Razgovor s Evom Kirchmayer Bilić, pijanisticom i profesoricom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Poštovana gospođo Bilić, početkom siječnja napisali ste članak pod naslovom „Kultura vapi za lustracijom“, u kojem ste problematizirali stanje u hrvatskoj kulturi. Imenovanje dr. sc. Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture čini se da je potaknulo jednu širu raspravu o toj temi. Kako komentirate napade kojima je posljednjih tjedana izložen ministar kulture?

Dobro je što je u javnosti prisutan govor o kulturi, jer se time očituje koliko je kultura bitna kao temeljni dio osobnosti i identiteta svakoga čovjeka, zajednice, naroda, čovječanstva i u kakvom je stanju. Nezaobilazna je DijalogUmjesto inzistiranja i poticanja na podijeljenost hrvatskoga društva, potrebita nam je težnja za istinom i dobrom, kvalitetnim, kulturnim i argumentiranim dijalogom, te odgovorno upiranje snaga i energije u pozitivne i vrijedne sadržaje, koji bi nas sve oplemenili i osnažili za daljnje korake.činjenica da mediji oblikuju stvarnost (ili 'stvarnost'), koja često nema veze sa stvarnošću koju živimo, a također određuju smjer, intenzitet, način i trajanje svega o komu/čemu se (želi da se) u javnom prostoru govori.

Situacija vezana uz kulturu svakako se može i treba iskoristiti za i na dobro hrvatske kulture. Velikom je dijelu potencijalne publike onemogućeno upoznati, vidjeti, doživjeti i susresti se s kulturnim sadržajima, što je rezultat sustavnog (svjesnog?) marginaliziranja, nedovoljnog financiranja, omalovažavanja i načina na koji je kultura (bila) predstavljana, ponajprije u medijima, a potom i u svim porama života. Uvijek je bilo (vrlo) malo odvažnih pojedinaca koji su baš u svakom (ne)vremenu upozoravali na nepravilnosti, nepravdu i/ili dvostruka mjerila, dok ih (prestrašena i/ili ucijenjena) većina potiho podržava, ili se opredjeljuje (najčešće) za konformizam. Naravno da je za razliku od prošlog totalitarističkog komunističkog sustava, u slobodnoj Hrvatskoj lakše govoriti i djelovati, no s obzirom na sve veću količinu svakojakih informacija kojima smo zatrpani i izmanipulirani, mnogo toga bitnog još uvijek ostaje neprimijećeno, a poznatim metodama ignoriranja i marginaliziranja 'uklanjaju' se nepoželjni sadržaji, činjenice, teme, osobe...

Umjesto inzistiranja i poticanja na podijeljenost hrvatskoga društva, potrebita nam je težnja za istinom i dobrom, AgresorUpravo se putem kulture i športa, mnogima na 'nevidljiv' način, ponovno uspostavljala veza s agresorskom državom, novcem hrvatskih poreznih obveznika, što ne bi bilo upitno da je Srbija priznala agresiju, vratila otuđeno i nadoknadila štetu počinjenu Hrvatskoj i zločin/c/e procesuirala. Na taj su način bivše vlade i ministarstva bile u službi negiranja, zatiranja i omalovažavanja povijesne činjenice pobjede u Domovinskom ratu i stvaranje samostalne države Hrvatske i tao su odgajale cijeli jedan novi naraštaj koji je, svjesno ili ne, nastavio djelovati na provođenju tih smjernica.kvalitetnim, kulturnim i argumentiranim dijalogom, te odgovorno upiranje snaga i energije u pozitivne i vrijedne sadržaje, koji bi nas sve oplemenili i osnažili za daljnje korake.

Kako ocjenjujete rad Ministarstva kulture u vremenu vladavine tzv. kukuriku koalicije? Mnogi analitičari ističu da je Ministarstvo financiralo isključivo sadržaje koji su obojeni ideološkim stavovima koji su bliski sadržajima iz vremena komunističke Jugoslavije...

Nisam uočila masovne pozive i okupljanja kulturnih djelatnika vezano uz djelovanje dosadašnjih, posebice prošlog Ministarstva kulture. Jedina koja već niz godina upozorava na nepravilnosti u kulturi bila je dr. Vitomira Lončar. Da, bivše je Ministarstvo kulture djelovalo, tj. provodilo smjernice i način djelovanja cijele bivše vlade na čelu s bivšim predsjednikom, kao i bivših dvojice predsjednika. Najveći dio najznačajnijih i najistaknutijih kulturnih sadržaja i programa, unatrag desetak godina, redovito je sadržavao, barem u nekom svojem dijelu, temu, osobu i/ili izričaj vezan uz termine koji su podrazumijevali bivšu državu i/ili obilježja vremenai totalitarnog sustava u kojemu je ona postojala, a protiv čije su se agresije tijekom Domovinskograta branili i borili hrvatski mladići-dragovoljci, oslobodili ju i stvorili neovisnu i slobodnu državu Hrvatsku, a te su mladiće prikazivali vrlo često u negativnom svjetlu i s iskrivljenim ili netočnim podatcima.

Upravo se putem kulture i športa, mnogima na 'nevidljiv' način, ponovno uspostavljala veza s agresorskom državom, novcem hrvatskih poreznih obveznika, što ne bi bilo upitno da je Srbija priznala agresiju, vratila otuđeno i nadoknadila štetu počinjenu Hrvatskoj i zločin/c/e procesuirala. Na taj su način bivše vlade i ministarstva bile u službi negiranja, zatiranja i omalovažavanja povijesne činjenice pobjede u Domovinskom ratu i stvaranje samostalne države Hrvatske i tao su odgajale cijeli jedan novi naraštaj koji je, svjesno ili ne, nastavio djelovati na provođenju tih smjernica. Često sam uočila da mnogi kolege umjetnici, posebice mlađi, koji su sudjelovali u tim i takvim kulturnim projektima, uopće nisu bili svjesni te činjenice, niti su ju dovodili u (moralno i etičko) pitanje.

Talijanski marksist Antonio Gramsci pisao je o tzv. „kulturnoj hegemoniji“, tj. o nametanju duha vremena kroz zauzimanje institucija, kulturnih kružoka, medija, sveučilišta, kazališta itd. Možemo li ustvrditi da od 1945. u Hrvatskoj permanentno traje „kulturna hegemonija“ lijevo-jugoslavenskih političkih elita?

Ne bih rekla da je to nešto novo u povijesti čovječanstva. Uvijek je oblikovanje duha presudno u oblikovanju čovjeka. Od kada postoji čovjek. Počevši od obitelji: meni je, kao roditelju - koji ima odgovornost, moć i sposobnost - itekako stalo kako ću, a to mi je i dužnost, odgojiti i oblikovati duh svojoj djeci. Jer, upravo taj duh i određuje i čini čovjeka čovjekom. Ili suprotno. U antičkoj Grčkoj jedan od glavnih temelja odgoja bilo je pjesništvo i glazba – dakle, umjetnost i kultura i do dana današnjega se tijekom povijesti čovječanstva može prepoznati istina u Platonovoj poveznici glazbe i države.

Mislim da je to i ključno pitanje ne samo u današnjoj Hrvatskoj (obitelji, društvu, zajednici), nego i u cijelom svijetu: onaj tko ima moć, ima i moć (i odgovornost!) oblikovati duh. I može ga oblikovati u pozitivnom i negativnom smislu. Dakle, pitanje je kakav duh želi oblikovati svome djetetu njegov roditelj, svojim građanima njihov gradonačelnik, svojim državljanima njihov predsjednik-državnik... televizija svojim gledateljima... nastavite sami niz...

Da, naravno, cijeli je bivši sustav, javni i društveni život i sve što ga je činilo, bilo obilježeno socijalističkim/komunističkim svjetonazorom.

Koliko je nacionalna opcija svjesna važnosti kulture za jedan mali narod u vremenu globalizacije, tj. koliko je svjesna činjenice da je kultura zapravo „osobna iskaznica“ svakog naroda?

Nikad dovoljno. Posebice malom narodu. Posebice narodu kojemu prijeti opstanak, koji je desetkovan, raseljen, zastrašivan, zapušten. Zamislite da nije pobijeno 200.000 ljudi, da isti toliki broj nije raseljen (a još uvijek odlazi)... Nama danas nedostaju djeca i unuci pobijenih i raseljenih, protjeranih. Mnogi, mnogi od njih bili su intelektualci... Svatko od nas danas, ima posla za barem pet života; za nadoknaditi propušteno, ispuniti rupu koja je ostala prazna, neispunjena; istražiti djela onih čija su djela bila zabranjena, uništena...

Šteta je činjena i s vremenom je rasla tijekom desetljeća komunističkog sustava. U tom i takvom sustavu odrastali su i odgajani novi naraštaji, zakinuti za mnoge sadržaje, a koji su danas na odgovornim dužnostima i službama. Te se posljedice danas očituju na svim razinama. Posebno ih uočavam u odgoju i obrazovanju; predškolskom, školskom BaštinaSva sakupljena znanja i baština naših predaka temelj su i dio našega duha, identiteta, te motivacija i poticaj za današnje i buduće kulturno, umjetničko i kreativno djelovanje. Danas se to djelovanje, zahvaljujući ponajprije tehnologiji, može lako učiniti nazočnim, prepoznatljivim i sastavnim dijelom, kako baštine, tako i suvremene umjetnosti čovječanstva.i visokoškolskom sustavu. I svemu tomu usprkos, gotovo svakodnevno svjedočimo kakoHrvatska još uvijek ima izrazito veliki broj darovitih umjetnika, športaša, znanstvenika; od najranije do zrele dobi.

Sva sakupljena znanja i baština naših predaka temelj su i dio našega duha, identiteta, te motivacija i poticaj za današnje i buduće kulturno, umjetničko i kreativno djelovanje. Danas se to djelovanje, zahvaljujući ponajprije tehnologiji, može lako učiniti nazočnim, prepoznatljivim i sastavnim dijelom, kako baštine, tako i suvremene umjetnosti čovječanstva.

Hrvatski iseljenici čine sastavni dio hrvatskoga naroda, kao i Hrvati u BIH, Vojvodini, Boki, Kosovu, a istaknuti hrvatski umjetnici koji djeluju u svijetu, itekako mogu biti poveznica matične Hrvatske sa svijetom. Hrvatska svijetu, kao nadahnuće, nudi iznimno bogatstvo: podsjetimo na UNESCO-v popis svjetske nematerijalne baštine čovječanstva na kojemu je Hrvatska među prvima na svijetu po broju kulturnih dobara!

Za kulturu je potrebit odgoj. A za odgoj je potreban kvalitetan odgojitelj. Od sredine devedesetih, konstantno, do danas, imam djecu koja pohađaju vrtić, školu, a najstariji sin je trenutno na studiju. Pomno promatram, uočavam, nastojim ukazati i djelovati koliko znam i mogu, na propuste vezane uz odgoj i obrazovanje. Usprkos tomu što smo devedesetih počeli nadoknađivati i obrađivati neke, do tada nezamislive teme i sadržaje, ostali smo zakinuti za kvalitetne pedagoge, koji se tada nisu imali otkuda odjednom 'stvoriti'. Posebice mi je na duši stanje u crkvenoj i duhovnoj glazbi, o čemu sam već pisala i govorila.

Živjeli smo, odrastali i školovali se desetljećima u ateističkom sustavu u kojemu je vjera bila proganjana, svećenici koji su bili nositelji, poznavatelji glazbe i glazbeni pedagozi, pobijeni su i/ili uklonjeni iz sustava, i sve je ostalo na Vidakovićevom providonosnom utemeljenju Instituta za crkvenu glazbu, koji se, osim s problemima progona vjere, nosio i s posljedicom pomanjkanja glazbenih stručnjaka, pa su silom prilika taj dio, uz brojne druge obveze, uglavnom preuzele časne sestre. Vremenski je tijek unosio utjecaje inozemne glazbe, koja je polako počela ulaziti i u crkve. Sve se te 'rupe' očituju i danas u vremenu kada je sve svima dostupno, omogućeno, dozvoljeno... I u tome (ne)znanju opet odgajamo nove naraštaje...

Kakav je odnos kulturnih institucija prema Domovinskom ratu? Dojmo smo da Domovinski rat nije dovoljeno zastupljen u literaturi, filmu, kazalištu..., a da se često nastoji konstruirati njegova iskrivljena slika.

Nažalost odnos prema Domovinskom ratu u kulturnim institucijama uopće ne primjećujem da i postoji. Da, filmovi koji su opisivali Domovinski rat ponižavali su i rat i domovinu i domoljublje i branitelje ili na sasvim otvoreni način, ili prikriveno i nikad do kraja iskreno i istinito, dapače, iskrivljavanjem činjenica i lažima. To potvrđuje i najnoviji primjer filma o zločinu u Dvoru. Kazališna uprizorenja vezana uz Domovinski rat su u zanemarivom broju i nastaju na privatne inicijative (primjerice predstava 260 dana Marijana Gubine, Priče iz Vukovara, monodrama mladog splitskog glumca Pere Eranovića, predstava Damira Plavšića i Damira Markuša, filmovi Jakova Sedlara, Hrvoja Hitreca, Biljane Čakić, ratnih snimatelja i branitelja Nade Prkačin, Petra Malbaše, Pavla Vranjicana, Srećka Karića...) U književnosti to je prof. Nevenka Nekić, te teatrologinja dr.sc. Sanja Nikčević. Sami branitelji su se prihvatili pisanja, što je od iznimnog i povijesnog značaja (Davor Batrac Keks uz pomoć Slavka Peršića i dr. Božidara Popovića, Vilim Karlović, Marijan Gubina, Damir Plavšić, Damir Markuš, Željka Jurić...).

Što se tiče skladateljskog opusa citirat ću ovdje jedini rad na koji sam naišla, a to je Zbornik radova 4. međunarodnog znanstvenog simpozija 'Muka kao nepresušno nadahnuće kulture – Vukovar kao paradigma kulture', održanog u okviru Pasionske baštine, u Vukovaru još 2004.godine. U tome je zborniku zabilježen rad muzikologinje dr. Rozine Palić Jelavić „Suvremeno hrvatsko glazbeno stvaralaštvo na temu Domovinskog rata s osobitim obzirom na autorska djela s područja tzv. ozbiljne (umjetničke) glazbe inspirirana stradanjima Vukovara u kojemu je na stranicama 478 i 488 zapisala:

„I dok je, naime, brojnija skupina svojedobno u svim domovima snažno prisutnih (popularnih) pjesama bila ne samo zamjetnijeg odjeka već i donekle temom ponekih sporadičnih prikaza te dijelom i kasnijih istraživanja, s druge pak strane, stvaralačke prinose hrvatskih autore – čiji bi se opusi mogli okarakterizirati autentičnošću umjetničkog izraza i pripadnošću tzv. ozbiljne glazbe – što su na temu Domovinskog rata nastajali devedesetih godina 20.stoljeća do danas, valjalo bi sagleda(va)ti kao tragove individualnih i samosvojnih odjeka na kolektivnu patnju, po vrsti i formalnom ustroju uobličenih u međusobno različite, muzikološki posve neistražene, i dakako, u medijima slabije zastupljene i uglavnom neizvedene, iako dijelom zvučno dokumentirane skladbe. Riječ je, dakle, s jedne strane o radovima, primjerice, Davora Bobića, Nikše Njirića, Adalberta Markovića, Slavka Nedića, te filmskoj glazbi Igora Savina i Zlatka Tanodija, u kojima je Vukovar izravno i/ili prepoznatljivo ishodište poticaja te, s druge srane, o djelima Marka Ruždjaka, Anđelka Klobučara, Frane Paraća i Željka Brkanovića, potom Lovra Županovića, Silvia Foretića, Josipa Magdića, Milka Kelemena, Miroslava Miletića, Vlade Sunka, Pere Gotovca, Nikše Njirića, Zlatka Tanodija, Miroslava Berte i drugih autora, inspiriranim općenito Domovinskim ratom.“

Dakle, skroman skladateljski opus, nastao je mahom do 1998., godine, tek iznimno i kasnije, jer ne postoje niti natječaji niti pozivi za skladbe na temu hrvatske novije povijesti i Domovinskog rata, a rijetke su samostalne inicijative skladatelja. Tijekom Domovinskog rata nastajale su brojne domoljubne pjesme, koje se danas vrlo malo izvode, mladi ih jedva poznaju, stariji ih se više i ne sjećaju, a one koje još žive u narodunaziva se 'navijačkim pjesmama', čime ih se zapravo ponižava, obezvrjeđuje i ruga. Ukoliko tko ima više podataka o odnosu kulturnih institucija prema Domovinskom ratu i ako sam što previdjela, ljubazno molim da (me) na to upozori.

Naime, ne postoje kulturni programi kojima bi se primjereno, kulturno i umjetnički obilježavalo presudne datume iz nove hrvatske povijesti, a kamoli da su oni redovito zastupljeni. Na Ministarstvu kulture i obrazovanja DomoljubljeNe postoje kulturni programi kojima bi se primjereno, kulturno i umjetnički obilježavalo presudne datume iz nove hrvatske povijesti, a kamoli da su oni redovito zastupljeni. Na Ministarstvu kulture i obrazovanja je da sustavno potiču nastajanje, predstavljanje i održavanje takvih umjetničkih djela. Kao suautoricu udžbenika za glazbenu kulturu u osnovnoj školi, zaprepastila me činjenica kako je tretirana Himna Republike Hrvatske 'Lijepa naša domovino' u nastavnom planu i programu, kao i odnos prema domoljubnoj pjesmi, tradicijskoj glazbi... Odgoja za domoljublje nema dovoljno ni u vrtiću ni u školama.je da sustavno potiču nastajanje, predstavljanje i održavanje takvih umjetničkih djela. Kao suautoricu udžbenika za glazbenu kulturu u osnovnoj školi, zaprepastila me činjenica kako je tretirana Himna Republike Hrvatske 'Lijepa naša domovino' u nastavnom planu i programu, kao i odnos prema domoljubnoj pjesmi, tradicijskoj glazbi... Odgoja za domoljublje nema dovoljno ni u vrtiću ni u školama.

Odraz i rezultat takvoga odnosa prema Domovinskom ratu, a time i prema sâmoj državi Hrvatskoj je očito priželjkivan i očekivan: naime, u ljude svih društvenih slojeva je utisnut stid prema iskazivanju domoljublja i poštovanja prema vlastitoj Domovini, isticanju obilježja vlastite domovine; zastave, grba, himne. Ne njeguje se pobjednički duh. Nedavno, dok sam u Zagrebu kupovala tenisice i odabrala one sa crveno-bijelim kvadratima, prodavačica me zabezeknuto upitala: 'Pa nećete valjda te?!' Pitam se bi li išta prokomentirala, da sam slučajno odabrala one s uzorkom američke ili britanske zastave?

Ipak, uvijek me posebno ohrabre hodnici škola koje polaze moja djeca (OŠ Lučko, XI gimnazija, Klasična gimnazija): očitom kreativnosti i dobrom voljom sâmih nastavnika, na zidovima i panoima mogu se vidjeti i čitati sadržaji i teme koje nigdje drugdje, izvan škole, (osim eventualno u obitelji) djeca nemaju priliku susresti.

Kakav je prema Vašem mišljenju tretman kulture na HRT-u?

Svi programi i sadržaji trebaju biti i kulturni i kulturno prezentirani, sadržavati u sebi opću, elementarnu, nacionalnu, općeljudsku kulturu i sve što taj pojam predstavlja. U Hrvatskoj mnogi marni profesori glazbe odgajaju više tisuća djece i mladih, utiskujući u njihovo mlado biće jedan iznimno vrijedni i kvalitetni sadržaj, koji u njima ostaje trajno upisan. Tijekom veljače u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu, upravo su djeca i mladi održali na desetke koncerata, odsvirali stotine zahtjevnih skladbi, koje su mjesecima sa svojim nastavnicima i uz potporu roditelja, pripremali. Nisam vidjela niti jedno izvješće o tome u medijima.

U Hrvatskoj se tijekom godine održava niz državnih i međunarodnih glazbenih natjecanja, medijski neprimjereno, nedovoljno ili uopće ne popraćenih. Nisam vidjela niti jedan (medijski) apel za gradnju i/ili opremanje glazbenih škola u Zagrebu i diljem Hrvatske. Vjerujte, u uvjetima u kojima naši mladi glazbenici djeluju, pravo je čudo kako velike rezultate imaju. Donedavno je to bio i slučaj sa zagrebačkom Muzičkom akademijom, čije su se mogućnosti i djelovanje multiplicirali do neslućenih razmjera, upravo stoga, jer su sadazadovoljeni elementarni uvjeti za rad.

Postoje mnoge glazbene udruge, koje, usprkos kompliciranim postupcima oko sâmog osnivanja, vođenja, održavanja i djelovanja svoje udruge, rade ogroman administrativni posao, priređuju sadržaje i programe, koji bi trebali biti od nacionalnog interesa i prioriteta (pojedinih institucija) i upravo stoga što skrbe o hrvatskoj kulturi, te angažiraju hrvatske umjetnike, posebice one mlađe, zavrjeđuju biti predstavljani na nacionalnoj televiziji i medijima. Time se ne samo odgaja gledateljstvo, nego se i motivira mlade umjetnike djelovati i ostati u Hrvatskoj.
Brojni hrvatski glazbeni umjetnici mlađeg i srednjeg naraštaja, pravi su ambasadori hrvatske kulture u svijetu, a premalo se u Hrvatskoj o njima zna: pijanisti Martina Filjak, Aljoša Jurinić, Bruno Vlahek, gitaristi Zoran Dukić, Petrit Çeku, Srđan Bulat, pjevači Renata Pokupić, Lana Kos, Evelin Novak, Krešimir Stražanac, Marko Mimica, Goran Jurić, violončelistice Monika Leskovar, Jadranka Gašparović, dirigent Ivan Repušić i mnogi, mnogi drugi..

Mnoga neistražena i zanemarena područja iz hrvatske kulture i baštine još čekaju svoje istražitelje i predstavljače, o kojima se trebaju stvarati, snimati i emitirati emisije i na nacionalnoj televiziji.

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko prije izbora je najavljivao provedbu lustracije u Hrvatskoj. Treba li hrvatskoj kulturi lustracija i što bi ona trebala obuhvatiti?

Bitni su ljudi; kvalitetni i naravno, obrazovani ljudi, koji vole domovinu, osjećaju ju kao svoju i ne pada im na pamet djelovati protiv nje, omalovažavati ju, rugati joj se, ismijavati ju i ponižavati, te ukoliko se tko materijalno o/koristi/o na taj način, to je čin izdaje.

Trenutno je aktualna rasprava oko Prijedloga nacionalnog kurikuluma. Bitno je da se svi koji poznaju, uključeni su i/ili kojih se tiče obrazovni sustav, svi kojima je do njega stalo, a posebice moji kolege iz područja umjetnosti i kulture, da se aktivno, angažirano uključe i prouče sve dokumente i daju svoje priloge s primjedbama, prijedlozima.

Današnje stanje, koje sam već opisala, rezultat je sadržaja planova i programa koje su također sastavljali pojedinci, koji su, također, imali utjecaj i na njihovo provođenje. Obrazovanje i kultura su itekako povezani. Pitanje je imamo li ljudi koji su svjesni koliko je propusta iza nas, koji su sposobni to promijeniti na bolje. Sve se vrti u krug tijekom desetljeća: sastavljač programa utječe na ObrazovanjeObrazovanje i kultura su itekako povezani. Pitanje je imamo li ljudi koji su svjesni koliko je propusta iza nas, koji su sposobni to promijeniti na bolje. Sve se vrti u krug tijekom desetljeća: sastavljač programa utječe na nastavni kadar, nastavni kadar utječe na studente, studenti postaju nastavnici/odgojitelji; djeca/učenici/studenti postaju nastavnici i tako u krug. A svi zajedno utječu na cjelokupno društvo i njegovu kulturu. Kada se u tom krugu ispuste određeni sadržaji, činjenice i čimbenici, nakon nekog vremena, malo tko u sustavu je više svjestan tih nedostataka.nastavni kadar, nastavni kadar utječe na studente, studenti postaju nastavnici/odgojitelji; djeca/učenici/studenti postaju nastavnici i tako u krug. A svi zajedno utječu na cjelokupno društvo i njegovu kulturu. Kada se u tom krugu ispuste određeni sadržaji, činjenice i čimbenici, nakon nekog vremena, malo tko u sustavu je više svjestan tih nedostataka.

Predavačica ste na Muzičkoj akademiji. Kako gledate na stanje u hrvatskoj glazbi? Pritom nas posebno zanima Vaša ocjena o tome čini li Hrvatska dovoljno na podupiranju mladih i talentiranih glazbenika?

Hrvatska glazba, njezina povijest, njezini skladatelji i interpreti mogu i trebaju biti i više i primjerenije zastupljeni u svim porama društva: od odgojnih i obrazovnih programa i institucija, preko medija, kulturnih sadržaja i kao sastavni dio naše svakodnevice. Kao što sam više puta isticala, još uvijek je mnogo neistraženih područja, umjetničkih djela i potrebito je senzibilizirati pogotovo mlade ljude, da krenu tražiti i predstavljati djela zapuštenih, zaboravljenih i zanemarenih hrvatskih umjetnika, glazbenika, književnika...

Što se tiče podupiranja mladih, uvijek se može i treba više činiti, jer, s obzirom na broj stanovnika, imamo puno darovite djece i mladih. Upravo nedostatak te podrške, dovodi nas u situaciju da smo mi u kulturi, glazbi, umjetnosti nekako odvojeni od 'običnog' svijeta, neprepoznati, drugačiji, gotovo kao neka 'sekta'. Mladi umjetnici stoga često odlaze i uinozemstvo, gdje je, uz veću konkurenciju i veća mogućnost odabira kvalitetnih i vrijednih nastavnika, a i mogućnost bavljenja glazbom/umjetnošću kao profesijom, je neusporedivo veća.

Bez obzira što smo mala država, mislim da itekako ima prostora za naše hrvatske umjetnike, samo ako se to želi. To uključuje ne samo struku, nego i cjelokupno društvo koje bi cijenilo, podupiralo i podržavalo takve pojedince i predstavljalo ih kao motiv i poticaj drugima. Na koncu, živimo u brzom vremenu u kojemu je sve brzo, blizu i dostupno, te je moguće djelovati i u Domovini i inozemstvu. No, kada nemate elementarnu životnu sigurnost, borite se kako opstati 'od prvog do prvog', ako ne vidite da cijeli sustav štiti, želi, podupire i treba kulturu, onda je mladima jako teško. Najteže mi je kada mi studenti pri kraju studija kažu: 'Jedva čekam da završim, pa da odem.'

Osobito sam ponosna na bivše studente, sada moje diplomirane kolege, koji se, nakon studija u Zagrebu, vrate RavnodušnostŽivimo u vremenu u kojemu se, usprkos glasnom vikanju o raznoraznim pravima, potiče i ohrabruje ravnodušnost i bezosjećajnost, pa i bešćutnost, a sve u korist ega, što je opasno i pogubno ako ta svojstva postanu sastavni dio bića mladih ljudi. Nikada neću prestati isticati da su upravo moji vršnjaci, hrvatski branitelji omogućili meni biti to što danas jesam i dok sam ja studirala, usavršavala se u inozemstvu, gradila obitelj i karijeru, oni su sve to, bez trunke razmišljanja ostavili, krenuli braniti Hrvatsku, stvoriti ju neovisnom i slobodnom.u svoja mala i skromna rodna mjesta i tamo svojim stečenim znanjem, oplemenjuju i obogaćuju svoju sredinu, odgajaju i stvaraju nove mlade glazbenike, ne sluteći i vjerojatno (još) nesvjesni, koliko veliko djelo čine za budućnost svoga zavičaja.

Uz Vaš redoviti posao profesorice na Muzičkoj akademiji vrlo ste aktivni na različitim događanjima kulturnog sadržaja i na različitim priredbama vezanima uz Domovinski rat. Odakle crpite energiju za takvo vrlo angažirano djelovanje?

Od dragog Boga. A mislim da je klicu u mene usadila poruka sv. Oca Pape Ivana Pavla II, pri prvome posjetu, 1994. godine, u vrijeme rata i tada još djelomično okupiranoj Hrvatskoj, pod znakovitim geslom: 'Bit ćete mi svjedoci!' On je tada pozvao mlade 'u prve redove u izgradnji mira', da se uključe u društveni život. '"Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas" (Iv 20, 21). on vas zove da budete svjedoci i graditelji mira. Prihvatite ovo teško, ali i uzvišeno poslanje. ' (Zagreb, 11. rujna 1994., Papina poruka mladima na Hipodromu - Angelus). Godina 1994. je bila Godina obitelji, a ja sam tada bila trudna sa svojim prvim djetetom. I osjetila ogromnu odgovornost.
Božja Providnost me je smjestila u obitelj, čiji su predci osjetili i proživjeli strahote komunističkog sustava, koje sam s vremenom razumijevala, i što me nije ostavilo ravnodušnom prema njihovoj žrtvi.

Danas želim ponajprije senzibilizirati svoju djecu i studente za sadržaje za koje su u okolini u kojoj žive zakinuti ili kojih nema.

Živimo u vremenu u kojemu se, usprkos glasnom vikanju o raznoraznim pravima, potiče i ohrabruje ravnodušnost i bezosjećajnost, pa i bešćutnost, a sve u korist ega, što je opasno i pogubno ako ta svojstva postanu sastavni dio bića mladih ljudi. Nikada neću prestati isticati da su upravo moji vršnjaci, hrvatski branitelji omogućili meni biti to što danas jesam i dok sam ja studirala, usavršavala se u inozemstvu, gradila obitelj i karijeru, oni su sve to, bez trunke razmišljanja ostavili, krenuli braniti Hrvatsku, stvoriti ju neovisnom i slobodnom.

Oni su to omogućili i mojoj djeci i studentima, koji mnogi, toga nažalost, nisu svjesni, jer ih nitko (ili malo tko) u njihovoj okolini, a posebice u medijima, na to ne upozorava i to im ne osvještava. Najmanje što mogu učiniti kao znak zahvalnosti Domovini i braniteljima, je upravo darovati njima i njihovoj djeciono znanje koje sam stekla studijem i iskustvom. Vrijeme u kojemu živimo teško je za sve nas, ali ipak, za branitelje je najteže. Strašno je stanje u koje smo ih doveli svojom ravnodušnosti, neprimjećivanjem, zapostavljanjem, ignoriranjem, odbacivanjem od sebe i iz društva... društva kojemu su imali i imaju još toliko toga za dati. Taj najsvetiji naraštaj u povijesti hrvatskoga naroda i u najsvetijem vremenu u hrvatskoj povijesti, mi smo odbacili, zgazili, uništili.. Strašna je to spoznaja. Izdaja najvrjednijih. U ovome korizmenom vremenu, u Jubilarnoj, svetoj godini milosrđa, možda je najpotrebitije o tome razmišljati... sve što se činilo Kristu, čini(lo) se i hrvatskim dragovoljcima i braniteljima.

U Hrvatskoj ima dosta mojih vršnjaka, krasnih i uzornih roditelja mnogobrojne djece, a ta su djeca već stasala u predivne mlade ljude, pa tu vidim nadu u sljedećem naraštaju; kao i u naraštaju djece hrvatskih branitelja, uključujući djecu poginulih i nestalih, koja, svoj ovoj strašnoj situaciji usprkos, ili upravo zbog nje, budu vrlo brzo mogla i znala svjedočiti i živjeti za Istinu i činiti temelj hrvatskoga društva.

Kako gledate na angažiranost intelektualaca u hrvatskom društvu?

Neupitno je da se intelektualci angažiraju svako na svom polju interesa, djelovanja. Svakodnevica i briga oko nje, uzima mnogo vremena i energije, te mnogima predstavlja problem naći vremena za dodatni angažman koji izlazi iz okvira profesije. Također, ima onih koji samozatajno i marno rade svoj posao, i vjerujem da siju sjeme čiji plodovi u budućnosti sigurno neće izostati. Ima i onih koji se, u strahu od svoje egzistencije, boje izložiti. Strah je način kontrole nad neistomišljenicima, koji se tako odlučuju na šutnju.

Stanju rezignacije, osjećaju nemoći i beznađa, kakav nam se nameće, uvijek se treba opirati.

One, čije djelovanje nema svojstva intelektualca, ne bih opisivala.

Pored navedenoga imate i brojnu obitelj koja je zasigurno jak oslonac svakome pojedincu na životnome putu. Je li loša demografska slika zapravo najprioritetniji zadatak kojim bi se trebala pozabaviti nova vlast?

Apsolutno. Bez ljudi nema ničega. Nema naroda. Nema života. Već sam spominjala da posljedice višekratnog udara na demografsku sliku hrvatskoga naroda, i danas osjećamo. Vjerujem da bi nam svima bilo lakše da nas je više. Nisam ekonomist, no sigurna sam da je u Hrvatskoj moguć kvalitetni život, ukoliko postoji dobra volja da ga se takvim učini. To očekuje veliki angažman svakog pojedinca, 'od vrha naniže' i svatko je su/odgovoran za svoj posao i svaki postupak koji treba učiniti, napraviti, odraditi.

S druge strane, obitelj je izvor neopisive radosti, mjesto sigurnosti, ljubavi, žrtve, davanja, primanja, padova i uspona, pri kojemu je uvijek netko pokraj vas da vam pomogne podići se ili vama daje priliku da to učinite. Promatranje nastajanja života, rađanja, odrastanja djeteta u odraslog čovjeka je čin/proces/zbivanje i stanje od kojega vam u trenu zasuze oči, osjetite beskonačnu zahvalnost. Obitelj je izvor i utočište.

Voljela bih kad bi hrvatsko društvo i hrvatska država bila uređena tako da ne bih osjećala potrebu da se moram toliko društveno angažirati i kada bih, umjesto toga, mogla biti doma s djecom, biti u potpunosti supruga i majka. Bilo bi lijepo kada bi bilo moguće osigurati takav život svakoj obitelji u kojoj bi žena/supruga/majka mogla odabrati želi li i koliko raditi i/ili biti doma s obitelji, rađati i podizati djecu i tako na najbolji mogući način, u punini ostvariti i sebe i obitelj, istovremeno gradeći i temelje i budućnost svoga naroda.

Urednica ste glazbene rubrike u „Hrvatskom slovu“. Kakav je bio odnos prošle vlasti prema tome jedinom hrvatskom tjedniku za kulturu?

Glavni urednici Hrvatskoga slova zasigurno mogu o tome ipak više reći. Znam da je Hrvatskome slovu financiranje i pokrivanje troškova kronični problem. U Hrvatskome slovu pišem povremeno od 1997. godine, a od 2010. sam urednica glazbene stranice. S obzirom na HrvatskaVoljela bih kad bi hrvatsko društvo i hrvatska država bila uređena tako da ne bih osjećala potrebu da se moram toliko društveno angažirati i kada bih, umjesto toga, mogla biti doma s djecom, biti u potpunosti supruga i majka. Bilo bi lijepo kada bi bilo moguće osigurati takav život svakoj obitelji u kojoj bi žena/supruga/majka mogla odabrati želi li i koliko raditi i/ili biti doma s obitelji, rađati i podizati djecu i tako na najbolji mogući način, u punini ostvariti i sebe i obitelj, istovremeno gradeći i temelje i budućnost svoga naroda.financijsko stanje, nisam u poziciji tražiti suradnike, a također mi je žao što vrijedni suradnici koji sami nude i šalju svoje tekstove, ne mogu za svoj rad biti primjereno ili uopće plaćeni.

Ovom prigodom im svima iskreno zahvaljujem! Odabirom tema i sadržaja u glazbenoj rubrici želim doprinijeti predstavljanju ponajprije hrvatske glazbene umjetnosti,kulture i glazbenika o kojima znam da u tzv. 'velikim' medijima neće biti puno riječi. Pokrenuli smo i održavamo glazbene tribine i, koncerte, za koje također ne dobivamo financijsku potporu.

Mogli bismo reći da je Hrvatska od 1918. – uz neke svjetle periode za vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana – neprestano egzistirala u „mraku balkanske krčme“, u kojemu su, posebno na planu kulture, potpuno izgubljeni kriteriji izvrsnosti, a na uštrb one vrijedne i kulturne hrvatske elite često su prednost dobivali mediokriteti i kojekakva partijska trčkarala kojima je jedini kriterij bio pripadnost partiji ili nekome klanu i lobiju. Je li konačno došlo vrijeme da se upale svjetla u hrvatskoj kulturi te da se Hrvatska geopolitički, kulturološki i mentalitetom vrati u Srednju Europu gdje pojavama u kulturi kakvima smo do sada svjedočili više ne će biti mjesta?

Hrvatski narod je tijekom svoje bremenite povijesti uistinu prošao, pro- i preživio kroz teška vremena, kušnje, patnje, ratove, vlastodršce i čekao cijelo tisućljeće na vlastito, slobodno postojanje... čije se korijenje slobode stalno čupa i ne dopušta mu se rasti... možda poslanje hrvatskoga naroda i jest: svjedočiti trpljenjem.

Znamo da nakon trpljenja, žrtve, križa, dolazi Uskrsnuće. Često razmišljam da je Bog odlučio smjestiti nas upravo na ovome predivnom zemljopisnom položaju, a opet na raskrižju puteva, kultura, civilizacija i interesa i pritišćući nas bolima, daje nam priliku biti svjetlost svijeta i svjedočiti Njega. Koliko dugo, to samo On zna. Na koncu, što je Krist bez Križa i Uskrs bez žrtve?

Vrijeme jest... '.. Ili još vrijeme nije... i nikad neće biti... Vrijeme je da se događa napokon Čovjek.' - napisao je Milivoj Slaviček, čiji si poznati i prekrasni stih u zadnje vrijeme sve češće ponavljam.

Koja su Vaša očekivanja od novoga ministra kulture?

Želim mu uspješan mandat, puno strpljenja, mudrosti, kvalitetnih susreta, razgovora i pokrenutih i ostvarenih programa na i za dobro hrvatske uljudbe; kako baštine tako i njezinog suvremenog izričaja u europskom okrilju, kojemu pripada i čiji je ona sastavni dio.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.