Razgovor s Ivanom Hrstićem, kolumnistom „Večernjeg lista“

Mjesec svibanj već je tradicionalno obilježen ideološkim prepucavanjima koja svoju razdjelnicu imaju u Drugome svjetskom ratu. No, ove godine ta prepucavanja traju od samog formiranja nove Vlade. Radi li se prema Vašem mišljenju tu o „paklu“ koji je najavio predsjednik SDP-a Zoran Milanović i kako općenito gledate na taj ideološki „rat“?

Franjo Tuđman u presudnom razdoblju za stvaranje moderne nezavisne hrvatske države uspio je ostvariti pomirbu između dotada prividno nepomirljivih polova hrvatskog naroda, a sve što je pri tome smetalo borbi protiv zajedničkog neprijatelja pomesti pod tepih. Istina je da je hod po tom tepihu znao biti grbav, ali cilj je ipak ostvaren. No, nakon njegove smrti i početkom detuđmanizacije, ispuzalo je sve što se do tada ispod tepiha skrivalo, koliko god opskurno i besprizorno bilo, te traži – i dobiva - svoje mjesto pod političkim nebom. Apsurdno je da danas, kad baš svi očito mogu reći što god hoće, koliko god skaredno protuhrvatrski bilo, a da to hrvatsko društvo, a kamoli hrvatski zakoni, ničim ne sankcioniraju – takvi vrište o dokidanju demokracije koje navodno provodi aktualna vlada, iako ona zapravo još uvijek nije u potpunosti ni preuzela vlast.

Nema nimalo dvojbe da je ta galama u funkciji pokušaja ponovnog preuzimanja vlasti i brisanja rezultata demokratskih izbora, što je možda i logična posljedica ovako podijeljenih rezultata posljednjih izbora i neuvjerljive većine u Saboru. No, ne treba zaboraviti da je sve zapravo krenulo nakon parlamentarnih izbora 2011., kad tako nešto apsolutno nije bilo nužno za osvajanje ni zadržavanje vlasti. Ali jest za ponovno pisanje povijesti za koju smo već pomislili da smo o njoj dosegnuli barem neki površni konsenzus.

Franjo Tuđman zaliječio je mnoge rane, koje je Zoran Milanović sad ponovno nasilno otvorio, a startni pištolj bio je ukidanje saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom na blajburškom polju. Milanović je ubrzo pokazao da je njegov cilj pokazati da SDP kao nasljednica SKH/KPH nema nikakvog razloga stidjeti se tog totalitarnog kontinuiteta. Da nema razloga ispričavati se za poslijeratne MilanovićMilanović je ubrzo pokazao da je njegov cilj pokazati da SDP kao nasljednica SKH/KPH nema nikakvog razloga stidjeti se tog totalitarnog kontinuiteta. Da nema razloga ispričavati se za poslijeratne zločine nad političkim neprijateljima, jer da su oni bili nužnost ondašnjeg geopolitičkog realiteta i opravdani odgovor na zločine koje su prije toga počinili drugi, da nema razloga ispričavati se niti za 45 godina jednopartijske diktature, jer da su pri tom (umalo) ostvarili socijalistički raj, nema razloga ispričavati se niti za progone te udbaška ubojstva u domovini i inozemstvu, jer da su s druge strane bili teroristi i neprijatelji političkog poretka.zločine nad političkim neprijateljima, jer da su oni bili nužnost ondašnjeg geopolitičkog realiteta i opravdani odgovor na zločine koje su prije toga počinili drugi, da nema razloga ispričavati se niti za 45 godina jednopartijske diktature, jer da su pri tom (umalo) ostvarili socijalistički raj, nema razloga ispričavati se niti za progone te udbaška ubojstva u domovini i inozemstvu, jer da su s druge strane bili teroristi i neprijatelji političkog poretka.

Savršena ilustracija pri tom je da su nekadašnjeg visokog dužnosnika SKH, kojeg je upravo partija instalirala kao posljednjeg šefa republičke radiotelevizije, tog ključnog propagandnog servisa, dvadesetak godina kasnije odlučili postaviti za prvog čovjeka javnog informativnog servisa. Jasna poruka: nastavljamo tamo gdje smo stali!

Evo, neki dan SDP-ova saborska zastupnica prvo prokazuje navodne fašiste u hrvatskom društvu, a zatim iz saborskih klupa viče „Smrt fašizmu!“. Svega par dana kasnije je službena kandidatkinja za Ustavni sud i ne treba sumnjati da će biti i izabrana toj u trgovini „jedan meni-jedan tebi“, koja će se dogoditi za koji dan.

Apsurdno je da se danas takva stranka, koja se nikad nije u potpunosti odrekla opravdavanja tih zločina, kao ni 45 godina totalitarizma, danas predstavlja kao čuvar demokratskog poretka i avangarda demokratske misli. No očito je da će prezati od malo čega da ponovno dođu na vlast. Oštra podjela hrvatskog društva okosnica je njihove izborne strategije, jer ništa drugo hrvatskom društvu ne mogu ni ponuditi. Nažalost, taktika se pokazuje uspješnom. Oni koji su prije godinu dana već bili okrenuli leđa Zoranu Milanoviću, danas su se sakrili pod njegovu kabanicu, jer ih je on uspio uvjeriti da je to jedini način da se obrane od navodne najezde s krajnje desnice.

Predsjednica Republike nedavno je svojom Poslanicom pozvala na okretanje prema budućnosti te podsjetila na nacionalnu pomirbu kao temelj moderne hrvatske države. Može li se, međutim, bez konačnog raščišćavanja povijesnih tema – kao što su Jasenovac i Bleiburg – uopće graditi bolja budućnost s obzirom na to da se te teme po potrebi vade iz povijesnog naftalina kao toljage za ideološke obračune?

Na žalost, ne može. Oni koji stalno ponavljaju da im je dosta priča o ustašama i partizanima, da to konačno PrepucavanjaIdeološka prepucavanja nisu ta koja nas sprečavaju u razvoju našeg gospodarstva i naše demokracije, ona su tek dimna zavjesa kojom se donekle u medijima skrivaju razmjeri neuspjeha našeg gospodarstva i našeg društva u cjelini. Ali zato u punom opsegu ocrtavaju razmjere moralnog kraha ovog društva.moramo ostaviti iza sebe i baviti se važnijim stvarima, ne shvaćaju da se stotine tisuća likvidiranih bez ikakvog suda ne može tek tako ostaviti za sobom, a da se nitko nije pobrinuo niti za njihov dostojan pokop, a kamoli za kažnjavanje odgovornih. Njemačka možda o tome toliko ne govori, ali troši stotine milijuna eura kako bi našla, identificirala i dostojno pokopala stotine tisuća vojnika Wehrmachta poginulih ili likvidiranih diljem istočnog fronta. A da je za takve pokolje bila odgovorna sama nova njemačka država, kao što je bila odgovorna komunistička Jugoslavija, odnosno Hrvatska, danas se sasvim sigurno o tome u njemačkom društvu ne bi šutjelo i bez ikakvih ideoloških kompromisa tražili bi se – i kao na tvorničkoj traci kažnjavali - krivci.

Naravno, istovremeno to ne zaustavlja njemačko društvo u njegovom gospodarskom napretku. Ideološka prepucavanja nisu ta koja nas sprečavaju u razvoju našeg gospodarstva i naše demokracije, ona su tek dimna zavjesa kojom se donekle u medijima skrivaju razmjeri neuspjeha našeg gospodarstva i našeg društva u cjelini. Ali zato u punom opsegu ocrtavaju razmjere moralnog kraha ovog društva.

Na izborima poražena politička opcija u suradnji s dobrim dijelom medija i tzv. nevladinih udruga gotovo svakodnevno Hrvatsku optužuje za fašizaciju, a za istu svrhu pokušava pridobiti i neke inozemne organizacije. Kako komentirate te optužbe?

Nakon izbora javno sam upozoravao da takve optužbe neće jenjati, naprotiv, da ćemo tek vidjeti njihovu UvezanostRadi se o ljudima koji su dobro međunarodno uvezani sa svojim europskim pandanima, sve se događa u trenutku kad se izuzetno zaoštravaju suprotnosti širom cijele Europe, a navodna hrvatska profašistička vlada savršeno će im poslužiti u svrhu obračuna ljevice i desnice u njihovim vlastitim državama. Dakle, ne laju oni zbog Hrvatske, već zbog svojeg sela.kulminaciju, jer će domaća peta kolona svim silama pokušati aktivirati vanjske saveznike i pojačati pritiske na novu vladu. Radi se o ljudima koji su dobro međunarodno uvezani sa svojim europskim pandanima, sve se događa u trenutku kad se izuzetno zaoštravaju suprotnosti širom cijele Europe, a navodna hrvatska profašistička vlada savršeno će im poslužiti u svrhu obračuna ljevice i desnice u njihovim vlastitim državama. Dakle, ne laju oni zbog Hrvatske, već zbog svojeg sela.

Pri tom mnogi predstavnici europske socijaldemokracije i raznih lijevih struktura očito nisu svjesni da se daju instrumentalizirati od strane ljudi koji nikad stvarno nisu rekli odlučno „ne“ staljinizmu, komunističkoj revoluciji niti jednopartijskom društvu. Potpisuju razne peticije vjerujući im na riječ. S jedne strane, teško im je i zamjeriti. Jer stvarno, tko bi mogao pomisliti da mogu postojati ljudi koji su u stanju nešto tako monstruozno izmisliti o vlastitoj domovini, tko bi mogao Hrvatsku prikazivati kao vajmarsku republiku u zadnjem stadiju raspada – ako to nije stvarno tako? No, eto, naši vrli hrvatski demokrati to očito mogu.

Među njima su mnogi koji su sami, ili pak njihovi roditelji, sjajno materijalno prosperirali ispunjavajući svoj partijski zadatak pronalaženja, pa i izmišljanja – narodnih neprijatelja. Sad samo nastavljaju staru praksu. Što bi oni bili bez ustaša? Ništa. Nikome oni danas ni ne trebaju osim njima. Zato ih i vide na svakom koraku.

Na udaru tzv. antifašista – kojima uzori antifašizma nisu Stepinac ili Maksimilijan Kolbe, nego Tito i Ranković – posebno se nalazi ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Kako gledate na napade na ministra kulture?

Ministar Hasanbegović idealan je cilj. Kad nekog namirišu kao najslabiju kariku, onda po njemu nesmiljeno udaraju, kako bi vladu doveli do pucanja. Tako je odletio ministar branitelja, koji očito nije bio dobar izbor. No, "Antifašizam"Činjenica jest da su se na istoku Europe, pa tako i u Hrvatskoj, antifašisti obračunali sa svojim političkim i ideološkim neprijateljima u najboljoj maniri fašizma, koristeći jednako brutalna sredstva i s ništa manjom efikasnosti. Riječ antifašizam, uz onu pozitivnu srž, nažalost, jest staljinistička krilatica kojom se danas na sličan način koristi i Putin, koji svoje osvajanje i prisvajanje Krima te rat u Donbasu 70 godina kasnije opravdava - navodnim ukrajinskim fašizmom.Hasanbegović je istovremeno i najslabija i najjača karika. S jedne strane, protiv njega objektivno imaju jedino njegove kontroverzne izjave iz mladosti, prije 20-ak godina (u doba kad je i Stipe Mesić, danas korifej antifašizma, javno pjevao ustaške pjesme) dok se danas objektivnim čitanjem njegovih izjava ne može naći ni jedan pogrešno postavljen zarez.

Njegovim besprijekorno složenim rečenicama nijedan objektivan povjesničar ne može naći zamjerku. No, šira publika, a u njoj smo svi mi koji smo žrtve polustoljetnog državnog eksperimenta u kojem su nama i našim roditeljima sustavno ispriali mozgove - često ne razumije da se radi o stručnom, a ne političkom izražavanju. Kad on kaže da je antifašizam floskula, time ne kaže nešto posebno originalno, jer to isto prije njega su rekli i neki zapadni povjesničari, no bitno je to da on time ne govori da on nije protiv antifašizma, a kamoli da je za fašizam, već da ta riječ kod nas ne znači samo ono što je mogla značiti za vrijeme II. svjetskog rata. Ona je danas maskirno odijelo i za sve ono što se događalo nakon rata.

Na žalost, činjenica jest da su se na istoku Europe, pa tako i u Hrvatskoj, antifašisti obračunali sa svojim političkim i ideološkim neprijateljima u najboljoj maniri fašizma, koristeći jednako brutalna sredstva i s ništa manjom efikasnosti. Riječ antifašizam, uz onu pozitivnu srž, nažalost, jest staljinistička krilatica kojom se danas na sličan način koristi i Putin, koji svoje osvajanje i prisvajanje Krima te rat u Donbasu 70 godina kasnije opravdava - navodnim ukrajinskim fašizmom.

Hasanbegović je najavio otvaranje arhiva iz vremena komunističke Jugoslavije. Može li taj potez dovesti barem do ograničene lustracije u Hrvatskoj i kako gledate na potrebu provođenja tog procesa u Hrvatskoj?

Koliko će on imati stvarne prilike, hoće li doista uspjeti, te ako uspije, što ćemo tamo doista naći, veliko je pitanje. No, nema dvojbe da ga treba podržati, jer je to nužno da bi društvo moglo bez stalnog osvrtanja u retrovizor nastaviti dalje. Dakle, ne zato da bi se sudski adekvatno kaznili svi krivci za zločine i progone, jer za to je već prekasno, već - istine radi. S velikim I. Moramo se riješiti te truleži koja se nastavlja raspadati u temeljima ove države. Feng šui, ako baš hoćete. No, pri tome ipak napominjem da ne treba nasjedati na spin da su svi takvi već umrli ili, ako nisu, da se radi o osamdesetogodišnjim starcima.

Mnogi su i dalje vitalni i aktivni te na hrvatskim sveučilištima odgajaju generacije hrvatske djece šireći svoje otrovno sjeme. Uostalom, baš njihov strah od lustracije, dakle od samog objavljivanja istine, itekako je utjecao na stvaranje ovako snažne fronte protiv ove vlade. Ako Karamarko nije stvarno namjeravao provesti lustraciju, što možda nikad nećemo saznati, onda mu je svakako najveća greška što je o njoj toliko govorio. Jer je time stvorio više neprijatelja nego je ijedan političar u Hrvatskoj ikad imao. No, to ništa ne mijenja kad govorimo o potrebi otvaranja baš svih arhiva. Moja jedina dvojba je donekle što s onima koji su se možda na neki način ipak iskupili, jer vjerujem da ima među njima i onih koji su doista dali mnogo za stvaranje hrvatske države. Neki su možda i zaslužili da ih se ostavi na miru. No, ponovno, kao uzor trebamo uzeti HNDHND odavna nije samo strukovna udruga, naprotiv, struka je u drugom planu. A u prvom planu su mnogi od novinara koji se ne odriču loše povijesti iz bivše države, kad je novinarstvo bilo jedan od stupova kontrole društva, a ne jedan od glavnih generatora demokratskih procesa.Njemačku, koja se tim problemom dosljedno pozabavila. U današnjem njemačkom društvu takvi ljudi mogu slobodno nastaviti svoj život, ali nikako ne bi mogli zauzimati neke ključne pozicije.

Pred nekoliko tjedana HND je organizirao „sačekušu“ za Predsjednicu Republike na tribini o slobodi medija. Kakogledate na rad HND-a?

Ne znam koliko su oni izravno odgovorni za ono što se događalo na tribini koja je bila otvorena za širu javnost, no, dojam je da im taj incident u najmanju ruku i nije baš teško pao. Nažalost, HND odavna nije samo strukovna udruga, naprotiv, struka je u drugom planu. A u prvom planu su mnogi od novinara koji se ne odriču loše povijesti iz bivše države, kad je novinarstvo bilo jedan od stupova kontrole društva, a ne jedan od glavnih generatora demokratskih procesa.

Vrh HND-a je danas umnogome isto što i GONG, koji je barem deklarativno krenuo kao nevladina udruga koja je trebala nadgledati rad demokratskih institucija i demokratske procese poput izbora, a sve u korist cjelokupnog društva, da bi na koncu, „izišao iz ormara“ i postao aktivistička udruga koja otvoreni i gotovo isključivo zastupa jednu vrlo prepoznatljivu političku opciju.

Vi ste član Hrvatskih novinara i publicista (HniP). Po čemu će se nova strukovna udruga razlikovati od HND-a?

HniP je, nažalost, postao nužnost, je u okviru HND-a nema prostora za suprotstavljena mišljenja. Imamo aktivni vrh HND-a koji je dosljedan u podršci „lijevim“ političkim opcijama (što god to bilo). Oni koji drugačije misle, a takvi su većina, opet nažalost, odabrali su šutnju, ili govore na drugim platformama gdje ih ne mogu ušutkati. U HniP-u su oni koji ne daju da im zatvore usta i koji odbijaju privid jednoumlja u novinarskoj struci. HniP je, dakako, još uvijek na početku, tu smo tek nekoliko mjeseci, pa će, prirodno, morati još mnogo raditi na vlastitoj profilaciji. Što nije lako, jer smo silom prilika prinuđeni ukazivati na ono što je HND propustio ili često obavlja na pogrešan način, pa, ako se ne pazi, takav način reagiranja može stvoriti dojam neravnoteže.

Pogotovo kad moramo gotovo svakodnevno reagirati na brojne usklađene medijske kampanje kojima se Hrvatsku, njene institucije i demokratske dosege iz posve partikularnih materijalnih interesa pokušava prikazati na posve neobjektivan način, čime se svima nama nanosi nemjerljiva šteta. No, cilj je svakako pojačati naglasak na strukovnu udrugu, koja će se baviti stvarnim problemima novinara i njihovih kolega, ali koja neće oklijevati javno podržavati demokratske procese, pa niti vrlo glasno prozvati one koji ih krše.

Kako ocjenjujete odnose unutar vladajuće koalicije? Mislite li da sadašnja Vlada ima neku dužu perspektivu ili bi do kraja godine mogli imati nove izbore za Hrvatski sabor? Ima li Vlada snage za reforme koje su Hrvatskoj nasušno potrebne?

Nažalost, vlada loše funkcionira, gubi dragocjeno vrijeme i zapravo još uvijek nije u potpunosti ni preuzela vlast. KrivnjaHDZ-ove vlade mogu biti u konačnici loše, ali u načelu na dnevnoj razini ipak dobro funkcioniraju, u njima se uvijek zna tko što radi. Tako da je za ovaj kaos očito uglavnom kriv Most, koji ne zna kako vlast funkcionira i odbija učiti. Dijelom zbog nedostatka vlastitih kadrova, dijelom u stalnom strahu da će ih HDZ progutati, zadržavaju postojeće stanje, a riječ reforma iz njihovih usta u našim ušima već se pomalo pretvara u iritantnu rugalicu.Osnovna grješka je u tome što se pristalo na dogovor o labavoj kooperaciji, umjesto stvaranja čvrstog koalicijskog ugovora. U trenutku kad je Most razvrgnuo dogovor sa SDP-om. HDZ je propustio priliku izvući mnogo povoljniji i, što je najvažnije, dugoročno održiviji dogovor s Mostom. Nažalost, teško je bilo stvoriti koaliciju između već postojeće koalicije uigranih političkih stranaka i ad-hoc skupine zastupnika koja do danas nije uspjela iznjedriti čak ni naznake neke stranačke strukture.

HDZ-ove vlade mogu biti u konačnici loše, ali u načelu na dnevnoj razini ipak dobro funkcioniraju, u njima se uvijek zna tko što radi. Tako da je za ovaj kaos očito uglavnom kriv Most, koji ne zna kako vlast funkcionira i odbija učiti. Dijelom zbog nedostatka vlastitih kadrova, dijelom u stalnom strahu da će ih HDZ progutati, zadržavaju postojeće stanje, a riječ reforma iz njihovih usta u našim ušima već se pomalo pretvara u iritantnu rugalicu. Razne kozmetičke populističke mjere redukcije zastupničkih prava i slične kojima stalno mašum zasigurno se ne mogu nazvati reformama.

Kako gledate na aktualne sporove o INI?

U ovom stoljeću sve hrvatske vlade radile su izravno protiv nacionalnih strateških energetskih interesa, neki zbog nedostatka vlastite vizije što to zapravo jest, a neki izravno u korist vanjskih faktora, što pak graniči s nacionalnom izdajom. Mađari zasigurno znaju što ti nacionalni strateški interesi znače. I od njih treba učiti. Oni sasvim sigurno ni sekunde ne bi trpjeli da strani kvazi-strateški partner onemogući legalnu upravu MOL-a i umjesto nje postavi svoj odbor direktora koji će njime upravljati. A u trenutku kad u rukama dobiju savršenu polugu – pravomoćnu presudu da je do preuzimanja došlo koruptivnim putem – sve bi to poništili i vratili u početno stanje.

Umjesto tog logičnog poteza, hrvatska vlada pokrenula je arbitražni postupak, za koji je unaprijed morala znati da će trajati godinama te da zapravo Mađarima omogućava zadržavanje statusa quo. U međuvremenu, INA je nastavila tonuti, a uz jednu, dolazi u pitanje i druga hrvatska rafinerija, u koje je strani partner prema ugovoru imao obvezu uložiti milijarde. Umjesto toga, kupovaju rafinerije po drugim državama. INA-u pretvaraju u poduzeće za trgovinu.

Bilo bi možda pretjerano reći da su Mađari neprijatelji, ali njihovi strateški energetski interesi izravno su suprotstavljeni hrvatskim. U Mostu očito ništa od toga ne shvaćaju na ispravan način, oni samo koriste podatak da je Karamarko preko firme svoje žene i svojeg prijatelja posredno bio u odnosu s MOL-om. Umjesto da čekaju odgovor nadležnih institucija ima li u tome sukoba interesa ili ne, oni već sad kreću u rušenje vlastite vlade. Očito im se žurilo prije Sabora HDZ-a u infantilnoj nadi da će Milijan Brkić na inicijativu SDP-a i Mosta smijeniti Karamarka. Umjesto da pročitaju Zakon o privatizaciji INA-e, te da konačno shvate da je tim zakonom predviđen nastavak privatizacije nacionalne naftne kompanije te da bi im bilo pametnije predložiti novi zakon – ili da se taj zakon ukine. A još uvijek nije kasno.

2000. godine hrvatska vanjska politika svodila se je na priče o „regionalnoj suradnji“, tj. na vraćanje Hrvatske u „Regiju“ kojoj Hrvatska do 1918. nikada nije pripadala. Može li inicijativa Jadran-Baltik Hrvatsku geopolitički ponovno pozicionirati u srednjoj Europi i kako općenito gledate na perspektive hrvatske vanjske politike, posebno u odabiru strateških partnera?

Hrvatska iz „regiona“ ne može pobjeći, on je naša sudbina. Tu su neki ključni gospodarski odnosi o kojima ovise hrvatski regionalni igrači, a od predvodničke uloge u političkim odnosima možemo imati i šire međunarodne i globalne koristi. Također, ne smijemo zaboraviti niti da imamo Republiku Srpsku na 70 km od Zagreba, možete je vidjeti s Griča, ona i dalje služi kao UspravnicaU trenutku kad se EU ponovno nalazi pred procesima koji će je nepovratno promijeniti, pogotovo ako Englezi odluče o izlasku Velike Britanije, itekako ima smisla jačati odnose između članica Unije na potezu od Baltika do Jadrana i natrag. Radi se o zemljama čiji esencijalni interesi neće biti u potpunosti kompatibilni s interesima Njemačke i drugih koji će možda podržavati njezino viđenje budućnosti Europe.platforma prilagođenih velikosrpskih planova ocrtanih u novom memorandumu SANU.

Hrvati imaju dvije domovine, to su Hrvatska i BiH. Hrvati u BiH koji i dalje trebaju i još dugo će trebati zaštitu Hrvatske. Pokušajem našeg bijega iz „regiona“ on neće nestati, tako da nam je prirodnije barem u predstojećem desetljeću prije novog kruga fizičkog proširenja EU pokušati zauzeti vodeću ulogu u tim procesima i biti faktor koji će drugi morati uvažavati. Sad kad je Hrvatska članica EU-a, to nije nedostižan cilj.

S druge strane, naravno, moramo pobjeći od toga da nas identificiraju sa zlosretnim pojmom Zapadnog Balkana. Već i samo radi toga „uspravnica“ na kojoj inzistira predsjednica postaje dovoljno poželjna. Nije to nikakva njena improvizacija, to je umnogome nastavak nekih procesa i pokušaja s početka XX. stoljeća i redefiniranje prostora koje je još Pilsudski 1920-ih nazivao Međimorje. U trenutku kad se EU ponovno nalazi pred procesima koji će je nepovratno promijeniti, pogotovo ako Englezi odluče o izlasku Velike Britanije, itekako ima smisla jačati odnose između članica Unije na potezu od Baltika do Jadrana i natrag. Radi se o zemljama čiji esencijalni interesi neće biti u potpunosti kompatibilni s interesima Njemačke i drugih koji će možda podržavati njezino viđenje budućnosti Europe.

Bit će itekako važno povećati specifičnu težinu tih zemalja u budućim mehanizmima odlučivanja, kako bi se stvorilo protutežu i spriječilo pretvaranje EU u Sjedinjene europske države, superdržave u kojoj bi nacionalne države po američkom modelu odumirale, a s njima se u melting potu s dodatkom programirane afričke i azijske imigracije pomalo, ali nepovratno, gubile i nacionalne kulture, te dokrajčila moć sindikata i crkava, u prvom redu katoličke.

Opći je dojam da je hrvatsko društvo duboko apatično i bez vjere da će se politička i društvena situacija promijeniti na bolje. Može li bez povratka vjere u vlastite snage i afirmacije pobjedničkog duha – kakav je bio jasno vidljiv u vrijeme Domovinskog rata – uopće doći do promjena na bolje?

Bez infuzije odlučne vizije čovjeka koji bi bio spreman razbuditi naciju i povesti te procese ne mareći nimalo za kratkoročne privatne materijalne interese, pogotovo vlastite - to se neće dogoditi. U trenutku kad je upitna bila opstojnost pred vanjskim neprijateljem, providnost nam je donijela Franju Tuđmana – što god o njemu mislili i što god da mu inače zamjeramo, pravi čovjek u pravo vrijeme na pravom mjestu, vjerojatno jedan jedini koji je u tom trenutku to bio sposoban ostvariti. Jasno je da ni Tuđman nije više bio dorastao onom drugom dijelu borbe za nacionalnu emancipaciju, koji predviđa stvaranje zdravog nacionalnog gospodarstva neopterećenog kriminalom i korupcijom, kad se uglavnom moramo boriti s unutrašnjim neprijateljima, unutar svakoga od nas. Takvog, zasada, još uvijek nema na vidiku.

Kako komentirate trenutna događanja na relaciji HDZ-Most i najavu mogućih novih izbora?

Unatoč wishful thinkingu optimista u koje sam se ubrajao i ja, dakle lijepim željama koje očito nisu bile utemeljene na stvarnosti, Mostovci su se dokazali kao apsolutni politički amateri. Iako njihova politička nevještina teoretski može imati i nekih čari, naprimjer da su im uz neke dobre upravne prakse možda strane i one loše, u prijevodu da možda nisu tako korumpirani, pokazalo se da je političko neiskustvo i neznanje strašan teret, pogotovo ako o njemu ovisi stabilnost vlasti.

Kao djeca su zagrizli na mamac koji im je nabacio SDP. Uvjerili su ih da ako ne dignu ruku za nepovjerenje HajkaŠto god netko od nas mislio o Karamarku, jasno je iz aviona da je u pitanju orkestrirana hajka. Je li to pravda koju bi oni namijenili i sebi i svima nama? Nema sumnje da je ovo potez koji će sasvim izgledno završiti padom vlade, ako ne dođe do riskantnog preslagivanja. A u tom slučaju Mostove reforme postaju majka svih floskuletina.Tomislavu Karamarku, to znači da su zapravo podigli ruku za povjerenje Karamarku, te da im to građani navodno nikad neće oprostiti. Naravno, to je potpuna besmislica. Karamarko u Saboru ne treba većinu, SDP je taj koji treba skupiti većinu protiv njega, a dovoljno je da se nekoliko zastupnika ne pojavi pa da to padne u vodu. Još je veća besmislica da izglasavaju nepovjerenje članu svoje vlade na temelju impresija iz medija, ne čekajući čak niti odluku povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa.

Nevjerojatno je da su jedan ministar pravosuđa, jedan ministar unutrašnjih poslova, jedan saborski zastupnik koji predaju ustavno pravo, time zapravo rekli da ih uopće ne zanima što će reći nadležne državne institucije, te da je Karamarko kriv bez obzira što će te institucije odlučiti. Što god netko od nas mislio o Karamarku, jasno je iz aviona da je u pitanju orkestrirana hajka. Je li to pravda koju bi oni namijenili i sebi i svima nama? Nema sumnje da je ovo potez koji će sasvim izgledno završiti padom vlade, ako ne dođe do riskantnog preslagivanja. A u tom slučaju Mostove reforme postaju majka svih floskuletina.

U vodu pada cijeli program ove vlade, ništa od konsolidacije javnog duga, ništa od privatizacije, ništa od preustroja javne uprave, ništa od sačuvanja, a kamoli od podizanja kreditnog rejtinga. Dogodi li se pad Vlade, ovaj potez Mosta, osmišljen tek za spašavanje njihovog izbornog rejtinga, stajat će Hrvatsku ne onoliko koliko je cijena organizacije novih izbora, tih pišljivih 50-ak milijuna kuna, već nekoliko milijardi kuna, koliko će zbog tog izgubljenog vremena i povjerenja biti veća cijena zaduživanja te izgubljenih prihoda i novca iz europskih fondova.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.