Razgovor s povjesničarkom, komparatisticom i kolumnisticom Nikolinom Nakić

Gospođo Nakić, već nekoliko mjeseci pišete jedan od najčitanijih blogova u Večernjem listu. Što Vas je potaknulo na njegovo pisanje?

Jednostavno, moj me vlastiti život sam gurnuo u tom smjeru. S jedne strane, oduvijek sam voljela pisati i u pisanom izričaju nekako se uspijevam izraziti na najbolji način. Baš sve što mi leži na srcu - napišem. Tu su iskrenost vjerojatno onda ljudi i prepoznali i zaista počeli čitati moj blog na redovitoj bazi, čemu sam se onako najiskrenije na početku čudom čudila. Vidjeti svoje ime na vrhu čitanosti pored svih onih poznatih imena Večernjakove blogosfere bila mi je istovremeno i velika čast ali i odgovornost za buduće tekstove.

A sve je počelo kao jedna mala osobna priča. Glavni urednik Večernjeg ponudio mi je da svoje iskustvo drugačijeg roditeljstva pretočim u blog, objavila sam svoj prvi tekst „Mami" koji je bio nevjerojatno čitan, sjećam se da ga je i Vaš portal objavio što mi je bilo neizmjerno drago - na kraju krajeva-pisac uvijek želi da njegove riječi, poruka koju prenosi dopre do što većeg broja ljudi, pa mi jeUloga obiteljiZašto je uloga obitelji tu primarna? Zato što djeca promatraju svoje roditelje, kopiraju svoje roditelje, transferiraju njihove vrijednosti i pogled na svijet u svoje vlastite dječje svjetonazore. Ako dijete uvidi da i roditelji poštuju određena pravila ponašanja tako da nastaje red i sklad, tada će se ta lekcija prenijeti i na sve druge situacije i na društvenom nivou stoga bila izuzetna čast vidjeti svoj tekst i na Vašim stranicama, stranicama drugih portala, roditeljskih časopisa... Kad predstavljate jednu malu marginaliziranu skupinu ljudi, a autistična djeca zajedno sa svojim roditeljima upravo to i jesu, važno vam je da se čuje što imate za reći. A ima se što za reći.

Hod po žici

Među temama o kojima pišete uglavnom dominira tema roditeljstva. Koliko je danas teško biti roditelj?

Uvijek roditeljstvo uspoređujem s hodom po žici. Danas možda više no ikada prije. Mama sam troje djece, dva dječaka i djevojčice, i definitivno su mi poznate sve zamke koje današnje roditeljstvo nudi... tako je lako u njih upasti, usprkos brojnim informacijama kojima smo preplavljeni, ili baš zbog njih. To je taj izazov modernog doba. U prijašnjim vremenima mladi su se roditelji htjeli-ne htjeli, čisto radi svog opstanka, morali oslanjati na tradiciju, na iskustva starijih, učitelji i svećenici bili su ljudi čija se riječ po tom pitanju slušala i naravno da je takvo poimanje - čista poslušnost - imala svoje negativne strane, no činjenica jest da je funkcioniralo.

S druge strane, danas smo skloni baš sve dovesti u pitanje, prelako odbaciti civilizacijske vrijednosti i stečevine kao zastarjele i neuspješne, misleći kako imamo svijet na dlanu i sve, baš sve informacije koje poželimo možemo dobiti u roku dvije minute - no činjenica jest da su mladi roditelji jednako nesigurni danas kao što su to bili, ne znam, prije tristo godina.

Izazovi roditeljstva danas utoliko su veći jer su nam i djeca izložena većoj opasnosti - Internet je s jedne strane dragocjeno vrelo informacija i svog znanja ovog svijeta, a s druge i nepresušan izvor opasnosti kojima nam djeca mogu biti izložena ako ih na tren ispustimo iz vida.

Sve više propitujemo da li je permisivni odgoj zbilja najbolja varijanta, ja oduvijek tvrdim da u roditeljskom 'ne' ima nekad više ljubavi nego u onome 'da', iako taj 'ne' nužno sa sobom povlači dodatna razjašnjavanja i objašnjavanja, u konačnici treba zaista odvagnuti što je u najboljem interesu djeteta.

Zašto hod po žici? Zato što smatram da mi roditelji danas moramo balansirati između tradicije i modernog doba, uzeti najbolje od jednog i drugog i stvoriti vlastiti, osebujni model po kojem onda funkcioniramo kao obitelj na zadovoljstvo svih njenih članova. Jedino ljubavi nikad ne može biti previše, u to sam zaista sigurna.

Koliko je za ispravan odgoj djece važan život u obitelji? Danas se, naime, iz određenih "naprednih" krugova sve više čuju glasovi kako je obitelj ostatak patrijarhalnog društva i kako nije jedini mogući okvir za odrastanje djeteta...

Da, a poslušnost je postala suvremena tabu riječ, čini mi se... a sve kreće iz obitelji, sve počinje, sve se odvija i sve završava u njoj. Čini mi se da povelik broj današnjih roditelja smatra kako je zahtijevanje poslušnosti od svoje djece nešto samo po sebi ponižavajuće zbog bojazni da bismo tako oštetili dječje samopouzdanje i slomili dječji duh. Često se ide toliko u krajnost da djeca, ne poštujući nikakva pravila u roditeljskom domu, imaju velikih problema s prilagođavanjem kako u instituciji škole, tako i u društvu općenito.

Ne bih se složila s tvrdnjom da djeca tako što od njih tražimo da poštuju pravila i autoritete ostaju bez samopouzdanja. Uzmimo za primjer običnu nogometnu utakmicu, meni kao majci dva dječaka koji obožavaju nogomet ta je usporedba zaista bliska i svakodnevna... Djeca nekako instinktivno znaju da ta igra ima svoja pravila i ako ih ne budu poštovali nastati će kaos i zbrka.

Zašto je uloga obitelji tu primarna? Zato što djeca promatraju svoje roditelje, kopiraju svoje roditelje, transferiraju njihove vrijednosti i pogled na svijet u svoje vlastite dječje svjetonazore. Ako dijete uvidi da i roditelji poštuju određena pravila ponašanja tako da nastaje red i sklad, tada će se ta lekcija prenijeti i na sve druge situacije i na društvenom nivou. A što može izgraditi dječje samopouzdanje u većoj mjeri od situacija kada ga i drugi nagrade pozitivnim odnosom prema njemu i u uspješnoj uklopljenosti u život van svoje obitelji? Kao i samodisciplina i vladanje sobom, danas nepravedno zanemarene odlike?

Mnogi danas očekuju da im djecu odgoji škola, međutim, škola samo pripomaže roditeljima u odgojnom procesu, nikako to ne čini umjesto njih.

Naravno da u svemu tome treba pronaći mjeru, i ono što je najpresudnije je stvaranje atmosfere povjerenja i ljubavi i ako to postoji, ako je taj temelj čvrst, i sve drugo će funkcionirati baš kako treba.

Problematika autizma

U jednom ste članku problematizirali temu autizma kod djece u Hrvatskoj. Što bi prema Vašem mišljenju valjalo učiniti kako bi se promijenio odnos prema toj problematici u Hrvatskoj?

Baš sam svoj posljednji tekst povodom Dana svjesnosti o autizmu koji smo obilježili 2. travnja posvetila onome što ne valja i što bi trebalo promijeniti.

Popis je dugačak, nažalost. U prvom redu tu je problem dijagnostike - Hrvatska, što je nevjerojatno, nema niti jedan dijagnostički referalni centar gdje bi roditelji sa svojim djetetom došli, gdje bi tim stručnjaka na jednom mjestu pregledao dijete, testirali ga, usporedili svoje rezultate na konziliju i naposljetku bi dijete dobilo dijagnozu.

Treba reći da je kod autizma ključna rana intervencija, a da ona u Hrvatskoj vrlo često izostaje, jer je hrvatski prosjek dijagnosticiranja autizma oko četvrte godine, što je loše ako se usporedimo s primjerice Amerikom gdje se autizam prepoznaje do godine i po dana. Tako hrvatski roditelji godinama obilaze razne stručnjake koji često, pogotovo u manjim sredinama gdje nemaju toliko iskustva s autizmom, ne prepoznaju problem, i imamo petogodišnjake koji ne govore, i nitko ne zna što im je. A vrijeme je izgubljeno. Dragocjeno vrijeme.

Kada pak poželimo, po preporuci specijalista naravno, integrirati dijete u vrtić, tek tada nastaju problemi. Nevjerojatno je u kakvim se teškoćama tada nađu roditelji! Imate dakle dijete koje ima problem u socijalnom polju, komunikacijski evidentno zaostaje za vršnjacima, jedino što mu može pomoći je boravak među prosječnom, zdravom djecom, a tamo vas ne žele. Konvencija o pravima djeteta kaže jedno, zakon kaže isto, struka također - no redovito zakazuje ljudski faktor.

To sam nažalost iskusila i na vlastitoj koži, što je još gore, preko leđa vlastitog djeteta. Svoje loše iskustvo iz šibenskih gradskih vrtića također sam opisala na blogu - strašno je što smo morali proći. Od šikaniranja djeteta od onog trenutka kada je dobila službeni papir, informiranja drugih roditelja da ne mogu dobro čuvati njihovu djecu jer u grupi imaju djevojčicu s autizmom, ma prekršili su sva njena prava koja su uopće mogli prekršiti, smanjili su njen boravak tamo na najminimalnije moguće vrijeme... sve dok zaista nisam uzela dijete i otišla.

Kako je u svakom zlu neko dobro, tako smo Marijino mjesto pod suncem ipak pronašli u privatnom vrtiću u Brodarici, gdje su je od prvog dana prihvatili s ljubavlju i poštovanjem, i dijete je to naravno osjetilo i besprijekorno funkcionira tamo, svakim danom sve više napredujući. A trebalo je samo dobre volje i ljudskosti, ništa drugo.

Dakle inkluzija u vrtiće i škole jest veliki problem... neriješen je još problem asistenata koje financiraju lokalne vlasti, i to vrlo nevoljko čine, pa su tako roditelji prisiljeni i po dvije smiješno malene invalidnine koje im djeca prime plaćati kao plaću asistentu, zatim tu je još nedovoljna edukacija kadrova kako u školi, tako i u vrtićima... puno je toga još pred nama i puno bi toga valjalo učiniti. Naša djeca rastu, za velik broj njih već je i kasno, ali za buduće generacija nije. Za njih se isplati boriti. Treba uvijek imati na umu - oni su baš poput svih nas. Doduše, ne baš u svemu - za razliku od nas, oni ne znaju mrziti.

Vjeronauk u školama

U jednom od posljednjih članaka aktualizirali ste i pitanje vjeronauka u školama. Zašto bi vjeronauk trebao ostati u školama i što se prema Vašem mišljenju krije iza zahtjeva koji taj predmet žele izbaciti iz škola?

Tema mi se zbilja nametnula sama od sebe - mediji su u posljednje vrijeme preplavljeni „problematikom" vjeronauka kao predmeta u školi. Namjerno stavljam navodnike iz jednostavnog razloga što smatram da problematike nema i da je umjetno isprovocirana. Argumenti protiv vjeronauka u školi naprosto mi nisu bili dovoljno vjerodostojni - npr. argument sekularizacije. Hrvatska zaista ništa ne gubi na svojoj sekularizaciji ako za izborni predmet nudi svjetonazorski predmet religijske organizacije za pripadnost kojoj se odredilo osamdesetak posto pučanstva. Ona time nije ništa manje sekularna od jedne Njemačke, Austrije ili Norveške.

Argument diskriminacije djece koja ne pohađaju vjeronauk a koja su nezbrinuta na školskim hodnicima ima smisla naravno sve dok postoji ijedno takvo dijete, no s time opet nema ništa Crkva već resorno ministarstvo, pa je ustvari vrlo zbunjujuće to što se proziva Crkva. Pa nije rješenje sve ukinuti, već sve riješiti na zadovoljstvo obje strane! Ne budimo naivni, niti su djeca u hodnicima stvarni problem niti je kompromis rješenje koje bi zadovoljilo one koji dižu graju.

Čak i ako zanemarimo činjenicu da velik broj roditelja želi da njihova djeca u školi imaju mogućnost odabira predmeta koji svjetonazorski predstavlja produžetak odgoja koji nastoje provoditi kod kuće, ako zanemarimo i činjenicu da je vjeronauk ustvari ne uveden već vraćen u hrvatske škole gdje je bio prisutan od samog početka hrvatskog školstva a 1952. ukinut iz dobro nam znanih razloga, opet ne bismo smjeli dozvoliti njegovo protjerivanje iz hrvatskih škola. Zašto? Jer je priča puno šira od jednog izbornog predmeta u školama.

S čime se mi ovdje suočavamo? Kako već rekoh, od sve jače izraženog gubljenja vlastitog identiteta, nedržanja do svoje tradicije, nepoštivanja svojih krvavih žrtava, nepoznavanja i nebrige za svoju povijest, želimo biti, tako žarko želimo biti u svakom smislu dio moderne građanske Europe, a ne vidimo, ili smo slijepi kod zdravih očiju, da potiranje svega onoga što mi jesmo ne vodi u tom pravcu.

A katolicizam jest dio, neizbrisivi dio našeg identiteta, uopće ga je nemoguće razlučiti od borbe za našu opstojnost, od vremena Petra Berislavića i borbi s Turcima, preko svećenika koji su itekako agitirali u narodu u 19. stoljeću kontra mađarona... primjeri su bezbrojni, naša povijest ih je prepuna,a mi žmirimo, i mislimo da sve one zakonitosti koje su vrijedile svih ovih vjekova više ne vrijede. Kao povjesničarka u jedno sam sigurna - povijest zbilja jest učiteljica života, i čak i površnim zagledavanjem u našu nacionalnu historiju možemo uočiti određena ponavljanja. Zašto odjednom mislimo da smo svega toga odjednom pošteđeni, da nam odjednom ne treba ono što nas je držalo kroz vjekove - meni je moram priznati misterij.

Čak i onima kojima je svejedno, vjernicima koji misle da je ustvari skroz u redu da vjeronauk bude samo u župi htjela bih reći da se ovdje ne radi samo o vjeronauku. U trenutku dok ulazimo u novu zajednicu naroda u kojoj još uvijek ne znamo točno što nas tamo čeka, marginaliziranje nečega što nas je oduvijek određivalo u nacionalnom smislu čini mi se u najmanju ruku kao nepametan potez. Hoćeš – ne ćeš postaviš si pitanje - je li to nekome zaista u cilju? Danas je to vjeronauk kao prva stepenica, sutra će to biti nešto gore po sve nas. Zbilja, treba stvari nazvati pravim imenom.

Žedni Duha

Osim pisanja bloga, pišete i kolumne za relativno mladi, ali već sada najčitaniji hrvatski vjerski portal "Bitno.net". Kako se prema Vašem mišljenju u svim kolopletima politike i društva danas snalazi Katolička crkva, a kako katolički vjernici?

Ponosna sam na svoj angažman na tom izvanrednom portaluProblematika autizmaTreba reći da je kod autizma ključna rana intervencija, a da ona u Hrvatskoj vrlo često izostaje, jer je hrvatski prosjek dijagnosticiranja autizma oko četvrte godine, što je loše ako se usporedimo s primjerice Amerikom gdje se autizam prepoznaje do godine i po dana koji se u vrlo kratko vrijeme nametnuo kao vodeći vjerski portal. Takav njegov strelovit uspjeh najbolji je dokaz koliko su u biti ljudi u nas žedni Duha.

Pitate me kako se danas snalazi Katolička crkva? Ja bih rekla da oni rade ono što su oduvijek radili - nastoje biti duhovni pastiri svog naroda. Bili su uz svoj narod u mnogim teškim vremenima, čine to i danas, vjerno i uporno upozoravajući na zamke kojima smo izloženi i u koje tako lako upadamo.

Način života ljudi danas često je u opreci s naukom Crkve pa pogrešno mislimo kako Crkva kaska za vremenom, ne snalazeći se u izazovima modernog doba, no prava je istina da mi sve više kaskamo za ljudskosti. Sve više zaostajemo, udaljavamo se od svoje iskonske biti, a onda krivimo Crkvu zato što tvrdoglavo čuva vrijednosti koje smo mi putem izgubili. Koji paradoks!

Drugi dio Vašeg pitanja ustvari ne bih dijelila na potpitanja kako se snalazi Crkva, a kako katolički vjernici, zato što u biti ja ta dva pojma doživljavam kao jedno tijelo.Crkvu ne čine samo zidovi, Papa i svećenici, nju čine njeni vjernici, ja sam dio nje kao i bilo tko drugi, ona je živa i pulsirajuća tvorevina koju čini svatko od nas - ničiju i svačiju.

Kako se dakle, snalazimo? U prvom redu mislim da je dobar broj vjernika danas zbunjen. Zbunjeni su onime što im se svakodnevno podastire putem velikog broja medija, uopće je teško čovjeku biti ustrajan u svojoj odanosti nečemu što se danomice smišljeno prlja s ciljem da se i ti osjetiš prljav ako si dio toga. Dovedeš se na kraju u situaciju da se odrekneš nečega što je u svojoj biti iskonski dobro, jer je izvor s kojeg se napaja takav i nikakav drugačiji, zbog pojedinaca koji su se ogriješili o ljudske i Božje zakone. Tragično ali istinito, zbog zla se odričeš dobra.

Treba reći da oni koji nam smišljeno serviraju to medijsko crnilo upravo i računaju na to ljudsko poštenje u nama, jer koji se moralan čovjek ne bi zgrozio nad zlostavljanim djetetom, no uvijek moramo imati na umu da nam drveće ne smije zastrijeti šumu. Zbog svega toga mislim da vrijedi podcrtati Papine riječi da je kršćanstvo danas u neku ruku moderno mučeništvo. Svijet je došao dotle da moraš biti spreman ako javno i iskreno svjedočiš da možeš biti izvrgnut poruzi i podsmijehu, no to bi trebao biti rizik koji bismo svi trebali preuzeti.

S druge strane, ne bojim se za nas. Kako već neko vrijeme sudjelujem u radu gore spomenutog portala, iz prve ruke vidim jednu stvar: iza cijele ove medijske hajke koja, zato što je bučna i glasna, stvara privid duboke krize Crkve i odanosti njenih vjernika, leži jedna tiha masa, nabujala virtualnom novom evangelizacijom, o plodovima koje ćemo tek čuti.

Kriza hrvatskoga društva

Hrvatska je već nekoliko godina u krizi i ne nazire se kad će iz nje izići. Kako Vi osobno gledate na današnju situaciju u Hrvatskoj i probleme s kojima se Hrvatska susreće?

Hrvatska je zaista već određeno vrijeme u krizi koju ja ne bih nužno nazvala isključivo gospodarskom. Iako, upravo onaj gospodarski segment nekako najjače osjećamo na svojim leđima.

U krizi su i hrvatsko gospodarstvo ali i hrvatsko društvo. Bez nekih promjena u segmentu društva teško da će doći do oporavka u ovom gospodarskom dijelu.

Treba reći da se još uvijek učimo demokraciji. To nije uopće čudno iz razloga što smo pola stoljeća živjeli i funkcionirali u nedemokratskom totalitarnom sistemu, prije toga u jednoj monarhiji vrlo upitne demokracije, a prije toga duže vrijeme također u monarhiji gdje su naši nacionalni interesi i naš boljitak bili zadnja rupa na svirali.

Tako da zaista u neku ruku ne čudi činjenica da imamo problema u funkcioniranju Res publicae, jer nam je još uvijek osobni probitak i korist iznad javnog dobra u ljestvici vrijednosti. No povijest nam više zaista ne može biti opravdanje.

Ono što nama treba su ljudi, stručnjaci, najbolje što Hrvatska trenutno ima, najbolje što ona može ponuditi, skupljenih glava za jedan cilj, s jednom vizijom.

Znam da zvuči pomalo utopijski, no sve dobre ideje koje su mijenjale društva nabolje uvijek su u svojim počecima zvučale pomalo utopijski i neostvarive u realnosti, da bi se kasnije pokazale dobrima i ostvarivima.

Onog trenutka kada hrvatski političari shvate da ključ političkog uspjeha neke opcije nije uhljebljenje njenih članova po raznim funkcijama i raznoraznim odborima, već njena efikasnost u rješavanju gorućih problema na način da zaista odaberu najbolje ljude sa željom da poboljšaju prilike u našoj zemlji, tada će stvari krenuti nabolje. Ne prije.

Uzalud svo razbacivanje s gospodarskim planom ovakvim i onakvim ako iza njega ne stoji jedna vizija, jasna vizija tko smo, kuda idemo i što želimo. Ja vjerujem da bi i sam narod, koliko god trenutno bio pritisnut lošim standardom i neimaštinom, lakše stisnuo zube i podnio i veće poreze i više cijene i sve bolne rezove koji su u ovom trenutku nužni, samo kad bi znali zašto to čine. Smisao žrtve. Ovako, dok stišćemo remen, a viši cilj nije nimalo jasan ni vidljiv, apatični smo, rezignirani i više nam nije ni do čega.

Šteta je što ni trenutna hrvatska vlast nije uvidjela činjenicu da njihov sadašnji i budući politički uspjeh ne ovisi o količini fotelja koje su si priskrbili, da sve dok javno dobro svoje zemlje ne gledaju kao jednom S. S. Kranjčević, „njen rug je i moj rug", ne će tu biti sreće ni za njih, ni za nas.

Ono što nama u ovom trenutku fali je ta vizija. Svjesnost tko smo i koliko vrijedimo, koje su naše objektivne prednosti i aduti koji nas mogu izvući iz trenutne situacije. To vam je kao kad mi defektologinja moje djevojčice savjetuje: Kad s njom radite, morate se uvijek koncentrirati na njene jače strane i njih dodatno poboljšavati.

Tako je i s nama. Nema nas puno, sve skupa nas ima da bi stali u jedan američki grad srednje veličine. Uvijek mi padne na pamet jedan pomalo ironičan komentar engleskih novinara nakon još jedne Ivaniševićeve pobjede, ili je nogomet bio u pitanju, ne sjećam se više, Ih vas Hrvata, sve skupa stanete u jedan autobus a ne možeš pobjeći od vas.

Zašto se onda tako malo cijenimo? Zašto je u posljednje vrijeme domoljublje tako demode, tako past tense, rezervirano sudeći po većinskim natpisima u hrvatskim medijima za poluobrazovane mediokritete, dok je moderan urbani naraštaj, obrazovan i napredan, nadrastao termine „vjera, krv i domovina"?

Ja tvrdim da nije tako! Zbilja sam to uvidjela po broju mailova podrške koje sam primila kad sam se dotakla nekih tema, sukus kojih bi bio: Ima nas još!

I dok je tako, ima i nade za nas. Jedino nas svjesnost o vlastitim mogućnostima i kvalitetama može gurnuti naprijed, bez vjere u sebe dobri rezultati izostaju. I uvijek treba imati na umu onu izreku da za domovinu možemo staviti sve na kocku, ali ne smijemo staviti na kocku domovinu.

Ima li još nešto što bi željeli poručiti našim čitateljima?

Pred nama su uskrsni dani. Želim svim čitateljima čestitati sretan Uskrs i da u ovim danima na poseban način u sebi pronađu unutarnji mir, vedrinu srca, radost života i međusobni suživot u ljubavi. Kad su ti uvjeti ispunjeni, baš ništa ne može poći po zlu.

Davor Dijanović