Razgovor s Miroslavom Međimorcem
Poštovani gosp. Međimorec, krajem prošle godine izdali ste novu knjigu pod naslovom „Kostino pismo", koja je prošli tjedan predstavljena i u Zagrebu. Što biste sami izdvojili kao osnovni motiv i naglasak u svojoj novoj knjizi?
Napisati knjigu „Kostino pismo", s važnim podnaslovom za one koji se još sjećaju dubrovačke predstave – „Svrha od slobode" - nametalo mi se godinama kao dug prema generaciji glumaca s kojom sam radio tu predstavu, ali i dug prema piscu Ivanu Kušanu, scenografu, kostimografkinji, ostalim suradnicima predstave pa gledateljima, Dubrovčanima, studentima na zagrebačkoj izvedbi u Studentskom centru u rujnu 1971. rijetkim Zagrepčanima, vremenu u kojem smo još vjerovali u dolazak slobode i razmah svih njenih vrijednosti, prvenstveno u kazalištu kojim smo se tada strastveno bavili.
To je knjiga sjećanja, ali i knjiga traganja za odgovorima na pitanja: „Jesmo li bili svjesni značenja tog satiričnog komada koji je upao u žrvanj opasne političke borbe 1971.?" „Jesmo li znali za posljedice koje bi nas mogle stići?" „Jesu li nas naša zaigranost, mašta i istraživanje učinile slijepima za stvarnost koja se „usložnjavala" i postajala sve manje sklona smijehu, porugi i satiričkom ubodu." „I napokon, jesmo li bili svjesni posljedica koje su slijedile?" Očito nismo, jer su mi kolege glumci i glumice, tek sada, četrdeset i četiri godine nakon predstave, rekli da nisu bili svjesni u što se tada upuštaju.
Ono što se počelo događati nakon ljeta 1971. dobrano ih je prestravilo. Meni osobno jedno pismo, Kostino pismo, pismo tadašnjeg dekana Akademije za kazalište i film prof. Koste Spaića, odredilo je ostatak moga života. Knjiga je autobiografska, ali i sjetna knjiga sjećanja na glumce koji su bili drukčiji, željeli se popeti više na stubama kazališne umjetnosti, biti bolji, jače i istinitije svjedočiti o životu i smrti „na daskama koje život znače". Sigurno su i odlasci u vječnost nekolicine glumaca iz „Svrhe od slobode" glavni motiv i doživljaj ove knjige. U njoj nisam mogao izbjeći ni da ne osvijetlim političke, društvene i kulturne događaje u prijelomnim povijesnim događajima za Hrvatsku devedesetih godina pa je ovo i sasvim osoban pogled na hrvatsko kazalište posljednjih pedesetak godina.
Negativna selekcija i nedostatak brige za glumca
Knjiga se, dakle, bavi poviješću hrvatskog kazališta. Kako gledate na današnji položaj i mjesto kazališne umjetnosti u Hrvatskoj?
Od početka devedesetih toliko se toga promijenilo u kazalištu. Nisam bio jedini koji je vjerovao da će dolaskom nezavisnosti i slobode ponovno procvjetati, kao i u vrijeme hrvatskog proljeća, kazalište, film, sve umjetnosti, da će one uistinu odražavati hrvatsku tradiciju, kulturu, duh. I danas si pokušavam odgovoriti zašto se to nije dogodilo. Došao sam do dijela odgovora, ali ne i do cijelina razloga. U kazalištu se dogodio veliki odlazak u mirovinu ili u vječnost mnogih redatelja i glumaca Gavelline estetike i profesionalnog obrazovanja.
Često se pitam zašto se u kazalištu dogodila negativna selekcija, prvenstveno u voditeljskom i redateljskom dijelu, zašto su stari vrhunski profesionalci dopustili da ih zamijene ljudi nedorasli nastavljanju jedne čvrste tradicije, estetike, rekao bih čak i hrvatskog kazališnog stila, koji je podrugljivo nazivan ostarjelim i prošlim „govornim kazalištem" pa je napušten, polako se zaboravlja i nestaje. Zato više ne čujemo ni ne razumijemo veliku većinu glumaca na sceni, jer su ubili mrski im scenski govor. Kako su, na primjer, Akademiju zauzeli ljudi koji u profesiji malo znače, postali su pedagozi, uče glumce i redatelje zanatu i putu do sebe, a ne vidimo njihova kazališna ostvaranja na scenama hrvatskih kazališta, a kad ih i vidimo ona ne zaslužuju našu prolaznu ocjenu.
SelekcijaČesto se pitam zašto se u kazalištu dogodila negativna selekcija, prvenstveno u voditeljskom i redateljskom dijelu, zašto su stari vrhunski profesionalci dopustili da ih zamijene ljudi nedorasli nastavljanju jedne čvrste tradicije, estetike, rekao bih čak i hrvatskog kazališnog stila, koji je podrugljivo nazivan ostarjelim i prošlim „govornim kazalištem" pa je napušten, polako se zaboravlja i nestaje.Posljedice takvog školovanja, koje je pokidalo vezu s tradicijom, dobrim zanatom i umjetničkim moralom, predstave su u kojima više ne razumijemo glumce („Govorite, molim vas, taj govor onako kako sam vam ga izrekao. Treba da vam lako teče s jezika, jer ako budete vikali s punim ustima, kako to čine mnogi od vas glumaca mogao sam isto tako uzeti gradskog bubnjara da govori moje stihove" Hamlet, III/II), u kojima se viče i lamaće rukama i nogama, ma cijelim tijelom („I nemojte odviše rukama piliti zrak-ovako- nego budite u svemu čedni..."Hamlet III/II).
Glumci se upinju pokazati da jesu na sceni, a mi vidimo prikaze, privid, obmanu, vidimo neistinu i prenemaganje, laž. Osnova Gavelline škole je bila prožimanje teorije i prakse, Akademije i profesionalnog kazališta, mi smo na popodnevnim klasama učili ono što bi nam na večernjim predstavama u HNK-u i Zagrebačkom dramskom naši pedagozi, glumci i redatelji, praktično pokazivali i dokazivali. I mi smo im vjerovali i slijedili njihove putokaze. Ili zašto je tako malo starijih glumaca, umirovljenih glumaca na sceni? Upravo taj odnos i veza starijih, sa srednjima, i posebice mladim glumcima, uvjet je živog kazališta, prenašanja zanata i onih tajni koje mladi glumac može naučiti samo u suigri sa starijima.
Zašto je, na primjer, došlo do naglog odlaska starijih glumaca iz Gavelle? (Kazalište Gavella ću uzeti kao primjer, jer sam u njemu bio dugogodišnji honorarni i šest godina stalni redatelj.) Čini mi se kao da su bili žrtve zamisli tada novoga ravnatelja o njegovom novom mladom ansamblu, to je bilo neuspješno ponavljanje, s novih estetskih polazišta, formule koje je to kazalište učinilo najboljim dramskim kazalištem u bivšoj Jugoslaviji. Zašto su „potjerani" kad je njihov ostanak mogao pomoći bržem i boljem odrastanju mladih glumaca u tom kazalištu?
Žao mi kad vidim današnje mlade i po godinama već srednje glumce, koji još uvijek nisu svladali umijeće razumljivog govora, suigre, dubinskog slušanja partnera, što se u profesionalnom kazalištu najlakše uči od dobrog redatelja i još više od starijeg partnera. Zašto ni nakon dvadesetak godina u Gavelli nema glumca ili glumice s umjetničkim dosegom i težinom jednog prvaka poput Bobana, Krnjaića, Viteza, Dulića, Meštrovića, Budiščaka, Šerbedžije, Vidovića, spominjem njih jer su pandan u godinama sadašnjim glumcima u Gavelli, zbog kojih su gledatelji (i mlade gledateljice koje su u njima vidjele idealne junake, mlade muškarce) dolazili u kazalište?, a oni su bili tek „podmladak" osnivačkoj skupini koja je s Gavellom pokrenula to kazalište.
Mladi glumci su posljednjih desetak godina u to kazalište dolazili stihijski, čovjek sumnja u hir ili u potpuno sebičan izbor bivšeg ravnatelja, ne uvijek po načelu darovitosti i mogućnosti uklapanja u taj ansambl. Kad su neki mladi glumci došli u današnju Gavellu iz „Teatra Exit, odlične međustanice i kazališnog laboratorija za mlade, tek izašle s Akademije, nije ih čekao promišljeni repertoar u koji bi ih uklopili niti su se o njihovom glumačkom razvoju dalje brinuli. Doveli su Filipa Križana i Amara Bukvića, na njima se uz već iskusne glumce tog kazališta mogao osnivati repertoar, oni su se mogli prometnuti u glumce koje će publika dolaziti gledati, no jedan se namučio u nemuštom „Hrvatskom bogu Marsu", drugi u slabom komadu Ivora Martinića. Izgubili su nekoliko godina, nekoliko bitnih uloga za svoj glumački razvoj, no to ionako nikoga nije briga, glumci se troše, oni su roba, da još brinemo o njima!?
Nestala je briga za glumca u velikom dijelu hrvatskog kazališta. Pa repertoarno kazalište i stalni ansambl zato MijenaNestala je briga za glumca u velikom dijelu hrvatskog kazališta. Pa repertoarno kazalište i stalni ansambl zato postoje - da se godinama unaprijed, prema glumcima i umjetničkoj zamisli umjetničkog voditelja kazališta, promišlja repertoar. Repertoarna kazališta su skupa, više nismo u socijalizmu da ih se dotira i kad su predstave loše i gledališta prazna. Sad je sve tržište. Broj gledatelja je jedina mjera kojom se određuje hoće li kazalište živjeti ili ne. Pobornik sam ozbiljnih „strukturnih mijena" u kazalištu, uostalom kao i u društvu, koje je još jednom nogom u socijalizmu, a drugom oprezno ulazi u kapitalizam.postoje - da se godinama unaprijed, prema glumcima i umjetničkoj zamisli umjetničkog voditelja kazališta, promišlja repertoar. Repertoarna kazališta su skupa, više nismo u socijalizmu da ih se dotira i kad su predstave loše i gledališta prazna. Sad je sve tržište. Broj gledatelja je jedina mjera kojom se određuje hoće li kazalište živjeti ili ne. Pobornik sam ozbiljnih „strukturnih mijena" u kazalištu, uostalom kao i u društvu, koje je još jednom nogom u socijalizmu, a drugom oprezno ulazi u kapitalizam.
Znam, to mnogim glumcima znači gubitak stalnog posla, ali zar posao ne gube i mnogi drugi žitelji ove nesretne zemlje. Umjesto socijalne sigurnosti činovnika u kazalištu potrebno je natjecanje najboljih, stalna provjera i osjećaj da ste uvijek, u svakoj predstavi, na početku nekog novog otkrića o sebi, o partnerima, o ljudskom bogatstvu i dubini glumačke darovitosti, o nekom novom uvidu dramatičara o tajni koja se krije na putu do onostranosti. Imam nekoliki prijatelja, glumačkih parova iz New Yorka, oni žive od malih trgovina kave i čaja, konobare, voze taksije i odlaze na audicije pa kad im se posreći igraju u kazalištu...
No da bi ispunili svoju ljubav udružili su se u malo kazalište i čekajući profesionalan angažman u kazalištu ili na filmu stvaraju predstave i igraju ih na Off-off-Broadwayu ili na malim scenama uokolo New Yorka. U pojavi mnogih kazališnih skupina, trupa i družina u nas vidim da su i ovdje neki shvatili da je sve u darovitosti, okretnosti i borbi, ne i u čekanju stalnog angažmana. Vraćam se pitanjima na koja nemam odgovora, a znam da se u njima kriju razlozi za loše stanje hrvatskog kazališta. Zašto su moji pedagozi i starije kolege redatelji koji su vodili Akademiju i hrvatsko kazalište dopustili da ih zamijene nedaroviti i nesposobni pedagozi i redatelji profesionalci?
Zašto je odlaskom skupine kazališnih kritičara (M.Grgičević, N.Frndić, D.Foretić, P. Brečić, M.Gotovac) drastično pala stručna razina kazališne kritike od koje dobrano zavisi razina i kvaliteta kazališta? Promijenili su se javni mediji, smanjilo se zanimanje za klasičnu kulturu i umjetnost, veliki dio prostora zauzeli su rubni oblici pop kulture, estrada, sapunice, reality, ali kazalištu i dalje treba pouzdano zrcalo kritike u kojem će vidjeti svoje stvarno lice (uspjeh, neuspjeh, grješke, savjete, smjerokaze).
Zašto su najvažnija mjesta - intedanata, ravnatelja - zauzeli ljudi koji su u kazalište donijeli estradu (M.Gotovac – Severina), ili svojim neosnovanim ambicijama nered, novčane gubitke i nikakav pravi uspjeh, napredak ansamabla, snažan repeertoar (Rijeka, Split, očekujem sad i Dubrovačke igre -M.Gotovac) ili, pak radikalan, provokativan politički naboj (O. Frljić). Naravno da je odgovor: Dovela ih je lijeva politika koja takvo anacionalno, čak protivnacionalno, protuhrvatsko usmjerenje proglašava naprednim, kozmopolitskim, otvorenim svijetu, čak i antifašističkim!?
No i nije sve tako loše u hrvatskom kazalištu, svugdje ističem vrijednosti „Teatra Exit" i njegovog umjetničkog voditelja Matka Raguža. To je privatno kazališta u kojem se devedesetih pojavila nova dramaturgija i živo oslikavanje naših bolnih tranzicijskih i poslijeratnih frustracija, ali donio je prevenstveno mali istraživački laboratorij, svojevrstan poslijediplomski studij za mlade glumce na Akademiji i tek izašle iz nje.
Spomenut ću i „Zagrebačko kazalište mladih" kao mjesto one kazališne živosti i umjetničke hrabrosti koje je krajem šezdesetih potaknuo ravnatelj Josip Vončina i stvarali redatelji Radojević, Violić, Veček, Kunčević, pa i moja malenkost, uz zdušnu pomoć tad još malobrojnog ansambla Pionirskog kazališta, kako se ZKM prije zvao. Otvoreni su za širok raspon kazališnih istraživanja, propitivanje dramaturgije, okupljanja mladih dramskih pisaca i glumaca, bave se stvaranjem različitih pokazivačkih oblika, avangardnih postupaka, ali možda prečesto služe nekim ideologijama i politikama koje ih čine kazalištem promidžbe.
Politička promidžba
Posljednjih mjeseci javnost je nekoliko puta svojim postupcima skandalizirao intendant HNK-a u Rijeci Oliver Frljić. No, vezano za situaciju u kazalištu i kulturu općenito, dojma smo da je to samo vrh sante leda, zbog nezabilježenih kulturnih i političkih vulgarnosti tek medijski najeksponiraniji. Kako to komentirate?
Kad se na hrvatskom „kazališnom nebu" pojavio mladi redatelj Oliver Frljić učinilo mi se da se pojavio netko sličan nama mladim redateljima krajem šezdesetih (Veček, ProvokacijeAko kazališna predstava u svojoj cjelini, svojim jezikom, svojom snagom ne izazove kod gledatelja onu vrstu pročišćenja, katarze, od svih zala današnjice, a politika i njena zloporaba je jedno od najgorih, onda nikakvi izvanjski znakovi, oslikane gaćice, parole i provokacije, atrakcije i varijetetski domišljaji to ne mogu dopuniti, zamijeniti i pojačati. Ako nastavi putem političkih provokacija, i što je još gore mržnje prema narodu, prema njegovim vjerovanjima i emocijama bojim se da će mladi kolega biti sasvim izgubljen za kazalište.Kunčević, Carić, Međimorec) - rušitelj konvencija, hrabar, drzak, svojeglav, samouvjeren, sklon avangardi i odnosu prema politici. No nakon nekoliko predstava koje sam vidio, ne mnogo, „Guliverova putovanja" i „Buđenje proljeća" u ZKM-u, otkrio sam da poput mnogih današnjih mladih hrvatskih redatelja ponavlja zamisli, postupake i stilove koje je hrvatsko kazalište apsolviralo šezdesetih i sedamdesetih. To je kod većine njih znak neznanja ili nepoštivanja i zanemarivanja tradicije i već dostignutog razvoja modernog kazališnog jezika. No, to je očito manje važno.
Oliver Frljić je ostvario respektabilan kazališni uspjeh na prostoru bivše Jugoslavije svojim „drskim i provokativnim propitivanjem tabua, mitova i lažnih istina", postao je vrhunski provokator služeći se kazalištem. Pri tom ne zazire od ničega, sve je drskiji, bjesniji i samouvjereniji, počinje koristiti, podcrtavam, koristiti kazalište kao političku promidžbu.
Ako kazališna predstava u svojoj cjelini, svojim jezikom, svojom snagom ne izazove kod gledatelja onu vrstu pročišćenja, katarze, od svih zala današnjice, a politika i njena zloporaba je jedno od najgorih, onda nikakvi izvanjski znakovi, oslikane gaćice, parole i provokacije, atrakcije i varijetetski domišljaji to ne mogu dopuniti, zamijeniti i pojačati. Ako nastavi putem političkih provokacija, i što je još gore mržnje prema narodu, prema njegovim vjerovanjima i emocijama bojim se da će mladi kolega biti sasvim izgubljen za kazalište.
Predstava "Emigranti"
U Histrionskome domu ovih se dana prikazuje Vaša predstava „Emigranti". Koje teme obrađuje to kazališno djelo?
„Hrvatski emigranti" je puni naziv mog dramskog komada koji je u subotu 21. veljače 2015. odigran pred rasprodanom, prepunom, dupke punom dvoranom (ubačen je red stolica, gledatelji su sjedili po stubama) Histrionskog doma u Zagrebu. Jeste li gdje vidjeli tu sliku prepune dvorane Histriona na nekoj našoj televiziji, razgovor s autorom i redateljem u istoj osobi, što baš nije tako često, osvrt na predstavu? Niste, ali je kulturni program HRT-a prepun događaja u polupraznim dvoranama, razgovora s nepoznatim redateljima i glumcima, „napuhavanja" i „izmišljanja" dosega i vrijednosti prikazanoga na ekranu.
Oprostite na svojevrsnom uzimanju prostora kako bih progovorio, ne o sebi, već o događaju kojemu sam ja slučajno bio glavni akter - dan ranije u petak 20. veljače u 18 sati na istom mjestu predstavljena je moja knjiga „Kostino pismo"(Svrha od slobode), ponovno pred prepunom dvoranom, uz sudjelovanje glumaca iz izvorne predstave „Svrha od slobode" i izvođenje dijelova spomenute predstave. U dva dana knjiga o kultnoj predstavi s dubrovačkih Ljetnih igara 1971., o generaciji glumaca koja je ni kriva ni dužna „izgorila" u političkoj čistki nakon Karađorđeva, o „olovnim godinama" i kazalištu poslije „hrvatskog proljeća", o politici i ideologiji koja se stalno miješala u našu strast i životno opredjeljenje, o životu i smrti glumaca umjetnika koji su željeli više od politike i života, i predstava po tekstu koji sam napisao i onda ga u kazalištu na rubu Hrvatske , u Vinkovcima u kazalištu „Joza Ivakić" i režirao.
Osim na Katoličkom radiju i, nisam siguran jesu li tu vijest emitirali na Z1, nigdje ni riječi, ni spomena. Valjda je to zato jer su me davno lijevi novinari, oni su uglavnom lijevi, proglasili hrvatskim nacionalistom, Tuđmanovim sljedbenikom, desničarem i osobom o Emigranti„Hrvatski emigranti" su svojevrsna inačica i podsjećanje na sjajan tekst Slawomira Mrožeka koji su početkom sedamdesetih u režiji Tomislava Radića na sceni Teatra ITD veličanstveno odigrali Fabijan Šovagović i Vanja Drach, usto su i hrvatski izraz te velike teme iz vremena Hladnog rata, bijega i odljeva zdrave ljudske supstance s komunističkom diktaturom porobljenog i osiromašenog istoka prema dinamičnom i razvijenom zapadu Europe.kojoj valja šutjeti. I već se godinama šuti o knjigama koje pišem, o dramama koje se izvode (Zastave, barjaci, stjegovi; Hrvatska Antigona; Hrvatski emigranti). Šuti se o knjizi koju je tek Denis Derk nazvao „potresnom prozom o (zlo)sretnoj hrvatskoj kazališnoj generaciji", ali ona za širi krug javnosti ne postoji, šuti se o predstavi koja govori o (zlo)sretnoj sudbini dvojice gastarbajtera koji se nađu u Hrvatskom državnom arhivu pri čitanju svojih „udbaških" dosijea i kroz niz dramaturški snažnih obrata otkrivaju svoje živote, sumnje, želje, ideale, ljubavi, žrtve za domovinu, razočaranja povratkom koji nije onakav kakav su sanjali.
Mogući je razlog taj što su se te dvije večeri ispreplele istim značenjima - ista vrsta podozrivosti, sumnje, odbojnosti prema slobodnoj riječi i umjetničkom djelu dogodila se 1971. prema Kušanovoj „Svrhi od slobode" kao i danas, 2015., prema mojim „Hrvatskim emigrantima." U Dubrovniku smo naivno vjerovali u svoje snove o slobodi pa su nas brzo vratili u stvarnost socijalističke represije i nadzora, u „olovne godine" za koje danas jedan lijevi zastupnik (N.Stazić) u Saboru tvrdi da je to neistina, da nisu postojale. I danas se vladajuća politika i njihovi poslušni novinari ponašaju isto, ali danas smo u demokraciji i pripada nam sva sloboda pisane i izgovorene riječi, umjetničkog izražavanja i stvaranja, sloboda glumačkog tumačenja i stvaranja na pozornici.
„Hrvatski emigranti" su svojevrsna inačica i podsjećanje na sjajan tekst Slawomira Mrožeka koji su početkom sedamdesetih u režiji Tomislava Radića na sceni Teatra ITD veličanstveno odigrali Fabijan Šovagović i Vanja Drach, usto su i hrvatski izraz te velike teme iz vremena Hladnog rata, bijega i odljeva zdrave ljudske supstance s komunističkom diktaturom porobljenog i osiromašenog istoka prema dinamičnom i razvijenom zapadu Europe.
Mrožek suprotstavlja intelektualca i manuelnog radnika, kulturnog i primitivnog, skeptičnog i životnog pojedinca razapete između komunizma i kapitalizma, istrgnute iz svoje kulture, mentaliteta, tradicije dok su „Hrvatski emigranti" duboko ukotvljeni u hrvatsku povijest i prošlost, u obitelj, obilježavaju ih tragedije koje su se događale u drugom svjetskom ratu i komunizmu, bijeg od režima koji je bio protiv Boga i sreće ljudi, protiv njihovih obitelji i ljubavi. To je tužna priča koju kontrastiraju komični trenutci nerazumijevanja dviju različitih osobnosti, mentaliteta, jezika, iskustva. Ipak, prvenstveno to je tužna priča, paradigma o sudbini dva hrvatska emigranta.
Sažeta povijest Hrvatske u posljednih 70 godina
U kritici se moglo čuti mišljenje da je predstava „zakasnila" petnaestak godina, ali da je dramski tekst i danas aktualan jer rastvara „glavni problem hrvatskoga postkomunističkog društva, koje se i zbog izostanka lustracije muči s komunističkim nasljeđem". Komentar na tu kritiku?
Ne mislim da su „Hrvatski emigranti" kao tema zakašnjeli, oni su itekako aktualni. Autor kritike (Andrija Tunjić, Vijenac) i sam nastavlja da je „dramski tekst i danas aktualan". Skoro iz svake hrvatske obitelji netko je u iseljeništvu, u emigraciji, od nas tri brata jedan živi u Beču, to je hrvatski „endemski problem". Mnogi su se naši iseljenici u svijetu rastalili u „loncu za taljenje", asimilirali na različite načine, ali je bilo mnogo i onih koji su ranih devedesetih jedva dočekali povratak u slobodnu Hrvatsku.
Većina njih se do danas, razočarana onim što se dogodilo u međuvremenu u Hrvatskoj, vratila u zemlje iz kojih su došli. Nisu im se ostvarili snovi, ovdje im nije osigurana ni minimalna egzistancija. Dočekivani su pitanjima: „Zašto ste se vratili ? Niste uspjeli vani pa ovdje hoćete nešto ušićariti. Ovo je naša država, vi ste iz nje pobjegli, mi smo sve ovo sagradili, nama Hrvatska pripada". Bilo je iseljenika, sitnih i krupnih špekulanata, u svim tranzicijskim zemljama ih je bilo, ali su se u Hrvatsku vratili mnogi pošteni iseljenici, emigranti koji su jedva čekali povratak, bilo je potencijalnih ulagača, uspješnih poduzetnika, bogatih ljudi.
Njih je takvo opće ponašanje, posebice u državnoj upravi, odbilo od povratka ili bar ulaganja u Hrvatsku. „Hrvatska nas nije tila, Hrvatska nas ne treba, ni sad nas ne će!", replika je Ivana Lažete, lica iz komada koji je sav smješten u današnjicu. Datum koji ispisuje kad podnosi zahtjev za uvid u dosije Udbe u Hrvatskom državnom arhivu je uvijek datum dana kad se igra predstava, na televizijskim vijestima na sceni je izvješće sa suđenja u Munchenu... Komad je sažeta povijest Hrvatske u posljednih 70 godina.
U kratkim rečenicama razgovora koji vode dva emigranta Ivan Lažeta i Rudi Cmrečnjak sabijena je sva osobna tragedija hrvatskih emigranata od drugoga svjetskog rata i dugogodišnjeg komunističkog terora do danas: razaranje obitelji, bjegovi preko granice, emigrantski jad i bijeda, gastarbajterstvo, proganjanje navodno ustaških obitelji jer su im likvidirani očevi zato jer su bili učeni Hrvati, strava zločina, teror Ozne i Udbe, nesretne mladenačke ljubavi, prilagodbe životu u stranim sredinama, stvarna i prividna djelatnost protiv režima u Jugoslaviji, rasprostranjena uhođenja i doušništvo, idealizam i cijena koju je valjalo platiti, snovi i ushiti novodošlom slobodom te raspad iluzija, suočavanje s današnjom hrvatskom stvarnošću, razočaranje, revolt i još uvijek prisutna moć onih koji iz sjene i danas vladaju ovim društvom, ovom Hrvatskom.
Važnost kulture
Kako gledate na položaj kulture u hrvatskom društvu? Koliko joj političke elite i mediji pridaju važnosti? Što je s jezikom?
Za ovaj narod je važniji duhovni preporod, vraćanje samopuzdanja i oslobađanje od stoljećima nametnutoga osjećaja podložnosti, sluganstva i povjerenja u druge od poticanja materijalnog napretka. Prvo valja vjerovati u svoju državu, narod, u našu sposobnost da samostalno živimo i stvaramo, konkuriramo pameću i radom ostalim visokorazvijenim zemljama svijeta, prvenstveno unutar EU-a. Nijemci i Japanci, iako pobjeđeni, zadržali su duh zajedništva, spremnost na odricanje i žrtvu, na zajednički napor da nadvladaju posljedice nerazumne i zločinačke politike njihovih fašističkih režima. I vrlo brzo su uspjeli u tome. I danas su vodeće države svijeta.
Kultura u tom procesu duhovnog ozdravljenja ima najvažniju ulogu. Na žalost u govorima, programima i projekcijama budućnosti hrvatski političari kulturi, duhovnosti daju malu ili nikakvu važnost. Završavajući predstavu "Hrvatski emigranti" bio sam desetak dana u Vinkovcima. Na glavnom vinkovačkom trgu nalazi se gimnazija, kazalište je od nje udaljeno pedesetak metara. Očekivao sam zanimanje gimnazijskih profesora, dolazak učenika na probe, razgovor s njima. Ništa se od toga nije dogodilo. Onda sam izbrojio kafiće na trgu uokolo gimnazije, najmanje ih je pet u neposrednoj blizini, još toliko ih je udaljeno kao i kazalište. Prepuni su gimnazijalaca. U kazalištu ih nema. Ne samo na našoj predstavi, ni na jednoj. Toliko se radi na duhu mlade generacije, na odgoju za odricanje, jedinstvo, zajedništvo, žrtvu, rad, poštivanje kulture i uživanje u njoj.
Prvotni potezi nove predsjednice vraćaju nam nadu
Ovih dana predsjedničku je dužnost službeno preuzela Kolinda Grabar Kitarović. Kako gledate na promjenu na Pantovčaku? Kod dosta ljudi čini se da se je ta promjena pobudila optimizam...
Jedan sam od mnogih koje je preplavio osjećaj povratka vjere u jednu demokratsku, tolerantu, odgovornu i uspješnu Hrvatsku. Nova predsjednica Kolinda Grabar VjeraPrvotni potezi nove predsjednice vraćaju nam nadu, otvaraju vrata prema boljoj budućnosti. Kriteriji postaju stroži, odgovornost veća, vjera u zajedništvo i sposobnost da sami prevladamo teškoće tranzicije, povjerenja u nove odnose, novo natjecanje za napredak u budućnost.Kitarović unutar svojih ustavom određenih nadležnosti mnogo može učiniti za povratak one vjere i energije koja je vladala devedesetih. Sad će odmah skočiti na noge i suprotstavit mi se oni koji proglašavaju devedesete mračnima. Činjenice im ne idu u prilog, nepristrani procjenitelji će priznati da su sve osnove demokracije , slobode, privatnog poduzetništva, vraćanja Europi i njenim katoličko-humanističkim vrijednostima postavili pokojni predsjednik Tuđman i široka koalicija nacionalnog jedinstva.
Usprkos prirodnim procesima pridruživanja Nato-u i EU-u koji su se dogodili kasnije ( a bili su naznačeni u prvim političkim zamislima pokojnog predsjednik) nazadak, podjela društva, povratak u boljševičku retoriku pa i praksu, ogroman pad standarda i recesija, razočaranje i apatija velikog dijela građana, zahvaljujući nesposobnosti i pokvarenosti prošlih vlada iz redova obiju vodećih stranaka, dogodili su se posljednjih petnaest godina. Prvotni potezi nove predsjednice vraćaju nam nadu, otvaraju vrata prema boljoj budućnosti. Kriteriji postaju stroži, odgovornost veća, vjera u zajedništvo i sposobnost da sami prevladamo teškoće tranzicije, povjerenja u nove odnose, novo natjecanje za napredak u budućnost.
Koliko po Vašem mišljenju u oporbi ima političkih potencijala za stvarne političke i gospodarske promjene u Hrvatskoj?
To stvarno ne znam. Dok sam do 2001. bio u Ministarstvu vanjskih poslova, i bio donekle upućen u ljude i političke procese, mogao sam odgovoriti na to pitanje. Danas mi je to teško. Desetak godina se bavim uglavnom pisanjem i kazalištem, prljavi politički poslovi i osobni interesi nekih hrvatskih političara (neki su u Remetincu, ali ima još onih koji ga zavrjeđuju) omrznuli su mi takvu politiku, sada se u knjigama i dramama bavim ljudima u politici, jer vjerujem da se umjetnošću također može djelovati na mijenjanje duha, osjećanja, morala.
No, ohrabruje me izjava Tomislava Karamarka da će u njegovoj budućoj vladi biti sposobni ljudi, bez obzira na stranačku pripadnost, a ne podobni. Nadam se da će koalicija desnog centra vođena HDZ-om pobijediti. To je potrebno ovoj izmučenoj zemlji, da je iz gliba izvuku njeni najsposobniji, a ne oni koji se različitim političkim manipulacijama i bezobrazlucima popnu na vrh vlasti.
Davor Dijanović
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.