Razgovor s književnicom Nevenkom Nekić

Poštovana prof. Nekić, pred koji tjedan u Društvu hrvatskih književnika (DHK) predstavljen je Vaš novi prozni uradak pod naslovom „Jaka“. O čemu možemo čitati u novoj knjizi?

Moj novi roman „Jaka“ dug je našoj uništenoj Bosni i našoj robijaškoj prošlosti u zloglasnom kazamatu u Zenici. Mnogi su tzv. lijevi intelektualci znali istinu o brojnim logorima diljem one jugosramije, kako bi rekao pjesnik Vjenceslav Čižek, koji je također robijao u Zenici gdje su ga oslijepili, mnogi su znali i šutjeli. Neki i danas, kada je objavljeno na stotine dokumentarnih svjedočenja i znanstvenih radova, niječu tu gorku istinu da je crveno doba komunizma i „antifašizma“ utvrđivano u tamnicama i zabijano u nepoznate grobnice kojima još nema traga. Strahotna su to nasilja i nebrojene smrti diljem prostora kojega danas zovu „region“, a čini mi se da je ta riječ izum onoga lažljivca koji ima spojene obrve i nisko čelo, ali visoko drži motku izdajnika vlastite domovine tamo u Haagu. Neki su šutjeli od straha za egzistenciju, položaje, a oni malo pošteniji pisali u prilog vlasti u stilu“ketman“ kako bi rekao Czeslav Milosz. Rijetko bi ih u samotnim intimnim priznanjima uhvatio stid pa bi, kao naš najvelikanskiji velikan, rekli za sebe onako u satiričnom odmaku da je „pudlica koja svira klavir.“

Osobno nemam nikakve obiteljske ili druge veze s Bosnom, ali ona mene toliko boli da se u jednom putopisu gdje opisujem putovanje Bosnom, pitam zašto me toliko boli. Taj je putopis uvrstio u jedinu antologiju „Hrvatskoga putopisa od 16. stoljeća do danas“ kolega Dubravko Horvatić. Prošla sam tužnu i opustošenu Bosnu od Bosanskoga Broda do samoga juga, pa tako i Livno koje je tragični topos iz moga romana „Jaka“. Od samoga Bosanskoga Broda do Dervente bilo je nekada prije ovoga Domovinskoga rata preko pedeset sela i naselja u kojima su živjeli Hrvati. Danas nema ni jednoga. Ni o tome ne pišu naši umjetnici pera.

Roman „Jaka“ svjedoči o vremenu uoči Drugoga svjetskog rata, ratu i poraću. On spaja sudbinu istinite obitelji, "Jaka"Roman „Jaka“ svjedoči o vremenu uoči Drugoga svjetskog rata, ratu i poraću. On spaja sudbinu istinite obitelji, osobito osobe žene koja čeka muža robijaša koji će provesti najljepše godine svoga života u zeničkom logoru, sa sudbinom svoga naroda. U njemu su poglavlja odijeljena stihovima ruske pjesnikinje Ane Ahmatove koji sadržajno i sudbinski prate Jaku kao što je Ana pratila svoga dragoga dok je tamnovao. Tamo u izvoru paklenoga Nevenka Nekic3komunizma postojala je neka Butirka ili Lubjanka, golemi Arhipelag GULAG, ovdje Zenica, Lepoglava, Stara Gradiška, Goli otok, Grgur, Srijemska Mitrovica i niz drugih logora.osobito osobe žene koja čeka muža robijaša koji će provesti najljepše godine svoga života u zeničkom logoru, sa sudbinom svoga naroda. U njemu su poglavlja odijeljena stihovima ruske pjesnikinje Ane Ahmatove koji sadržajno i sudbinski prate Jaku kao što je Ana pratila svoga dragoga dok je tamnovao. Tamo u izvoru paklenoga komunizma postojala je neka Butirka ili Lubjanka, golemi Arhipelag GULAG, ovdje Zenica, Lepoglava, Stara Gradiška, Goli otok, Grgur, Srijemska Mitrovica i niz drugih logora.

Roman „Jaka“ moj je odziv na pitanje može li se samo tako uništiti narod? Korijeni su mu duboki i neznani, a mi uronjeni u narodnosnu magmu živimo dugo, gotovovječno i spajamo njegov metafizički red sa sudbinama i partikulama pojedinaca koji su dio male povijesti. Roman je ujedno adoracija svim robijaškim ženama koje su čekale svoje muževe, braću, očeve, sinove i kćeri pred mračarama onoga crvenoga carstva. Jaka je signum i simbol za ljubav, uništene obitelji, poniženu djecu.

Posvetiti knjigu samo jednoj osobi, uvijek znači dar svima koji će unjoj naći sličnostisa svojom sudbinom. Mislim, da nema ni jedne hrvatske obitelji koja nije dala danak u krvi pa i za najmanju iskazanu riječ ili rodoljubnu misao.

Prostor zbivanja u romanu je u nekom magičnom trokutu Aržano, Drenovci u Slavoniji, Travnik, Derventa i Livno. Usred toga stoji siva Zenica i pred njom u redu majke i žene.

Zemlja koju ljubiš rađa ponos i poniznost. Rađa i ljubav koja je osnova mojega romana, ljubav muža i žene rastavljenih u najljepšim trenucima strasti i poštovanja, čežnje i boli. Ona sažima smisao ljudskoga postojanja na zemlji upravo u Božjoj odredbi o takvoj ljubavi. Stoga se nižu mnogi psalmi kao utjeha i snaga koja vodi žrtve. Ubojice ne poznaju ljubav, onu svetoga Pavla, ubojice žive u jezgri tame, u svijetu koji se bliži kraju i propasti iz koje nema spasa jer oni nemaju Ljubavi koja je s božanskoga izvora i jedini pravi korijen života.

Stravični zločini počinjeni nakon Drugoga svjetskog rata kao i poslijeratnih 45 godina jugoslavensko-komunističkog zlosilja i dalje duboko traumatiziraju hrvatski narod i generiraju podjele. Kako gledate na tu problematiku?

Naš suvremenik Ivan Aralica otvorio je teme nasilja komunizma krajem osamdesetih godina romanom “Život sa stricem“. Bilo je nešto i u opusima rijetkih donkihotskih kolega, ali oni su vrlo brzo završavali po zatvorima za puno bezazlenije pjesme ili novelete, a samo se moglo nešto glasnije kriknuti u Srbiji gdje se pojava jednoga Danila Kiša pamti po „Grobnici za Borisa Davidovića“. Ostalo je bila šutnja, osobito u Hrvatskoj gdje i danas vlada strah.

Povijesni romani držali su se sigurnoga sjenovitoga mračka uzimajući teme iz davnije prošlosti. Tako će velika spisateljica Višnja Stahuljak otići tragom posljednjega Frankopana-Orfeja i zamaći u sjajnom tekstu unepovrat jer roman nije ni dostojno predstavljen ni nagrađen u javnosti. Iako je tema bila neopasna. Bila su „vunena vremena“ kako ih je nazvao jedan srbijanski kolega, pa se u nasilje i zločine komunizma i „antifašizma“ nije ulazilo jer je to bio gotovo siguran put u logor. Mi koji nismo bili miljenici vlasti ili smo pak njegovali stil „ketman“, često smo pisali za neko buduće vrijeme koje će prihvatiti i naša djela.

Pitali su me kolege iz DHK kako sam uspjela tako brzo napisati u prvim godinama slobodne Hrvatske tolika djela. Ne, ona su djelomično ili u cijelosti bila napisana već desetak i više godina prije toga. Počivala su u ladicama, a kad su se pretresale kuće nakon Karađorđeva 1971., završila su u kutiji pod gomilom ugljena u podrumu u Karlovcu gdje sam tada živjela. Naći će svoje mjesto u kasnije objavljenim zbirkama pripovjedaka (Grad-zvijezda, Trinaest strašnih priča i jedna groteska, Tajne sfere, Ruđer Bošković i druge).

Upravo pripovijetke iz knjige „Grad – zvijezda“ čekale su trideset godina da ih netko objavi. Tu je i epizoda o OZNI KnjigePitali su me kolege iz DHK kako sam uspjela tako brzo napisati u prvim godinama slobodne Hrvatske tolika djela. Ne, ona su djelomično ili u cijelosti bila napisana već desetak i više godina prije toga. Počivala su u ladicama, a kad su se pretresale kuće nakon Karađorđeva 1971., završila su u kutiji pod gomilom ugljena u podrumu u Karlovcu gdje sam tada živjela. Naći će svoje mjesto u kasnije objavljenim zbirkama pripovjedaka (Grad-zvijezda, Trinaest strašnih priča i jedna groteska, Tajne sfere, Ruđer Bošković i druge).u Karlovcu kojoj je bio na čelu zloglasni tandem, a ja sam imala nesreću stanovati u kući gdje su mučili i ubijali od 1945.- 1948., pa smo kasnije nalazili zakopane lubanje u podrumu.

Prije „Jake“ napisala sam niz romana ne zaobilazeći ono što će ostati kad svi odemo s ovoga svijeta: ISTINA. Dok je još krvario Vukovar, napisala sam biografsku skromnu knjigu (jer su i sredstva bila više nego skromna) o dr. Antunu Baueru, osnivaču svih galerija i muzeja ne samo u Vukovaru, nego i u mnogim gradovima diljem Hrvatske. Ponižavali su ga,izrugivali mu se, ministar kulture u novoj i slobodnoj Hrvatskoj prezirao ga je, uskraćivao sredstva i nikada mu nije dao ni sobicu da brojne slike pohrani na dostojno mjesto.

To nije bila dostojna biografija, ali drugu nikada nije dobio. Prošle su mnoge godine kad su se naši vrlo poznati i nagrađeni književni velikani odlučili napisati koji beletristički redak o Vukovaru. Ali,bilo je sigurnije pisati o bakinim krofnama, nego o Ovčari. Drugi bi doveo nekog junaka iz ruske književnosti da s distance i književne parnasovske uzvisine gleda što to tamo koljači rade. Hvalili kritičari koji i danas hvale artizam, zaboravljali krvavu apokaliptičnu tragediju Vukovara i niza drugih mjesta. Zaboravljali namjerno veliku zadaću koju književnik ima , što bi rekla Ana Ahmatova, a ta je da bude sa svojim narodom kad mu je teško.

Mi smo snimali nemušte filmove (Vukovar se vraća kući), sebe krivili za zločine u ratu, sprdali se sa svojim braniteljima, žrtvama i beskrajnom tugom, lažući i karikirajući svu tamu i krvoprolića, kuhali otočne paštašute, razvlačili oficirske brkove kao pravi muškarci, završavali u „ lepimselima koja lepo gore“.

Neki koji su imali povlasticu voditi radio-emisije pitali su slušatelje što radi Ankica Tuđman ovoga trena. Bio je to dan kad su operirali abdomen predsjedniku Franji Tuđmanu. Slušatelj nije znao odgovor. Tada je mlađahna i čestita voditeljica Z. V. uskliknula: Pa ona radi krvavice od njegovih crijeva! Mnogi su kao djeca komunizma tada zagrcnuti bahatošću hvatali poziciju u vlasti jer su bili i ostali sljedbenici velikih krvnika - Staljina i Tita. Oni i dalje žive u tom svijetu, ne daju otkopati zatajene grobove, pa ni one za koje smo saznali- kao npr. jame ispod Sljemena, u Maksimiru, na Savskoj, na Tuškancu , strahotnoj Hudoj jami itd...itd.

Radnja romana „Jaka“ događa se, dakle, u godinama prije, tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata, a već i ranije objavili ste nekoliko romana koji se bave 20 st. Odakle toliko zanimanje za to vremensko razdoblje?

Zašto me zanima dvadeseto stoljeće? Bila sam najveći dio života u vremenu toga stoljeća. Dakle, rođena sam iste godine koju spominje u svojoj knjizi Milovan Đilas pa se može pročitati: “Nikad neću zaboraviti kada smo u Livnu 1942. godine strijeljali devedeset ustaša. Kakvi kršni momci i sa koliko su prkosa stali pred partizanske cijevi!“ To su bili samo Hrvati a nikakve ustaše, ali laž je uvijek u korijenu „antifašizma“, pa i ovdje. Ima jedan film koji se zove „Đavolji advokat“. Tu Sotona kaže: cijelo dvadeseto stoljeće bilo je moje, cijelo! Zaista. U njemu su rođena tri nakazna demonkratska ideološka koncepta: fašizam, nacizam i komunizam. Mi Hrvati proživjeli smo sva tri. Najgori je onaj koji je najdulje potrajao.

Danas se EU odrekla svega toga, iako je bila tvorac, i zatražila da se izvrši lustracija onih kadrova koji su bili izvršitelji zločina. To nije svatko tko se našao u partijskim redovima bilo koje od ovih ideologija. To se odnosi samo na zločince izvršitelje, razne suce, mučitelje i ideološke uzročnike. Na suđenju Marku Veselici uskliknuo je sudac Hamilton da bi mu on dosudio doživotnu kaznu! Ne znam što radi danas, ili je već pošao u mirovinu. Bar da se ikada ispričao. I to bi bila lustracija, samoga sebe.

Treba li Hrvatskoj neki oblik političke i pravne lustracije?

U mojoj knjizi „Gospodična i drug“ ima novela upravo toga naslova, a posvećena je kolegici iz Karlovačke LustracijaRazloga za etičku lustraciju ima više nego dovoljno, (to čini Hrvatsko nacionalno etičko sudište), ali isto tako i za uklanjanje takvih gebelsića i boljkovaca iz važnih upravnih, sudskih i sličnih pozicija, onih koji su se iskazali kao podli sluge i zločinci. Možda bi bilo dovoljno da se pokaju. Oni to ne čine. Razni puhovski i njemu slični koji su onomad tražili glave za verbalni delikt, danas su na čelu demokratskih udruga, o nakaznosti ljudske!gimnazije koju je direktor gonio pištoljem po školi jer se usudila koristiti hrvatske riječi kao tijek, zrakoplov i tome slične. Trebala bi ga gristi savjest, ali sumnjam u to. U udobnoj mirovini uživa, ako je živ, u centru Zagreba. Lik iz mog romana „Hobotnica“ je djevojka koja se sjeća zatvora u Petrinjskoj gdje su ju preslušavali i po noći pokušavali silovati. Zna ona imena tih nikada lustriranih, neki su od njih još na čelu važnih ustanova. Instituta, čak! Neki od tih su saslušavali u Petrinjskoj jednoga Vladu Gotovca da vide njegovu inteligenciju i psihu prije negoli ga strpaju u logor.

Dakle, razloga za etičku lustraciju ima više nego dovoljno, (to čini Hrvatsko nacionalno etičko sudište), ali isto tako i za uklanjanje takvih gebelsića i boljkovaca iz važnih upravnih, sudskih i sličnih pozicija, onih koji su se iskazali kao podli sluge i zločinci. Možda bi bilo dovoljno da se pokaju. Oni to ne čine. Razni puhovski i njemu slični koji su onomad tražili glave za verbalni delikt, danas su na čelu demokratskih udruga, o nakaznosti ljudske! I opet traže naše glave samo su izvršili salto i nazvali naš grijeh „govor mržnje“! To je opet delikt i misaoni i verbalni, samo prekršten. Mnogi su se od njih i vlastitih imena odrekli samo da gospoduju u novom ruhu s istim smradom staroga truloga mesa. Uzeli neki židovska imena, jer to je najsigurnije, zaogrnuli se liberalnim odorama, vode nas u novu demokraciju, urlajući putem: MI ili ONI!

O lustraciji za zlodjela iz Domovinskoga rata još nismo ni stigli progovoriti. Najprije tragamo za našim mrtvima, za pokradenim nacionalnim blagom, za ratnom odštetom. O tome će se Hrvatsko nacionalno etičko sudište izjasniti u dokumentu.

Pred nekoliko mjeseci održali ste zapaženo predavanje pod naslovom „kulturocid kao oblik uništenja identiteta“. Gdje sve u Hrvatskoj možemo zapaziti kulturocidne radnje?

O kulturocidu napisala sam opširni tekst, vrlo taksativan i obrazložen, a također i objavljen na mnogim portalima. Može se naći pod nazivom “Kulturocid HNES2015. - Kulturocid kao oblik uništenja hrvatskoga identiteta“. Stoga ne želim ponavljati rečeno i upućujem zainteresirane da pročitaju tekst. Taj proces kulturocida nije se zaustavio ni danas. Nova vlast nije još uspjela promijeniti čak ni nazive ministarstava (pa i dalje bode oči primitivni naziv koji je importiran s istoka- ministarstvo zdravlja! Zdravlje je stanje organizma, a zdravstvo je djelatnost koja vrlo različita od toga pojma, obuhvaća široke prostore društvenih i inih ustanova...itd), a kamoli zagrabiti u strašnu šumu zla i bijede kojom još bauljaju ignoranti, nepismeni i zlobni mrzitelji zemljice koja ih hrani, pisari po kojekakvim glasilima i televizijama, podrugljivci koji žive na golemim dotacijama državne kase.

Utjecajni su, vladaju medijima i pronose „lijepe kape s crvenom zvijezdom“ kako je to rekao moćni sin moćnoga tate. Dovoljno je da ih se skupi desetak i onda izvedu svoje performanse ili odu pred HRT i traže da se vrate podli i daroviti lažovi koji privremeno uvuku pandže pa opet ispruže jer ih nisu smijenili i onemogućili da predvode. Kažu onima koji se ne slažu: ne morate nas gledati! Ali morate platiti pristojbu pretplate za HRT!

Zar ne bi trebalo učiniti kao što su to učinili Česi: masa je došla i istjerala nelustrirane djelatnike kompartije s televizije! Nitko nije zato proglasio Češku fašističkom zemljom, nitko ju nije prozvao ni rušio vladu. Agresivni napadi na mnoge kolege iz domoljubnih udruga ili dopisnike, znanstvenike (napadnuti su između ostalih akademik Slobodan Novak, povjesničari Mrkoci, Marija Peakić Mikuljan, Ružica Ćavar, moja malenkost, ubijen Darko Paičić, pretučeni mladići u Vukovaru i drugdje...) postali su svakodnevica.

Je li i financiranje filma „15 minuta – Masakr u Dvoru“ od strane HAVC-a (čiji se rad financira iz državnog proračuna) također oblika kulturocida, s obzirom na to da se u filmu Hrvatska vojska lažno optužuje za ubijanje hendikepiranih ljudi u Dvoru?

Lažne knjige i filmovi kruže svijetom, a posljednji uradak HAVC-a koji smo sami financirali, ponovno laže o Domovinskom ratu. Zna se tko je ubio nemoćne bolesnike u Dvoru, ali mi plaćamo razbojnicima koji su bili u četničkim redovima, o čemu se sve zna, kojekakvim štrbcima, kosanovićima i sličnim da snimaju film koji financira opskurni i agresivni čelnik HAVC-a, pa da strahota bude veća i neka ministarstva. Nitko nije kriv! Nitko nije vidio scenarij koji je dobio konačni oblik na tajnovitom mjestu, sastanku, nitko ne zna koliko je zapravo novaca utučeno u tu podlu laž koja ocrnjuje hrvatske branitelje. Nije to prvi takav uradak. Griješiti je ljudski, ali ustrajati na grijehu je sotonski. I to je odgovor drugovima kolovođama, kao i u mojoj knjizi“Jaka“ .

Isti su likovi izbezumljeni jer im izmiče sisa državne krave muzare napadali od prvoga dana izgubljenih izbora. Još prije. Još od trenutka pobjede Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima kad se u najsramotnijem prijenosu s javne televizije prostački i cinično izražavala glavna voditeljica Gojanica: za nju je pametna i sposobna, elegantna i decentna, uljuđena gospođa Grabar Kitarović bila „alfa ženka“! O, koliko zlobe i zavisti, prostote i neskrivenoga zla šalje golema masa mesa i ništavnosti prema nekome tko ne skriva svoju domoljubnu i uopće ljudsku i kulturnu stranu, stojeći tamo toga proljetnoga jutra, pod krovom crkve Svetoga Marka, modra i vedra kao naše more, kao neki san koji smo čekali devet stotina godina.

Kako gledate na hajku kojoj je izložen ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasenbegović?

Nasrtaj na kolegu Zlatka Hasanbegovića ima u korijenu ona ista zla kao i ovo: Hrvat, obrazovan, smiren, muslimanske vjere, korijeni mu na jugu u kamenjaru, a srce bije za Hrvatsku! Ima li što gore za te iskežene zube nekolicine raznih nenada, peđica, zapjenjenih uršica, nekada mara, a onda ingridica i tako redom.

Ide on držeći glavu visoko, a oni samo što ga ne zgaze. Eh da je sada ona četrdeset peta! Ni groba mu ne bismo znali! Ali laž je osnova njihova života. Stoga lažu kako on širi „govor mržnje“, trebalo bi ga... trebalo! On je, kažu mu, izvršio desant na kulturne ustanove! Da, kaže Zlatko, desant na Drvar! To je kao udarac šakom u iskeženo lice!

Koja su Vaša očekivanja od novoga ministra kulture?

Bit će velika bitka za vraćanje lika hrvatske kulturne baštine, u svakom je pogledu uništavahu od 2000.godine. Stari kadrovi sjede po ministarstvima i inim ustanovama gdje se uhljebiše i nikako da se maknu. Sjajna je HasanbegovićIde on držeći glavu visoko, a oni samo što ga ne zgaze. Eh da je sada ona četrdeset peta! Ni groba mu ne bismo znali! Ali laž je osnova njihova života. Stoga lažu kako on širi „govor mržnje“, trebalo bi ga... trebalo! On je, kažu mu, izvršio desant na kulturne ustanove! Da, kaže Zlatko, desant na Drvar! To je kao udarac šakom u iskeženo lice!analitička knjiga Tihomira Dujmovića “Hrvatska u raljama djece komunizma“. Opet su ovladali svim kulturološkim segmentima i razaraju ono ostataka što su preostali iza Domovinskoga rata. Sve treba izmijeniti, iz škola izbaciti memoriju na prošlost naroda, zaboraviti Marulića, Držića po mogućnosti, Zoranića, Hektorovića, Gundulića, Mažuranića, njegovu unuku Ivanu Brlić Mažuranić i mnoge druge koji su nam sačuvali kroz tegobna stoljeća jezik i identitet.

Našao se neki dragocjeni Jokić i ekipa, kaže da je golema, koja sve zagovara, jer učenicima je to dosadno! Tko će više čitati djela iz davnih stoljeća!? Zamislite kako je glupi Ivan Mažuranić napisao stih: “Boj se onog tko je viko bez golema mrijeti jada!“ Možda bi koji ministar shvatio odakle ovi silni teroristički napadi samoubojica, jer upravo se oni ne boje smrti. Ne ulazeći u nikakve analize ove teme, jer ni Mažuranić nije na njih ovakve mislio, ali je u palimpsestu cijeloga stiha upravo dio objašnjenja ma koliko mi bježali od njega.

Kako komentirate najnovije najave da će iz lektire biti izbačeni klasici poput Homera i Marulića, a da će se u lektiru uključiti neki od suvremenih pisaca koje bi se prije moglo proglasiti propagandistima nego književnicima?

O tom problemu koncepcije lektire mislim da se mora povesti pravi križarski rat s takozvanim stručnjacima iz Obrovca koji su predložili ovaj krimen. To je nacionalna izdaja, veleizdaja, podla podvala. Nitko nije izbacio iz lektire u domovinama Shakespeara, Dantea, Puškina i mnoge druge. Oni su kao i naš Marulić stupovi na kojima počiva velika palača naše i europske kulture. O tome bi morala zagrmiti HAZU, Društvo hrvatskih književnika, Matica hrvatska, čestita profesorska struka. Ali sve prolazi nekako u hropcu, nejasnom frfljanju, šutnji koja je svojstvena u Hrvatskoj. To je jedna od najvažnijih zadaća novoga ministra kulture, kao i onoga dražesnoga znanstvenika Šustera.

Uzmite, gospodo ministri, savjetnike koji nešto znaju! Uzmite obrazovane i svjesne intelektualce! Ne morate vi sve znati! Mladost je dražesna, ali svi u bolnici traže iskusnoga specijalista, a nitko pripravnika ma koliko bio mlad i simpatičan.

Ako se ovoga puta predamo u ruke onima koji ne vole Hrvatsku, onima koji žive za vlastiti interes, ako budemo pitali tuđince o našim internim državnim interesima i strategiji, onda nismo ni zaslužili ovu državu. Sva čežnjaonih koji su stoljećima sanjali nezavisnu Hrvatsku, poput pjesnika Viktora Vide (i on je izbačen iz lektire!) koji je iz daleke prekomorske pjene gledao glečer na kojem ona, njegova Hrvatska, stoji bijela kao snijeg i do nje ne dopiru prljavi valovi; ili Ante Starčevića koji je ljubio svoju Liku i molio da ga pokopaju u opancima; onih koji su pali misleći da će ju njihovi sinovidočekati, sva ta krv i snovi nisu bili uzaludni. Uvijek ostaje dobro sjeme iz kojega raste jasna i čista nova Hrvatska.

Pripremate li neko novo književno djelo?

Moja sljedeća knjiga koja čeka deset godina da se nađe nakladnik, jer od ministarstva već dugi niz godina ništa nedobih, zove se „Hrvatske heroine“. Upravo je u tisku. Našao se jedan skromni i hrabri nakladnik kojimisli da je ona vrijedna: to je esejistički prikaz četrnaest ženskih likova iz tisuću godina hrvatske povijesti, od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić. Bit će to moja trideset sedma knjiga. Počiva na povijesnim činjenicama, pisana jednostavno i čitko, namijenjena svima koji ljube Hrvatsku, cijene njene tradicije i poštuju tuđe.

Bit će ilustrirana, a na koricama će nas gledati kraljica Katarina Kosača, djelo slikarice Ane Marije Botteri Peruzović. Ova velika slikarica, o kojoj sam napisala monografiju, samo još nismo dobili mogućnost da se donira tisak, sjajni je nastavak tradicije našega slikarstva juga, raskošnoga kolorita i čudesnih ženskih likova. Ostale ilustracije skinute su s mojih filmova iz nizanke“Povijest ženskim rukopisom“ koji se prikazivao u doba prije partijskog uređenja HRT.

To je moj odgovor raznim jokićima, perom koje je uvijek pobijedilo vrijeme. Pero vodi u vječnost kao što je povelo i moje likove iz ove najnovije knjige.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.