Neraščišćena i potisnuta povijest nisu na korist sadašnjeg i budućeg naraštaja

Uvod

Ajdovščina je smještena u dugoj i pitomoj Vipavskoj dolini, poznatoj i kao dolini dvoraca i gradova, u iznimno lijepom dijelu Slovenije. Dvadesetak je kilometara udaljena od slovensko-talijanske granice i Gorizie na zapadu (kojem je otvorena) te šezdesetak kilometara od Trsta na jugu. Vipavsku dolinu na zapadu dodiruje nadaleko poznata rijeka Soča (s brojnim velikim adama) ništa manje izuzetno lijepa. Izvirući u Julijskim Alpama zapadno od Triglava, Soča, duga gotovo 140 km, prolazi kroz Bovec, Kobarid, Tolmin, Kanal ob Soči, Novu Goricu i Goricu te zatim ulazi u Italiju da bi se donjim tokom, zapadno od Monfalconea, ulila u Tršćanski zaljev. Opjevali su je Simon Gregorčič, Klara Stanič, Iztok Mlakar i brojni drugi pjesnici i glazbenici.

Bitka na Soči bila je jedna od najvećih bitaka na talijanskome ratištu u Prvom sv. ratu. Značajni su spomenuti Kobarid i Tolmin u gornjem toku Soče zbog teških bitaka u dolini i posebno na planinskoj fronti (slov. Soška fronta). Ratovalo se i na dvije i po tisuća metara nadmorske visine (vrh Kardinal, 2.481 metar). Talijansko bojište otvoreno je 1915. objavom rata Austro-Ugarskoj Monarhiji. Protezalo se od Julijskih Alpi do Jadrana (600 km). Austro-ugarski vojnici na tom ratištu bili su iz slovenskih i hrvatskih zemalja te Bosne i Hercegovine. Posebno je značajan planinski greben Kolovrat neposredno uz talijansku granicu i iznad desne obale Soče na kojem su bili smješteni (i) topnički položaji. On se proteže od Kobarida (tal.= Caporetto) na sjeverozapadu do Tolmina na jugoistoku. Naime, tijekom Prvog svjetskog rata u dolini Soče odigralo se dvanaest bitaka (između svibnja 1915. i studenog 1917.). Talijani su htjeli osvojiti i Vipavsku dolinu. No, nakon početnih uspjeha potučeni su i daleko odbačeni u dubinu vlastita teritorija. Ovdje je izgubljeno jezivo mnogo ljudskih života (različiti izvori navode i do milijun žrtava) a od talijanskih snaga zarobljeno je 300.000 vojnika... Od tada je Caporetto (Kobarid) u talijanskom, sve do današnjih dana, ostao sinonim za težak poraz. Dojam je ostao dubok i u široj umjetnosti, pa je Kobarid, zahvaljujući ponajviše jednome romanu, postao topos svjetskoga značaja i već stoljetni literarni amblem. Priča kaže da je radeći kao vozač ambulantnog vozila u ratu (kasnije globalni ratni reporter) mladi Ernest Miller Hemingway (1899-1961) upravo u Kobaridu i povodom rata napisao „A Farewell to Arms“ - „Zbogom oružje“, 1929. (Za kratak roman “The Old Man and the Sea“ - „Starac i more“, godine 1953. dobiva Pulitzerovu a 1954. i Nobelovu nagradu).

Iz Vipavske doline (kojom teče pritoka Soče - rijeka Vipava) je i naša današnja sugovornica, zastupnica Eva Irgl, slovenska političarka bogate karijere:

Eva Irgl (prosinac 1976.) članica je Slovenske demokratske stranke (SDS), usto je dugogodišnja predsjednica Komisije za peticije, ljudska prava i jednake mogućnosti. Za zastupnicu u Državnom Zboru Slovenije prvi put je izabrana 2004. (s 27 godina), drugi put godine 2008. Na prvim prijevremenim izborima 2011. izabrana je treći put, a od izbora 2014. zastupnica je već četvrti mandat. Sve vrijeme vodi Komisiju za peticije, ljudska prava i jednake mogućnosti a bila je i predsjednica istražne komisije Patria. Za druge vlade Janeza Janše bila je predsjednica Odbora za pravosuđe.

Njezino političko djelovanje posebno obilježavaju sadržaji povezani s ljudskim pravima i temeljnim poštivanjem ljudskog dostojanstva. Najveći dio njezina rada u parlamentu obilježava traženje povijesne istine glede događaja iz nedavne povijesti. Eva Irgl je doma iz Vipave, gimnaziju završava u Ajdovščini te upisuje Teološki fakultet u Ljubljani.

Slovenska demokratska stranka (SDS) politička je stranka desnog centra, na čijem je čelu Janez Janša, bivši premijer. Nastala je u veljači 1989. i to kao Socijal-demokatski savez Slovenije („Socialdemokratska Zveza Slovenije - SDZS“). Na prvim demokratskim izborima bila je dio koalicije DEMOS, koja je preuzela vlast. Njezin ministar Janez Janša imao je ključnu ulogu u ratu, kojim je Slovenija osigurala neovisnost od bivše Jugoslavije. SDS je danas članica Europske Narodne Partije te ima tri predstavnika u Europskom Parlamentu.

Revizija povijesti je opravdana

Poštovana, rodom ste iz Vipavske doline poznate po ljepoti, iznimnoj tradiciji vinarstva, buri... Što Vama predstavlja Vipava?

Najprije, svakako, moj dom. Uvijek kad se vozim iz Ljubljane, gdje zbog službenih obveza provodim većinu vremena, za Vipavu, pri pogledu na Nanos, koji se diže zdesna, zaigra mi srce. To naime znači da stižem doma među domaće i meni drage ljude. Među one koji me poznaju još od djetinjstva i ne gledaju na mene kao na političarku, nego sam za njih jednostavno Eva. Recimo samo koliko puta oživljavamo uspomene na trenutke dok sam još pjevala u crkvenom zboru ili pak vodila razne priredbe kako u Vipavi tako i u Ajdovščini. Ukratko, Vipava je moje utočište kad su mi potrebni mir ili razonoda.

Iz kakve obitelji potječete, u smislu ratnih i poratnih događaja?

Zanimljivo pitanje. Zahvalna sam na njemu, jer ljudi puno govore, pišu po forumima, no svakako bez provjere informacija. Ukratko o obiteljskoj slici: moj djed po maminoj strani bio je partizan i u borbi je ranjen. S očeve strane sam imala djeda koji je bio njemački vojnik, a opet baka tzv. oteto dijete. Ona je naime kao maloljetna internirana u Njemačku, njezino je ime zavedeno i u knjizi otete djece. Njezina mama, moja prabaka, preživjela je Auschwitz, a nikada nije dobila nikakvu odštetu, premda je kod nekih bilo drukčije. Njezin muž, moj pradjed, bio je zatočen u Dachauu a imao je brata, kojega su među prvim taocima iz sela Kog - strijeljali Nijemci.

Kada ulazite u politiku?

Politika me oduvijek zanimala. Na televiziji sam pratila suočenja i emisije političkog sadržaja. Sjećam se da sam još kao dijete s iznimnim zanimanjem kod kuće slušala razgovore kad se zaoštrila situacija u Jugoslaviji. Sve vrijeme smatram kako je potrebno da državljanin bude koristan državljanin. Da pomaže i želi, prema mogućnostima, pridonositi općem dobru, pa zato nikad i nisam mogla prihvatiti niti usvojiti argument kojeg se UbojstvaČesto me pitaju zašto se bavim poratnim ubojstvima, što će mi to, naročito obzirom na moju dob? A moj je odgovor vrlo jednostavan: bavim se time zato što znam da je to ispravno. Zato što osjećam da je to ispravno. Zato što znam koliko obiteljima mrtvih znači da se u političkom prostoru time bave mlađi. Zato što time dobivaju jamstvo da će se, i kad oni napuste ovaj svijet, nastaviti s otkrivanjem istine.nameće, da mlade politika ne zanima. Jasno da ih zanima, samo što im moramo pružiti priliku da budu aktivni u njezinu suoblikovanju. Meni je tu priliku pred trinaest godina ponudio Janez Janša i unatoč izazovnim situacijama i kušnjama koje politika donosi, sada mogu reći da sam imala pravo kad sam prihvatila njegov poziv. Među zastupnicama u državnom parlamentu s najdužim sam stažem, premda godine to ne odražavaju (smijeh). Kad sam prvi put izabrana u parlament, bilo mi je naime
27 godina.

Kako shvaćate politiku?

Svoj rad doista shvaćam kao poslanstvo i naročito na polju ljudskih prava, pitanju civilizacijskih normi i općeljudskih vrijednosti rišem put i ostavljam tragove koji možda danas nemaju pravu vrijednost obzirom na svijest o tome koliko je važno za njih se boriti. Međutim s vremenom će svakako dobiti svoje mjesto. Često me pitaju zašto se bavim poratnim ubojstvima, što će mi to, naročito obzirom na moju dob? A moj je odgovor vrlo jednostavan: bavim se time zato što znam da je to ispravno. Zato što osjećam da je to ispravno. Zato što znam koliko obiteljima mrtvih znači da se u političkom prostoru time bave mlađi. Zato što time dobivaju jamstvo da će se, i kad oni napuste ovaj svijet, nastaviti s otkrivanjem istine.

S obzirom da se ni dugo poslije Titove smrti prikrivene grobnice nije smjelo ni spomenuti, kada ste se osobno susreli s činjenicom komunističkih zločina?

Zapravo sam u tom pogledu imala veliku sreću. Moj otac, koji je po obrazovanju povjesničar, pričao mi je o drugim aspektima naše zajedničke nedavne prošlosti i tako mi otvorio oči. U školi je meni i mojim vršnjacima sadržaj ratne i poratne tematike bio predstavljen izrazito jednostrano. Poratna ubojstva i više od 600 prikrivenih masovnih stratišta za naš su školski sustav bili i još su uvijek tema koju se prešućuje. Doduše, više se ne mogu praviti da ne postoje, međutim još uvijek u nastavnom planu pomno nadziru sav sadržaj o toj temi. To se odražava i u činjenici što se dan danas, 70 godina nakon komunističkih zločina, time bave tek rijetki povjesničari i novinari, a pravosuđe, koje bi te zločine moralo procesuirati, nimalo. Pretvaraju se da je to zlodjelo koje je odavno palo u zastaru, što ne stoji. Po međunarodnom i slovenskom pravu, po svim rezolucijama i konvencijama, zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju. Jasno da ih je u pravnom smislu potrebno u takvom obliku prekvalificirati.

Zašto smatrate da je tomu tako?

Prije nekog vremena upravo sam to i pitala slovenskog ministra pravosuđa Gorana Klemenčiča. Kako je moguće da ZločiniPrije nekog vremena upravo sam to i pitala slovenskog ministra pravosuđa Gorana Klemenčiča. Kako je moguće da pravosudni sustav nije učinio apsolutno ništa da se odgovorne za zločin privede pravdi, makar i posthumno i kad će napokon i politička ljevica potvrditi da je na slovenskom tlu počinjen genocid? Odgovor je, jasno, bio mlak i bez prave supstance, što je posve razumljivo, budući da ministar mora štititi političke nasljednike toga zločina, koji su ga za nagradu što je protuzakonito srušio drugu vladu Janeza Janše, postavili za ministra.pravosudni sustav nije učinio apsolutno ništa da se odgovorne za zločin privede pravdi, makar i posthumno i kad će napokon i politička ljevica potvrditi da je na slovenskom tlu počinjen genocid? Odgovor je, jasno, bio mlak i bez prave supstance, što je posve razumljivo, budući da ministar mora štititi političke nasljednike toga zločina, koji su ga za nagradu što je protuzakonito srušio drugu vladu Janeza Janše, postavili za ministra. Jedina akcija provedena u Sloveniji na području traženja krivaca za ubojstva ljudi, kojima krivica nikada nije dokazana, bila je kriminalistička akcija „Sprava“ („Pomirenje“). Ona je na otvoreno iznijela ime Mitje Ribičiča, koji nikada nije bio procesuiran zato što je tužilaštvo odbacilo sve optužbe protiv njega, premda su dokazi bili dovoljno čvrsti i vjerodostojni. Također treba napomenuti: tužilaštvo je nedavno odbacilo i žalbu koju sam pred dvije godine uložila zbog uništavanja arhivske građe. Ni za taj kulturni genocid nitko ne će odgovarati.

Jeste li čitali o pobijenima u Sloveniji? Kako ste saznali za Goli otok u Hrvatskoj?

O poslijeratnom ubijanju na slovenskom tlu sam čitala, razgovarala s pojedincima koji istražuju poratno razdoblje. Znam da u Sloveniji postoje još mnoga područja koja u sebi skrivaju posmrtne ostatke pobijenih poslije rata. U zadnje doba poklanjam malo više pozornosti idrijsko-cerkljanskom području, koje je, recimo, bitno manje istraženo od područja Štajerske, gdje su nam poznata najveća stratišta. I taj dio Slovenije skriva neizmjernu tragediju. Povezala sam se s mlađim povjesničarom koji je nedavno magistrirao baš s tematikom poratnih ubijanja na spomenutom području. Upravo takvi pojedinci ulijevaju mi dodatnu hrabrost i volju da na tom putu ustrajem, zato što upravo uz njihovu pomoć ponovno pobijamo nametnutu paradigmu kako mlade prošlost ne zanima i da je za njih nebitna.

Kao predsjednica Komisije za peticije i ljudska prava obilazim one koji istražuju poratna ubijanja kao i rođake žrtava. Ne mogu zaboraviti posjet skupini Moč preživetja (Snaga opstanka) gdje su me rođaci žrtava između stisaka ruku, mnogi i sa suzama u očima, molili da ne odustanemo nego da ustrajemo. U meni i svim onima koji se još intenzivnije bave tim pitanjima, vide nadu. Snagu, koja i njima daje nadu, da će se jednom sve postaviti na svoje mjesto. Nekako se osjećam dužnom da dadem sve od sebe kako bih pomogla tim ljudima. Oni pred smrt žele doznati gdje im leže njihovi bližnji, kako bi im zapalili svijeću i od njih se oprostili. Tko može odbiti takvu želju? Tko se može tomu usprotiviti?

Spominjete Goli otok... Kad sam ga pred više od desetljeća posjetila, čim sam stupila na otok... okoliš koji sam ugledala i atmosferu koju sam osjetila te svjedočenja koja sam slušala od preživjelih, uspoređujući sve s povijesnim zapisima... u stotinki sekunde sve me to ošinulo... posve šokiralo. Svoju priču s Golog otoka nekoliko je puta na Komisiji za ljudska prava, opisao i Andrej Aplenc, kao jedan od političkih zatvorenika.

U svom govoru u lipnju 2015. pred Hudom Jamom, koji smo preveli i objavili na ovom portalu, vrlo ste emotivno i jasno kazali da vas saznanja o zločinima i nedjelovanju državnih institucija uznemiruju. Je li primjer Hude Jame samo uljudbeno pitanje?

Govor koji spominjete u meni je sazrijevao neko vrijeme. Svake večeri kad sam išla u šetnju, da se nadišem G. otokSpominjete Goli otok... Kad sam ga pred više od desetljeća posjetila, čim sam stupila na otok... okoliš koji sam ugledala i atmosferu koju sam osjetila te svjedočenja koja sam slušala od preživjelih, uspoređujući sve s povijesnim zapisima... u stotinki sekunde sve me to ošinulo... posve šokiralo. Svoju priču s Golog otoka nekoliko je puta na Komisiji za ljudska prava, opisao i Andrej Aplenc, kao jedan od političkih zatvorenika.svježeg zraka i opustim te napunim baterije za novi dan, pitala sam se koje su to ključne stvari koje želim da ljudi čuju, da ih usvoje... da o njima počnu razmišljati i mladi ljudi, kojih se poratna ubijanja nisu neposredno dotaknula, ali ih ipak opterećuju jer su dio naroda koji ima moralni dug prema našoj zajedničkoj tragičnoj prošlosti. Nisam htjela da to bude tek još jedan govor koji će istog trenutka pasti u zaborav, nego govor koje će ljude potaknuti na razmišljanje, koji će ih dovesti do spoznaje da će postavljanje stvari na svoje mjesto i njihovo nazivanje pravim imenom moći uspostaviti sadašnjost oslobođenu jarma prošlosti, koja će povesti naš narod u zajedničku bolju budućnost.

Već se predugo odgađa realizacija procesa pomirenja, koje nije moguće bez provedbe, kako to stručno nazivaju svjetski teoretičari s toga područja, elemenata tranzicijske pravičnosti. I dok sam razmišljala o poruci koju odgovorno moram prenijeti naročito rodbini žrtava ispred Hude jame, gdje je okrutnom smrću skončalo previše života, uključujući ženskih i dječjih, izvukla sam ova četiri elementa, kako slijedi: pravo na znanje, što znači osigurati pristup arhivskoj građi i omogućiti neovisna povijesna istraživanja; pravo na ispravljanje nepravde, koje uključuje sve od postavljanja obilježja na kojemu je jasno zapisano tko je kriv za njihovu smrt do rehabilitacije žrtava; pravo na zakonitost, koje uključuje provedbu kriminalističkih istraga i kažnjavanje počinitelja; te zadnji element tranzicijske pravičnosti, bez kojega krug ne može biti zatvoren, to je jamstvo o neponovljivosti, koje PovijestKod vas su, kako sada tehnička Vlada tako i predsjednica države, naklonjeni raščišćavanju nedavne povijesti sa željom za objektivnim prikazom povijesnih događaja, a protiv isključive i nepromjenjive povijesti koju su pisali partija i režimski povjesničari i novinari.djeluje u smjeru jačanja demokracije i provedbe lustracijskih postupaka. Nažalost, većina medija u Sloveniji, premda su bili prisutni na komemoraciji, govor je posve prešutjela.

Kao i u Hrvatskoj i u Sloveniji je već dugo na djelu bitka za bolju prošlost. „Deca komunizma“, unatoč propasti jugoslavenskog režima i dalje uporno brane sve svoje privilegije braneći time i zločine očeva ili djedova. Koliko je takav odnos logičan te dugoročno održiv?

S jedne strane je to logično, puno je ljudi bilo i još je uvijek privilegirano iz bivšeg sustava i nemaju iskustvo iz demokratskog uređenja da bi mogli biti kritični prema sustavu koji je grubo kršio ljudska prava i temeljne slobode. Jasno da takvo prikrivanje istine i nesuočavanje sa stvarnim činjenicama ne može graditi bolju budućnost, budući su temelji truli.

U Hrvatskoj postoji cijeli niz znanstvenika, povjesničara koji objavljuju radove i knjige o partizanskoj, Titovoj, komunističkoj ili srbskoj mitomaniji, iskrivljenoj i lažnoj povijesti, potkrjepljuju to desetinama autentičnih dokumenata ali mediji još uvijek na to ne reagiraju. Naime, te ćete ljude u nas samo iznimno rijetko i u slabo gledanim terminima vidjeti na televiziji dok ideološki povjesničari i dalje trube svoju povijest od jutra do sutra, čak vrijeđajući i etiketirajući sve one koji djeluju i ne misle kao oni. Kako je u Sloveniji?

Vrlo je slično i u nas, pa je čak možda stanje i kritičnije. Kod vas su, kako sada tehnička Vlada tako i predsjednica države, naklonjeni raščišćavanju nedavne povijesti sa željom za objektivnim prikazom povijesnih događaja, a protiv isključive i nepromjenjive povijesti koju su pisali partija i režimski povjesničari i novinari.

preveo: prof. Tomislav Mihalić
razgovor vodio: Javor Novak

(nastavlja se)