Razgovor s novinarom i publicistom Tihomirom Dujmovićem

Poštovani gosp. Dujmoviću, nakon gotovo tri mjeseca nove Vlade, zanima nas kako komentirate njezin dosadašnji rad i odnose na relaciji Domoljubna koalicija-Most-predsjednik Vlade Tihomir Orešković? Dijelite li mišljenje da odnosi unutar Vlade nisu idilični i da sve ide ipak presporo?

Vlada još uvijek djeluje kao neuštimani orkestar, ali realno govoreći to je bilo za očekivati. Imamo premijera koji nikad nije bio političar i imamo niz ministara, ne samo iz Mosta, čiji su vidokruzi redovito bili lokalni. Velika koalicija HDZ-a i Mosta, koja je nastala preko noći, nije imala nikakav detaljno dogovoreni program i sve je to nužno rezultiralo početnim nesnalaženjima. Za funkcioniranje države i za držanje političkog pravca u jednom smjeru kapitalno su važni odnosi premijera i Predsjednice i silno je važno da tu sada vidimo suradnju.

I dalje nije jasno zbog čega smo tako dugo čekali ne imenovanje čelnika tajnih službi i hvala Bogu sada je ta epizoda iza nas. One sekunde kada je hrvatska Predsjednica javno izrazila nepovjerenje čelniku tajnih službi bilo je u najmanju ruku pristojno povući se isti trenutak. I vidite, premda se radi o čovjeku koji je živio vani, premda imamo 25 godina hrvatsku državu, mi smo ovdje demonstrirali tipično balkansko ponašanje. Nezamislivo je vani, što je i Predsjednica jednom spomenula, da šef države čelniku tajnih FinancijeU financijskoj sferi se po meni kao laiku, a ja priznajem da tu nisam stručnjak, vuku prespori pa i neki krivi potezi. Hrvatska očajnički treba nove velike investicije i vrapci na grani znaju da bez promjene porezne politike toga ne će biti. Zašto smo ostali na porezu na dobit koji je uz druge preteške poreze neizdrživ i među najvećima u Europi? Zašto se odmah ne mijenja zakon o gradnji koji je katastrofalan, a za turizam je kapitalan? Ja razumijem da nemamo novaca, ali dok mađarski premjer Orban uspijeva pronaći novce za gradnju stotina i stotina stanova i kuća mladima kako bi spriječio egzodus, mi na tom planu ne radimo ništa.službi potpiše razrješenje, a da on odbije odstupiti. To jednostavno nije politički standard ponašanja na Zapadu. Iz perspektive stabilnosti države dobro je da se uoči Uskrsa rasplela ta priča, da smo dobili novo čelništvo tajnih službi i da se krenulo dalje.

No, HDZ se osjetio sa razlogom povrijeđenim što se u ovim pitanjima nisu uvažavala njihova stajališta i to je pitanje koje će se morati razrješiti na razini HDZ-Orešković. Osim toga, HDZ sigurno nije zaboravio poniženje kojem je bio izvrgnut Milijan Brkić, tako da između HDZ-a i Oreškovića ima niz nerazjašnjenih stvari i ako se one ne razriješe to bi mogla biti točka pucanja. No, to vam je politička arena. Odgovor na pitanje zbog čega ovdje nije uvaženo stajalište najjače političke vladajuće stranke je puno slojevitiji od istina koje donose mediji. Osim toga, HDZ jednostavno nije samostalno dobio izbore, a Orešković je počeo neočekivano solirati, Most se bori za svoje mjesto pod suncem i tu nema idile, niti će je biti.

Ono što generalno zabrinjava jest činjenica da sve najavljene reforme i sve promjene idu presporo. Tu je cijela nacija morala čekati Most da se privikne na nove uvjete i to privikavanje još traje. S druge strane, u financijskoj sferi se po meni kao laiku, a ja priznajem da tu nisam stručnjak, vuku prespori pa i neki krivi potezi. Hrvatska očajnički treba nove velike investicije i vrapci na grani znaju da bez promjene porezne politike toga ne će biti. Zašto smo ostali na porezu na dobit koji je uz druge preteške poreze neizdrživ i među najvećima u Europi? Zašto se odmah ne mijenja zakon o gradnji koji je katastrofalan, a za turizam je kapitalan? Ja razumijem da nemamo novaca, ali dok mađarski premjer Orban uspijeva pronaći novce za gradnju stotina i stotina stanova i kuća mladima kako bi spriječio egzodus, mi na tom planu ne radimo ništa.

Razumije li ova vlast i ovaj premijer, da svaki dan ljudi odlaze van i da je to nenadoknadivo? Što su napravili, koje poteze, koji su vidljivi u proračunu, su povukli da taj egzodus zauzdaju? Ja ne vidim ni jedan. Hrvatsko zdravstvo godišnje bilježi manjak od dvije i pol milijarde kuna, a ministar je povećao za 19 kuna policu dopunskog osiguranja. Time si je osigurao samo 250 milijuna kuna novog novca i navukao bijes cijele nacije. Problem mu je ostao, a ispucao je najvažniji metak. Ne razumijem kako je moguće da ministar zdravstva nema potrebe kao savjetnika uzeti jednog dr. Andriju Hebranga koji je godinama bio ministar zdravstva, koji zdravstvo poznaje u najsitnije detalje, koje ovaj ministar neće pohvatati niti na kraju mandata? Da bi novi ministar zdravstva upoznao sustav tako detaljno treba mu cijeli mandat. Takvih primjera imate i u nizu drugih resora. Tko primjerice bolje poznaje upravu od Davorina Mlakara? I dok vi dođete do njihovog fundusa znanja izgubite najmanje pola mandata. Vidite do čega dovodi taština! Dakle, uistinu sve ide presporo, ali „epur si mouve“!

Pakao politike „mi ili oni“

Politika „mi ili oni“ i „loženje pakla“, koje je najavio predsjednik SDP-a Zoran Milanović, ovih dana doživljavaju svoju kulminaciju. Stječe se dojam da je cilj Milanovića i poraženih snaga konstantno potenciranje ideoloških sukoba i daljnja blokada stvaralačkih i kreativnih čimbenika u društvu i državi. Kako Vi gledate na to?

Milanovićeva teza „ili mi ili oni“ je najopasnija teza koja je izrečena na hrvatskoj političkoj sceni jer vodi u najgori mogući scenarij. Milanović, koji obožava jaku retoriku i pri tom ne razumije rizike te retorike, jer je on jedno u prvom redu neodgovorno političko stvorenje, uopće ne razumije da nas tom tezom vodi u verbalni građanski rat. I svi koji su bili u niskom startu prije te rečenice potrčali su na barikade. Hrvatsku ništa ne može uništiti osim građanskog rata i kad bi Milanović shvatio koliko su duboke rane iz Drugoga svjetskog rata u ovoj naciji, on nikada to ne bi izgovorio.

Od prvog dana od kada su izgubili vlast, hrvatski ljevičari, vidite, sam sebi idem na živce kad govorim o ljevičarima, jer oni to nisu, oni su jedna anacionalna amorfna masa Titovih pionira koja se izgubila u bespućima povijesne zbilje, ne znaju dalje, pa kao šahist koji nauči u sicilijanki prvih deset poteza, stalno vrte isto, dakle oni kad ne znaju što bi vam rekli kažu vam da ste fašisti. A to je tipična komunistička škola i ništa bolje hrvatsku ljevicu ne pozicionira kao neokomunističku kao ova retorika jer je to istina ona retorika koja je vrijedila u pola stoljeća komunizma. Tko god ima bilo kakve nacionalne impresije bio je tretiran kao ustaša i oni samo to ponavljaju i fantastično je da mediji to ne otkrivaju na ovaj način. Jer njima su i Hebrang i Savka i Marko Veselica i Vinko Nikolić bili ustaše. Da, ali iz koje perspektive? Pa iz jugoslavenske perspektive! I oni kad urlaju o ustaštvu oni to govore iz iste te vizure. I to bi trebalo narodu objasniti.

To je retorika Titovih komunista, to da su njima svi od Hasanbegovića do Ilčića novovremene ustaše! A Milorad Pupovac RetorikaOd prvog dana od kada su izgubili vlast, hrvatski ljevičari, vidite, sam sebi idem na živce kad govorim o ljevičarima, jer oni to nisu, oni su jedna anacionalna amorfna masa Titovih pionira koja se izgubila u bespućima povijesne zbilje, ne znaju dalje, pa kao šahist koji nauči u sicilijanki prvih deset poteza, stalno vrte isto, dakle oni kad ne znaju što bi vam rekli kažu vam da ste fašisti. A to je tipična komunistička škola i ništa bolje hrvatsku ljevicu ne pozicionira kao neokomunističku kao ova retorika jer je to istina ona retorika koja je vrijedila u pola stoljeća komunizma.čiji je niz postupaka i izjava više negoli suspektan, ima tretman ponosnog antifašista čiji se potezi i izjave baš nikada ne propitkuju! Jer je po njima dovoljno da se javno deklarirate kao ponosni antifašist i sve drugo vam je oprošteno. To je klasičan partijski kliše! Je li fašizam reći da ih sve skupa može biti sram što su 45 godina šutjeli na laž da je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi? I po čemu je bio antifašizam šutjeti o toj izmišljenoj cifri? A na tom mitu je Srbija digla protiv Hrvatske i zadnjeg srpskog seljaka ovdje. Upravo na mitu da svaka hrvatska država znači 700.000 ubijenih Srba. I kad tražite elementarnu raspravu o tim činjenicama, kad tražite samo da se usporede „njihove“ i „naše „ činjenice, vi ste za njih tipičan fašist.

Vidite, Milorad Pupovac ne želi stati u kolonu sjećanja u Vukovaru dok god se ne čuje ratna istina srpske strane i dok se god i nevine žrtve druge strane ne verificiraju. Ali, kad tražite raspravu o broju žrtava Jasenovca, kad tražite raspravu o tome je li istina da je je taj logor bio otvoren u komunizmu još šest godina ili kad pitate Goldsteina kako je moguće da ni jednu, ma ne knjigu, nego skriptu nije napisao o tome da su komunisti čim su otjerali ustaše, oteli Židovima istu tu imovinu, a oni Židovi koji su otišli van morali su potpisati da ostavljaju imovinu „narodnoj vlasti“, onda se naši antifašisti dižu sa stola! Jer je njima puna istina neizdrživa! Njima pucaju bubnjići kad im istinu istresite u lice! Zato i dalje tvrdim da je ovo 1945. da bi oni nas streljali, a da je 1971 oni bi nas hapsili, jer je to ista svijest! Ali, ovo je 2016. i to tako neće ići.

Ne može se zaustaviti niti Reuters niti rasprava o povijesnim kontroverzama. Kad kažete ili mi ili oni, vi ste Hrvatsku vratili u 1941. S tim što danas nema ni Pavelića ni ustaša i Hrvati će konsezualno braniti ovu državu jer oko nje postoji općenarodni konsenzus. Tvrditi da je svaka druga vlast osim lijeve neofašistička, je teza koja neće proći jer je to uistinu floskula. Kao što je priča o njihovom antifašizmu kao floskuli kako je ispravno tumači ministar Hasanbegović posve točna. Kad ne bi bila onda bi hrvatski antifašisti kao jedan ustali na rehabilitaciju Draže Mihailovića, ali se to nije dogodilo. Teza da su svi neofašisti koji ne misle kao Titovi pioniri je jednostavno mimo pameti. To što tražim odgovornost za stotinu tisuća ubijenih na Bleiburgu ili što tražim istinu o Jasenovcu, što tražim moralnu ako već ne pravosudnu kaznu u vidu lustracije za ideološki teror koji je trajao pola stoljeća, ne znači da sam fašist, za Boga miloga. Ali, oni traže da se niti jedan zarez iz lažno napisane prošlosti ne mijenja.

Jasenovački mit

Kako stvari sada stoje, ove će se godine u Jasenovcu održati tri komemoracije. Uz onu službenu zakazanu za 22. travnja, Koordinacija židovskih općina Hrvatske komemoraciju će upriličiti tjedan dana ranije, 15. travnja, a tzv. Savez antifašističkih boraca tek 24. travnja. Prema pisanju Davora Ivankovića, novinara „Večernjeg lista“, predstavnici manjina i žrtava kao glavni uvjet za zajedničku komemoraciju traže ostavku ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića. Zanima nas kako komentirate taj zahtjev: nije li on iskorištavanje jasenovačke komemoracije i pijeteta žrtvama u najprizemnije dnevnopolitičke svrhe i kako općenito gledate na prepucavanja o logoru Jasenovac posljednjih tjedana?

Da, malo prije sam spomenuo Jasenovac. Takav stav da se ne dođe na zajedničku komemoraciju je ucjena. Dakle, ako vi tražite razgovor i utvrđivanje prave i pune istine mi ćemo vas prozvati fašistima i u tome nećemo sudjelovati! I cijeli svijet ćemo alarmirati da su ponovo ustaše na vlasti. To je teza. Oni ne razumiju da generalna ocjena cijele Hrvatske o NDH, rasnim zakonima i jasenovačkoj sramoti ne će biti manje kritična ako utvrdimo punu istinu. Ali, mi više ne želimo da taj mit počiva na lažima, jer te laži stvaraju mit koji nas vodi prema tezi o Hrvatim kao genocidnom narodu. Tu se krije podlost onih koji su izmislili broj od 700 000 mrtvih u Jasenovcu. I tu leži crimen za šutnju svih onih koji su šutjeli o toj monstruoznoj laži. I jedni i drugi snose dio krivice za agresiju na Hrvatsku, jer je pogonsko gorivo za četničke tenkove ovog rata dobrim djelom bio mit o 700 000 mrtvih u Jasenovcu.

Oni su taj mit i tu laž stopili s pojmom hrvatske države i on je trajalo sve do 1990. I zato tu laž treba demontirati kao i sve one koji su u toj laži sudjelovali. Ocjenu o NDH sjajno je formulirao Vinko Nikolić tezom „da desetom travnju, ne jedanaestom travnju“. Dok god ne budemo imali povijesni konsenzus kada govorimo o ocjeni NDH, konsenzus s tezom koja po Nikoliću zapravo kaže da, svakako da, hrvatskoj državi, ali ne,veliko ne, zločinima te države mi nećemo imati ideloškog mira u ovoj zemlji. Ministar Hasanbegović je čovjek koji pokušava unijeti bar malo RegijaTa perverzna sklonost prema regiji i Beogradu, ta fatalna prilačnost koju oni osjećaju prema Beogradu i Srbiji, ta simbioza koja je po njima ultimativna, to nerazumijevanje, ako hoćete nerijetko i gola mržnja prema nacionalnom, oprostite meni je to perverzno. A pogotovo mi je perverzno da se ta operacija odvija novcem hrvatskih poreznih obveznika. Zašto Gaveline večeri moraju, ali baš moraju, imati goste iz Srbije? Zašto Dubrovačke ljetne igre moraju imati ili nekoliko važnih uloga za srbijanske i crnogorske glumce i glumice ili moraju, ali baš moraju,upriličiti dolazak beogradske filharmonije? Moraju, to je neizostavno.ideološkog ravnovjesja u hrvatskoj kulturi čiji su produkti ako gledamo kazališne predstave, filmove i lidere te kulture u najmanju ruku indiferentni prema nacionalnom.

Ta perverzna sklonost prema regiji i Beogradu, ta fatalna prilačnost koju oni osjećaju prema Beogradu i Srbiji, ta simbioza koja je po njima ultimativna, to nerazumijevanje, ako hoćete nerijetko i gola mržnja prema nacionalnom, oprostite meni je to perverzno. A pogotovo mi je perverzno da se ta operacija odvija novcem hrvatskih poreznih obveznika. Zašto Gaveline večeri moraju, ali baš moraju, imati goste iz Srbije? Zašto Dubrovačke ljetne igre moraju imati ili nekoliko važnih uloga za srbijanske i crnogorske glumce i glumice ili moraju, ali baš moraju,upriličiti dolazak beogradske filharmonije? Moraju, to je neizostavno.

Po meni je te relacije sjajno interpretirao Stanko Lasić tezom da mu je srpska književnost jednako važna kao bugarska ili rumunjska. Ali hrvatska kulturna elita ne prihvaća Lasićevu tezu! Dakle, kad se tamo pojavi neko veliko djelo, knjiga ili kazališna predstava, čovjek bi bio idiot kad je ne bi ovdje predstavio sa svim aplauzima koje će to tražiti. Ali, raditi priloge na hrvatskom radiu o gašenju kina „Zvezdara“ kao što se radio prilog ili raditi intervju sa zadnjom čelnicom udruženja pionira Jugoislavije što je opet radio Hrvatski radio, meni je oprostitie, fakat – bolesno! Osim toga to nije jedini simptom poremećenih relacija. Mi smo u ovoj općoj moralnoj liberalizaciji u kojoj je baš sve dopušteno doživjeli i to da gledamo ravnatelja jednog od najuglednih zagrebačkih kazališta u reklami za posteljinu koju možete ispod cijene kupiti u „Plodinama“! Dobro, gdje je dno zapravo? Što još moramo vidjeti i doživjeti da bi rekli dosta? Jer sve je to današnja slika lidera hrvatske kulturne scene i kad stavite na stol takve fakte, tim likovima je najlakše reći da su na vlast došli – ustaše!

Ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović

Kako komentirate harangu kojoj je posljednjih mjeseci izložen ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović, a koja neodoljivo podsjeća na primjere hajki kakve su se provodile u vrijeme komunizma? Što se po Vama krije iza napada na Hasanbegovića?

Dr. Zlatko Hasanbegović je prvi ministar kulture u četvrt stoljeća postojanja moderne hrvatske države koji je tom potmulom ideološkom udaru protiv nacionalne kulture i nacionalnog identiteta iz kulturne sfere, rekao dosta. A tu se budimo realni, još od onih dana kada na Motovunskom festivalu gle eto nisu imali himnu za odsvirati na početku festivala jer su je tobože zagubili, pa do današnjih kazališnih predstava, a naročito filmova gdje se otvoreno vrijeđa i pljuje KulturaAko se pokaže da hrvatska kultura ima te vitalnosti da razumije i novo vrijeme i promjene koje su nužne, one će uspjeti, a taj uspjeh neće značiti ništa drugo negoli da će se poštivati ona elementarna nacionalna dimenzija jedne kulture koja se sada zatire na svakom koraku. Od HAVC-a i filmova gdje plaćamo filmove koji lažu o Domovinskom ratu, do kazališnih predstava gdje najotvorenije vrijeđamo osnovne relacije hrvatske povijesti, prošlosti ako hoćete i kulture.čak i po jednom Vukovaru, radi o istom. I žurim reći da demokracija i to može podnijeti, ali molim lijepo ne za moj novac.

Gospodine Frljiću, otvorite privatno kazalište i urlajte o ustašama koje samo vi vidite, ali ne iz PDV-a koji moja mater plaća za kruh i mlijeko! Bitka koju je Hasanbegović pokrenuo je bitka za budućnost Hrvatske i ona je kapitalna. Mi ćemo na kraju mandata ove Vlade ili dobiti temelje za modernu hrvatsku državu u kojem će nacionalno biti vrednovano kao u Italiji, Mađarskoj i Austriji, ili će ovo za vijeke vjekova ostati ono što zovem „bivša jugoslavenska republika Hrvatska“, neka Titova partizanska Hrvatska koja trajno čeznutljivo gleda prema Beogradu, prezirući sve koji ne dijele tu čežnju. U tom smislu Hasanbegovićeva misija je upravo povijesna.

Ako se pokaže da hrvatska kultura ima te vitalnosti da razumije i novo vrijeme i promjene koje su nužne, one će uspjeti, a taj uspjeh neće značiti ništa drugo negoli da će se poštivati ona elementarna nacionalna dimenzija jedne kulture koja se sada zatire na svakom koraku. Od HAVC-a i filmova gdje plaćamo filmove koji lažu o Domovinskom ratu, do kazališnih predstava gdje najotvorenije vrijeđamo osnovne relacije hrvatske povijesti, prošlosti ako hoćete i kulture. Ne može hrvatska kultura biti prezentirana kao da hrvatske države nema i kao da je jugoslavenski kulturni prostor nastao s formiranjem zemljine kore. Što znamo o češkim, mađarskim, poljskoim ili ukrajinskim piscima i njihovim knjigama? Nemamo pojma. Ali čim netko u Beogradu napiše tri stiha sva su mu vrata otvorena u Hrvatskoj.

Hajka na Sedlara

Redatelj Jakov Sedlar posljednjih je tjedana na udaru tzv. antifašista zbog svoga filma „Jasenovac – Istina “. Smatrate li da je tzv. antifašistima – a zapravo u Hrvatskoj poklonicima jugoslavenstva i komunizma – cilj da i dalje postoji jasenovački „bič“ kojim će se Hrvati moći držati na uzdi?

Da, vidite tu harangu protiv Jakova Sedlara... Njegov film o Jasenovcu otvara čitav niz pitanja. Zašto su nam skrivali činjenicu da je Nedićeva Srbija uvela rasne zakone još u jesen 1940-te? Zašto su nam skrivali činjenicu da su tri puta zaustavljena iskapanja u Jasenovcu? Zašto, ako je neupitno da je tamo ubijeno 700 00 ljudi? Zašto se šutjelo o tome da je Jasenovac kao logor bio otvoren sve do 1951.? Uostalom, zašto naši bajni antifašisti nisu napravili adekvatna istraživanja o Jasenovcu, utvrdili istinu, uklesali je u jasenovački cvijet i jednom za uvijek tu temu apsolvirali? Zato jer su lagali - to je jedini zaključak koji se nameće!

Ovdje se zapravo radi o sljedećem: ako je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi, ako je Pavelić zapravo sam izmislio rasne zakone jer je bio veći zločinac od Hitlera, tada je svaka hrvatska država suspektna. Ako je pak taj broj drugačiji, ako se pokaže da je Srbija uvela rasne zakone prije Pavelića, ako se utvrdi da su nakon ustaša i komunističke vlasti otele Židovima privatnu imovinu, neće se time negirati zločini NDH, niti će ljaga zbog Jasenovca nestati, ali ćemo se približiti povijesnoj istini. A ta će istina pokazati da su nas hrvatski komunisti lagali gotovo pola stoljeća.

Kako gledate na posljednje presude Haaškog suda Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju? Jesu li one do kraja demaskirale političku pozadinu Haaškog suda i može li se u oslobađajućoj presudi Šešelju možda vidjeti svojevrsni ustupak Srbiji u kontekstu mogućeg ulaska u NATO savez?

Oslobađajuća presuda Šešelju je po meni, kraj bilo kakvog autoriteta međunarodnog prava. Pogotovo ako tome dodamo činjenicu da nas Europska komisija uvjerava da nije nužno da Srbija ukine zakon po kojem može na prostoru bivše Jugoslavije hapsiti i suditi kako joj se prohtije. Oba primjera govore da se za interese dnevne politike žrtvuju ponekad i osnovna načela.

Evidentno se radi o pokušajima međunarodne zajednice da otrgnu Srbiju iz ruskog zagrljaja i sve su im u stanju ponuditi zbog toga: i odgodu proglašenja svetim Alojzija Stepinca i zatvor za četničke satrape. Te presedane valja uzeti na znanje i shvatiti da samo sami možemo braniti svoje interese, a da su međunarodne organizacije još uvijek miljama daleko od uznesitih proklamacija u koje se kunu.

Vanjska politika

Na planu vanjske politike dr. sc. Miro Kovač svakako predstavlja pozitivnu promjenu, barem u smislu odlučnijeg stava prema Srbiji i uvjetima njezina ulaska u EU. Hoće li se prema Vašem mišljenju Hrvatska uspjeti oduprijeti pritiscima koji će u tom smislu nesumnjivo dolaziti iz velikih centara moći da Hrvatska prestane postavljati uvjete Srbiji?

Hrvatska ne smije posustati u svojim opravdanim zahtjevima jer će time izgubiti vjerodostojnost, kao što će time ova vlast izgubiti povjerenje nacije. Hrvatska je posve u pravu kad se UspravnicaInicijativa hrvatske Predsjednice o uspravnici Jadran-Baltik je upravo povijesna. To je onaj ključni iskorak koji hrvatska vanjska politika mora povući u svom odlasku s Balkana i da nije došlo do koalicije domoljubne koalicije i Mosta nema puno dvojbe da bi Milanović i Vesna Pusić ignorirali tu inicijativu kao što su je ignorirali na samom početku. Jadran-Baltik je znak povratka Hrvatske u srednju Europu gdje smo bili punih 800 godina i ta će inicijativa polako, ali sigurno pokazati da je nama tamo primarno i dominantno stanište.radi o zahtjevima prema Srbiji, Hrvatska je zapravo te zahtjeve svela na minimum i Zagreb se mora odprijeti trgovini bruxellske administracije koja želi potkupiti Srbiju. To je pitanje našeg elementarnog nacionalnog ponosa, radi se o posve pravičnum zahtjevima koji su pravno obrazloživi.

Metaforički i stvarno govoreći ova Vlada vanjskopolitički ne smije posustati u pravednoj borbi protiv srpske samovolje, kao što unutarpolitički ne smije žrtvovati Zlatka Hasanbegovića.

Jesu li izborom nove vlasti stvoreni uvjeti da se u Hrvatskoj afirmira predsjedničina inicijativa „Jadran-Baltik“ nesuprot dosadašnjoj jugofilnoj orijentaciji vanjske politike?

Inicijativa hrvatske Predsjednice o uspravnici Jadran-Baltik je upravo povijesna. To je onaj ključni iskorak koji hrvatska vanjska politika mora povući u svom odlasku s Balkana i da nije došlo do koalicije domoljubne koalicije i Mosta nema puno dvojbe da bi Milanović i Vesna Pusić ignorirali tu inicijativu kao što su je ignorirali na samom početku. Jadran-Baltik je znak povratka Hrvatske u srednju Europu gdje smo bili punih 800 godina i ta će inicijativa polako, ali sigurno pokazati da je nama tamo primarno i dominantno stanište.

Srbija, Beograd i Balkan su za hrvatske vanjskopolitičke interese svojevrsno stražnje dvorište i to nije pitanje emocija nego gole realnosti. Od toga treba lučiti hrvatski interes i obvezu vezanu uz brigu za Hrvate u BiH. Konsolidacija te države će biti moguća jedino u okviru Europske unije i to je ključni projekt koji je za BiH egzistencijalno važan.

Je li ukidanje ureda bivšeg predsjednika Mesića na simboličnoj, ali i na političkoj razini važan potez nove vlasti?

Ukidanje tog ureda je potpuno ispravan potez i financijski i politički. Dok nemamo novca za školske autobuse uistinu je perverzno da imamo novca za Mesićeva putovanja po bivšim zemljama pokreta nesvrstanih! Od Mesića i njegovog ureda ova zemlja ne samo da nema nikakve koristi, pače, ima vrlo često štete. Naime, Mesićevi politički stavovi koje je on znao iznositi nerjetko nisu bili usuglašeni sa službenom hrvatskom vanjskom politikom, tako da je Mesić najčešće svijet politički zbunjivao. Financijski njegov ured ne samo da košta pristojan novac, radi se o tome da njegova putovanja nemaju financijsku verifikaciju. Ako pak nisam u pravu nema nikakve dvojbe da će se hrvatske tvrke jagmiti ne bi li Mesiću platili put širom svijeta da im on sklapa poslove.

Sadašnji ideološki sukobi još su jednom pokazali činjenicu da desna politička opcija u državi nema niti jedan jedini medij koji bi zastupao njezina stajališta. Jesu li sazrijeli uvjeti za dekonstrukciju sadašnjeg medijskog stanja i za osvjetljavanje medijskog mraka koji traje od 2000. do danas?

Da, ja već godinama govorim da mi zapravo uopće ne možemo govoriti o demokraciji u elementarnom smislu riječi, jer mi nemamo kao druge države desne i lijeve dnevne novine, desni i lijevi nacionalni tv kanal. Mi se nismo maknuli iz vremena socijalističkog saveza i pluralizma unutar tih relacija. Krajnje je vrijeme da se ta dekonstrukcija dogodi baš sada i krajnje je vrijeme da se dogodi na državnoj televiziji. Mi imamo petnaest godina jedan jedini politički talk show koji vodi kolega Stanković. On to radi sjajno, problem je jedino u tome što je ideološki ograničen isključivo na jedan svjetonazor.

Imamo „Peti dan“ gdje je upravo groteskno gledati kako se Nino Raspudić već godinama bori, upravo hrva, s tri ideološka protivnika. Mi smo se de facto navikli da desna opcija ima status niže vrste i to je svakako nešto što treba mijenjati. Ta promjena će osvježiti učmalu hrvatsku demokraciju i pokazati će da na desnici postoji intelektualni potencijal koji je skriven, jer je de facto godinama zabranjen. Nakon petnaest godina „Duge mračne noći“ koliko ovdje traje nametnuti ideološki teror jedne opcije vrijeme je za promjenu čitave paradigme.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.