Razgovor s Krešimirom Kartelom, novinarom i TV voditeljem na Vinkovačkoj televiziji

Poštovani gosp. Kartelo, već nekoliko godina voditelj ste emisije „Politika i istina“ na Vinkovačkoj televiziji, koja je svojom kvalitetom nadišla lokalne granice, a u određenom razdoblju vodili ste i emisiju „Nacionalno“ u kojoj ste ugostili brojne osobe iz političkog i javnog života. Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom televizijskom novinarstvu?

Stanje je neuravnoteženo. Ne postoji dalekovidnica s nacionalnom koncesijom koja bi u svojem programu, osobito informativnom, stvarala ravnotežu u odnosu na druge. Kad kažem na druge, nažalost još uvijek u njih ubrajam i onu u javnom vlasništvu. Zahvaljujući internetu i mjesnim dalekovidnicama moguće je primjetiti tektonske odmake između televizijskih izvješća i stvarnih događaja; od suptilnih propusta do bezobraznih montaža i otrovnih komentara. Informativni servisi prepuni su nekritičkog aktivizma i manipulacija. Moguće je i normalno da svako izvješće dobije primjesu novinarove osobnosti, međutim ako se nakon svakog dnevnika zbirnim dojmom svih izvješća dobije jednaka politička poruka, onda se ne radi o individualnosti, nego o sustavu.

Mjesne dalekovidnice onima s nacionalnom koncesijom mogu konkurirati tek u praznom prostoru koji moćne dalekovidnice ostavljaju. U prvom je redu to izravni politički program lišen naknadne novinarske ili uredničke intervencije, odnosno pretplaćenih komentatora - sveznadara. Teret male gledanosti tako se kompenzira većom slobodom koju gosti osjećaju, pa nerijetko emisije mjesnih dalekovidnica, unatoč produkcijskoj oskudici, bivaju izuzetno zanimljive.

Velike dalekovidničke postaje ne trude se promijeniti stanje, i to ne zamjeram onima u privatnom vlasništvu, nego DalekovidniceMjesne dalekovidnice onima s nacionalnom koncesijom mogu konkurirati tek u praznom prostoru koji moćne dalekovidnice ostavljaju. U prvom je redu to izravni politički program lišen naknadne novinarske ili uredničke intervencije, odnosno pretplaćenih komentatora - sveznadara. Teret male gledanosti tako se kompenzira većom slobodom koju gosti osjećaju, pa nerijetko emisije mjesnih dalekovidnica, unatoč produkcijskoj oskudici, bivaju izuzetno zanimljive.se sve više okreću senzacionalizmu, dekadenciji i debilizmu, pri čemu postoji nastojanje da se političke poruke sublimiraju i kroz naizgled nevine i priproste emisije. Javni je upravljački sustav tu atrofirao i nijemo promatra moralnu distorziju programa.

Dat ću Vam banalan primjer; regulatorna agencija zabranila je VTV-u prikazanje emisije o športskim susretima prije 22 sata jer spominje izglede u obliku kladioničarskih kvocijenata - pod apsurdnim izgovorom da potiče maloljetnike na klađenje, dočim na jednom programu, također prije 22 sata, imate orgijanje naroda i narodnosti, kafanskih pevačica i transvestita, koji gutaju „pilule za poslije“, a djeca ispred ekrana štite se tako što pretpostavljaju cenzuriranu riječ ispred „... te Bog“, tako što ne vide proizvođača piva kojim se omamljuju kunići i tako što ne vide što se to točno radi u kućici za pušenje u koju se ulazi s cigaretom, a emitiranje svakih 10-ak minuta prekine reklama za klađenje uživo.

Žutilo i primitivizam

Prateći općenito stanje u hrvatskom medijskom prostoru teško se je oteti dojmu da nikada nije bilo manje profesionalizma, a nikada više žutila i primitivizma. Vaš komentar?

Žutilo privlači pozornost, ono igra na provjerenu kartu ljudske znatiželje i u tržišnom svijetu recimo da ga mogu HonorariŠto se primitivizma tiče, njega prepoznajem kao emanaciju trendova u hrvatskoj kulturi. Suzivši se na novinarstvo navodim primjer književnika koji u ulozi kolumnista, dakle novinara, ne napuštaju umjetnički izričaj, nego njime nasrću na novinarski i publicistički izričaj i pod krinkom tobožnje naprednosti inficiraju medijski prostor primitivizmom u formi, ali i sadržaju. To su takozvani zlatnobradi umjetnici, oni koji neuglednom vanjštinom žele pokazati da su boemi, psovkama da su dio naroda, ne i nacije, naravno, ali honorare zato broje u desetcima tisuća kuna.shvatiti, ne nužno i opravdati, ali isključivo u voluntarističkoj dimenziji. To znači da kanal mora biti u privatnom vlasništvu, a njegova javnost neobvezna. Ne postoji norma kojom se može ograničiti količina žutila, primjerice na portalima, ali svakako jest iritantno kad na naslovnici, umjesto činjenice da nas je jedna skupina dokonih partijskih komesara u 4 godine mandata zadužila više no sve vlade od osamostaljenja kumulativno, imamo hiperinflaciju informacija poput menstrualnog ciklusa Jelene Rozge ili što je Severina jela u nekom užičkom restoranu.

Što se primitivizma tiče, njega prepoznajem kao emanaciju trendova u hrvatskoj kulturi. Suzivši se na novinarstvo navodim primjer književnika koji u ulozi kolumnista, dakle novinara, ne napuštaju umjetnički izričaj, nego njime nasrću na novinarski i publicistički izričaj i pod krinkom tobožnje naprednosti inficiraju medijski prostor primitivizmom u formi, ali i sadržaju. To su takozvani zlatnobradi umjetnici, oni koji neuglednom vanjštinom žele pokazati da su boemi, psovkama da su dio naroda, ne i nacije, naravno, ali honorare zato broje u desetcima tisuća kuna.

HRT

Kako komentirate stanje na HRT-u i koja su Vaša očekivanja od novoga v. d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniše Kovačića?

HRT je bolesnik na Prisavlju i jasno je da se nalazi u velikoj krizi. Ako na tragu Vaših ranijih tekstova pričamo o maršu kroz institucije, onda je HRT svakako Titov slavoluk. Riječ je o kući koja je donedavno bila ne samo uzor drugima, nego i pojam za gledatelje. Zaboga, djeca su išla spavati „nakon Dnevnika“, a ne u 20 sati. Tuđmanovom smrću detuđmanizacijska kuga poharala je tu kuću i umjesto obećavane medijske slobode, koju je Tuđman tobože tomio, dobili smo nekakav neomarksistički hibrid u kojem se isprepliću cenzurirane i montirane vijesti s iščašenim vrijednosnim sustavom koji se naročito trećim programom HTV-a, ali i javnim krugovalnim postajama agresivno nameće pristojbenim obveznicima.

Sovjetski, partizanski filmovi ili oni s homoseksualnom tematikom mogu biti doprinos programskom pluralizmu, no ako se oni pojavljuju u standardiziranoj frekvenciji ponavljanja, onda se radi o tematskoj shemi, a nisam siguran da svako kućanstvo u Hrvatskoj želi krvavo zarađenim novcem otkupljivati prava za takve sheme, dočim 21 godinu nakon rata nismo dočekali igrani film ratne tematike koji ima ili sretan svršetak ili profilira hrvatske branitelje kao cvijet hrvatske mladosti spreman umrijeti za ideal samostalne Hrvatske.

Od Siniše Kovačića očekujem tek da ostane dosljedan standardima koje je zagovarao kao predsjednik HNIP-a te da, sukladno Zakonu o HRT-u, kuća u njegovu mandatu napokon počne promicati domoljublje i hrvatske nacionalne interese. Nadam se da ne će saviti kralježnicu pod pritiskom s kojim će se sasvim sigurno suočiti u znatno većoj mjeri od zloglasnog Gorana Radmana. Vrijeme je da u medijskoj moralnoj pustinji HRT umjesto nepomične dine postane oaza.

Sloboda medija i istraživačko novinarstvo

Često se govori o nezavidnom položaju novinara u Hrvatskoj koji su izloženi pritiscima što političkih što korporativnih interesnih krugova. Kako gledate na slobodu medija u Hrvatskoj i možemo li u Hrvatskoj govoriti o postojanju istraživačkog novinarstva?

Velik dio javnosti živi u zabludi da su novinari ustvari bića koja u svijetu oko sebe dohvaćaju vijesti i istražuju SlobodaŠto se slobode medija tiče, ona danas postoji samo kao fraza. Postoji jedan dogmatski sustav utvrđen zidinama političke korektnosti - umotvorine kulturalnog marksizma, iz kojih se neistomišljenicima dodjeljuju bremenite etikete.događaje. Ne može se, međutim, tako pojednostavljeno shvaćati novinarsku profesiju. Pratim kako Ivica Šola često upozorava na zablude u shvaćanju istraživačkog novinarstva jer novinar istraživač mora uvijek imati nekoga tko mu otvara vrata, a taj to radi iz određenog interesa, svakako ne iz ljubavi prema novinaru. To je, naravno, točno i kao što se zna tko je bio šaptač u aferi Watergate, tako je svakom normalnom jasno da novinari Večernjeg lista nisu pratili slovensku arbitražu u aferi Pirangate, nego im je taj materijal netko ustupio. Netko tko je imao interesa, baš kao u slučaju otkrivanja tajnih podataka o Mirku Raškoviću u Telegramu. Vama priča, naslovnica i tiraža, a nama potrebna reakcija javnosti.

Istraživačko novinarstvo od velikog dijela izvjestiteljskog razlikuje se samo po tajnosti, srž je praktički ista. Kljun se po navici okreće ruci s kruhom. Sve navedeno nije neviđeno izvan Hrvatske, štoviše, ali ne smije biti praksa u javnim medijima.

Što se slobode medija tiče, ona danas postoji samo kao fraza. Postoji jedan dogmatski sustav utvrđen zidinama političke korektnosti - umotvorine kulturalnog marksizma, iz kojih se neistomišljenicima dodjeljuju bremenite etikete.

U hrvatskim medijima često možemo gledati primjenu dvostrukih kriterija, pa se tako neke izjave kvalificiraju kao satira, a neke kao govor mržnje. Kako tumačite takve pojave u novinarstvu i politici?

Za govor mržnje trebalo bi biti zaduženo pravosuđe, a ne upravo spomenuti dogmatski sustav, međutim govor TužiteljiMeđu glavnim tužiteljima i sudcima su i satiričari koje spominjete. Nevjerojatno, ali istinito, oni koji su devedesetih naricali kako ih se progoni zbog političke nekorektnosti, propali su od manjka inspiracije i gazdinih subvencija, ali nakon što su nadživjeli svojeg tobožnjeg progonitelja. Danas su domaćina našli u tjedniku Pupovčeva SNV-a i, osim što revolucionarni bunt šire sredstvima poreznih obveznika, prokazuju druge za političku nekorektnost. To je tako jadno, a opet tako indikativno.mržnje tek je jedna od etiketa koje sam maloprije spomenuo. Slučaj Marka Juriča prvorazredni je primjer osvete tog sustava. Najprije pod izgovorom govora mržnje, a kasnije pod nekim nemuštim izgovorom širenja nesigurnosti, Vijeće je svojom kaznom poslalo jasnu poruku svim malim medijima: „Ako vidite četnika – zažmirite i tražite ustaške guje!“ Marko Jurič šok-metodom pokušao je privući pozornost javnosti, a društveni su ga higijeničari osudili bez suda. Šprajčeva je šok-metoda, s druge strane, šaljiva, uzbudljiva i osviještena, nikako ne i marketinški osmišljena.

Radi se ustvari o proturječju u koje se politička korektnost dovodi: da bi pošto-poto sačuvali bratske odnose s jednom manjinom, higijeničari u ugrozi četnicima vide ugrozu čitave srpske manjine i na taj ih način poistovjećuju. Primjera je bezbroj (pa čak i sam primjer Šprajca koji zagovara snošljivost, a stidi se svojeg srpskog prezimena), a najnoviji bilten SNV-a prednjači u toj karikaturalnoj inkviziciji. Spominju tako kako se na utakmicama zagrebačkog Dinama Zdravka Mamića vrijeđa riječima: „Mamiću, Srbine“. Ergo, Srbin je prema SNV-u uvrjeda.

Među glavnim tužiteljima i sudcima su i satiričari koje spominjete. Nevjerojatno, ali istinito, oni koji su devedesetih naricali kako ih se progoni zbog političke nekorektnosti, propali su od manjka inspiracije i gazdinih subvencija, ali nakon što su nadživjeli svojeg tobožnjeg progonitelja. Danas su domaćina našli u tjedniku Pupovčeva SNV-a i, osim što revolucionarni bunt šire sredstvima poreznih obveznika, prokazuju druge za političku nekorektnost. To je tako jadno, a opet tako indikativno.

HND – čisti politički neomarksistički aktivizam

Pred nekoliko mjeseci uz Hrvatsko novinarsko društvo (HND) dobili smo novo novinarsko strukovno udruženje „Hrvatski novinari i publicisti“ (HNIP). Kako gledate na rad HND-a i na novu alternativu u vidu HNIP-a?

Zabavila me pojava kad je HND osudio HNIP da se ponaša kao politički aktivist. Upravo su to moje asocijacije pri spomenu HND-a; čisti politički - da se razumijemo – neomarksistički aktivizam. S obzirom na činjenicu da HNIP u javnost izlazi samostalno, a HND u pratnji renomiranih politički srodnih aktivista, dajem si pravo pretpostaviti da je moja kvalifikacija bliža istini od HND-ove. Profesionalizam, pluralizam mišljenja, zaštita nacionalnih interesa, to su često spominjane maksime HNIP-a, a predstavljaju prijetnju samo uspostavljenoj hegemoniji koja ne trpi kritičko promišljanje, a kamoli suprotstavljanje. Nadam se da će dame i gospoda iz HNIP-a ustrajati u zadanim ciljevima, a vrijeme će pokazati tko je bio aktivist i tko je selektivno štitio čije interese.

Ugled novinarske struke

Pitanje je možda pretenciozno i prozaično, no zanima nas Vaše mišljenje o tome kako povratiti ugled novinarskoj profesiji u Hrvatskoj za koju neki tvrde da se je srozala niže od političke?

Kratkoročno gledajući, dok HRT ne napusti svoju trenutačnu programsku paradigmu (a i nakon toga ostaje NovinariModernim je novinarima, sukladno njihovu obrazovnom iskustvu, nacionalna misao repulzivna, uvjereni su da javnost jednakim refleksom odbacuje nacionalno te tradicionalno i dok usporedni sustav ne proizvede neindoktriniranu masu novinara, medijski je, a time i televizijski svijet osuđen na status quo, odnosno indoktriniranu javnost. Ako medijima u privatnom vlasništvu ne možete zabraniti politički aktivizam, onda je lamentiranje o objektivnosti gubljenje vremena. Umjesto toga valja nastojati uspostaviti kakvu-takvu ravnotežu. To je, naposljetku, slučaj u većini zemalja Zapada.bojazan od političkih promjena i novih diktatora) mora se pojaviti nacionalna dalekovidnica ili jednako snažan medij s jasno definiranim i nepromjenjivim nacionalnim stavom. Dugoročno gledajući, potrebne su promjene u sustavu koji generira novinare. Teško je, naime, oteti se dojmu da najveći generator diplomaca političkih znanosti i novinarstva djeluje po postulatima Frankfurtske škole, posebice kulturalnog marksizma.

Modernim je novinarima, sukladno njihovu obrazovnom iskustvu, nacionalna misao repulzivna, uvjereni su da javnost jednakim refleksom odbacuje nacionalno te tradicionalno i dok usporedni sustav ne proizvede neindoktriniranu masu novinara, medijski je, a time i televizijski svijet osuđen na status quo, odnosno indoktriniranu javnost. Ako medijima u privatnom vlasništvu ne možete zabraniti politički aktivizam, onda je lamentiranje o objektivnosti gubljenje vremena. Umjesto toga valja nastojati uspostaviti kakvu-takvu ravnotežu. To je, naposljetku, slučaj u većini zemalja Zapada.

Kako kao mlad čovjek gledate na stanje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi?

Hrvatska se, osim u gospodarskoj, nalazi u velikoj nacionalnoj i duhovnoj krizi. Društvo je, zahvaljujući naporima apatridne, antiteističke i jugonacionalističke elite, samo pet godina nakon svršetka rata za osamostaljenje počelo napuštati sve one nacionalne i moralne vrijednosti koje su upravo to društvo očuvale u tisućljeću bez vlastite suverene države i stoljeću agresivnog rashrvaćivanja.

Kultura života i pripadnosti zamijenjena je kulturom smrti i alijenacije, ukratko, kulturnom hegemonijom. Što se same političke scene tiče, apsurdno je da potencirana podjela na lijeve i desne u stvarnosti ne postoji jer ne postoji konkretna hrvatska ljevica. U Hrvatskoj je samoprozvana ljevica ustvari aglomeracija nacionalno dezorijentiranih i dokonih izdanaka jugoslavenske elite, posve zaljubljenih u same sebe. Ono u čemu su, doduše, vrlo marljivi jest inficiranje institucija i stvaranje paralelne stvarnosti koja im pomaže u političkoj egzistenciji.

Pokazuje se sasvim jasno da je Milan Šufflay bio u pravu kada je govorio o povijesnim žrtvama zaslužnih pojedinaca i skupina koje čine bezvremenski nacionalni impetus. Upravo se na toj energiji danas održava opozicija krajnje devijantnim normama koje su se kapilarno proširile hrvatskim narodom. To naravno nije dovoljno i potrebno je na toj osnovi razviti strategiju oslobađanja od nametnutih okova. Tek tada bit će lakše pristupiti onima koji Hrvatsku trebaju voditi za nekoliko desetaka godina, a Hrvatsku pozicionirati u krug europskih zemalja kojem hrvatski narod pripada.

Za nekoliko sam ljudi u Vladi siguran da imaju sve navedeno na pameti, pitanje je samo koliko će im ruke biti odriješene, imajući u vidu činjenicu da u Vladi te vladajućoj većini stanuje i popriličan broj političkih analfabeta s mesijanskim poremećajem.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.