Razgovor s vukovarskim braniteljem Damirom Markušom

Gospodine Markuš., zamolio bih Vas da se za početak razgovora ukratko predstavite.

Ja sam Damir Markuš, rođen 1968. u Kutini, a mnogi me branitelji poznaju pod nadimkom Kutina, ostalo iz Vukovara 1991 godine.

Početkom rata uključili ste se u jedinice Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i kao dragovoljac sudjelovali u bitci za Vukovar.

Prvo sam se uključio u jedinice za posebne namjene policije Kutina, kasnije je nastala specijalna policija, jer je to bio jedini način da se naoružamo i spremimo za otpor JNA i paravojnim četničkim formacijama. To je bilo 12. ožujka 1991. godine. U kolovozu prelazim u snage HOS-a, vidjevši Zdravka Bezuka, mog kuma i susjeda naoružanog s oznakom HOS-a, odlučio sam da skupa s njim idem Država danasNezaposlenost, pokušaji da se zaborave komunističko partizanski zločini, naročito mislim na ljude koji su se predali na Bleiburgu, pa zatim su mnogi poubijani ili tjerani pa ubijani na križnim putevima. Goli otok, politički zatvori. Takav ogroman zločin, a ne procesuiran. Danas imamo Hrvatsku, krvavo izborenu u ratu, ne smijemo ju izgubiti u mirugdje bude trebalo. A to je bio Vukovar. Nažalost, Zdravko teško ranjen 10.11.1991. godine umire u Vukovarskoj bolnici.

Kako iz današnje perspektive gledate na sve te događaje i kako ocjenjujete ulogu HOS-a u obrani Vukovara i općenito Hrvatske?

Uloga postrojbe HOS-a koja je branila Vukovar je bila ogromna. Od 58 dragovoljaca, 25 je poginulo, troje imamo nestalih još uvijek i tu treba reći tko su oni: Duško Smek, Jadranko Anić Antić i francuski dragovoljac Jean Michel Nicollier. Dio je bio u listopadu 1991. u konvoju teških ranjenika ,odveženi su u Zagreb i preživjeli. Mali dio je ranjenika iz bolnice odveden u logore diljem Srbije a veći dio ranjenika izveden iz bolnice i mučki ubijeni na Ovčari. Tako je prva identificirana žrtva masovne grobnice Ovčare, dragovoljac HOS-a iz Zagreba, Tomislav Lesić.

Na kraju tih krvavih bitaka, ostalo nas je na Sajmištu 8, s time da smo svi ranjavani osim dvojice-trojice, i to po nekoliko puta, primjerice ja tri puta. Iz dana u dan branili smo Vukovar, da bi 16.11.1991. godine, noću, nas osam sposobnih za proboj sa dijelom obrane Vukovara, krenuli u proboj i uspjeli. A u Vukovar smo došli krajem rujna u nekoliko grupa, od 27.9 do 29.9.1991. godine. Dio od 58, točnije, 14 dragovoljaca HOS-a, branilo  jeBogdanovce, vrata Vukovara, i tu je nažalost isto bilo puno poginulih. Ovdje treba istaknuti Žarka Manjkasa Crvenkapu i Zdravka Špalja Papundeka uz ostale pripadnike HOS-a kao važnu kariku obrane malog sela Bogdanovaca.

Iz današnje perspektive? Nije bilo uzalud. Stvorili smo krvlju i mukom neovisnu i slobodnu Hrvatsku, a sada je na nama i svim ostalima u Hrvatskoj da je napravimo onakvom kakvu smo je sanjali i željeli. Trebat će puno mudrosti i pametnih hrvatskih glava da bi to i napravili, jer očito ima onih koji ne vole Hrvatsku, koji je nikad nisu ni voljeli, a nažalost, participiraju ili su na vlasti. Niz je primjera. Od uhićenja hrvatskih generala, hrvatskih branitelja, do privatizacijske pljačke, prodaje hrvatskog blaga – mislim na prirodne resurse do važnijih firmi koje su nekad bile hrvatske. Nezaposlenost, pokušaji da se zaborave komunističko partizanski zločini, naročito mislim na ljude koji su se predali na Bleiburgu, pa zatim su mnogi poubijani ili tjerani pa ubijani na križnim putevima. Goli otok, politički zatvori. Takav ogroman zločin, a ne procesuiran. Danas imamo Hrvatsku, krvavo izborenu u ratu, ne smijemo ju izgubiti u miru.

Planirate li o svome ratnome putu, a posebice o obrani Vukovara, napisati knjigu?

http://hosdomovinskirat.blog.hr/ je moj blog gdje sam objavio dio svoje buduće knjige i pozivam Vaše čitatelje da pročitaju, a ima i nekoliko video isječaka o postrojbi HOS-a. Nakon toliko godina odmaka, nitko da bi opisao, mislim na književnike ili povjesničare, ulogu HOS postrojbe, ali i ostalih postrojbi, poput Tigrova u Vukovaru, pa sam eto, ja napisao i trenutno mi je tekst na lekturi.

Kako komentirate činjenicu da o bitci za Vukovar do danas nije snimljen niti jedan igrani film?

Da, to je nevjerojatno. Harisonovo cvijeće, igrani film o Vukovaru je dobar film. Snimljen u Češkoj, a po romanu Isabelle koja je bila fotoreporterka u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, je u biti jedini film i to u stranoj produkciji. Američki ratni film Spašavanje vojnika Rajana, je snimljen po istinitom događaju, a radi se o 4 brata američka vojnika. Mi imamo Katu Šoljić i njena 4 sina heroja branitelja Vukovara, primjerice. Niz je mogućnosti i dok smo mi živi, sudionici obrane Vukovara, bilo bi zaista vrijeme da netko misli i na taj detalj.

Nestvarna je situacija da se i dan danas snimaju serije o Titu, a o Domovinskom ratu na kapaljku, na nacionalnoj TV kući. Toliki redatelji, režiseri, a svi bježe od teme Domovinski rat. A ono što je snimljeno, primjerice Heroji Vukovara, od producenata pokojnog branitelja Vukovara i heroja Trpinjske ceste Marka Babića te Dominika Galića i redatelja Eduarda Galića, ne može na nacionalnu TV kuću, na HRT. HRT ubire milijardu i dvjesto tisuća kuna od pretplate, a što gledamo? Prvi dio serijala Heroji Vukovara od po 10 epizoda po 50 minuta je bio najgledanija serija na HRT-u ljudi su to željeli gledati, a sada kad je snimljen 2. o ''Sajmište'', e sad to ne može na HRT. Tko je tu lud?

Pisali smo uredništvu HRT-a koje se malo malo mijenja, pa je možda jučer već netko drugi glavni na HRT-u. Pazite, mi vukovarski branitelji molimo da se na nacionalnu TV kuću pusti 10 epizoda od po 50 minuta o bitci za Vukovar? Nas oko 500 koji su sudjelovali u snimanju serijala na autentičnim lokacijama, s video i foto materijalom, između ostalim i onim koji je nabavljen od agresora, bolje reći, kupljen, sada trebamo klečati i moliti uredništvo HRT-a da pusti seriju koja govori o najvećoj bitci u Domovinskom ratu? Živimo li mi možda ipak  recimo u Kini? Možda ovo ipak nije Hrvatska? Izgleda da za neke nije, samo ti neki su na vrlo velikim položajima.

Od 2000 g. Domovinski rat i branitelji izloženi su sustavnoj kriminalizaciji, a velik broj branitelja oduzeo si je život. Kakav je Vaš pogled na svu tu problematiku?

Uhićenja hrvatskih generala i branitelja se nastavljaju i ne vidi se kraj tome. Koja zemlja je kad je izašla kao pobjednik u ratu, u ratu koji je bio u biti masakr i pokolj nesrpskog pučanstva, sudi pobjednicima koji su se oduprli toj brutalnoj agresiji? Agresiji Srbije i Crne Gore, kao i napadi iz susjedne B i H, a koji su unatoč velikoj sili naspram nas, malobrojnih i slabo naoružanih branitelja, izgubili rat. Želeći etnički očistiti teritorij Hrvatske i naseliti ga Srbima, uspjeli su doći do Beogradskog pašaluka, ali to je njihov problem. Naš je problem što se dozvoljavaju uhićenja hrvatskih branitelja i generala, nakon svega što smo proživjeli u brutalnoj agresiji.

Što je sa silovanim Hrvaticama Vukovara koje govore tko su ti počinitelji? Ništa. Tako bi mogli puno toga nabrojiti, a bez pravde nema mira. Što se mene osobno tiče, ja im ne opraštam, a pogotovo ne zaboravljam. Sve to uzeći u obzir, taj nesvakidašnji odnos svih vlasti prema hrvatskim braniteljima, onda se treba pitati kako im je znajući da se branitelji ubijaju,  osjećaju li se bar malo krivi?

Iako su u ratu disali jednim plućima, branitelji su danas podijeljeni na tone braniteljskih udruga i organizacija. Kome je interesu toliki broj udruga?

Tisuću i još nešto ima udruga iz Domovinskog rata. Ono, jedino što je trebalo uzeti kao pozitivno od partizana je jedinstvenost i jedna udruga. Mi nemamo taj mentalitet da smo kao oni postavljali nakon Domovinskog rata branitelje na sve važnije funkcije kao što su radili oni. Znači, na mjesto načelnika policije, općine, gradova, vlade itd. Mi smo smatrali da smo svoje napravili i dali političarima misleći da će oni nastaviti istim žarom, kako smo mi u ratu, tako će oni u miru graditi budućnost i braniti prošlost. Međutim... Naravno, svakoj vladi odgovara ovakva situacija, zato imamo uhićenja nas, umjesto da mi uhićujemo one koji su privatizacijom i tajkunizacijom uništili hrvatski kapital. Nije svemu rat kriv. Umjesto da mi sudimo onima koje treba suditi, sude nama. Isto tako, slažem se s brojkom o 500,000 branitelja, da, bilo je toliko.

Pitam, koliko je od toga bilo na prvoj crti iZajedništvo HrvataZajedništvo iskrenih i poštenih Hrvata, koji ima, hvala Bogu, je ključno. Prolazim stalno kroz našu Domovinu a nedavno sam bio i u Australiji, te znam da ima materijala koji će voditi Hrvatsku s ljubavlju i poštovanjem. Mnogo je tu prepreka direktno, prsa o prsa se četnicima i JNA? Mi dragovoljci 91' godine znamo otprilike. Nije isto borbeni i neborbeni sektor, uvažavajući svačiji doprinos obrani Hrvatske. Netko je trebao i logističar biti, i vatrogasac, i policajac, i liječnik itd. Ali, ne u isti koš. Toliki broj udruga je svima u interesu, samo ne nama braniteljima. Svi koji su kao vođe udruga došli do Sabora, razočarali su nas, ne rade kako treba i u interesu Domovinskog rata, a i nas branitelja.

Kako bi danas, dvadeset godine nakon Vukovara, općenito ocijenili stanje u Hrvatskoj? Imate li još što za poručiti našim čitateljima?

Dvadeset godina nakon, rekao bih da naš san nije ostvaren i to treba jasno i glasno reći. Ako svaka revolucija jede svoju djecu, a recite mi kako ovo danas izgleda? Nedavni slučaj smjenjivanja ravnatelja škole Krešimira Mihajlovića, zato što je tamo bila slika od heroja Ante Gotovine je skandalozna. To je samo jedan primjer, a što nas tek čeka? Onda se nadam da će mnogima doći u glavu da je krajnji čas da se ujedinimo, ono zdravo hrvatsko tkivo, i poduzmemo nešto, jer, nas ne će biti nastavi li se ovako. Bit će Hrvatske, ali kakve. Ponižene, uništene, pokorene kapitalu. Naravno, kako sam iz Vukovara, onog pakla preživio, kako znam da je Bog u svemu prisutan, tako i znam da će doći kad-tad do pravice. Samo se molim da se požuri taj trenutak.

Zajedništvo iskrenih i poštenih Hrvata, kojih ima, hvala Bogu, je ključno. Prolazim stalno kroz našu Domovinu, a nedavno sam bio i u Australiji, te znam da ima materijala koji će voditi Hrvatsku s ljubavlju i poštovanjem. Mnogo je tu prepreka. Od medija, koji bi trebali biti neovisni, ali nije tako, od političara koji gledaju vlastiti interes, kao i vodeći ljudi ono malo firmi koje nisu uništene, ali se neki trude da i to satru. Da ne govorim o i dalje srpskim snovima za Velikom Srbijom. Sad i Europska unija. Bojim se da će oni dodatno ''pokupovati'' ono što vrijedi, a nama će ostati ništa.

Ista ona uljuđena Unija koja je mirno gledala razaranje Hrvatske, dopustila Srebrenicu, koja sumnja u našu briljantnu akciju Oluja, za koju se trudi da dokažu nedokazivo, da je to bio zločinački pothvat. Ako je to ta Europa, ja bi radije bio običan mali Hrvat, ali ne pognut, ne ponižen, ne ucjenjivan, biti svoj na svome. Obrađivat i živjet od svojeg, imamo more, imamo Slavoniju (nadam se da je nisu u međuvremenu rasprodali, naši vrli političari), dade se lijepo živjeti ako je uređena država, za sada nije, nažalost. Poruka čitateljima, poštujte vrijednosti Domovinskog rata, čuvajte dignitet i istinu, čuvajte Hrvatsku, druge Domovine nemamo...

Davor Dijanović