružje. Čovjek bradonja ide kroz polje i nosi pušku, viču mu „predaja“ i tako su se okupljali. Kroz pola sata do sat su naši dečki počeli dolaziti iz Pakraca i priključio sam im se u obilasku do Šeovice i Japage - od Pakraca prema Lipiku imam puno fotografija tog događaja. Dolazim dolje u Pakrac i vidim da novinare nisu pustili u ta sela. Praktički sam ja jedini koji je snimio te događaje. Čak niti vojska nije imala fotoaparate. S kolegom sam otišao brzo za Zagreb i dali smo filmove za objavu u „Areni“. Drugi dan je „Arena“ izašla s ekskluzivom.

Siječanj 1992., Pakrac

Jeste li bili kada primljeni kod predsjednika Tuđmana ili ministra Šuška i imate li neko odlikovanje za pronošenje istine o Domovinskom ratu?

Nisam bio primljen kod predsjednika Tuđmana no surađivao sam s gospodinom Ivanom Toljem i povratnikom iz Kanade gospodinom Antom Beljom. Imam nekoliko desetaka priznanja za rad tijekom rata, iskaznicu ZNG-a, dragovoljca Domovinskog rata i Spomenicu Domovinskog rata, no nemam status hrvatskog branitelja. Ratni sam izvjestitelj.

Siječanj 1992., Prekopakra

S kojom ste fotografskom opremom redovito išli na teren?

Na teren sam odlazio s 20 do 30 filmova. Nosio sam po tri fotoaparata i malu televizijsku kameru VHS-C. Od fotoaparata sam koristio dva do tri SLR fotoaparata s izmjenjivim objektivima i jedan „idiot“ za slike u coloru. Tijekom Domovinskog rata dva fotoaparata su mi ukradena, a jedan uništen.

Lipik, proljeće 1992.

Kako biste komentirali izjavu ministra Vlahe Orepića kako su „neki nesretnici“ bili ti koji su započeli agresiju na Hrvatsku?

To je izjava nekoga tko je htio biti duhovit i originalan, tko je potpuno pogriješio konstrukciju i to je izjava koja nema veze sa zdravim razumom. Ne kažem da u tome nema i suosjećanja. Totalno je „fulao“ konstrukciju. Samo da usporedim, onaj moj prijatelj Predrag Vujić Pedo, je dobio rak želuca i preminuo je krajem devedesetih, a ja sam ga pitao da nije možda dobio rak zbog grižnje savjesti, a njegov je odgovor bio kako osjeća tjeskobu i žal za zavičajem. Osjećao je težinu u sebi, možda je baš zbog toga dobio rak.

4. 5. 1995., hrvatski branitelji

Kako se u Češkoj gledalo na rat u Hrvatskoj?

Sa izrazito velikim simpatijama, suosjećanjem i svestranom pomoći češkog naroda prema češkoj manjini i cijeloj Hrvatskoj što se očitovalo u primanju i brizi za mnoštvo hrvatske djece svih narodnosti. Jaka je suradnja Daruvara i Češke Republike, u Daruvaru je jedna od najjačih svjetskih organizacija Čeha i ponajbolje organizirana što je pomoglo u svemu tome.

Gavrinica, 4. 5. 1995., predaja Džakule

Možete li izdvojiti neki događaj u kojem je tijekom velikosrpske agresije naročito stradala češka manjina?

Npr. selo u blizini Daruvara, Ivanovo Selo je mjesto sa češkom većinom u kojem su Srbi pobili više stanovnika. krajem osmog mjeseca 1991. Prve žrtve u Daruvaru su bile iz hrvatsko-češke obitelji, Ivica Ljutak i njegova petnaestogodišnja kćer Mirela što je rezultiralo pojavom revolta. Tako da imamo situaciju kako je početkom devetog mjeseca 1991. od ukupnog broja evidentiranih branitelja u policijskoj stanici Daruvar čak 75 % bilo Čeha!
Možete li nam reći nekoliko riječi o knjizi koja sadrži Vaše fotografije iz vremena srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku?

Obronci Papuka, nakon Bljeska, dr. Kinčl

Knjiga pod nazivom „To sam radio u ratu, sine“ je izdana u prosincu 2010. u izdanju Hrvatskog memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Hrvatskog instituta za povijest odnosno Podružnice za povijest Slavonije, Baranje i Srijema pod uredništvom gospodina Ante Nazora i gospodina Natka Martinića Jerčića. U knjizi se nalaze brojne fotografije koje sam snimio na zapadno-slavonskom bojištu od 1990. do 1995. godine i po tome su jedinstveni povijesni dokaz ratnih događanja u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu od srpske agresije.
Poštovani gospodine Hnojčik hvala Vam na razgovoru!
Nema na čemu.

Igor Baldassi

O autoru i knjizi

Autor Toni Hnojčik je 1971., u 20-oj godini života, postao profesionalni fotograf, a 20 godina kasnije, 1991., postaje ratni fotograf i dijeli sudbinu branitelja Daruvara, Pakraca, Prekopakre, Lipik Svojim je fotografijama događaje iz Domovinskog rata u zapadnoj Slavoniji sačuvao za povijest. Fotografije obuhvaćaju razdoblje stvaranja i obrane Republike Hrvatske te oslobađanja državnoga teritorija koji su 1991. okupirale JNA i srpsko-crnogorske postrojbe, uz pomoć lokalnih pobunjenih Srba. Fotografije prikazane u ovoj fotomonografiji autor je samostalno odabrao i posložio, uglavnom kronološkim slijedom. Ispod fotografija su kratki potpisi s opisom mjesta i vremena nastanka fotografije.

Kratki su zbog namjere da se, što je moguće više, izbjegne sugestija, i tako svakoj fotografiji “omogući” da ispriča svoju priču.

Fotomonografija započinje fotografijama s kraja 80-ih godina u socijalističkoj Jugoslaviji koje prikazuju naoko idilu suživota na ovom području, koji je brzo pokleknuo pod velikosrpskim projektom iz Beograda. Slijede fotografije Jugoslavenske narodne armije iz kojih se vidi njena prisutnost u svim porama društva. Operacionalizacija velikosrpskog projekta na zapadnoslavonskom području ubrzava se djelovanjem Srpske demokratske stranke, a autor fotomonografije zabilježio je 1990. jedan od skupova SDS-a u zapadnoj Slavoniji. Reakcija na srpsku propagandu bila je homogenizacija Hrvata, koji se udružuju u stranke, što je također Hnojčik ovjekovječio na fotografijama.

Tematski najveći dio fotomonografije obuhvaća fotografije od prvog sukoba JNA i hrvatskih snaga u Pakracu početkom ožujka 1991., otvorene agresije srpskih snaga i JNA na zapadnoslavonsko područje u kolovozu 1991., te razaranja civilnih ciljeva, ubijanja civila i branitelja, evakuacije civila, pa do prvih oslobodilačkih akcija hrvatskih snaga u Republici Hrvatskoj. Nakon stravičnih, no i ponosnih fotografija ratne 1991., slijede fotografije povratka i obnove razrušenih domova, te boravka snaga UNPROFOR-a od 1992. do 1995. na zapadnoslavonskom području. Nakon tog razdoblja, ni rata ni mira, slijede fotografije veličanstvene VRO Bljesak kojom je oslobođeno cijelo područje zapadne Slavonije. Na kraju knjige tematski su prikazane fotografije s prizorima stradanja životinja, posjeta novinara i raznih delegacija tom području. Ova dvojezična (hrvatsko-engleski) fotomonografija T. Hnojčika vrhunsko je umjetničko djelo i povijesni dokument, koja kronološki i tematski kroz fotografije prikazuje velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku, odnosno na zapadnu Slavoniju.

Tekst je preuzet s internetskih stranica Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a knjigu je moguće nabaviti u knjižarama ili kod izdavača HMDCDR-a.

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.