Razgovor s Marijom Možnikom, vrhunskim hrvatskim gimnastičarom

Poštovani gospodine Možnik, možete li nam za početak razgovora reći nekoliko riječi o sebi i Vašem djetinjstvu?

Rođen sam 18. siječnja 1987. godine u Zagrebu u kojemu sam praktički proveo cijeli svoj život. Jedno kratko vrijeme sam živio u Rijeci, nekoliko mjeseci... u principu sam u Zagrebu otkad znam za sebe. U Zagrebu sam išao u vrtić, osnovnu i srednju školu. Pohađao sam opću Treću gimnaziju u Kušlanovoj. Inače sam odrastao na Peščenici.

Pamtite li neki događaj vezan iz djetinjstva ili školskih dana?

Pamtim da sam bio nemirno dijete i da sam u vrtiću bio malo nestašan. Sjećam se velike terase u vrtiću i jednom prilikom, dok sam bio vani, prešao na drugu stranu ograde koja je bila visoka četiri do pet metara. Hodao sam uz rub do druge strane ograde te terase i to je bio dosta veliki šok za tete u vrtiću koje su morale mirno reagirati... nekako su me uspjele vratiti natrag na sigurno. To je zapravo bila jedna od naznaka da imam malo više energije i da nemam puno straha te da bih se trebao baviti nekim sportom. To je bio jedan od pokazatelja, a kasnije je bilo još nekih pokazatelja kako se volim penjati. Bio sam pomalo nemirno dijete možemo to tako reći...

Kako su roditelji reagirali?

Mama je inače učiteljica razredne nastave s iskustvom od tridesetak godina koja ima puno iskustva s djecom. Ona je ona odmah znala da to neće tako ići i da će biti možda čak i problema u školi ako tako nastavim. U osnovnoj školi sam nastavio s tim malim nestašlucima i na temelju toga je zaključila da me mora upisati na neki sport, na neku aktivnost, kako bih energiju „izbacio“ u kontroliranim uvjetima pod nadzorom te kako bih bolje mogao pratiti gradivo u školi,kako bih bio što mirniji na nastavi. U principu je to bio prvi i jedini razlog zašto su me upisali u sportsku grupu u ovom slučaju gimnastiku.

Kada je to bilo?

To je bilo baš s nekih šest i pol godina kada sam krenuo u školu. Osim na gimnastiku išao sam jedno vrijeme i na tenis i na još nekolikosportova, jedno kraće vrijeme zapravo... Gimnastika se održavala tri puta tjedno po sat vremena onako rekreativno. Vrlo brzo sam pokazao kako imam talent tako da sam ušao u napredniju grupu. Već nakon dvije ili tri godine, s desetak godina, počeo sam trenirati svakoga dana po tri ili četiri sata osim nedjelje. Više nisam mogao ići na tenis i neke druge sportove i jednostavno sam se trebao odlučiti želim li gimnastiku i odlučio sam se posvetiti isključivo gimnastici.

Kako se zvao Vaš prvi klub?

Prvi klub je bio onaj u kojem sam ostao i do dan danas, a riječ je o Zagrebačkom tjelovježbenom društvu „Hrvatski sokol“, ZTD „Hrvatski sokol“. To je jedan od najstarijih klubova uopće u Zagrebu, nalazi se u centru grada preko puta Hrvatskog narodnog kazališta. Zapravo sam slučajno završio u ZTD-u „Hrvatski sokol“, mama je čula za gimnastiku i za taj klub, odvela me i tako je priča krenula... Eto već preko dvadeset godina sam u istom klubu.

Možete li nam reći koji Vam je školski predmet bio najdraži ili Vas je posebno zanimao?

Uvijek me je najviše zanimao sport i samim time tjelesna i zdravstvena kultura iako sam se ja dosta dobro snalazio i u ostalim predmetima. Svi su mi predmeti bili zanimljivi no uvijek mi je nekako sport bio na pameti tako da sam jedva čekao satove tjelesnog,vsamo da je bilo kretanje, nije važno je li bila gimnastika na satu... Tjelesni mi je uvjerljivo najdraži iako sam, kažem, imao dobre ocjene. Prolazio sam s odličnim uspjehom, a u sedmom i osmom sam prošao s vrlo dobrim. Također cijelu srednju školu sam prošao isto s vrlo dobrim uspjehom tako da nisam imao nikakvih problema s drugim predmetima, a predmet koji bih izdvojio kao najdraži je svakako tjelesna i zdravstvena kultura.

Vezano uz raznovrsne interese bavili ste se i sviranjem – o kojem instrumentu je riječ?

Budući da volim istraživati tako sam svirao i violinu. Dok sam bio mlađi mama me odvela do jedne njezine bliske prijateljice, tad sam bio još u vrtiću... Mamina prijateljica je odsvirala nešto na violini koju sam tada prvi puta čuo uživo. Oduševio sam se budući je ona vrhunski svirala violinu i imala je veliko iskustvo dugogodišnjeg sviranja GimnastikaPreporuča se da se prođe škola gimnastike bez obzira da li će se dijete ikada više baviti gimnastikom ili nekim drugim sportom, vrhunskim ili rekreativnim... To je baza koja kada se prođe od druge ili treće godine do desete ili jedanaeste godine života ostaje za cijeli život. Dobro je za zdravlje i stvara navike tjelovježbe, razvijaju se sposobnosti koje se kasnije puno teže mogu razviti ukoliko se ne krene od najranije dobi. A za vrhunsku gimnastiku najkasnija dob za početak je sedam godina i to je zadnja granica od koje se mogu ostvariti neki rezultati u seniorskoj konkurenciji.violine. Kada sam čuo zvukove violine počeo sam „maltretirati“ mamu kako i ja želim naučiti svirati i neka me upiše u glazbenu školu kako bih naučio svirati. Mama je znala kako imam često neke hirove i pokušala je odgoditi upisivanje u glazbenu školu koliko je mogla no vidjela je da sam ja uporan u tome .prvo je rekla „ajde čekaj da upišeš školu pa ćemo onda vidjeti“ misleći kako će me proći volja i želja.. No i dalje sam se želio upisati tako da nije imala izbora.

Upisala me, krenuo sam i završio sam šest razreda osnovne glazbene škole. U međuvremenu sam izgubio interes, morao sam i birati između gimnastike i glazbe, i tako, draži mi je bio sport. U tom trenutku je bilo sve teže uskladiti obveze, trenirao sam tri ili četiri sata dnevno već u drugom i trećem razredu osnovne škole, još uz to glazbena škola. U tim trenucima sam morao jako dobro organizirati vrijeme kako bih sve uspio „pohvatati“. S jedanaest ili dvanaest godina sam išao na pripreme u Rusiju bez roditelja na tri tjedna s dva do tri treninga dnevno. To je tako u gimnastici, ako se želi ići prema vrhunskoj gimnastici onda se vrlo rano mora krenuti...

Što se pretpostavlja, kada bi bilo najbolje započeti baviti se gimnastikom?

Za gimnastiku nema preranog početka. U klubu imamo programe za roditelje s djecom u kojima djeca koja još ne hodaju nego pužu dolaze u dvoranu i kroz igru usvajaju osnovna motorička znanja. Ono što je odlično - kod gimnastike nema niti najmanje niti maksimalne dobi u kojoj se netko može baviti gimnastikom. Čak se preporuča da je dobro krenuti što ranije, od druge ili treće godine dijete može doći u dvoranu jer postoje (rane) tzv. senzibilne faze u razvoju motoričkih sposobnosti za fleksibilnost, koordinaciju i ostalih sposobnosti koje se sjajno razvijaju u najmlađem uzrastu.

Preporuča se da se prođe škola gimnastike bez obzira da li će se dijete ikada više baviti gimnastikom ili nekim drugim sportom, vrhunskim ili rekreativnim... To je baza koja kada se prođe od druge ili treće godine do desete ili jedanaeste godine života ostaje za cijeli život. Dobro je za zdravlje i stvara navike tjelovježbe, razvijaju se sposobnosti koje se kasnije puno teže mogu razviti ukoliko se ne krene od najranije dobi. A za vrhunsku gimnastiku najkasnija dob za početak je sedam godina i to je zadnja granica od koje se mogu ostvariti neki rezultati u seniorskoj konkurenciji.

Kolika je uloga obitelji, a kolika uloga sustava u razvoju gimnastičara? Koliko roditelji vode brigu u svemu tome?

Obitelj je najvažnija jer je potrebno puno odricanja roditelja. Mene je tata svaki dan vozio na treninge dok sam bio mali. Doći na trening, odvesti doma, pratiti sve te obveze, pomoći da se usklade obavze sa školom. Potrebna je velika potpora obitelji i bez toga nema šanse. No ono što nije dobro to je kada su roditelji previše ambiciozni i pretjeruju jer očekuju od djece da postižu vrhunske rezultate. Ne treba uspjeh ili dobar rezultat biti motivacija za bavljenje sportom. Treba krenuti kroz zabavu i pozitivnu energiju te stjecanje dobrih i zdravih navika za vježbanje, a onda će rezultat doći jer će treneri prepoznati potencijal i pozvati dijete u naprednu grupu. Samim time će dijete postići rezultat.

Ne mogu roditelji forsirati dijete i forsirati rezultat. Mogu pokušati no to nije dobro na kraju krajeva jer dijete ne PrehranaPreporuka je pojesti svakako doručak iako je to individualno. Iz mog iskustva doručak je jako važan, kvalitetan ručak i večera koja mora biti bogatija proteinima nego ugljikohidratima i što lakša... Iza 17 ili 18 sati treba ograničiti unos kalorija. Između doručka, ručka i večere preporučuje se međuobrok, ali opet da bude u pitanju neki laganiji obrok poput voćne salate ili možda proteinske čokoladice, ništa previše, ali opet tako da organizam ne bude potpuno gladan. Ne smije se izgladnjivati pa prejedati.. Treba paziti da u jednom danu ne bude previše kalorija. Zapravo, treba jesti onoliko koliko organizam traži, a ne više od toga jer mi često tako radimo. Pojedemo koliko treba i onda još toliko!postigne rezultat nego pod pritiskom „pukne“. Sve mora ići svojim slijedom, tako je kod mene obrazovanje bilo prioritet, a sport je išao uz obrazovanje. Nikada nije bilo imperativa za nekim rezultatom barem što se tiče mojih roditelja. Nisam osjetio nikakav pritisak nego je bilo važnije da su ocjene u školi „kak se spada“ i da se sve radi na vrijeme, a onda rezultat ako dođe dođe, a ako ne ne... to je tako bilo.

Kakva je prehrana od najranijih dana i kolika je važnost zdrave prehrane u postizanju uspjeha?

Isto je velika uloga roditelja koji trebaju paziti da se jede zdravo i raznovrsno sa što manje junk-fooda ili fast-fooda... Kažem, nije to nedopustivo, ali u nekim minimalnim dozama, granicama, jer je prehrana jako bitna.

Dopustite li si nešto slatko s vremena na vrijeme?

Volim slatko u principu i moram priznati da nisam obraćao pažnju što točno jedem, iako to što jedem je uglavnom zdravo. Čak sam si znao dopustiti tu i tamo neki fast-food, ali u pubertetu i nakon puberteta sam to počeo osjećati na kilaži i na treninzima. Tada sam počeo paziti na te stvari, pazim da ne bude kasno navečer, pazim da bude nešto kvalitetnije, recimo tamnija čokolada s višim udjelom kakaa. Pazim da bude umjereno: brusnice, grožđice, orašasti plodovi - odlična zamjena za čokoladu... Ipak je zdravije pogotovo ujutro. Ujutro si često priuštim suho voće s pahuljicama, s time da to nisu gotove pahuljice nego zobene s kojima pomiješam brusnice, grožđice i orašaste plodove i to je onda jedan zdravi doručak, a opet je i slatko i fino... Dobro je s takvim doručkom započeti dan.

Koliko se puta dnevno preporuča jesti? Naročito ako se uzme u obzir raspored treninga?

Preporuka je pojesti svakako doručak iako je to individualno. Iz mog iskustva doručak je jako važan, kvalitetan ručak i večera koja mora biti bogatija proteinima nego ugljikohidratima i što lakša... Iza 17 ili 18 sati treba ograničiti unos kalorija. Između doručka, ručka i večere preporučuje se međuobrok, ali opet da bude u pitanju neki laganiji obrok poput voćne salate ili možda proteinske čokoladice, ništa previše, ali opet tako da organizam ne bude potpuno gladan. Ne smije se izgladnjivati pa prejedati.. Treba paziti da u jednom danu ne bude previše kalorija. Zapravo, treba jesti onoliko koliko organizam traži, a ne više od toga jer mi često tako radimo. Pojedemo koliko treba i onda još toliko!

Sportaši kroz treninge potroše više kalorija nego netko tko se ne bavi tjelesnom aktivnošću, pa je i potreba za unosom kalorija veća. Iako, često se događa suprotna situacija, da sportaši zbog «borbe» s kilažom unose manje kalorija, a ljudi koji se ne bave sportom i ne paze na kilažu pretjeruju. To je malo teže, a to je i meni najslabija karika jer volim jesti, pogotovo neku finu hranu, dobru pizzu ili hamburger... Trudim se i vidim rezultate jer mi je lakše trenirati i rezultati su bolji. Treba ostaviti vrijeme od obroka do samog treninga, barem jedno sat vremena kako bi se hrana slegnula, a može i duže.

Što se tiče pića? Isključivo se preporučuje voda ili?

Voda je najvažnija za organizam i ona je bitan segment na koji dosta ljudi ne obraća pažnju i puno sportaša zapostavi uzimanje vode. Važna je hidratacija po cijeli dan pomalo., ne smije se „zaboraviti“ popiti vodu pa se nadoknadi ispijanjem dvije litre navečer... Važno je u malim gutljajima kroz cijeli dan konstantno piti vodu. Uz vodu volim si priuštiti i sokove, svježe iscijeđene, kako se zovu, smoothieji od izmiksanog voća što je naravno jako zdravo i dobro za energiju... Ujutro recimo volim popiti zeleni čaj da me malo razbudi. Često popijem i Red Bull. Oni su mi i sponzori, a dobro mi dođe za trening da se koncentriram ako sam umoran poslijepodne.

Ne smije se pretjerivati niti s vodom niti s drugim pićima. Sve je u redu dok je u umjerenim količinama. Recimo, ako pijem Red Bull popijem jednu limenku, maksimalno dvije na cijeli dan, treba imati mjeru... Ne konzumiram ga svaki dan nego onda kada osjetim potrebu. Nije to napitak koji se treba svakodnevno konzumirati nego kada se osjeti umor ili pad koncentracije onda dobro dođe. Tako i ja to konzumiram.

Koje su aktivnosti s Red Bullom budući ste sportaš Red Bulla?

Prvi sam gimnastičar u svijetu kojeg je Red Bull odlučio sponzorirati, a trenutno nas je dvoje ukupno. Riječ je o jednom Britancu. To je za mene velika čast što su me izabrali jer osim što Red Bull proizvodi pića imaju jednu filozofiju gdje potiču kreativne stvari i projekte, pogotovo malo ekstremnije sportove, malo drugačije sportove od standardnih što se meni sviđa jer i sam volim ekstremne sportove, imam malo pomaknutu granicu straha tako da se i sam bavim ekstremnim sportovima, a to je jedan od razloga zašto su me i uzeli.

Osim rezultata traže da sportaš odskače od prosjeka, ne samo po rezultatima nego i da ima nešto po čemu je ElementOsim rezultata traže da sportaš odskače od prosjeka, ne samo po rezultatima nego i da ima nešto po čemu je drugačiji. Kod mene je to bilo to što se ne bavim samo gimnastikom nego što imam puno hobija, s druge strane sam najviši i najteži gimnastičar u svijetu sa 183 cm visine i 80 kg težine. Definitivno odskačem od jednog prosječnog gimnastičara koji ima 160 cm visine prosječno. To mi je išlo u prilog kao i to što imam svoj vlastiti element koji ima moje ime u pravilniku što nema puno gimnastičara naročito onih koji su još aktivni jer je danas teško nešto novo izmisliti, sve je više ili manje već poznato...drugačiji. Kod mene je to bilo to što se ne bavim samo gimnastikom nego što imam puno hobija, s druge strane sam najviši i najteži gimnastičar u svijetu sa 183 cm visine i 80 kg težine. Definitivno odskačem od jednog prosječnog gimnastičara koji ima 160 cm visine prosječno. To mi je išlo u prilog kao i to što imam svoj vlastiti element koji ima moje ime u pravilniku što nema puno gimnastičara naročito onih koji su još aktivni jer je danas teško nešto novo izmisliti, sve je više ili manje već poznato...

Koji su hobiji kojima se bavite?

U pitanju su uglavnom sportske aktivnosti, a neke od njih su po zimi snowboard, po ljeti je to wakeboard, zatim kitesurfing, padobranstvo, bungee-jumping, jahanje, ronjenje s bocama, odbojka na pijesku, tenis i nogomet, zatim rafting... Volim sve sportske aktivnosti pogotovo one da tako kažemo neuobičajene, sportove koji nisu standardni iako volim sve ostale sportove, ali ekstremnije preferiram. I zato me i Red Bull i uzeo za ambasadora što mi je velika čast jer imaju rigoroznu selekciju, imaju oko 700 sportaša i to mi dosta znači, a uz pomoć Red Bulla napravili smo puno na popularizaciji same gimnastike, radili smo dosta projekata. Doveli smo tako na Kineziološki fakultet na kojem radim drugog gimnastičara Red Bulla, Britanca Sama Oldhama koji i sam ima dobrih rezultata, s kojim smo držali radionicu, predstavili njegov način treninga... Često se održavaju takvi projekti i nas dvoje smo zasad jedini gimnastičari koje sponzorira Red Bull.

Spomenuli ste element „Možnik. Kako se može dobiti svoj vlastiti element u pravilniku odnosno koji se uvjeti trebaju zadovoljiti za službenim prihvaćanjem novog elementa?

Općenito da bi se priznao element on se mora izvesti na nekom službenom natjecanju Svjetske gimnastičke federacije. Ja sam ga izveo 2007. godine na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu. Na tim natjecanjima najbolji suci i Tehnički odbor Svjetske gimnastičke federacije analiziraju pojedini element. Element se mora prvo prijaviti i objasniti kako izgleda izvedba. Ako se pravilno izvede u tom slučaju suci i tehnički odbor odlučuju je li taj element dovoljno originalan i težak da bi dobio ime po gimnastičaru koji ga je prvi izveo na svijetu. Neki elementi budu novi no jednostavno ne dobiju ime jer nisu originalni i drugačiji od dosad poznatih.

Za moj element su procijenili kako je dovoljno težak i originalan i kako ima smisla da mu daje ime te je dobio težinu E što je dobro budući su težine elemenata od A do H, A je najlakši dok je H najteži element. Otkako je 2007. moj element po prvi puta izveden, danas ga izvodi jako puno gimnastičara na najvećim natjecanjima. I sam ga imam u svojoj vježbi. S elementom se dobiva određena reputacija kod sudaca što je jako bitno u našem sportu jer su suci ti koji ocjenjuju. Mi nemamo štopericu i to je dosta subjektivan sport na procjenu i meni je taj element jako pomogao. Moj element je jedan od atraktivnijih elemenata, ubraja se u tzv. elemente leta ili leteće elemente u kojima gimnastičar pušta preču, leti i opet je hvata što je dosta atraktivno za publiku i suce.

Imaju li još neki naši gimnastičari svoj element koji im je priznala Svjetska gimnastička federacija?

Imamo dvije gimnastičarke koje imaju svoje elemente, Tina Erceg ima svoj element na gredi i Tanja Delladio koja ima svoj element na dvovisinskim ručama, a prije par mjeseci je Osječanin Andrej Korosteljev na parteru 2015. godine izveo novi element na Svjetskom kupu u Osijeku. Nedavno je potvrđeno kako će novi element „Korosteljev“ biti službeno uvršten u pravilnik Svjetske gimnastičke federacije.

Koliko traje prosječno izvođenje vježbe na nekom od natjecanja?

Prosječna vježba traje oko 50 sekundi do jedne minute.

Ima li nekih kaznenih bodova ukoliko se vježba izvodi prekratko ili predugo?

Što se tiče muške gimnastike nema limita osim na parteru. Vježba na parteru smije trajati 70 sekundi. Ako je duža onda se dobivaju kazneni bodovi budući se na parteru može stajati i odmarati, ali na nekoj spravi to nije moguće. Inače se na spravama ne može odmarati i vježbe se izvode dinamično tako da gimnastičar i ne može izdržati duže od jedne minute.

Kako se uspoređuje težina i značaj prvenstva za gimnastičare? Koje prvenstvo ima najveću težinu za uspjeh? Kako se boduju pojedina natjecanja?

Kod nas je definitivno najvažnije Svjetsko prvenstvo, uz Olimpijske igre naravno. Obično se ovako odvija - na proljeće je Europsko prvenstvo koje je za nas u Europi najjače dok je na jesen Svjetsko prvenstvo. To su dva najvažnija natjecanja tijekom godine kada nema Olimpijskih igara. Svjetski kupovi se odvijaju također na proljeće i jesen prije ili poslije Europskog i Svjetskog prvenstva. Obično pa dva ili tri u nizu. Svjetski kupovi su jaka natjecanja na kojima se skupljaju bodovi budući se na kraju godine slaže rang lista sa Svjetskih kupova. Svjetsko prvenstvo je najjače natjecanje kada nema Olimpijskih igara.

Koja europska država figurira kao najjača sila u gimnastici? Ili koje bi bile prve dvije-tri sile?

Prije je bila Rusija koja je još uvijek dosta jaka no sada su tu zapadne zemlje poput Njemačke ili Francuske. To su zemlje koje su jake u Europi uz naravno Veliku Britaniju u zadnje vrijeme. Što se tiče svijeta tu su Kina, Japan, Sjedinjene Američke Države. Načelno kada se gleda u gimnastici su najjače zemlje koje su i ekonomski najrazvijenije države svijeta budući da dosta ulažu... Još je veća stvar kada mi iz jedne Hrvatske koja ne ulaže niti 1 % onoga što bi trebala ulagati postižemo odlične rezultate uz uvjete koje mi imamo naspram ovih uvjeta koje imaju druge zemlje, poput zapadnih zemalja s kojima se mi borimo. Gimnastika je stvarno jedan od sportova s kojima se bave samo najjače zemlje. U pitanju je bazičan sport koji u tim zemljama ima status kakav bi i trebao imati i ima položaj prestiža jer se zna što je gimnastika i kakav je to sport.

Kako se bira predstavnik hrvatske reprezentacije na velikim natjecanjima, postoji li nacionalno prvenstvo ili je način odabira drugačiji?

Svaka zemlja određuje na koji način će odabrati gimnastičare koje će poslati na veće natjecanje kao i njihov broj unutar nacionalne kvote. To je otprilike oko pet gimnastičara iz svake zemlje. Mi u Hrvatskoj imamo kroz godinu kontrolne treninge na kojima pokazujemo izborniku i sucima stanje svoje forme i na temelju toga se odlučuje tko će od nas ići na neko natjecanje.

Tko je trenutni izbornik?

Trenutno imamo stručni odbor, nemamo izbornika. Imamo Tehnički odbor muške gimnastike koji se sastoji od nekoliko članova koji prema donešenim pravilima određuju tko će ići na koje natjecanje.

Koji su najveći uspjesi hrvatske gimnastike?

Najveći uspjeh je definitivno olimpijska medalja Filipa Udea koji je osvojio srebro 2008. u Pekingu i tu je zapravo krenulo to razdoblje čuda hrvatske gimnastike kako bih ja to nazvao. Otada smo osvojili, mislim Filip Ude (Gimnastički klub„Marijan Zadravec Macan“; trenutno trenira u gimnastičkom centru „Aton“ u Nedelišću), Robert Seligman (Gimnastičko društvo „Osijek-Žito") i ja, od 2008. godine, nekoliko svjetskih i europskih medalja uz ovu UspjesiNajveći uspjeh je definitivno olimpijska medalja Filipa Udea koji je osvojio srebro 2008. u Pekingu i tu je zapravo krenulo to razdoblje čuda hrvatske gimnastike kako bih ja to nazvao. Otada smo osvojili, mislim Filip Ude (Gimnastički klub„Marijan Zadravec Macan“; trenutno trenira u gimnastičkom centru „Aton“ u Nedelišću), Robert Seligman (Gimnastičko društvo „Osijek-Žito") i ja, od 2008. godine, nekoliko svjetskih i europskih medalja uz ovu olimpijsku medalju, a uz to i nekoliko medalja sa Svjetskih kupova te ukupnih pobjeda u Svjetskom kupu. Poslije 2008. je sve to krenulo nakon što smo prešli u seniorsku konkurenciju čime smo pokazali kako smo dobro radili.olimpijsku medalju, a uz to i nekoliko medalja sa Svjetskih kupova te ukupnih pobjeda u Svjetskom kupu. Poslije 2008. je sve to krenulo nakon što smo prešli u seniorsku konkurenciju čime smo pokazali kako smo dobro radili. A na tome smo radili od pete, šeste ili sedme godine... Uspjeh nije došao preko noći, nego nakon petnaestak godina napornog rada su došli ti sjajni rezultati.

Postoje li europska natjecanja poput Lige prvaka u nogometu ili rukometu ili nacionalne gimnastičke lige?

Postoje razne lige, Bundesliga, talijanska liga, francuska liga... U Hrvatskoj nemamo takvo natjecanje jer nemamo dovoljno ljudi u seniorskoj kategoriji, nije sport toliko razvijen kod nas i nemamo uvjeta dok u drugim državama to postoji. Filip Ude koji se natječe i u višeboju ponekad nastupa u tim ligama kao višebojac tijekom godine.

Koje je najveće svjetsko gimnastičko natjecanje koje se redovito održava u Hrvatskoj?

To je Svjetski kup koji se redovito održava u Osijeku u travnju. To je veliko natjecanje koje nas čeka, a prije toga za par dana idemo na Svjetski kup u Dohu u Katar.

Koja bi se gimnastička dvorana u Hrvatskoj mogla istaknuti po svjetskim ili europskim kriterijima uređenosti?

U Hrvatskoj je najbolje uređen Nacionalni gimnastički centar „Aton“ koji jedini zadovoljava najviše standarde za treninge. Nalazi se u Nedelišću, a izgradio ga je trenutni predsjednik Saveza i riječ je o privatno uloženom kapitalu bez pomoći države. Možda je neku manju svotu dao grad, ali je u pitanju bila vlastita inicijativa. Trenutno se u Osijeku privatnim kapitalom „Žita“ proširuje dvorana i napravit će se gimnastički centar u Osijeku što je super za Osijek. A opet meni je žao da Zagreb, nakon svih rezultata i pokazatelja da gimnastika kao sport raste, kao jedan europski grad nema adekvatnu gimnastičku dvoranu, što je meni želja, da se napravi takva jedna dvorana i na tome ću raditi.

Još uvijek i sam treniram u dvorani koja se nalazi u zgradi iz 1874. koja je stvarno lijepa i na lijepoj lokaciji u centru grada, ali ne zadovoljava najnovije sigurnosne uvjete i potrebe za vrhunskim sportom za postizanjem vrhunskih rezultata... Čak nemamo niti sve sprave i često moramo putovati u Nedelišće u centar „Aton“ na pripreme. Žalosno je da jedna europska metropola, hrvatska metropola, poput Zagreba nema gimnastičku dvoranu ili dvoranu za bazičan sport svih sportova dok ostali sportovi imaju barem jedan svoj objekt koji zadovoljava sve kriterije. Gimnastika, nažalost, zasada još nema takav objekt, a vjerujem da će se to promijeniti i to uskoro.

Koja je u svijetu najbolja dvorana u kojoj ste nastupali ili koja je na glasu u svijetu po uređenosti za gimnastičke treninge?

Teško je reći koja je najbolja. Ima ih puno koje zadovoljavaju najviše kriterije. Svjetski je poznata dvorana na Okruglom jezeru u Rusiji koja je ujedno i nacionalni pripremni centar ruske reprezentacije. Ruska reprezentacija ima vrhunske uvjete za pripreme. Također se ističu kineski gradovi koji imaju vrhunske dvorane, zatim Sjedinjene Američke Države i Njemačka. Sve te jače razvijene zemlje imaju vrhunsku dvoranu u malo većem mjestu, a mi smo daleko od tih uvjeta i tog standarda koji se tiče infrastrukture.

Kakva je razlika u medijskom praćenju uspjeha vrhunskih gimnastičara u Hrvatskoj i u svijetu?

Otkako su došli veliki rezultati hrvatske gimnastike, ona je malo više zastupljenija u medijima nego što je to ranije bio slučaj. No s druge strane događa se jedan paradoks... Sjećam se dok sam bio mlađi, uvijek su se na televiziji prenosila Europska i Svjetska prvenstva u gimnastici ili gimnastičko natjecanje na Olimpijskim igrama i tako dalje, a sada se događa to da javna televizija nije prenosila finale Svjetskog prvenstva na kojem smo Filip Ude i ja uzeli prve svjetske medalje za Hrvatsku u gimnastici. Nije se prenosilo niti Europsko prvenstvo tako da je to nevjerojatno.

U ono vrijeme prije desetak i više godina kada nije bilo hrvatskih gimnastičara na svjetskoj sceni prenosila su se natjecanja na televiziji budući su bili neki drugi kriteriji dok danas očito, nažalost, kriteriji su drugačiji i ne prenose se natjecanja čak i kada su hrvatski gimnastičari u finalima i borimo se sa svjetskim velesilama, pomrsimo im planove i uzimamo medalje, no takva se natjecanja kod nas ne prenose. S druge strane zahvaljujući rezultatima ipak je gimnastika u medijima, novinama i portalima, tu i tamo na televiziji, ali bi ipak gimnastika trebala i više biti zastupljena kako bi ljudi vidjeli koliko je taj sport važan, ne sad zbog našeg promoviranja, nego da ljudi postanu svjesni da gimnastika postoji i koliko je ona kao bazičan sport važna za njihovo zdravlje i zdravlje njihove djece.

Kolika je uloga trenera u mlađim danima, a kolika u seniorskoj konkurenciji u praćenju jednog gimnastičara ili gimnastičarke? Tko je bio Vaš prvi trener?

Moj prvi trener je bio Željko Jambrović i trenirao me od sedme do sedamnaeste godine. Jedno kraće razdoblje sam bio kod ruskih i kineskih trenera, ali gospodin Jambrović mi je bio glavni trener. Velika je uloga trenera naročito kada navršite petnaest ili šesnaest godina u vrijeme puberteta kada je najteže i tada je potrebno znati i zadržati gimnastičara u dvorani. U to sam vrijeme skoro prestao, ali zahvaljujući između ostalih i mom treneru, ostao sam u gimnastici. Sa sedamnaest i pol ili osamnaest godina sam prešao u seniore, promijenio sam trenera, kod trenera kod kojeg sam i dandanas, a to je gospodin Tigran Gorički.

Novi trener me odlučio specijalizirati za preču, za jednu disciplinu, što je bila odlična procjena jer u višeboju zbog više sprava, s obzirom na moje proporcije, ne bih mogao postići tolike uspjehe kao na preči. Procjena je bila da mi preča dobro leži i da nemam straha što je jako važno za tu spravu, da imam dobru tehniku i da bih mogao nešto postići ako se posvetim samo tome. Iako je tada to još bilo relativno novo, ta specijalizacija za jednu ili dvije sprave, danas je to puno češće, a s obzirom da niti uvjete nismo imali za drugo, pristao sam na tu ideju i ona se pokazala kao dobar izbor na kraju.

Koja je Vaša druga disciplina koja Vam dobro leži?

Disciplina koju sam dosta dobro radio je konj s hvataljkama. Kao junior sam imao dobru tehniku na tom konju, ali preča mi je nekako bolje ležala i bila mi zanimljivija budući je više adrenalina na preči i jednostavno je drugačija od PrečaDisciplina koju sam dosta dobro radio je konj s hvataljkama. Kao junior sam imao dobru tehniku na tom konju, ali preča mi je nekako bolje ležala i bila mi zanimljivija budući je više adrenalina na preči i jednostavno je drugačija od svih sprava. Svaki trening ima dosta adrenalina dok ostale discipline su malo „dosadnije“ jer nema toliko tih opasnosti i samim time je ta disciplina konja s hvataljkama meni bila malo manje zanimljiva. Na preči uvijek vlada neka napetost!svih sprava. Svaki trening ima dosta adrenalina dok ostale discipline su malo „dosadnije“ jer nema toliko tih opasnosti i samim time je ta disciplina konja s hvataljkama meni bila malo manje zanimljiva. Na preči uvijek vlada neka napetost!

Koliko višeboj ima diciplina?

Višeboj ima šest diciplina, a to su tlo, konj s hvataljkama, karike, preskok, ruče i preča.

Dakle, svaki sportaš se može natjecati i u višeboju i u posebno odabranoj disciplini?

Tako je. S obzirom da mi nemamo ekipu kao tim imamo tu mogućnost da se specijaliziramo za jednu ili dvije sprave. U većim zemljama je veća konkurencija unutar ekipe jedne zemlje i oni nastupaju kao tim. Treba biti barem troje gimnastičara koji rade svih šest sprava u višeboju tako da se teško može „upasti“ u tu ekipu ako se radi samo jedna ili dvije sprave. To je jedna naša privilegija da si možemo dopustiti da se bavimo jednom ili dvije sprave s kojom ćemo ići na natjecanje. Da smo u nekim većim zemljama, teško bi to bilo, morali bi biti jako dobri na nekoj spravi, ali bi morali raditi i višeboj.

Tko je Vaš najveći sportski suparnik u Hrvatskoj na preči?

Dosad nije bilo suparnika, u principu otkako sam specijalizirao preču, ali sada dolaze mlade snage i imamo jednog jako dobrog gimnastičara koji će biti moj nasljednik, a to je Tin Srbić iz Zagreba iz mog kluba. Nedavno je osvojio prvu medalju na Svjetskom kupu u Bakuu, broncu. Pokazao je kako njegova karijera ide uzlaznom putanjom. Ima dvadeset godina, a već ima medalju sa Svjetskog kupa i jako, jako veliki potencijal. Ne moram se bojati za mog nasljednika, čak će možda biti bolji od mene i prije nego ja prestanem s gimnastikom! To će biti jedna lijepa smjena generacija, čini mi se, ako on ovako nastavi. Meni je želja trenirati još jedan olimpijski ciklus do 2020., tada ću imati trideset i dvije godine, a to će biti najbolje godine za Tina Srbića.

Koliko traje karijera jednog vrhunskog gimnastičara?

Između 30. i 35. godine se najčešće prestaje u slučaju da se radi jedna ili dvije sprave. U slučaju da se radi višeboj onda se često i ranije prestaje jer se organizam više troši. Može se čak i do 35. dogurati no između 30. i 35. je optimalna dob za prestati ako se govori o vrhunskoj razini. Teško se iza te dobi boriti s mladim lavovima!

Upravo smo došli do iduće razine Vaših uspjeha, a to su akademski uspjesi – možete li nam reći nekoliko riječi o tom području Vašeg života?

Završio sam Kineziološki fakultet u Zagrebu u trajanju od pet godina. Zatim sam upisao i doktorat, a u međuvremenu se otvorila opcija da se zaposlim na Kineziološkom fakultetu na katedri Zavoda za kineziologiju spora za gimnastiku na predmetu Sportska gimnastika. Zaposlio sam se kao znanstveni novak i polako završavam doktorat. U međuvremenu sam završio Visoku školu za sportski menadžment „Aspira“ u Splitu također u trajanju od pet godina. U pitanju je zvanje stručnog specijalista sportskog menadžmenta. Sportski menadžment me zanima, a kako sam rekao na početku, obrazovanje mi je bilo prioritet i oduvijek me zanimalo i vjerujem da ću ostati raditi na fakultetu.

Tko su Vam mentori na Kineziološkom fakultetu?

Za diplomski mi je mentor bio doc. dr. sc. Željko Hraski inače nositelj katedre Sportske gimnastike, a za doktorat mi je mentor doc.dr. sc. Tomislav Krističević. Moj doktorat je na temu biomehanike saskoka sa preče, jedna analiza je u pitanju...

Koliko Vam aktivnosti na fakultetu utječu na raspored treninga i održavanja natjecateljske forme na vrhunskom nivou?

Još od osnovne i glazbene škole naviknuo sam se na organizaciju vremena tako da sam i na fakultetu uspio nastaviti u istom ritmu. Srećom moj je posao takav da nije strogo određeno radno vrijeme već se ono može prilagoditi prema treninzima tako da uspjevam uskladiti radne i trenažne obaveze.

Kakav je raspored treninga i koliko je njihovo vremensko trajanje?

Najčešće je raspored takav da ponedjeljkom, srijedom i petkom imam dva treninga, a utorkom, četvrtkom i subotom jedan. Oko devet do deset treninga tjedno s trajanjem treninga oko dva sata.

Zadnjih dana vrlo ste aktivni vezano uz nadolazeće Europske sveučilišne igre – kakva je Vaša uloga u organizaciji i promociji igara?

U srpnju se kod nas u Zagrebu i Rijeci održavaju Europske sveučilišne igre i to je odlična prilika da steknem dobro iskustvo u organizaciji tako da sam se uključio u organizaciju. U početku sam bio ambasador tih igara, još uvijek jesam, no od nedavno sam se uključio kao član odbora za sport koji aktivno sudjeluje u organizaciji i pripremi tih igara. Zadovoljstvo mi je raditi na takvom projektu koji je najveći sportski projekt u Hrvatskoj nakon Univerzijade 1987. koji će dovesti više od 5 000 sportaša u Zagreb i Rijeku. Oni će se natjecati u dvadeset i jednom sportu što će biti jedan veliki događaj za cijelu Hrvatsku!

Poštovani gospodine Možnik, hvala Vam na izdvojenom vremenu i želim Vama i kolegama iz reprezentacije puno sportskih i privatnih uspjeha u budućnosti!

Hvala i nema na čemu!

Igor Baldassi

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.