Razgovor s književnicom Nevenkom Nekić

Novi roman „Omerta. Zakleta šutnja o našim mrtvima"

Poštovana profesorice Nekić, uskoro bi trebala biti predstavljena Vaša nova knjiga koja progovara o temi srbijanskih logora u vrijeme Domovinskog rata. Možete li nam kazati nešto više o Vašemu novom književnom ostvarenju?

Najnovija knjiga je roman «OMERTA, Zakleta šutnja o našim mrtvima». Objavljen je u Nakladi Đuretić u lipnju 2014., a u tiskari ITG Goršić koja čeka svojom dobrotom na naknadu.

Djelo je otisnuto samo u malom broju primjeraka dok ne nađemo financijska sredstva za potpunu nakladu. Prema dosadašnjem odnosu raznih za to zaduženih ustanova, sigurno će trebati strpljenja i sreće. Moje ime je na posebnoj listi koja me svrstava u nepoćudne spisatelje koji se uglavnom odbijaju na natječajima. Mračne i neugodne teme koje donose istinu o Domovinskom ratu nisu omiljene.

O tome je pisao u posebnoj knjizi naš vrli književnik Đuro Vidmarović. Ima nas dosta u tom zajedničko «košu» koji se moramo snalaziti i gotovo čudima objavljivati knjige. Ali, to je dugačka tema. Ovaj roman pisan tijekom protekle dvije godine pokušava na nešto laganiji način, linearnim i ponegdje introspektivnim pristupom obuhvatiti razne silnice i problematiku Domovinskoga rata kroz sudbinu glavnoga junaka rođenoga podno starca Velebita u Rovanjskoj. Uz njega se pojavljuje i niz drugih likova, a vrhunac radnje odvija D. ratOvaj roman pisan tijekom protekle dvije godine pokušava na nešto laganiji način, linearnim i ponegdje introspektivnim pristupom obuhvatiti razne silnice i problematiku Domovinskoga rata kroz sudbinu glavnoga junaka rođenoga podno starca Velebita u Rovanjskoj. Uz njega se pojavljuje i niz drugih likova, a vrhunac radnje odvija se u srbijanskom logoru. Time se doseže apokaliptični trenutak koji će zauvijek ostaviti biljeg na glavnom liku.se u srbijanskom logoru. Time se doseže apokaliptični trenutak koji će zauvijek ostaviti biljeg na glavnom liku.

Prije toga događa se dijabolični masakr u Veleprometu usred Vukovara, pred očima stranih »sladoledara», od kojih jedan postaje drugi glavni akter u romanu. I tu počinje priča o nestalima - nema ih već četvrt stoljeća...

U pogovoru dr. Nedjeljka Mihanovića citira se talijanski povjesnik književnosti Francesco de Sanctis: Napisati knjigu je manje nego ništa, ako načinjena knjiga ne oplemenjuje ljudski rod. Nadam se da se moje htijenje u tom smislu ostvaruje u istini koju opisujem, plemenitosti i konačnom smirenju kojim završava djelo. O toj temi naših nestalih zaista su ispisana rijetka literarna djela. Jedna moja opsesija i vezanost za dva hrvatska mitska mjesta smještaju radnju u Vukovar i Velebit.

U Vukovaru smo rodbinski vezani i imali smo pet žrtava, a Velebit je djedovina mojega supruga i moj san od prvoga dana kad sam zakoračila na cestu Stara kraljica 1961. godine. Željela sam vratiti svoj dio zadivljenosti i poetske imaginacije upravo ovoj čarobnoj planini u kojoj prebivaju vile i narod o njima stoljećima pjeva. Pjeva, dobiva batine, zatvaraju ga, ubijaju, a on i dalje pjeva o Vili Velebita. Nije to samo sentiment, to je ona vezanost za neobjašnjivo pa i prokleto korijenje za koje si nevidljivim nitima zarobljen od rođenja.

Strast za potragom

U Vašem književnom opusu vidljiva je dominantna prisutnost povijesne tematike. Koliko je ta činjenica posljedica Vaše povjesničarske izobrazbe?

Povijest je moja najdavnija strast kao i književnost. Možda sam to naslijedila od predaka: otac je kao talijanski klasičarski isusovački đak mnogo čitao upravo povijest i filozofiju, djed se bavio slikarstvom i bio politički aktivan i one kobne 1895. godine sudjelovao kod spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu; pradjed je u Varaždinskoj gimnaziji predavao grčki, latinski, hrvatsku slovnicu i risanje, te bio izbačen u doba Khuena s posla radi hrvatovanja. (O tome piše u Almanahu Varaždinske gimnazije u izdanju 1936. godine.) Dakle, studirala sam i hrvatski jezik i povijest, a željela fiziku i astronomiju uz arheologiju.

Neobična kombinacija koja nije uspjela. Bila su to «vunena vremena» kako bi rekao jedan srbijanski kolega. Nisam dobila stipendiju, iako sam bila jedini (ovo baš moram reći ne poradi oholosti, nego kao ilustraciju vremena) učenik Učiteljske škole u Karlovcu koji je u toj generaciji bio oslobođen mature. Ali, znalo se tko može dobiti stipendiju. Prebrojali su ti krvna zrnca i našli ukrižana hrvatsko-mađarska! Tja, što se može. Biraš mnogo toga u životu, pa odabereš biti prkonjica, i kako bi rekao ruski nobelovac: čovjek mora uistinu biti pokvaren da bi bio članom jedine partije koja vrši nasilje. Ima sličnosti u autobiografskim pojedinostima u mom životu i onom Ivana Aralice opisanom u knjizi «Život sa stricem». Ali ja nisam imala ni strica koji bi me mogao bar malo zaštititi.

Dolazio iz Beograda M.R., tada glavni urednik «Borbe», da me raskrinka kao klerofašisticu koja ide u crkvu. Nekako me ipak nisu izbacili iz škole. To je duga priča, opisujem mnogo toga u svojoj autobiografiji, ne zato što mislim da sam bila i ostala važna osoba, nego će mnogi Hrvati i Hrvatice prepoznati i dio svoga života u mojoj knjizi. Ona nije ugledala svjetlost, čami u Nakladi Pavičić jer nema novca za njeno objavljivanje. Tražio nakladnik, tražio više puta i na prikladnom mjestu, dakako, ali uvijek odbijen.

Odbijeno je mnogo mojih knjiga pa i knjiga eseja u kojoj pišem o 125 književnika, dakle čista teorija, ali neki čedomir, uvijek ima neki čedo tamo gore, odbio. Tu odbijenicu otisnuli smo umjesto pogovora. A knjigu mi je dobrotom tiskao uz malu naknadu veliki tiskar i umjetnik knjige Marijan Goršić.

DjetinjstvoČitala sam najprije ćirilicu koju nas je u oronuloj školi poučavala danas zaboravljena učiteljica s nekakvom stručnom spremom koja je užasno nervirala moga oca. Ona je bila zapravo nepismena u najdoslovnijem smislu te riječi, a on se gnjevio nad njenim pogrješkama i kod kuće me poučavao. O tadašnji zbivanjima u Batini, pa kasnije u Čemincu i Voćinu, pišem u toj spomenutoj još neobjavljenoj knjizi. To također spada u povijest u kojoj sudjelujem kao zastrašeni sićušni promatrač.Povijest je ulazila u moj najprije mali životić: tata čita za mene neprikladnu knjigu Maksima Gorkog »Mati», pa onda kad ne vidi, ja čitam. Imam šest godina i nalazimo se u Batinoj Skeli (danas Batina). Bože, samo strahovi oko nas...Dunav teče i ponekad nosi napuhnuti leš. Ima i o tome u mojoj neobjavljenoj autobiografiji koja se inače zove «Moja dva stoljeća». U ono vrijeme (ovako biblijski zvuči to doba danas) nije bilo ničega u toj Batini, sve je bilo u Bezdanu na drugoj obali Dunava.

Preko vode vozili smo se na skeli. Tamo u Bezdanu bili su i liječnik i ljekarna i nekakva knjižnica kao i trgovine. Otac je za čitanje uzimao ono što se našlo - sve drugo nam je izgorjelo u ratu. Tako su i moje prve knjige uz one dječje bile uglavnom ruskoga podrijetla: Bažovljeva «Škrinjica od malahita», Gorki i njegove pripovijetke za djecu, Kalevala, Aleksej Tolstoj, veliki mistik i realist Gogolj i drugi.

Čitala sam najprije ćirilicu koju nas je u oronuloj školi poučavala danas zaboravljena učiteljica s nekakvom stručnom spremom koja je užasno nervirala moga oca. Ona je bila zapravo nepismena u najdoslovnijem smislu te riječi, a on se gnjevio nad njenim pogrješkama i kod kuće me poučavao. O tadašnji zbivanjima u Batini, pa kasnije u Čemincu i Voćinu, pišem u toj spomenutoj još neobjavljenoj knjizi. To također spada u povijest u kojoj sudjelujem kao zastrašeni sićušni promatrač.

Još će proteći mnogo vode Dunavom do ovoga Domovinskoga rata da shvatimo kako je nama, koji smo ikada živjeli na njegovim opasnim obalama, Dunav postao glavna arterija. Možda se uz teške materijalne prilike u mojoj mladosti kao odlučujući faktor da studiram i povijest te dopustim da me obuzme muza Klio, ugradila u moju svijest i činjenica, kako je bez povijesti osobne i narodne nemoguće shvatiti sadašnjost i moguće postati slijep na putu u budućnost. Tako je moja naobrazba postala strast za potragom.

Još smo bili u fazi, koju naši sada mili mladi što gutaju lažne priče o hrvatskoj prošlosti, ne mogu shvatiti. Uzor nam je trebao postati Pavel Morozov koji je izdao roditelje za slavu partije koja ih je strijeljala. Njegova slika bila je u svim razredima SSSR-a, on je bio uzor i heroj. Kasnije, nakon studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, predavala sam povijest i u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, ali ne po knjigama koje je tiskalo naše tada službeno i važeće ministarstvo, nego po mnogim neprevedenim i zabranjenim djelima kojima sam ogoljelu istinu prenosila budućim intelektualcima. Sukobila sam se s kolegom koji je došao na zamjenu i progurao te partijskim dahom prožete udžbenike, iako smo već bili u novoj samostalnoj Hrvatskoj.

On je bio auktor iz vremena komunizma i nije želio mijenjati ni slovo u knjigama. Imali smo, mislim 1992. ili 1993., sastanak oko tih pitanja novih udžbenika u Školskoj knjizi. Naivno sam predložila koncept za povijest, hrvatski jezik i moralni odgoj. Da vam je bilo vidjeti reakciju nekih nazočnika: bila je to stara garda iz onijeh vremena koja je potom napisala u «Školskim novinama» gadni članak o mojim idejama. Nazvali su ih najpogrdnijim imenima.

Muza Klio samo se smješkala kao i onomad kad su me nagovorili da prijeđem u Ministarstvo školstva u vrijeme kolegice Ljilje Vokić. Bijah cijela dva dana... Došao neki uvaženjak iz Europe i između ostaloga zatražio da se u našim udžbenicima ne govori o Domovinskom ratu. Nisam sigurna kako je tekao razgovor jer nisam bila nazočna, ali moja kratkotrajna i nevažna uloga završila je već ranije a novi komplet udžbenika već je tiskan izvan inače službene komisije za udžbenike čiji sam član i ja bila. Igrala sam se skrivača s mojom muzom, koja je inače uz onu za materinski jezik, sigurno najpopljuvanija.

Tako se spaja osobna uraštenost u malu individualnu povijest i kasnija naobrazba. Od sjećanja na bombardiranje Zagreba u doba Drugoga svjetskoga rata do razbijene lubanje Darka Paičića u Vukovaru. Mislim na njega iako ga osobno ne poznam, trpim pri pomisli da negdje leži čovjek-maloljetnik s početka Domovinskoga rata, a njegov takoreći ubojica nekažnjen živi, šeće uz Dunav i prima plaću.

A sve je više takvih koji ne vjeruju u Božji sud i stoga je sve dopušteno. Povijest je neshvatljiva ako ju ne promatramo kroz metafiziku, ali filozofija povijesti kao studijski predmet ukinuta je u socijalizmu, a njen posljednji auktor udžbenika iz NDH bio je nesretni Julije Makanec. Tko danas od profesora, a o učenicima i studentima da ne govorim, zna za taj segment studija povijesti?!

Nakon romana «Kardinalovo srce» zatvorena vrata ministarstva

„Burik: roman o svećeniku ubijenom u Domovinskom ratu"," „Jean ili miris smrti", pa sada najnovija knjiga progovaraju o tematici Domovinskog rata. Smatrate li da je Domovinski rat dovoljno zastupljen u hrvatskoj književnosti?

Pisati knjigu s ambicijom da bude roman koji ima aristotelovski kompozicijski i organski slijed, uvijek je vrlo zahtjevno. Pisala sam i prije prve objavljene knjige, ali nisam mogla objaviti. Dolaskom slobodne Hrvatske, objavila sam i prvu knjigu o Antunu Baueru, Vukovarcu, utemeljitelju brojnih galerija i stručnjaku za muzeologiju.

Kasnije se nižu knjige raznih književnih vrsta i mnoge su prije posljednjih romana govorile o ratnim temama bilo Prvoga, Drugoga svjetskoga rata ili ovoga našega Domovinskog. Tako se i pjesničke zbirke referiraju na takve teme ili sakralne, rjeđe intimne. U pripovijetkama koje su možda najbrojnije u mojem opusu tematski krugovi ratnih zbivanja česti su bilo kao samostalne tematske cjeline, bilo kao fragmenti. Knjigom pripovijedaka»Vukovarske elegije»(1999.) počinje jedan ciklus koji se nije zaustavio do danas.

Ne ću nabrajati sva djela posvećena Domovinskom ratu (mogu se vidjeti na mom dijelu portala DHK, nadam se!), ali objavom romana «Kardinalovo srce» 2004. Godine (u prvoj verziji «Susret u Emausu»), zatvorila su se za mene mesnata tapecirana vrata ministarstava koja se brinu za financiranje.

Ne bi se reklo da je ta knjiga ili one koje slijede bile kvalitetom slabe, dobila sam vrsne kritike od mjerodavnih kritičara i ljudi od pera, predstavljali su ih u DHK ili diljem Hrvatske mnogi uvaženi kritičari, teoretičari i crkveni dostojanstvenici, nego se neka beznačajna osoba, ja, usudila dodirnuti tabu-temu: Stepinca. Sve one prije napisane i objavljene pripovijetke ili pjesme nisu pripovijedale o tom drugovima tako mrskom liku koji je razobličio u najstrašnijem trenutku njihovu bezočnost i krvološtvo.

Molim sve koji mogu neka pročitaju ne samo taj roman koji se može naći u «Verbumu», ali i u knjižnicama! kao i roman Vasilija Grossmana »Sve teče». Daleko mi je primisao da to treba učiniti radi StepinacNe ću nabrajati sva djela posvećena Domovinskom ratu (mogu se vidjeti na mom dijelu portala DHK, nadam se!), ali objavom romana «Kardinalovo srce» 2004. Godine (u prvoj verziji «Susret u Emausu»), zatvorila su se za mene mesnata tapecirana vrata ministarstava koja se brinu za financiranje. Ne bi se reklo da je ta knjiga ili one koje slijede bile kvalitetom slabe, dobila sam vrsne kritike od mjerodavnih kritičara i ljudi od pera, predstavljali su ih u DHK ili diljem Hrvatske mnogi uvaženi kritičari, teoretičari i crkveni dostojanstvenici, nego se neka beznačajna osoba, ja, usudila dodirnuti tabu-temu: Stepinca. Sve one prije napisane i objavljene pripovijetke ili pjesme nisu pripovijedale o tom drugovima tako mrskom liku koji je razobličio u najstrašnijem trenutku njihovu bezočnost i krvološtvo.moje slave, nego poradi istine koju nisam zaobišla u knjizi. Čak su me znali upitati prigodom predstavljanja: zar se Vi ne bojite?! Elem, od toga dana počela je velika šutnja u službenim emisijama i medijima drugih vrsta o mojim djelima.

Rijetko se moglo dogoditi da se pojavi kakva vijest u prvom, drugom ili nekom inom programu HRT (npr. «Pola ure kulture» nikada!), većinom su se informacije ili razgovori sa mnom objavljivali u regionalnim televizijskim kućama, kao i o kasnijim djelima koja govore o Domovinskom ratu. Knjiga «Kardinalovo srce» objavljena je u četiri izdanja, za naše prilike sasvim pristojno. Nikada nitko nije napisao pritužbu da nije istinit neki dio knjige, ne, samo opća šutnja, život u nigdini, zemlji izmišljenoj još od Aleksandra Grina.

Čita se ona i danas, ima čudesnu sudbinu kao i sve knjige svijeta, a najveća pohvala došla mi je od našega akademika Slobodana Novaka:» Vaša je knjiga dokument o sudbinama više ljudi i neosobna je. Izvanredno je autentična, pa se pitam, odakle Vam sva ta građa, koja, očito nije napabirčena iz dokumenata i prepričavanja, nego je iskustvena. Od svega što sam na tu temu pročitao ili čuo, ovaj Vaš tekst mi se učinio najvjerodostojnijim.»

Noviji romani «Burik» i «Jean ili miris smrti» vezani su isključivo uz Domovinski rat, iako ima u njima i segmenata prošlih zbivanja. Nastali su uz dokumentarne knjige «Svjedoci života i smrti Ivana Burika» i «Zbornik- Vukovar, znanstveni tekstovi...». Izazvali su zanimanje osobito u Slavoniji, ali i drugdje kod predstavljanja. Tematski se otvara pitanje zločina u Srijemu, a mislim da je rijetkost i tema o Ovčari koja je izrasla iz sudbine istinskoga lika Jeana Michela Nicoliera, mladića koji je došao u Hrvatsku iz Francuske kao branitelj. Jedan od petstotinjak stranaca.

Za razliku od romana «Burik», romana koji prati sudbinu jedinog ubijenog svećenika u Domovinskom ratu, u Tovarniku, u kojem sam se odlučila za tehniku linearnoga pripovijedanja s povremenim izletima u prošlost pa se dodiruje s vremenom iz »Kardinalova srca», u «Jeanu...» se služim nemirnijim gradbama - unosim dokumente iz novina, sudske dokumente iz Beograda, moje impresije iz Vukovara, imaginarni dnevnik glavnoga junaka koji retrospektivno donosi njegov stav o svemu prije i poslije dolaska u Hrvatsku, kao i citate iz filma o Siniši Glavaševiću autorice Višnje Starešine.

Moram priznati da sam oba romana pisala i razumom i srcem i želucem, često oblivena suzama, potresena strahotnim ispovijestima iz dokumenata. A zanimljivo je reći kako se javio Voja Vampir pismom na moju zagrebačku adresu u kojem se na lukavi način čudi s kim ja to surađujem kod pisanja, tko mi to dodaje dokumente, ali između redaka i prijeti. Hmmmm...bilo je za očekivati. Njega ne brine istina o svemu. Njega brine što ga izvjesna svjedokinja iz Tovarnika spominje poimence na str. 169. u «Knjizi svjedoka...».

Ja ne odgovaram, ali se sjetih jedne anegdotalne situacije iz 1990. godine. Sjedimo IstinaMnogi su tzv. lijevi intelektualci znali svu strašnu istinu, ali su zbog straha za egzistenciju i položaje pisali u prilog vlasti ili u stilu «ketman». Povremeno bi ih u samotnim intimnim priznanjima uhvatio stid pa bi, kao jedan naš »neprevaziđeni» velikan, rekli doslovno za sebe da su »pudlica koja svira klavir». Bio je poveća pudlica. S mrkim velikim psom pod nogama. A tebe, moj Gustl, nije volio. Tko će ga znati zašto. Ne samo tebe. I Tina i mnoge druge.mi oporbenjaci koji stvaramo neke nove stranke na vrhu Schlosserovih stuba kod tzv. Pere zvanoga «ustaša» i svatko treba ustati i reći u kojem je zatvoru služio kaznu, po kojem članku i koliko. Kad je na mene došao red, ustanem i postiđena kažem da nisam bila u zatvoru, samo su nas preslušavali i prisluškivali, nisu nam dali telefon, radno mjesto i tome slično, ali nije isključeno da ću u novoj slobodnoj Hrvatskoj doći do zatvora. Zbog verbalnoga delikta. Svi se nasmiju i viču da je to nemoguće. Toga više ne će biti. Nikada.

Kadli, ne prođe puno dana od objave «Zbornika» i «Knjige svjedoka...», eto na moja vrata zvone dvojica. Lijepo obučeni, pristojni. Pitaju mogu li ući. Sjednu i ugledaju na stolu prva dva primjerka «Svjedoka...». Kažu da ih šalje Policijska uprava iz Vukovara kako bih im ja svjedočila o onome sa stranice 169. Pitam uljudno znaju li što radi urednica knjige? Kažu da znaju. «Onda ću vam dati jedan primjerak ove knjige i počnite sa str. 169. jer tamo svjedoči istiniti svjedok koji ima ime, prezime i današnju adresu u tom istom Tovarniku. Ja nisam nikada bila tijekom rata u Tovarniku». Tako napišem i posvetu za Policijsku upravu zagrebačku i potpišem srdačno kao urednica. Dakle, nikad ne reci nikad.

Drago mi je da su se knjige «Burik» i «Jean...» vrlo brzo pojavile na televiziji u Vinkovcima, Osijeku, Splitu, pa čak i Zagrebu. Naravno, nikada na prvom ili drugom programu HRT. Više ni ne znam tko su tada bili urednici, svi su nestali, knjige ostaju.

Kad otvaram knjigu »Svjedoci...», najprije pogledam onu fotografiju na koncu knjige: pred obnovljenom crkvom sv. Mateja stoji mnoštvo. Narod. Svjedoci. Svjedoci mnogih tovarničkih smrti, patnje i logora.

Stoje i jedva stanu u objektiv, a nisu svi ni došli za tu fotografiju pred crkvu. Ima ih još. Puno. U prvom su redu djeca, nada Tovarnika, mladi i stari u nošnjama našega Srijema, pa mnoštvo...E, moj Gustl, moj prgavi Matošu, evo tu uz tvoju kuću svjedoka da je tvoj stih vječan:» I dok je srca bit će i Kroacije!»

Je li tematski krug o Domovinskom ratu dovoljno zastupljen u hrvatskoj književnosti? Nažalost, nije. Ne znam i ne mogu ovoga trenutka meritorno navoditi razloge, ali jedan je svakako i bojazan da te ne ugleda netko iz vlasti i pokaže prstom: ovoga prešutjeti, ne dati mu da objavi o društvenom trošku, ne otkupiti, ugušiti u Nigdini, u ladici, ubiti tišinom onih koji raspolažu važnim glasilima. Ako se slučajno provučeš na razini tzv. provincije, teško ćeš doći do «Vijenca», «Kola» ili nekog drugog uvaženog časopisa, lista.

Možda bih trebala vježbati »ketman», poseban stil koji se koristio u vrijeme komunizma kad se pravi sadržaj skrivao zbog straha od represalija. To analizira Czeslaw Milosz u «Zarobljenom umu».

Mnogi su tzv. lijevi intelektualci znali svu strašnu istinu, ali su zbog straha za egzistenciju i položaje pisali u prilog vlasti ili u stilu «ketman». Povremeno bi ih u samotnim intimnim priznanjima uhvatio stid pa bi, kao jedan naš »neprevaziđeni» velikan, rekli doslovno za sebe da su »pudlica koja svira klavir». Bio je poveća pudlica. S mrkim velikim psom pod nogama. A tebe, moj Gustl, nije volio. Tko će ga znati zašto. Ne samo tebe. I Tina i mnoge druge.

Povijesni romani

Pisanje povijesnih romana zasigurno iziskuje proučavanje mnogo povijesnog i dokumentarnog materijala?

Zaista, za povijesni roman treba proučavati, glagol u trajnom obliku!, mnogo građe. Ne samo one iz arhiva, nego i svjedočenja živih svjedoka zbivanja. Treba izvući ono bitno, prokljuviti nenapisano, zapretano pod velovima poluistina, otkriti ŠtefanZnaju li naši vrli mlađahni historiografi da je pretežita arhivska građa o hrvatskoj povijesti još uvijek u Beogradu? Ona novija. Kad se pojavila jedna hrabra žena, Ljubica Štefan, i pod lažnim imenom tiho proučavala nešto od te goleme građe u Beogradu, te objavila samo dio u Sloveniji i kasnije u Hrvatskoj, bila je napadnuta, ponižena, i dosta turobno završila svoj život. Nije joj pomogla ni činjenica da je proglašena «Pravednicom među narodima» jer je za vrijeme Drugoga rata zajedno s ujakom spašavala Židove.pojedinačnu sudbinu unutar brojeva ili naziva. Što znači znati da su četnici i partizani uništili mnoga mjesta u Drugome ili ovome ratu: Palanku, Boričevac, Rudopolje, Gračac, Udbinu, Priboj, Korenicu, Bunić, Zrin, Španovicu, Brotnju i tako dalje i tako u stotinama ...

Što danas većini Hrvata znači ime župe Kaptol koja je bombardirana nakon nekoliko sati od proglašenja NDH? Dakle već 11. travnja u 11 sati prije podne! Ili znati kako je funkcionirao logor Jasenovac do 1945. i poslije kao komunistički logor do 1948.? Treba još istraživati, slušati, bilježiti već rijetke preživjele, ne dopustiti da samo jedna «istina», a u biti laž, prekrije istinu. U tome je najveći problem.

Znaju li naši vrli mlađahni historiografi da je pretežita arhivska građa o hrvatskoj povijesti još uvijek u Beogradu? Ona novija. Kad se pojavila jedna hrabra žena, Ljubica Štefan, i pod lažnim imenom tiho proučavala nešto od te goleme građe u Beogradu, te objavila samo dio u Sloveniji i kasnije u Hrvatskoj, bila je napadnuta, ponižena, i dosta turobno završila svoj život. Nije joj pomogla ni činjenica da je proglašena «Pravednicom među narodima» jer je za vrijeme Drugoga rata zajedno s ujakom spašavala Židove.

Danas se u «Hrvatskom slovu» dijeli nagrada za povijesna istraživanja koja nosi njeno ime. Ali nikada nije citirana u službenoj historiografiji unatoč neoborivim činjenicama koje je iznijela u nekoliko knjiga što ih je objavilo»Hrvatsko slovo». Dirnula je u osinja gnijezda: pravoslavna Crkva i njeno djelovanje u tom vremenu, logori u Beogradu i Srbiji (oni u Beogradu su na vrijeme srušeni pa ih nikada nije ni bilo!), istine o likvidaciji Židova u Srbiji koja je prva u ondašnjoj Europi javila Hitleru dobru vijest: Mi smo Judenfrei! A potom zapjevali na radio-valovima »Lilimarlen».

Tako je zauvijek zapečatila svoju sudbinu kao hrabra istraživačica arhiva usred «prestonice». Slična je sudba uvijek onih koji istražuju pravu povijesnu istinu. Što se dogodilo s velikim znanstvenicima kao što su bili M.Šufflay, Kerubin Šegvić, Ivo Pilar, Mihovil Lovrić, Dominik Mandić?! Ako nisu ubijeni, bili su izbačeni s radnih mjesta ili onemogućeni na drugi način. Govorili su državnim historiografima nepoćudnu istinu. Sretna sam da postoje hrabri kolega Josip Jurčević i moj bivši učenik Ante Nazor, kao i niz drugih istinskih historiografa. Nije se šaliti s muzom Klio, zna se podmuklo pretvoriti u opasnoga protivnika.

Ima toga i diljem svijeta, ima. Kad je novinar francuske televizije počeo istraživati kako je ubijeno i bačeno u Seinu tri stotine alžirskih mladića, u ono vrijeme Alžirskoga rata, naglo ga je nešto pogazilo. U novoj Rusiji televizijskog spikera i novinara za sličnu je rusku potragu stigla «psihuška».I to ne u doba dragoga Kobe, Staljina, nego nedavno. Jednom se i dragi naš Dobriša Cesarić usudio napisati pjesmu o tome kako se režu glave onima koji provire i nezgodno se jave (parafraziram). Samo jednom. Odmah je zbirka povučena i nikada se više nije pojavila. Ljubav i sentiment bio je sigurniji teren.

Za dostavu materijala koja spisatelju treba u slučaju da piše povijesni roman, treba postojati ili njegovo vlastito istraživačko čeprkanje, ili vam netko pomaže. Meni je za ova dva romana «Burik» i «Jean...» tu pomoć pružila Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika. Ima mnogo usporednih pojava i događaja koji su vezani za posljedice objavljivanja tih romana: otkriće lika Jeana Nicoliera, dovođenje njegove majke i brata u Hrvatsku, administrativno zauzimanje za njegov povratak u popis branitelja, dodjelu mirovine njegovoj majci itd.

Za «Burika» se zainteresirala šira hrvatska javnost i postao je na neki način signum za Tovarnik, gotovo isto kao i Matoš. Još prije romana podignut mu je spomenik, kasnije se mnogi događaji koji imaju komemorativno značenje vezuju uz njegovo ime. Dakle, knjiga je posljedica, ali i uzrok. Tako počinje njen život prema onoj latinskoj: Sua fata habent libelli. Nisam nastojala obojiti crno-bijelo svoje likove, mislim da ubojica nema mirne noći, da se muči na svoj način i da je pad u inferno uvijek bolan. Za njih treba moliti.

Protukršćanski i protudomoljubni klanovi

Iz Vašeg literarnog opusa jasno se može iščitatiti Vaš kršćanski habitus. Kakav je iz Vašeg kuta gledanja položaj kršćanskih intelektualaca u današnjoj Hrvatskoj?

Nikada nisam skrivala svoj kršćanski stav. U ovom razgovoru ne kanim docirati, ali mogu izreći samo jednu misao: nije ništa bolje i ljudskom životu primjerenije ako želi časno proživjeti na zemlji od Deset Božjih zapovijedi. To vrijedi i za onoga koji nije kršćanin. Poznam mnoge časne ljude koji se izjašnjavaju kao nevjernici, ateisti ili agnostici, a žive upravo po tim Zapovijedima. Znači da u njima postoji duboka odgovornost i savjest.

Oni te etičke vrijednosti ne propituju, ali ih žive. Tumače ih evolucijom. (Mi smo morali učiti da se evolucija odvijala od amebe kao početka do vrhunca-Staljina.) To je dugačka i velika priča koju su obrađivali svi filozofi, pjesnici, znanstvenici. Neki su se priklonili vjeri u Boga poput Einsteina koji je zaključio da je svemir stvorio jedan savršeni um, a na radnom stolu imao je Isusa i Mariju.

Golema je duhovna baština Crkve kao i svih religija diljem svijeta. Svakako da postoje i slabi vjernici koji ne žive po kanonima ovih Zapovijedi. Oni se nalaze u crkvi, mole i vjerojatno su većinom svjesni da griješe. Slabi su, čovjek je slab, uzdaje se u Božju milost, milosrđe. Na velikoj fresci u Sikstinskoj kapeli sve počinje dodirom prsta i stvaranjem Adama, da bi završilo padom u pakao. Ali na vrhu stoji Krist koji oprašta onima što se kaju, a Majka Marija moli za njih.

U onim crvenim vremenima nije bilo ugodno biti vjernik. Prepoznat ćete diktaturu po nastojanju da zgazi ne samo vjernika i Crkvu, nego Boga. Svaka diktatura odmah nasrće na Boga. Ima raznih načina: ismijavanje (zanimljiv je pristup U. Ecca u «Imenu ruže»), nasilje, oduzimanje raznih prava, progoni, zatvori, likvidacije iz redova «napredne» inteligencije, trpanje u «ognjištare», isticanje negativnih pojava kojih ima u vjerničkim i crkvenim redovima, zabranom križeva u javnosti, traženjem da se zabrani zvonjava u crkvama i slično.

Sjećam se osamdesetih godina, negdje pred kraj, kad su se opskurni darkeri okupljali pred Katedralom u Zagrebu i bacali letke, šarali parole, a onda nasrnuli na časne sestre i fizički ih ozljeđivali. To sam gledala. Mislim da su neki od njih danas postali visoki zastupnici u Hrvatskom saboru. Skrivaju tu svoju prošlost, ali prepoznajemo ih. Nisu se pokajali. Igraju i dalje samo na rafiniraniji način, tajno i samouvjereno jer iza njih stoji partija.

O temi položaja kršćanskoga intelektualca u Hrvatskoj pisala sam u mnogim knjigama, raspravama, prigodnicama. Posebno sam o tome progovorila u romanu «Demon i sveta krv» (Verbum, 2009.). Za taj roman-fugu, koji se razvija u raznim vremenima, za lik progonjenoga hrvatskoga intelektualca uzela sam i literarno obradila kolegu Matu Marčinka. Njegova je sudbina toliko znakovita i tragična, a počinje kad je imao sedamnaest godina na Bleiburgu. Inače se roman bavi čudom u Ludbregu. Upravo danas dok ovo pišem slavi se ovaj hodočasnički dan u Ludbregu, a na misi vidim da su i agnostici i ateisti, ali po sili položaja.

IntelektualciPoložaj kršćanskoga intelektualca danas u Hrvatskoj? Mislim da to varira od osobe do osobe. Ima ih koji su konačno izrekli bez bojazni svoje stihove, prozu ili nešto treće, ali najčešće za vlastite novce. Ima i onih kojima se sreća nasmiješila pa je nekim čudom mjerodavnik dao prilog ili otkupio zbirku, a ima i vrlih novih vjernika koji inače u privatnom životu ne vjeruju ni u što, ali pišu slatke stihove i dopadljivi su u svojoj blagosti kojom osvajaju čak i nagrade. Ali ni jedna od ovih kategorija nema nade da će ih uzeti prevoditelji i predstaviti na kakvom međunarodnom sajmu, tzv. kući knjiga, literarnom susretu u dalekom svijetu gdje se naklade kreću i u milijunima.Položaj kršćanskoga intelektualca danas u Hrvatskoj? Mislim da to varira od osobe do osobe. Ima ih koji su konačno izrekli bez bojazni svoje stihove, prozu ili nešto treće, ali najčešće za vlastite novce. Ima i onih kojima se sreća nasmiješila pa je nekim čudom mjerodavnik dao prilog ili otkupio zbirku, a ima i vrlih novih vjernika koji inače u privatnom životu ne vjeruju ni u što, ali pišu slatke stihove i dopadljivi su u svojoj blagosti kojom osvajaju čak i nagrade. Ali ni jedna od ovih kategorija nema nade da će ih uzeti prevoditelji i predstaviti na kakvom međunarodnom sajmu, tzv. kući knjiga, literarnom susretu u dalekom svijetu gdje se naklade kreću i u milijunima.

Tu moraš biti iz klana kojega resi otresiti stav upravo prema Bogu, bijedniku koji je ništa prema meni čovjeku. Također moraš prezirati domoljublje, kao onomad za vrijeme krvavoga pira u ratnom Vukovaru kad su se naši dragi kolege unutar PEN-a sastali u Pragu kako bi zagrlili svoje prijatelje iz Srbije. Moraš otvoreno pisati o inače nedostojnim stvarima. Sjećam se kako je jednoga Božića nagrađena pripovijetka u Večernjem listu: ona je prostitutka, on je neki, mislim, Japanac, kojem ispada proteza u WC, a ostalo je u stilu i slikama koje ne mogu ponoviti.

Kad sam svojedobno donijela svoj tekst jedne pripovijetke u ugledni časopis, tada je, danas pokojni, urednik golema obujma rekao upirući prstom prema meni poučno: kolegice, danas tekst prodaje sperma, seks i krv! Eh, da sam ga barem poslušala! Ali ja ne! Okrenula sam se kao mahnita hrvatskoj baštini. Pisala sam o franjevcima, glagoljašima, isusovcima, benediktincima i benediktinkama, sljedbenicima sv. Vinka Paulskoga... I to ne samo u Hrvatskoj, nego i slovačkoj baštini.

Možda se zato i dogodilo da dobijem moju najveću nagradu: «Andrija Buvina» (2013.) Ta me nagrada koja ima značenje međunarodne, obvezuje, čini da se osjećam sretnom, ponosnom i začuđenom. Znam da je bilo i boljih i značajnijih od mene, ali eto, bacili oko na mojih tridesetak knjiga i pedesetak filmova i ostalo pa se u mojoj drhtavoj ruci našla plaketa Kuzme Kovačića - jedna kaseta s Buvininih vratnica. Zaplakala sam od nenadane časti, a riječi velikoga slikara sakralnih motiva Josipa Botterija Dinija pale su na moje lice kao kiša na masline jeruzalemske. Bila sam toga trenutka i stara i mlada i blažena.

Ketmanovski stil u kritici

Kako, kao književna kritičarka, ocjenjujete stanje na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni? Kakav je prema Vašem mišljenju status književne kritike u Hrvatskoj?

Ne mogu reći da se sustavno ili isključivo bavim kritičarskim pisanjem. To je samo dio moga spisateljskoga rada. Suvremena kritika (za sebe bih rekla da dajem osobne prosudbe) postala je toliko ishitrena i sofisticirana, da se nakon pročitane tzv. kritike ili osvrta na neku knjigu, kazališnu predstavu i slično, čitatelj pita o čemu je zapravo bila riječ? Vrijedi li to djelo? Treba li ga uopće čitati? Kritičarski diskurs (nedajbože da se kaže jezik, razgovor o djelu, pogled u njegovu vrijednost) ispunjen je s najmanje šezdesetak postotaka stranih riječi.

Obični korisnik koji nije učio latinski, visoko se obrazovao na katedri za književnost ili nekoj sličnoj, a nema pri ruci rječnik stranih riječi, teško se provlači kroz šumu vrlo često šupljih fraza koje podvlače bogatu jezičnu izričajnost autora teksta, ali ništa ne govore o valjanosti originalnoga djela. Naravno, mi ne možemo pisati bez tuđica, za stručne tekstove one su nenadomjestive ako nemamo hrvatske riječi, kritike su i namijene struci, ali ne samo njoj.

Nekada je A.G.Matoš pisao kritike, ali se odmah i znalo što poručuje. Baš zbog toga «ketmanovskoga» stila u kritici, danas nemamo ni pravih polemika, argumentiranih, i intelektualno na visokoj razini. Ne možemo računati polupismene ili potpuno nepismene pohvale i napade bijednih novinarskih kreatura koje se u svojoj lubanji nisu dovinuli ni do razine fabule, poznavanja bogate literarne baštine u kojoj je nastalo djelo ili se pojavio auktor, pa jednoga Solženjicina pljuckaju ili gaze jednoga Aralicu.

KritikaU našim novinama više nema kolumnista koji su bili obrazovani za kritiku novoga književnoga ili inoga djela. Nema više jednoga Tenžere ili Cvitana... Te su kolumne ukinute. Sve je ostalo na usputnim u slučajnim osvrtima. Unutar nečega drugoga. Ili u izričajima drugova i drugarica koji nisu pročitali ni onu zadanu lektiru iz osmoga razreda osnovne škole. Ozbiljna kritika, ipak i svemu usprkos, bolesna ponekad od raznih nakaznosti koje su obuhvatile Zapadni svijet, naći će se za stručnjake u «Forumu», «Vijencu», «Hrvatskom slovu», «Novoj Istri» i nekim drugim listovima i časopisima. Objaviti knjigu književnih kritika ravno je čudu. Ako niste u klanu.Ponekad dobiju natrag ono što su govorili, po glavi, iz kakve kante. Tu scenografiju i način razmišljanja prenose vrli redatelji kao interpreti teksta (a time postaju i kritičari auktora, primjerice Shakespearea ili Verdija) na neki posredni način i u kazališta. Tako, primjera radi, spomenimo kako se dragi redatelj «Nabucca» u HNK u Zagrebu isprsi naredbom da usred pjevanja najpoznatije zborske tužaljke «general»! urinira na sceni! Zbor odbije pjevati, a on prijeti! Tada se netko dosjeti i kaže da će pisati Židovskoj općini kako je to uvreda židovskom narodu. E, to ga je uplašilo pa je odustao. I njegova je režija bila na neki način kritika svih dosadašnjih tumačenja Verdijevoga djela.

Biti nov pa makar i na glup i vulgaran način, biti originalan, a nemati nikakva znanja o djelu i auktoru. Silovati usred klasične drame nekog jadnog psa na kazališnoj sceni...Zašto ne?! Jadnoga Bedriha Smetanu i njegovu «Prodanu nevjestu» glupim posjetiteljima HNK objasniti zorno raskopčavanjem šlica navalivši na zaručnicu nasred džuboksa, a kasnije u trećem činu, koji je trebao pokazati svu raskoš češkoga folklora, dati u jasnim naznakama homoseksualnim tipovima u kožnim motorističkim jaknama... I tako dalje i na sličan način. Nitko se nije glasno pobunio, a mislim da je trebalo. Sada se kajem da to nisam sama učinila. Ali ni naša kritika, bez obzira što se radi o kazališnoj redateljskoj blesavoći a ne književnoj, nije ni pisnula.

Inače, u našim novinama više nema kolumnista koji su bili obrazovani za kritiku novoga književnoga ili inoga djela. Nema više jednoga Tenžere ili Cvitana... Te su kolumne ukinute. Sve je ostalo na usputnim u slučajnim osvrtima. Unutar nečega drugoga. Ili u izričajima drugova i drugarica koji nisu pročitali ni onu zadanu lektiru iz osmoga razreda osnovne škole. Ozbiljna kritika, ipak i svemu usprkos, bolesna ponekad od raznih nakaznosti koje su obuhvatile Zapadni svijet, naći će se za stručnjake u «Forumu», «Vijencu», «Hrvatskom slovu», «Novoj Istri» i nekim drugim listovima i časopisima. Objaviti knjigu književnih kritika ravno je čudu. Ako niste u klanu.

Iseljenička književnost

Tajnica ste u odjelu Društvu hrvatskih književnika za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Kako bi ocijenili položaj iseljeničke književnosti u korpusu moderne hrvatske književnosti?

Nisam tajnica u DHK koja bi u okviru Sekcije za iseljenu književnost obavljala bilo kakvu dužnost. Davno je to prestalo ako je ikada bilo ozbiljno. Ozbiljan je jedino opus mojih napisa o iseljenoj hrvatskoj književnosti, bez obzira na diskriminaciju SlovačkaMoj posebni angažman bio je vezan za Hrvate u Slovačkoj. Pisala sam između ostaloga o isusovcu Stjepanu Takaču, ali i nizu Slovaka koji su bili značajni kao poveznica s ovom nama tako bliskom i sličnom nacijom. Tako je nastala moja knjiga»Uspomene iz Slovačke» kao i ona koja još leži u rukopisu jer nema sredstava da se objavi. To su referati o političarima, književnicima i likovnim umjetnicima.koju doživljavamo mi izvan zatvorenih «ćelija». Pisala sam o mnogima koji stvaraju ili su stvarali izvan domovine: Borislav Arapović (Švedska), Corbavia C. de Iris (Njemačka), Šimun Šito Ćorić (Švicarska), Malkica Dugeč (Njemačka), Lidija Jahr (Njemačka), Lazar Francišković (Srbija), Mihovilovich-Rajčević (Čile), Mihovilovich-Tessier (Čile), Mihovilovich Hernandez Juan (Čile), Milovan Miković (Srbija), Mimica Eugenio Barassi (Čile), Drago Šaravanja (Australija) i mnogim drugima.

Posebno sam zainteresirana da se i dalje održava znanstveno-književni skup u Rovinju u organizaciji KKD »Franjo Glavinić» koji nastoji okupiti iseljene hrvatske književnike i ujedno spojiti s domovinskim koji se na neki način bave tom problematikom. Nažalost - DHK nema taj program u svojim ingerencijama, sve ovisi o dobroj volji same gradske uprave Rovinja kao i nesebičnom zalaganju članova spomenutoga Društva.

U susretima s našim Gradišćanskim Hrvatima sudjelujem u Koljnofskim susretima, divim se kako je pet stotina godina iseljeništva bilo malo da ih uništi i zatre jezik. Ni ovaj projekt nije u okvirima DHK.

Moj posebni angažman bio je vezan za Hrvate u Slovačkoj. Pisala sam između ostaloga o isusovcu Stjepanu Takaču, ali i nizu Slovaka koji su bili značajni kao poveznica s ovom nama tako bliskom i sličnom nacijom. Tako je nastala moja knjiga»Uspomene iz Slovačke» kao i ona koja još leži u rukopisu jer nema sredstava da se objavi. To su referati o političarima, književnicima i likovnim umjetnicima.

Slikarstvo

Osim književnošću bavite se i slikarstvom. Što Vas je potaknulo i na taj način umjetničkog izražavanja?

Slikarstvo je moja strast koja izražava težnju za ljepotom na likovni način, koloritom i poetikom. Imala sam brojne izložbe - tridesetak samostalnih i nešto manje skupnih. Izlagala sam u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Tuzli, Selcima na Braču, Sumartinu na Braču i Gornjem Humcu također na Braču. Slikarske teme su portreti, pejzaži, a posebno starohrvatska predromanička baština. Te male crkvice rasute ponajviše diljem naše obale, kamo nije stupila osmanska ili kakva druga mrziteljska noga da ih sruši, prežitak su jednoga čudesnoga razdoblja čijih spomenika ima relativno malo u Europi.

Vukovar je pao (11. studenoga 1991.)

Kamene, ili ožbukane svjetlucavim drevnim pješčanim oblogama, bojom nalik na osušene oskoruše, one su dimenzijama skromne, ali skladne i čine se kao umanjene katedrale, a smještajem u pejzaže crnogorice i kamena, djeluju tajnovito i SlikarstvoSlikarstvo je moja strast koja izražava težnju za ljepotom na likovni način, koloritom i poetikom. Imala sam brojne izložbe - tridesetak samostalnih i nešto manje skupnih. Izlagala sam u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Tuzli, Selcima na Braču, Sumartinu na Braču i Gornjem Humcu također na Braču. Slikarske teme su portreti, pejzaži, a posebno starohrvatska predromanička baština. Te male crkvice rasute ponajviše diljem naše obale, kamo nije stupila osmanska ili kakva druga mrziteljska noga da ih sruši, prežitak su jednoga čudesnoga razdoblja čijih spomenika ima relativno malo u Europi.dirljivo svjedoče o vjeri naših pređa. Neke su urešene reljefima tradicionalnih tropleta, kimationima, florealnim uresima, rajskim pticama i likovima Majke Božje. Samo na Braču ima ih nekoliko desetaka. Čudom su se sačuvale, jer ih je mrzitelj vjere i Boga uvijek nastojao rušiti. Sjetimo se samo one priče koja se pokazala istinitom: «...u pet crikvah na Kosovi...». Zaista se istraživanjem pronašao arheološki trag tih pet crkvica nedaleko Knina, nekada hrvatskoga kraljevskoga grada.

Drugi dio moga zanimanja za likovnost vezan je za teoriju. Ne samo kao profesor likovne umjetnosti u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, nego i kao autor stotinjak kataloga, dviju monografija (kipar Mile Grgas i Ana Marija Botteri Peruzović), kao i 56 filmova koji su uvijek na neki način govorili i o likovnom i arhitektonskom naslijeđu. Poseban je dokumentarni film o kiparu Mili Grgasu.

U Hrvatskoj Paneuropskoj uniji vodim galeriju gdje nastojimo privući slikare iz domovine i inozemstva. Tako smo predstavili slikare iz Makedonije, Italije, Slovačke, Ukrajine, Vojvodine, Australije, SAD, Njemačke.

Predstavljala sam izložbe mnogim akademskim i neakademskim slikarima u raznim gradovima, često u Splitu. Moje najveće otvorenje jedne izložbe doživjela sam u Meštrovićevoj nezaboravnoj, velebnoj Galeriji u Splitu u nazočnosti stotina uzvanika koji su došli vidjeti velikoga majstora Josipa Botterija Dinija. Svojim neponovljivim rukopisom predstavio je europske i hrvatske gradove.

Upravo sam završila knjigu likovnih zapisa o Josipu Botteriju Diniju, Ani Mariji Botteri Peruzović i Hrvoju Marku Peruzoviću. Knjiga čeka dotaciju...

Neke svoje knjige sama sam uresila crtežima ili koricama na kojima se nalazi moja slika.

Pozvana sam da idućega proljeća predstavim svoje slike u Vinkovcima. Nadam se da će ova zima omogućiti da se zatvori jedan novi opus.

Položaj kulture

Kako gledate na položaj kulture u Hrvatskoj? Jesu li političke elite svjesne važnost kulture za nacionalni opstanak u današnjem visokoglobaliziranom svijetu?

Položaj kulture u našoj domovini? Jednom sam morala odjenuti majicu duljih rukava, iako sam imala nedekoltiranu haljinu do gležnjeva i kratke rukave. Tada sam mogla ući u crkvu Svetoga Pavla Izvan Zidina. Italija drži do svoje kulture. Naplaćuje pogled na unutrašnjost crkvi, a o drugim ustanovama da ne govorim. Tako je u mnogim zemljama. U Sarajevu sam stavljala rubac na glavu i vrlo dostojanstveno odjevena ulazila bosa u džamije. Željela sam uživati u ljepoti istočnjačke likovnosti, poštovala pravila i običaje.

Kako je lako udariti na kulturne spomenike kod nas! Tko stoji na portalu naše Katedrale i brani ulazak polugolih namjernika? Tko je zabranio skarednu predstavu homoseksualaca pred Katedralom? Koga je briga za Šibensku katedralu, najljepšu na samoj obali Sredozemlja? Brinu vjernici i poglavito svećenstvo, ali, ali ima i onih koji bi najradije da se pretvori u disko, u neko novo zrće ili kako li se takva mjesta zovu, da se zabrani zvonjava naših zvona, da se omogući dernjava drogiranih i pijanih namjernika u blizini... Nisu li je njima slični gađali u ratu i probili ono remek-djelo – kupolu? Možeš ući u crkvu Svetoga Dujma i pošarati zid. Možeš biti glasan, prost. Nikome ništa.

Nitko iz daleka svijeta ne dolazi u obilazak novogradnji, svi se vrte i ulaze u stare spomenike, prvenstveno crkve, dvorce, stare gradske četvrti. Obilaze utvrde, zaviruju u stare zidine. Tako se održavanjem ovih objekata možemo nadati i priznanjima, dolasku drugih da nas upoznaju. Kome je palo na pamet da zatrpa Dioklecijanovu rivu i zalije betonom? Najstariju u Europi...

Dobili smo od UNESCA prva mjesta za više od deset nematerijalnih kulturnih dostignuća. Sva su iz davnine. Ni jedno nije iz vremena komunizma. Ali to je tako široka tema pa stoga prelazimo na položaj DHK.

Društvo hrvatskih književnika. Nedavno sam pisala o tome na ovom portalu. Ali mislim da će biti vrlo dobro dodati i podatke iz originalnoga teksta »Ne prihvaćamo diskriminatorski odnos Ministarstva kulture» (DHK, 7. lipnja 2014.)

U toj Izjavi između ostaloga stoje podaci o financiranju dvaju društava: DHK i HDP. Dakle, Društvo hrvatskih književnika i Hrvatsko društvo pisaca. Odoše iz DHK ovi potonji, oni koji se nisu smatrali hrvatskim, gadilo im se rodoljublje, postalo kao sramotna mrlja u biografiji, odoše i nadjenuše si ime hrvatsko!! (sic!) Ima ih dva puta manje nego u DHK, ali Ministarstvo zna: oni su napredni, lijevi, poštena inteligencija, oni su iz onoga usklika- računajte na nas!, odani starim utvrdama partijskoga duha. Mi u DHK smo desni, ognjištarski, nacionalistički nepodobnici, KulturaKako je lako udariti na kulturne spomenike kod nas! Tko stoji na portalu naše Katedrale i brani ulazak polugolih namjernika? Tko je zabranio skarednu predstavu homoseksualaca pred Katedralom? Koga je briga za Šibensku katedralu, najljepšu na samoj obali Sredozemlja? Brinu vjernici i poglavito svećenstvo, ali, ali ima i onih koji bi najradije da se pretvori u disko, u neko novo zrće ili kako li se takva mjesta zovu, da se zabrani zvonjava naših zvona, da se omogući dernjava drogiranih i pijanih namjernika u blizini... Nisu li je njima slični gađali u ratu i probili ono remek-djelo – kupolu? Možeš ući u crkvu Svetoga Dujma i pošarati zid. Možeš biti glasan, prost. Nikome ništa.utvrda gotovo ustaška sa zmijama po kutevima. K nama ima hrabrosti doći izvjesni doživotni «predsednik» i u povodu obljetnice izjaviti da će ionako hrvatski jezik biti nepotreban. Ta učit ćemo svi engleski! Bila je to obljetnica u čast godine osnivanja - 1900.!! Pljesak i šutnja.

A u toj Izjavi iz lipnja piše vrlo taksativno što tko dobiva od dragoga nam zlatokosoga Ministarstva kao i neki drugi podaci.

«Prvo, DHK nije ni s jednim našim članom zastupljeno ni u jednom vijeću ili tijelu koje odlučuje o financijski potporama, a koje imenuje Ministarstvo kulture RH... od 53 stipendije dodijeljene su (DHK) samo tri stipendije...u 2014. broj se nije mijenjao...časopis «Republika» DHK, a u HDP «Književna republika»...odnos je da 12 brojeva «Republike» vrijede dva sveska «Književne republike»...

DHK ponudilo je Ministarstvu u 2014. svojih 17 književnih manifestacija i za to mu je Ministarstvo odmjerilo 238.500 kuna, dok je HDP ponudilo 8 manifestacija za koje mu Ministarstvo dodjeljuje 219.000 kuna.... Za međunarodnu suradnju DHK 6.280 kn, a HDP za istu 67.209kn... Konačno: za ukupnu djelatnost HDP u istoj godini 631.209 kn, a DHK 504.780 kn. DHK broji 547 članova, HDP 261 člana od kojih 50 članova pripada jednom i drugom društvu...».

Tako se gase pojedine djelatnosti DHK, čekamo da nas deložiraju na ulicu (u neku vlažnu staru vojarnu u kojoj je moj otac 1918. čekao kao regrut da ga pošalju u Galiciju i izgubi oko), jer vlasnik iz 1945. tražio i dobio svoju otetu nekretninu, a nema nikoga tko bi ga novčano obeštetio što isti želi. Moramo platiti za svaki nastup kod predstavljanja knjiga (osim ako je istu objavilo DHK ili sam auktor), uzaludni su napori DHK da svojim članovima pomogne s minimalnim prinosom koji bi poboljšao mizerne mirovine, što su ponekad ispod 2000 kn. ( Osobno sam inicirala da se bar za nekoliko stotina kuna poveća mirovina sjajne pjesnikinje Marije Fanuko. Stoji u ladici molba tamo gore pri Vladi, zna drug da ga ne imenujem koji, zašto i dokle. Isto je bilo i s mojom mirovinom 2000. godine. Čekala i dočekala čim su drugovi odlepršali.) Sjetila sam se one krasne misli J. Menzela: na Vaclavskome trgu napisali 1968. Sovjeti parolu: Sovjeti će ovdje ostati zauvijek. Neki nevidljivac noću dopisao: I ni dana više!

Naša je tragedija da sami gazimo sebe kad već nema druge čizme. Toliko je događaja o kojima pišemo ili bi trebali pisati i govoriti, a daleko više onih o kojima ništa nismo stigli ili htjeli progovoriti. U ovom razgovoru nije moguće obuhvatiti sve asocijacije koje mi
padaju na um. Bit će dana za megdana.

Profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimanziji u Zagrebu

Do umirovljenja predavali ste na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a 1998. dobili ste državnu nagradu RH „Ivan Filipović" za djelatnost na polju odgoja i kulture. Kako gledate na stanje u hrvatskom obrazovnom sustavu?

Bog mi je dao priliku da radim u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji niz godina. Danas susrećem mnogo svećenika koji su bili moji učenici. Kažem da «imam» i nekoliko biskupa pa i nadbiskupa plemenitoga čovjeka i pastira Đuru Hranića. Uvijek ću biti zahvalna na tom periodu moga prosvjetnoga profesorskoga rada. Prije toga deset godina predavala sam u Klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj ulici. Bilo je to doba šuvarovštine i borbe da se naši klasični razredi ne ugase. Hodočastilo se drugu Šuvi u pohode, naši klasičari u togama stajali s parolom pred Ministarstvom : Quod licet Iovi, non licet bovi.

A kad sam prešla u NKG, dobila sam prvi puta slobodu predavati istinu i biti slobodna u kreaciji. Naporan posao u sredini koja je vođena isusovcima preživjela desetljeća i prije dolaska komunista na vlast, kao i ona kasnija. Imali smo daleko manje plaće u odnosu na ostale profesora u Zagrebu, ali samo do dolaska nove slobodne Hrvatske. Silno sam voljela svoj profesorski posao. Žrtvovala sam svoje slobodno vrijeme za upoznavanje naših gimnazijalaca s blagom koje čuva ne samo Zagreb, nego i Hrvatska.

Obilazili smo drevne gradine, muzeje i galerije, posjećivali kazališne predstave, a svake godine putovali na maturalno putovanje u Italiju: Venecija, Firenca, Asiz, Rim, Orvieto, Monte Cassino, Pompeji, Vezuv... Bili smo skoro dvadesetak puta u Rimu i primani kod pape Ivana Pavla II. u privatne audijencije. Prije pada Vukovara primio nas je u zelenoj mramornoj dvorani i ugledavši među samim muškima dvije ženske osobe - kolegicu Ivanku Bilić i mene-upitao tko smo. Pater Rubinić objasnio je da smo profesorice i da sam ja UčeniciKad se sretnemo i danas se zagrlimo moji đaci i ja, jer sam ih voljela i bila ne samo profesor, nego i majka. Znala sam kako im je teško biti odvojeni od roditelja, koliko je golemo gradivo u skoro dvadeset predmeta koje moraju savladati. Nisam nikada mislila da moraju biti briljantni - samo neka budu čestiti i dobri pastiri hrvatskomu narodu, da ga vode, da se ne sramote u neznanju i životu.prva majka koja predaje u NKG.

Tada mi je prišao, uzeo moju desnu ruku i svojim rukama pritisnuo na grudi govoreći: tako je sretan da jedna majka poučava njegove buduće svećenike...Poslije pada Vukovara obolila sam i nakon toga smo opet u tijeku Velikoga tjedna bili u Rimu. Stajali smo u golemoj dvorani s mnoštvom hodočasnika, ali on je prepoznao u mojim očima sav očaj i tugu, zaobišao mnoge ruke i prišao mi da opet uzme moje ruke u naručaj. Čuvam te slike što ih vješti vatikanski fotografi snime u pravom trenutku. One su dokaz svojevrsnoga čuda i osobite nadarenosti da on, koji je već kod našega Gospodina, prepozna ranjenoga čovjeka.

Moji predmeti bili su povijest i likovna kultura. U vizitaciju je dolazio biskup Đuro Kokša, dobar znalac i stručnjak za oba predmeta. Uvijek je ulazio najprije u moje razrede da malo propita učenike. Nisu me nikada osramotili. Kad se sretnemo i danas se zagrlimo moji đaci i ja, jer sam ih voljela i bila ne samo profesor, nego i majka. Znala sam kako im je teško biti odvojeni od roditelja, koliko je golemo gradivo u skoro dvadeset predmeta koje moraju savladati. Nisam nikada mislila da moraju biti briljantni - samo neka budu čestiti i dobri pastiri hrvatskomu narodu, da ga vode, da se ne sramote u neznanju i životu.

Stoga sam znala kandidata koji nije znao ispitivati i po desetak puta sve dok ne nauči. Bilo mi je glupo da mu dajem negativnu ocjenu, a potom prepustim slučaju. Ako je trebalo provesti i cijelo popodne da ga privedem do spoznaje o vrijednosti znanja nacionalne ili opće povijesti, činila sam i to. Mnogi su poslije bili zahvalni. Ta kakav bi to svećenik bio koji ne zna povijest vlastitoga roda?!

Kad je oslobođen Vukovar, nakon samo šest dana stigli smo autobusom u sablasni grad koji u biti nije postojao. Sve srušeno ispaljeno. Tada su već učenici bili iz građanstva i baš taj razred zagrebačke djece strašnom je šutnjom promatrao užase o kojima su samo slušali ili gledali u TV emisijama. Zagrabili su mutnu vodu iz Dunava kao za relikviju, uzeli komadić žbuke iz srušene crkve sv. Filipa i Jakova, i zaplakali. Nismo učinili samo taj posjet - došli smo u proljeće i pomogli očistiti prostor između crkve i gimnazije, sasjekli sav korov i očistili opeke. Radili smo cijeli dan, zajedno jeli svoju hranu i pili sokove, pa i zapjevali. U tome su se uvijek isticali moji Slavonci, tambure i «Ne dirajte mi ravnicu». Znali su oni da život mora ići dalje, da će jednoga dana oni voditi ovu državu, ali prvenstveno domovinu.

Profesorski zbor je u početku bio malobrojan, ali tu su bili vrsni stručnjaci, danas mnogi pokojni: prof. Pejnović, Krčmar, Grgičević, pater Vlašić, vrsni latinist, sestra Kata koja je bila dr. kemije i radila u Institutu «Ruđer Bošković», organizacijski vođa ravnatelj pater Galauner, duhovnik pater Rubinić, prije toga pater Bosančić, rektor Batelja pa legendarni tajnik pater Peško. Mnoge sam izostavila i nadam se da će mi oprostiti. Red, rad i disciplina. Briga za svakoga pojedinoga učenika kao osobu. Nisu bili idealni uvjeti za rad, ali vladala je neka obiteljska atmosfera.

Posjetili smo nekoliko puta i Bleiburg, imali mise u Maclju, izdržali bombardiranje Zagreba u podrumu i pjevali »Čavoglave» kao odgovor na sirene koje su navještale srpske bombe. Kad su časne sestre milosrdnice otvorile gimnaziju, pozvale su me da bar neko vrijeme radim kao profesorica. Prihvatila sam jednu godinu jer vrlo je teško raditi na dvije škole. Ali ta jedna godina ostaje mi u najljepšoj uspomeni. Toliko je ljubavi i pažnje bilo prema nama predavačima od strane ravnateljice Miroslave Bradice i ostalih časnih sestara, da to ne mogu zaboraviti. Tada sam prvi puta posjetila Jazovku. Upravo u Sošicama rođena je č.s. Bradica pa smo poveli djevojke da upoznaju Žumberak i ovu tužnu jamu gdje smo se molili.

Nekakav tobožnji vodič po Žumberku kojega na je poslao autobusni organizator, nije znao ništa i putem sam tumačila crkve, sela, ali je zato znao da u Jazovki nema nikoga i da je to ustaška izmišljotina. Bio je to nezaboravni dijalog - on i ja. I kasnije sam ostala u vezi s mojim sestrama milosrdnicama i nastupila nekoliko puta u prigodnim trenucima.

Dobila sam državnu nagradu «Ivan Filipović» 1998. godine. Tada sam prvi puta ušla u prostore Dverca i uz kolege koji su se na neki način istakli u prosvjetnom i kulturnom životu, primila nagradu. Nemojte misliti da se radilo o novčanoj nagradi. To nisam ni očekivala. Nikada moje nagrade nisu bile novčane. To im još više podiže vrijednost.

GlobalizamGlobalizam je učinio svoje. Donio je vjetrove i smrad nečistoga, ali ovoga puta kao uzor. Zlih i nedostojnih je pojava uvijek bilo, ali nisu bile uzorom. Ta sama Biblija puna je takvih događaja i stanja duha, ali se znalo što je istina, dobrota, ljepota, za razliku od nakaznosti, zloće i prljavštine.Stanje u obrazovnom sustavu danas? Ja sam već dulje vrijeme u mirovini. Hvala Bogu da ne radim u razredu koji rad sam silno voljela. Imala sam neku čudesnu sreću da i bez čarobne travke panakeie zaslužim povjerenje svojih učenika, njihovo poštovanje, jer sam i sama poštovala svakoga od njih. Na početku kod upoznavanja znala sam reći: Ja vas nikada ne ću uvrijediti, bez obzira na vaše znanje, ali ne ću dopustiti da itko mene ometa ili vrijeđa. Ja ne želim ništa osim vaših čestitih duša. Ne morate postati Tome Akvinski, nego čestiti ljudi.

Globalizam je učinio svoje. Donio je vjetrove i smrad nečistoga, ali ovoga puta kao uzor. Zlih i nedostojnih je pojava uvijek bilo, ali nisu bile uzorom. Ta sama Biblija puna je takvih događaja i stanja duha, ali se znalo što je istina, dobrota, ljepota, za razliku od nakaznosti, zloće i prljavštine. Stara je latinska: Quod serimus, metimus, quod damus accipimus. (Što sijemo, to i žanjemo, što dajemo, to i primamo.)

Ne znam kakav će izgledati duhovni habitus čovječanstva za dvadeset ili pedeset godina. Možda ću gledati s kakva oblačka ili neznana mjesta i zgražati se još više, a možda se ostvari i ona druga latinska: Quod cito fit, cito perit. (Što brzo nastane, brzo i nestane.) Turobna je u Hrvatskoj slika školstva kojega može predvoditi netko tko mrzi sve što je hrvatsko, sve što je tradicija i sveto u doslovnom ili prenesenom značenju. A sam je toliko neobrazovan i neodgojen... Srećom na takve pojedince brzo pada koprena zaborava i kasnije na njihove grobove nitko ne polaže cvijeće.

O Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji snimila sam film. Prikazan je samo jednom na HRT. Počiva u podrumu. Mnogim se mojim bivšim učenicima divim zbog visoke obrazovanosti, uspjeha na javnoj sceni, ali najviše poradi snage za borbu protiv zla. Naslanjam svoje nade na njih kao mlade i snažne - na Željku Markić, Antu Nazora, Ivanku Boljkovac, biskupe i niz drugih vrijednih koji se ne boje.

Paneuropska Unija

U predsjedništvu ste Hrvatske Paneuropske Unije. Kojim se aktivnostima bavi ta Udruga i kakav je Vaš pogled na moderne europske integracije?

Hrvatska Paneuropska unija je odvjetak velike međunarodne PEU osnovane 1922. godine iza velikoga klanja u Prvom svjetskom ratu. Osnivač je bio Richard N. Coudenhove Kalergi. Napisao je programsku knjigu «Paneuropa» i zamislio Pan EUOsnovne misli koje zastupa pokret: međunarodna jamstva sigurnosti, jednakosti i suvereniteta, europski sud koji bi rješavao pitanja, vojni savez koji bi jamčio mir i razoružanje, europska carinska unija, europska valuta, poštovanje nacionalnih kultura, zaštita nacionalnih i vjerskih manjina. Zastava je bila osmišljena kao znakovlje koje sažima svu misao udruge: na plavom polju dvanaest zvijezda Djeve Marije, u sredini zlatno antičko sunce koje simbolizira svu uljudbu i naslijeđe Grčke i Rima, a u sredini dominantni crveni križ Isusa Krista.ujedinjenu Europu svih naroda, ravnopravnih u svemu bez obzira na veličinu teritorija i brojnost. Pokret je predstavljao najbolju ikada zamišljenu viziju i stoga su mu se pridružili najveći umovi toga doba i kasnije: Konrad Adenauer, Albert Einstein, Eduard Beneš, Alcide de Gasperi, Aristide Briand, Saint John Perse, Kerensky, Thomas Mann, Otto von Habsburg i mnogi drugi.

Osnovne misli koje zastupa pokret: međunarodna jamstva sigurnosti, jednakosti i suvereniteta, europski sud koji bi rješavao pitanja, vojni savez koji bi jamčio mir i razoružanje, europska carinska unija, europska valuta, poštovanje nacionalnih kultura, zaštita nacionalnih i vjerskih manjina. Zastava je bila osmišljena kao znakovlje koje sažima svu misao udruge: na plavom polju dvanaest zvijezda Djeve Marije, u sredini zlatno antičko sunce koje simbolizira svu uljudbu i naslijeđe Grčke i Rima, a u sredini dominantni crveni križ Isusa Krista.

Ali kad je 1951. došlo do stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik, već je sazrelo doba da se izbaci iz zastave, koju su prekrojili po svome ukusu i habitusu Njemačka, Italija i Francuska: sve što podsjeća na Krista i antičku baštinu. Ostala je samo plava podloga i 12 zvijezda koje više nisu simbolizirale Djevu Mariju, nego bile dekor. Umjesto vrlo kvalitetnoga programa PEU, nastao je «Europski pokret» kao plod engleskih nastojanja posebice W. Churchilla.

Gotovo ništa se između dva rata nije ostvarilo od ideja Coudenhove Kalergija, a pojavom paranoične knjige pune mržnje »Mein Kampf» svatko pametan mogao je vidjeti kamo srlja Europa. Tada se tih dvadesetih godina pojavila i znakovita briljantna knjiga Oswalda Spenglera »Der Untergangdes Abendlandes»( Propast Zapada). Te slutnje su se obistinile.

Hrvatska Paneuropska unija osnovana je 1991. kao odvjetak PEU i na njenom čelu je danas dr. Pavo Barišić (prvi predsjednik je bio akademik Mislav Ježić). Osnivač Kalergi umro je 1972., a naslijedio ga je na čelu PEU Otto von Habsburg, sve do 2004. Tada je izabran Francuz Alain Terrenoire. Naš akademik Mislav Ježić dopredsjednik je za cijelu međunarodnu PEU, a isto tako i počasni predsjednik HPEU.

Tijekom ovih 23 godine postojanja prošli smo kao međunarodna organizacija kroz razne faze tretiranja od strane naših vlasti: od poštovanja do poniženja. Neki bježe od naše zastave s križem u sredini, neki to moćnici iskazuju uskratom ikakvih financija pa živimo od dragovoljnoga rada i poneke donacije, a obavljamo golemi zadatak: predstaviti Hrvatsku u Europi i obratno. Tribine, susreti, izložbe, knjige, konferencije s članovima EU parlamenta, suradnja s društvima prijateljstava, suradnja s nacionalnim manjinama itd.

Zašto sam od utemeljenja u toj organizaciji?

Evo što kaže utemeljitelj:» Čovjek je stvorenje Božje. Država je stvorenje čovjeka. Zato država postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi države. Mogu se zamisliti ljudi bez država. Države bez ljudi ne mogu se zamisliti. Čovjek je svrha, a ne sredstvo. Država je sredstvo, a ne svrha.» I još citirajući Perikla:» Sloboda je izvor svakoga dobra, ali izvor slobode jest hrabrost.»

Zaista je imao pravo i kad je govorio da svako povijesno zbivanje počinje kao utopija, a završava kao zbiljnost. Ponekad kao strašna zbiljnost (nacizam i komunizam), a ponekad kao dobar san. Njegov nasljednik Otto von Habsburg govorio je da samo optimisti mogu nešto ostvariti, pesimisti nikada. Upravo spremamo predstavljanje monografije o Šopronu u zajednici s našim Gradišćanskim Hrvatima Koljnovčanima. Sve što sam do sada pridonijela u radu HPEU bilo je s ljubavlju i poštovanjem prema drugima i svojoj domovini. Tako se može postići da vas poštuju.

Hrvatsko etičko sudište

Jedna ste od utemeljiteljica Hrvatskoga etičkog sudišta osnovanog pred nešto manje od tri mjeseca. Možete li nam reći nešto više o tom tijelu i njegovim budućim djelatnostima?

Hrvatski etički sud osnovan je u proljeće 2014. na čelu s poznatim profesorom i moralnim uzorom Zvonimirom Šeparovićem. Tek se oblikujemo kao slobodna udruga ljudi raznih profesija koji imaju pravo i namjeru ukazati na loše društvene pojave i pojedince. Naš prvi javni skup kod utemeljenja popratila je kamerom samo TV-MREŽA. Spremamo se za javni istup s konkretnim etičkim stajalištima 20. ovoga mjeseca rujna 2014. u Vukovaru. Pratite nas!!! Imam čast biti dio toga suda. Nemamo nikakve namjere biti sila, moramo biti savjest. Za savjest treba imati hrabrosti i čistu dušu i prošlost. Nadam se da ćemo uspjeti.

Quod bonum, faustum, felix fortunatumque sit! Neka bude dobro, blagoslovljeno, sretno i čestito! Tako želim svima u mojoj domovini Hrvatskoj.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nevenka Nekić - Životopis

Nevenka Nekić rođena je u Zagrebu 8. svibnja 1942. godine. Na Pedagoškoj akademiji završila je grupu povijest i hrvatski jezik, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest i bibliotekarstvo.

 Službovala je kao profesor u Karlovcu, Zagrebu i nekim manjim mjestima u Hrvatskoj. Predavala je povijest, hrvatski jezik, povijest umjetnosti, tehniku znanstvenoga rada i grupu predmeta INDOK-sistemi. Od 1978. nevenka nekicslužbovala je kao profesor u Klasičnoj gimnaziji i Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Tu je umirovljena 2000. godine.

U književnosti se javila 1978. novelom Jedan dan maloga čovjeka i od toga vremena neprekidno surađuje u raznim časopisima kao što su: Forum, Obnovljeni život, Marulić, Svjetlo, Hrvatska revija, Fokus, Nastavni vjesnik, Hrvatska misao, Hrvatska obzorja, Nova Istra, Ognjište, Hrvatski književni list, More, Glas muzealaca, Lička revija, Hrvatsko slovo, Republika, Omanut, Klasje naših ravni, Đakovački vezovi, Hrvatski glasnik Kotor, Kolo i drugi.

Piše pripovijetke, novele, eseje iz područja likovne umjetnosti i književnosti, polemičke i političke članke, pjesme, drame, putopise, romane i lirsku prozu. Također se bavi povijesnim tekstovima te je do sada objavila dulje rasprave o banu Jelačiću, Eugenu Kvaterniku, Ruđeru Boškoviću, Josipu Juraja Strossmayeru, Eugenu Kumičiću, Imbri Tkalcu te slovačkim piscima i osobama povezanim uz Hrvatsku: leksikografu Ivanu Branislavu Zochu, Janu Janku Tomboru, Janu Vojtašaku, sv. Marku Križevčaninu, Andreju Hlinki, Jozefu Cigeru Hronskom, Milanu Rastislavu Štefaniku i drugima. Autorica sudjeluje kritičkim osvrtima u promicanju književnosti iseljenih Hrvata i tajnica je u Sekciji DHK za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu (čileanska književnost, vojvođanski krug, gradišćanski književni krug).

Bila je jedna od urednica listova Hrvatska domovina i Ognjište.

Do sada je objavila sljedeće knjige:

Život i djelo dr. Antuna Bauera, Đakovo, 1992.; Moja mala suputnica iz Pregrade, lirski zapisi, Pregrada, MH, 1994.; Ruđe iz Dubrovnika, tri pripovijetke, Zagreb, NKG, 1995.; Bračka kvadrifora, pripovijetke, Zagreb, KS, 1995.; Legende, kronike i zapisi, Zagreb, HDSP, 1997.; Grad-zvijezda, pripovijetke, Karlovac, Ogranak HPEU, 1998.; Vukovarske elegije, pripovijetke, Zagreb, HKD sv. Jeronima, 1999.; Croatia petrea, (zbirka pjesama), Mostar, Ogranak MH i drugi, 2000.; Juraj Batelja – Nevenka Nekić, Slavetićkom i svetojanskom kraju u pohode, Zagreb, 2000.; Trinaest strašnih priča i jedna groteska, Zagreb, 2001.; Uspomene iz Slovačke, Zagreb, M. slovačka, 2002.; Ispovid Marije Mijatove sestri Grgici, drama, 2002.; Raosov zbornik, Imotski, 2005.; Juraj Batelja – Nevenka Nekić, Stepinčevim stopama po rodnome kraju, Zagreb, 2003.; Poljubac antike, pripovijetke, Split, Naklada Bošković, 2003.; Tajne sfere, pripovijetke, Split, Naklada Bošković, 2004.; Susret u Emausu, (roman o Stepincu), Zagreb, J. Batelja i Stepinčeva zaklada, 2004.; Anđeo tame, (zbirka poezije), Vukovar, MH, 2004.; Dani u Danskoj, (putopis), Zagreb, HPEU, 2005.; Šetnja s carskom maskom, pripovijetka i slikovnica, Split, Naklada Bošković, 2005. (knjiga za djecu); Hobotnica, roman, Split, Naklada Bošković, 2006.; Monografija Kipar Mile Grgas, Zagreb, ITG, 2006., Stotine godina visovačke samoće, zbirka pripovjedaka, Split, Naklada Bošković, 2007.; Kardinalovo srce, roman, Split, Verbum, 2008.; Ruđer Bošković, biografsko-literarno djelo, Split, Naklada Bošković, 2008., Hobotnica II., roman, Naklada Bošković, Split, 2009., Demon i Sveta Krv, roman, Verbum, Split, 2009., Gospodična i drug, zbirka pripovijedaka, Zagreb, 2009., Burik, roman, Tovarnik, 2009.,Književni ogledi, Zagreb, ITG, 2010., Svjedoci života i smrti Ivana Burika, dokumenti, priredila, Zagreb-Tovarnik, 2011., Začarani dvorci Hrvatskoga zagorja, pripovijetke, Zagreb, ITG, 2011., Zbornik Vukovar, znanstveni tekstovi, priredila, Zagreb, ITG, 2011., Burik, prijevod romana na talijanski jezik, Zagreb,-Tovarnik, 2012., Jean ili miris smrti, roman, Zagreb-Tovarnik, 2012., Otok svjetionik, pjesme, Zagreb, DHK, 2012., Bodljikave pripovijetke, Tovarnik , Udruga dr. Ante Starčević,2013.; Kotorska trilogija, Zagreb-Kotor, Hrvatska bratovština Bokeljske mornarice 809 Zagreb, Hrvatsko građansko društvo Crne Gore-Kotor, 2013., Omerta, roman, Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.

Od tih tridesetak knjiga većina pripada lijepoj književnosti, ili dokumentarnim sadržajima, dok se prva bavi značajem dr. Antuna Bauera, poznatoga Vukovarca, donatora i osnivača brojnih galerija i muzeja u Hrvatskoj.
Monografija o kiparu Mili Grgasu stručni je tekst iz područja likovne umjetnosti. Roman Susret u Emausu doživio je drugo izdanje u Mostaru 2006., te treće i četvrto pod nazivom Kardinalovo srce u izdanju splitskog Verbuma 2008. U tisku se nalaze knjige: monografija o slikarici Ani Mariji Botteri Peruzović, Hrvatske heroine, Moja dva stoljeća.

U Hrvatskoj Paneuropskoj uniji Nevenka Nekić kustosica je likovnih događanja, autorica stotinjak kataloga i organizacije izložaba. Posebno se posvetila slikarima iz obitelji Botteri i Peruzović te Ivanu i Mariji Fanuko.

O njenoj literaturi pisali su do sada brojni kritičari: Petar Šegedin, Slobodan Novak, Dubravko Horvatić, Đurđica Ivanišević, Hrvojka Mihanović Salopek, Nedjeljko Mihanović, Siniša Vuković, Agneza Szabo, Zlatko Tomičić, Svevlad Slamnig, Mislav Ježić, Božidar Petrač, Mato Marčinko, Nenad Valentin Borozan, Sanko Rabar, Bogdan Malešević, Đuro Vidmarović, fra Andrija Nikić, Zdravko Nikić, prof., dr. Ilija Drmić, Stjepan Galić, dr. Juraj Batelja, Marija Peakić Mikuljan i drugi.

Autorica surađuje na Hrvatskom radiju, Katoličkom radiju, Hrvatskoj televiziji. Priređuje putopisne, povijesne i literarne teme. Do sada je ostvarila kao scenaristica pedeset i šest dokumentarnih filmova iz kulturne baštine hrvatskoga naroda u okviru Obrazovno-znanstvenoga i Dokumentarnoga programa HRT–a, (Povijest ženskim rukopisom, Legende i kronike), kao i niz emisija iz povijesti i literature na raznim radio¬postajama. Posljednja suradnja s HRT-om je film Čika i Vekenega, kao i 30 filmova u nizankama Hrvatsko podmorje i Ušća hrvatskih rijeka. Film o kiparu Mili Grgasu samostalno je autorsko djelo – scenarij i režija..Film »Draga Gospa Ilačka» dobio je prvu nagradu na Festivalu sakralnoga filma na Trsatu 2010. godine prema scenariju Nevenke Nekić, a u režiji Branka Ištvančića.
Autorica se bavi slikarstvom i do sada je imala tridesetak samostalnih i skupnih izložaba. Sama je likovno opremila neka svoja književna djela.

Autorica je nagrađena 1998. Državnom nagradom Republike Hrvatske Ivan Filipović za djelatnost na polju odgoja i kulture. Primila je Posebnu nagradu za Serra priču u godini 2001., (Društvo hrvatskih književnika). Dobitnica je Raosove nagrade za monodramu u godini 2002. Dobitnica je Posebne nagrade za Serra priču u 2003. godini. Dobitnica je prve nagrade za Serra priču 2005. Primila je drugu nagradu na Pasionskim danima 2007. za roman Čudo u Središtu svijeta (posvećen Ludbregu i Krvi Kristovoj, a objavljen u Verbumu pod naslovom Demon i sveta krv), kao i nagradu Dubravko Horvatić za prozu 2007. Godine 2012. dobila je počast Općinskoga vijeća Tovarnik kao počasna građanka grada Tovarnika. Godine 2012. postala je članicom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u iseljeništvu (Švicarska). Godine 2013. dobitnica je nagrade"Andrija Buvina" za izniman doprinos kršćanskoj kulturi, a u sklopu manifestacije"Dani kršćanske kulture". Primila je 2013. nagradu Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva za roman "Jean ili miris smrti" .

Članicom je Društva hrvatskih književnika, (jedan mandat Upravnoga odbora DHK), Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Matice hrvatske, Društva hrvatsko-slovačkoga prijateljstva, Matice slovačke, Društva Napredak, dopredsjednica je Hrvatske Paneuropske Unije.
Knjiga Vukovarske elegije prevedena je u SAD-u na engleski jezik, pjesme su joj prevođene na slovenski i njemački jezik. Roman Burik preveden je na talijanski jezik.

Autorica prevodi sa slovenskoga i njemačkoga jezika.

Zastupljena je u antologijama: Hrvatska uskrsna lirika od Kranjčevića do danas, Zagreb, 2001., Hrvatski putopis od 16. stoljeća do danas, Zagreb, 2002., Dunav u hrvatskom pjesništvu, Zagreb, 2005., Seid ein Gesprach, Eisenstadt, 2004., Pobratimstvo lica u svemiru (Pjesnici Tinu Ujeviću), Split- Sarajevo, 2005.,Susret riječi, Bedekovčina, 2005. Jezik i hrid, Pisana riječ članova DHK HB, Zagreb- Mostar, 2005., Vrazova Ljubica, Samobor, 2006., 2007., 2008., Naša velečasna maslina, Split, 2006., Anđeo u katedrali, Split, 2007., Vjetar u grivi, Đakovo, 2006., Hrvatske marijanske pjesme, Široki Brijeg- Zagreb, 2006., Krist u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šišgorića do naših dana, Split, 2007., Vedri Vidra, Split- Dubrovnik, 2008., Kruh i vino, Zagreb, 2009. i drugima, kao i u Povijesti hrvatske književnosti Dubravka Jelčića, Zagreb, 2004. i druge. Uvrštena je u relevantnu Hrvatsku književnu enciklopediju, 2011., te u Karlovački leksikon, Zagreb, 2008.

Autorica sudjeluje znanstvenim prilozima na simpozijima – npr. o J. J. Strossmayeru, Zdenki Marković, Matku Peiću (Dani Dobriše Cesarića u Požegi), Andreju Hlinki, Mariološkom kongresu u Rimu 2004., Danima iseljeničke književnosti u Rovinju, Dani fra Ivana Krstitelja Bačića na Visovcu, Neretvanski susreti - Ivo Lendić 2008. i drugima.

Autorica je priredila niz knjiga među kojima su: Spomen-knjiga o stopedesetoj obljetnici osnivanja Udruge sv. Vinka Paulskoga u Republici Hrvatskoj (2009., Zagreb, N.N .i Katica Nožina –Balić); Zbornik vlč. Ivan Burik-svjedok vjere, mučenik crkve (Stradanje Tovarnika i tovarničke župe 1991. godine,) Tovarnik, 2011.); Svjedoci života i smrti Ivana Burika, Tovarnik, 2011.; Josip Horvat: Pučka monografija hrvatskih povijesnih grbova i zastava, Zagreb, 2011. i druge.

Monodrama Ispovid Marije Mijatove sestri Grgici izvedena je na Trećem programu Hrvatskoga radija 2007. godine.

Neki tekstovi Nevenke Nekić ušli su u čitanke za šesti i osmi razred osnovne škole te gimnazije.

Autorica živi i radi u Zagrebu.