Razgovor s Ivom Duževićem

Gospodine Duževiću, zamolio bih Vas da se za početak razgovora ukratko predstavite našim čitateljima.

Moj pradjed s očeve strane rođen je u Trpnju na Pelješcu. Kao mladić doselio se u Makarsku, oženio se i utemeljio obitelj. U Donjoj Luci nastavio je s poslom kojeg su Duževići radili naraštajima, brodogradnjom. Zbog toga je obitelj u Makarskoj bila poznata pod nazivom "Kalafati". Poslije je sagradio i manji hotel "Rivijera", a kojeg danas zovu "Žuta kuća". Moja uža obitelj dugo je živjela na relaciji Makarska-Split a ja sam se školovao uglavnom u Splitu. Medicinski fakultet završio sam u Zagrebu a poslije također i specijalizaciju iz psihijatrije kao i izobrazbu za psihoanalitičkog psihoterapeuta.

Čast mi je da sam za vrijeme Domovinskog rata i ja dao skromni doprinos ostvarenju hrvatskog sna. Danas se rat vodi "drugim sredstvima". Vrlo je važno sačuvati svijest o tome, a također i shvatiti da stvari po hrvatsku državu i narod i ne stoje baš dobro. Uvjeravati nas da nismo u ratu znači prihvatiti predaju. Po reintegraciji Podunavlja, godinu i po dana radio sam u Vukovarskoj bolnici. Sada radim u vlastitoj privatnoj ordinaciji, u Splitu i Makarskoj, pretežno psihoterapiju. Kao čovjek sa upravo ovakvomPotpora HKV-aGosp. Hitrecu hvala što je bez oklijevanja prihvatio i mogu reći da mi nikad od strane bilo koga u HKV-u nije upućen nijedan prigovor, nisam nikad doživio da me se pokušalo obeshrabrivati, mnome ili tribinama manipulirati, bilo što nametati ili podrivati strukom, osjećam dužnost pomagati, ne samo pojedincima, nego i sredini u kojoj živim, bolje razumjeti ono što nam se događa i zašto stvari idu sa lošeg na gore.

Tribine HKV-a u Makarskoj

U suorganizaciji s Hrvatskim kulturnim vijećem u Makarskoj uspješno organizirate tribine o najrazličitijim temama. Tribine se održavaju u kontinuitetu već nekoliko godina. Odakle je došao poticaj za organiziranjem tribina?

Od 2004. godine sam u sklopu Matice Hrvatske, ogranak Makarska, ustrojio i vodio tribine pod nazivom "Razgovori u Matici". Tribine sam tada, kao i ove poslije, održavao u redovitom mjesečnom ritmu (izuzev srpnja i kolovoza). Za teme sam odabirao one koje su manje zastupljene ili uglavnom prešućene u pretežno nadziranim priopćavalima: o tzv. "govoru mržnje", o hrvatskoj šutnji, o žrtvama rata i poraća, o rashrvaćivanju Hrvata, kako u Hrvatskoj tako i u Herceg Bosni, o mučenicima za vjeru i dom, o EU i globalizaciji... Bilo je govora i trovanju iz zraka (kemotragovima, engl. chemtrails), o PTSP-u, o utjecaju dalekoglednice, o upravljanju društvom i njegovom nadzoru, o obraćenju, o ulozi vjernika u društvu, o čovjeku "novog doba", masoneriji ... Tjednik "Makarsko primorje" mi je u to vrijeme objavljivalo tjednu kolumnu pa sam u članku pred tribinu pisao o temi predstojeće tribine kako bi posjetitelje pripremio i potakao na vlastita razmišljanja i sadržajniju raspravu. Na samoj tribini, nakon završenog uvodnog izlaganja, kako onda tako i sada, riječ uvijek dobivaju posjetitelji. Postavljaju pitanja, komentiraju, ali i iznose svoja neslaganja, pa i prigovore. Izuzetno je važno da nikad nitko nije otišao s tribine, a da nije dobio riječ.

Nastojao sam ljude poticati na slobodno razmišljanje, na slobodni govor i slobodu općenito. Naime, uvjeren sam kako živimo jedan, lako previdljivi ali sveprožimajući nadzor. Koliko je to moguće, opirem se tom nadzoru te i druge potičem na slobodu. Jer, kako kaže pjesnik, "rob je rob pa makar i u zlatne lance okovan". A mi, uvjeren sam, prečesto od zlata ne vidimo lance. Način na koji sam vodio tribine je u Predsjedništvu ogranka tada izazivao puno otpora. Početni prigovori i pritisci su vremenom postajali sve značajniji i ustrajniji da bi mi 2006. praktički otkazali vođenje tribina. Bilo je tu i drugih razmimoilaženja. Smatrao sam da u vođenju MH nedostaje demokratičnosti, a do razmimoilaženja je došlo i glede zabrane lista studenata "Mat", primjerice. U jednom broju, list je na načelnoj razini uspoređivao ustaški i partizanski pokret nakon čega ga je tajnik MH Zorislav Lukić bio zabranio. Učinio je to na svoju ruku ili je to tada bar tako nama predočeno. Bilo kako bilo, smatrao sam takav postupak nedopustivim, u makar i samo formalno demokratskom društvu.

Nekako u to vrijeme, ustrojeno je Hrvatsko kulturno vijeće s bogatom i angažiranom svemrežnom stranicom koja je otvoreno disala hrvatski. Vidio sam da su to razmišljanja, stavovi ali i borba za ono što je uzor i želja većine Hrvata. Predsjednika, gosp. Hrvoja Hitreca nisam osobno poznavao, ali sam mu se svejedno obratio sa molbom da sada HKV u slučaju tribina preuzme dotadašnju pokroviteljsku ulogu Matice. Gosp. Hitrecu hvala što je bez oklijevanja prihvatio i mogu reći da mi nikad od strane bilo koga u HKV-u nije upućen nijedan prigovor, nisam nikad doživio da me se pokušalo obeshrabrivati, mnome ili tribinama manipulirati, bilo što nametati ili podrivati. Tribinama sam promijenio ime od "Razgovori u Matici" u "Govornica" a što je hrvatska istoznačnica (jedna od) za riječ "tribina" (J. Šonje: Rječnik hrvatskog jezika).

Teme i način rada ostali su nepromijenjeni, dakle sve ono što doprinosi hrvatskom boljitku, pravdi i istini. Nije nevažno i to da za svih ovih 8 godina sve radim potpuno dragovoljno bez ikakve naknade s bilo koje strane. Zanimljivo je koliko se Makarani ustručavaju biti uvodničarem. Prije će se uvoda prihvatiti netko iz Splita, čak i iz Zagreba nego iz Makarske. A samo u školama ima 200 nastavnika koji bi imali itekako što reći. Jedan uvodničar, Ivan John Prcela, premda u godinama, u prigodi predstavljanja svog životnog djela "Hrvatski holokaust", doputovao je čak iz SAD-a.

Hrvatska i EU

Jedna od posljednjih tribina, na kojoj je bilo govora i o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, nosila je naslov „Kad naše misli nisu naše". Povodom te tribine gostovali ste i na TV Dalmaciji u emisiji „Otvoreni studio", gdje ste govorili o oblikovanju naših misli, tj. pučki govoreći – o pranju mozga. U tom ste kontekstu govorili i o ulasku Hrvatske u EU. Zamolio bih Vas da prokomentirate rezultate nedavnog referenduma, kao i mogućnost da se Hrvatska unutar EU pozicionira kao uspješna i gospodarski prosperitetna zemlja.

Referendum je neprijeporno demokratski način izražavanja volje većine pod uvjetom da prethodno, o nekom, za narod važnom pitanju, priliku imaju ravnopravno iznijeti zastupnici različitih uvjerenja te da na taj način ljudi imaju stvarnu mogućnost izbora. Ovdje to nije bio slučaj. Svjedočili smo bezobzirnoj promidžbi jedne strane, one "za" pristup. Beskrajno ponavljanje poruka je jedan od najčešćih, makar tehnički i najjednostavnijih načina "pranja mozga". Poruka se ponavlja u nedogled dok se žrtvu ne slomi i prisili na podvrgavanje. S druge strane oni koji su bili "protiv" nisu imali nikakav pristup glavnim priopćavalima. Gosp. Marjan Bošnjak bio je raspisao i nagradu od 10.000 kuna za onoga tko u glavnim tiskovinama pronađe članak koji iznosi argumente protiv ulaska u EU. Na žalost ni jedan jedini takav članak nije pronađen. Proračunskim sredstvima (dakle, našim novcem) kao i novcem EU, plaćani su skupocjeni TV oglasi ne bi li ljude uvjerili da glasuju "za".

Vesna Pusić nije se ustezala čak ni od bezobzirnih prijetnja, a pred samo glasovanje u Zagrebu na Trgu brutalno su uhićeni dr. Kovačević, mr. Francisković i gosp. Keleminec, protivnici novog "prisajedinjenja". Često čujemo onu "srljanje u maglu kao 1918.". Moj dojam je da ni onda kao ni danas nije se radilo toliko o "srljanju" koliko o uroti i programiranom i dugo pripremanom porobljavanju, onda kao i sada. Ovaj put su pripreme uključivale čak i promjenu Ustava. Dakle "rat drugim sredstvima" (neumoljiva promidžba uz postavljanje poslušničke političke elite) daje bolji konačni učinak od oružanog rata. Prijevaru su ljudi naslutili pa većina nije ni izašla na glasovanje. Inače, o namještanju izbora u nas su pisali Domagoj Ante Petrić i Ivica Marijačić, Tomislav Vuković npr. U tom smislu, Mesićev primjer je više nego poučan.

A kako to rade "pravi profesionalci", na potresan način razotkriveno je u dokumentarcu "Hacking democracy" (video.google.com). Pravnici na pojedinim portalima (glavnim priopćavalima nemaju pristupa) vrlo stručno obrazlažu kako ovaj referendum nije utemeljen na zakonu te da je time pravno ništavan. Naravno, ni "prisajedinjenje" "gusaka u magli 1918." također nikad nije prošlo pravni postupak, ali smo svejedno strpani u tu tamnicu hrvatskog naroda zvanu Jugoslavija, bez nade u spas od nadolazećeg ropstva, mnoštvenog zlosilja i genocida.

EU nam se uporno prikazuje kao kršćanska zamisao. U međuvremenu je postalo jasno da se radi o masonskom totalitarnom projektu. Kao da su svoj znamen sotonisti stavili i na sam referendum. "Ishod" je kao što znamo bio 66% "za", 33% "protiv". Ako dvije trojke pročitamo kao 6, dobit ćemo sotonski broj "666". Masoni nam vrlo često upravo kroz ovakve igre brojkama pokazuju svoju velevlast i nadzor. Pod nos nam kao tvorce EU uporno stavljaju katolike Schumana, De Gasperija i Adenauera. Istovremeno za Jeana Monneta, "oca EU", ali i masona, jedva da smo i znali, a pogotovo ne da je napisao: "Europske nacije treba voditi ka jednoj naddržavi, ali tako da njihovi narodi ne znaju niti razumiju što se događa. To se može postići nizom koraka, od kojih će svaki imati tobožnju ekonomsku svrhu, ali koji će naposljetku i nepovratno dovesti do Europske federacije". Tipično masonska dvostruka igra. Znakovito je kako čak i sama riječ "union" iz EU neumoljivo podsjeća na "Soviet union" a što itekako ostavlja prostora za crne slutnje. EU projekt se bezobzirno nameće uglavnom instaliranjem na vlast bezuvjetnih poslušnika. Neprijatelji pak završavaju "nesretnim slučajem" kao Jörg Haider te Lech Kaczynski i pola poljske vlade. Toliko o demokraciji u EU.

Na Govornici "Kad naše misli nisu naše" pokušao sam posvijestiti privide koji nam se putem priopćavala, mahom dalekoglednice, nameću kao stvarnost. Na tribini sam pokušao prikazati povijest manipuliranja ljudskom sviješću. Zakonom o pravu na javni uvid, u SAD-u je postao dostupanMasonski projektEU nam se uporno prikazuje kao kršćanska zamisao. U međuvremenu je postalo jasno da se radi o masonskom totalitarnom projektu. Kao da su svoj znamen sotonisti stavili i na sam referendum. "Ishod" je kao što znamo bio 66% "za", 33% "protiv". Ako dvije trojke pročitamo kao 6, dobit ćemo sotonski broj "666" dio spisa o CIA-inom projektu nadzora uma, MK Ultra. O tome se na svemrežju može naći obilje građe. U "demokratskom" SAD-u znanstvenici, CIA-ni plaćenici, sve vrlo "fini i ugledni" ljudi, poput neuroznanstvenika Jose Delgada ili poznatog psihijatra, ali i masona Ewena Camerona, nastavili su istraživanja nadzora uma koje je, prvo u nacističkim logorima, a potom i u SAD-u, vodio pripadnik SS-a, "Anđeo smrti", dr. Josef Mengele. Kako je to radila Udba mučenjem nedužnih vidljivo je iz potresnog i uglavnom prešućenog romana fra Ante Čavke "Operacija Gaon", a kojeg smo također predstavili na Govornici.

Često se kaže da su neki važni ljudi, političari i razni uglednici, "na daljinski upravljač". "Znanstvenici" su postigli upravo to, ali doslovno. Primitivnije načine, ugradnjom elektroda u mozak tzv. "stimocievera", zamijenilo je "bežično" upravljanje ljudima putem elektromagnetskih valova. Sada je već moguće postići da sasvim zdravi ljudi čuju glasove koje drugi ne čuju (dakle da imaju ćutilne obmane, tj. halucinacije). Putem elektromagnetskih valova (sustav HAARP npr.) moguće je mijenjati ljudske misli, osjećaje, raspoloženje i ponašanje, a da čovjek toga nije ni svjestan. Naravno, kod nas još uvijek prevladavaju "dobre" stare metode. Ljudi se prodaju za novac, utjecaj i moć ili su jednostavno ucijenjeni i tako ih se drži "na daljinskom". Kad se čovjek takvom sustavu podredi, najčešće više nema izlaza.

Haaški sud

Na tribinama je bila govora i o Haaškome sudištu i hrvatskim generalima. Vjerojatno Vam je poznato da je vijeće Haaškoga suda pred koji tjedan odbilo zahtjev 12 zapadnih vojnih i pravnih stručnjaka za statusom prijatelja suda u predmetu »Gotovina-Markač«, uz obrazloženje da se oni bave interpretacijom dokaza, a ne pravnim pitanjima. Iako je takva odluka kod većine poznavatelja Haaškog suda bila posve očekivana, zanima nas kako komentirate činjenicu da je odbijanje podneska popraćeno indiferentnim tonovima u hrvatskim medijima, kao da se radi o trivijalnim i frivolnim pitanjima, a ne o tome da se tim podneskom nastoji pridonijeti donošenju oslobađajuće presude za generale, koji su osuđeni za udruženi zločinački pothvat, čime se de facto optužuje čitav hrvatski narod.

Naši generali i istinski junaci stalno su u našim mislima i molitvama. Kad kažem "našim", mislim na većinu hrvatskog puka, a ne na političku elitu. Na početku svake Govornice, ustanemo se i pomolimo se za naše generale i branitelje uz želje da izdrže sve nepravde i podvale kojima su izvrgnuti, otrpe svekoliku izdaju i da nam se što prije vrate. Molitvu u pravilu predvodi najstariji makarski svećenik i uvaženi povjesničar fra Karlo Jurišić koji je i sam u više navrata bio uvodničarem. Na žalost nekima molitva smeta jednako kao i moj pozdrav na početku tribine "hrvatska braćo i sestre".

Što se tiče popraćenosti u priopćavalima, važno je podsjetiti se da je Hrvatska predvođena Račanom i Sanaderom izgubila svoju obavještajnu suverenost. Na žalost, to je itekako povezano s priopćavalima jer ona najčešće i nisu sredstva priopćavanja nego oružje protiv Hrvatske. Kao što kažete, odbijanje podneska popraćeno je indiferentnim tonovima, kao da ih nije briga i kao da se ne radi o hrvatskim generalima, najzaslužnijima za našu slobodu. Ali ima još nešto što raskrinkava njihovo neprijateljstvo prema Hrvatskoj. Ova indiferentnost, to nezanimanje u izravnoj je opreci sa vremenski dobro ugođenom i izuzetno bučnom najavom da će spomenuti stručnjaci puno pomoći, pače, skoro pa osloboditi naše generale. Vijest je razglašena neposredno pred referendum a što zapravo ukazuje da je bila samo dio plana kojim nas je trebalo navesti da glasujemo "za". Da je posao obavještajno odrađen na zavidnoj razini svjedoči i "vijest" plasirana večer uoči samog glasovanja. "I general Gotovina će glasovati 'za'". Bio je to strahoviti psihologijski udar, prava bomba specijalnog rata. Naravno više nije bilo vremena za provjeru te vijesti, nije li i to još jedna podvala kao ona o njegovom grljenju sa Šljivančaninom. Slična se obavještajna operacija sada provodi protiv seljaka mljekara koji se pokušavaju oduprijet uništenju još jedne gospodarske grane u nizu.

Kao što kažete, presuda je to čitavom hrvatskom narodu. Ali taj plan zatiranja Hrvata i nije od jučer. Još je sotonist Marx, učenik teozofice, madam Blavatsky, ustvrdio da su Hrvati smetnja revoluciji, "smeće od naroda" koje treba satrti. Naravno da u bivšem sustavu o tome nikad ništa nismo mogli saznati. Haško rasističko sudište je kao što vidimo samo nastavak jedne duge politike koja Hrvatima ne dopušta ni puko preživljavanje, a kamoli slobodu i državu. I zato, po meni, nije glavno pitanje, što će učiniti oni? To znamo. Pravo je pitanje, što ćemo učiniti mi i ima li nas još uopće koji su u stanju reći, ali i živjeti onu Tuđmanovu "Sve za Hrvatsku"? I zato akademiku Pečariću hvala i za opetovano predstavljanje njegovih knjiga na Govornici, ali i zato što je svoj genijalni um, kao i hrabro hrvatsko srce, stavio u službu istine, u službu jedine nam Hrvatske.

Nova Vlada

Kako komentirate prve poteze nove Vlade tzv. Kukuriku koalicije? Postoje li izgledi na nova vlada učini nešto na napretku i boljitku Hrvatske?

Na žalost, moje uvjerenje je kako je u Hrvatskoj instalirana uglavnom jedna poslušnička politička elita koja ovdje provodi tuđinske interese, a ti interesi su, kao što smo vidjeli, uništenje hrvatskog gospodarstva i države i u konačnici potpuno zatiranje Hrvata. Gosp. Ivica Marijačić, urednik Hrvatskog lista, spominje ponovo mogućnost eksterminacije Hrvata. Podsjetimo se kako smo mogli pročitati izjavu veleposlanika SAD-a Williama Montgomeryja prilikom napuštanja dužnosti da je u svom mandatu u svemu uspio osim u jednom, smanjenju broja katolika za 50%. Kakva smo i koliko smo uopće država vidi se i po tome što je "prvom" podpredsjedniku vlade otpočelo suđenje za smrt dvoje ljudi, a da je on svejedno stupio na dužnost. Na taj način, kao da je još jednom pregazio svoje žrtve. A sjetimo se da smo svojevremeno mogli pročitati i Mesićevo mišljenje o kolegi Čačiću kao "gangsteru nad gangsterima".

To govori jako puno o našim političarima, ali to govori jako puno i o onima među nama koji ih podupiru. Ovdje bih se osvrnuo i na najavu ministra novčarstva Slavka Linića o uvođenju poreza na imovinu prema VL od 17. veljače 2012.: "Onaj tko ima svoj stan i vikendicu bogat je čovjek"... ", a to što ima male prihode i ne može je (tj. vikendicu) održavati, tjerat će ga da počne razmišljati što s njom." Svojevremeno su svjetski vladari bili bijesni kad je Tuđman omogućio ljudima otkup stana jer ih je na taj način učinio manje ranjivima i ovisnima o dnevnopolitičkim igrama i ucjenama. Na ovom primjeru, kao i onom najavljene rasprodaje HPB-a i Croatia osiguranja, Linića i novu vlast vidim kao sluge bjelosvjetskih gospodara, a koji su im, po svemu sudeći i omogućili dolazak na vlast. Dojam je kako nije slučajna ni Linićeva pokladna slika na jednoj naslovnici VL-a sa prebojanim jednim okom, znamenom iluminata, vrhunskog masonskog reda.

Od Hrvata se želi napraviti, ne samo ljude bez ponosa, pobjedničkog zanosa izborenog u pravednom obrambenom ratu, nego i doslovno sirotinju. Tjeranje ljudi na prodaju imovine u stvari predstavlja novu nacionalizaciju, zapravo najgrublju otimačinu bez suvišnih "u ime naroda". Pored toga, planskim i sustavnim uništenjem čitavog gospodarstva, stvara se ponovo proletarijat, a kojim će se onda moći prvo, lako upravljati, a potom i smanjiti njegov broj za 50%, bar za početak. Kao nikad do sada, posvuda se otvaraju uredi za otkup (ne i za prodaju) zlata koji uglavnom bez posla, zjape prazni. Dakle nekome je u interesu lišiti nas i zadnjeg grama zlata, zadnjeg lančića, broša ili prstena. A upravo su takve obiteljske dragocjenosti u teškim vremenima gladi odlučivale o životu i smrti.

Situacija u Makarskom primorju

Prebacimo se malo na lokalne teme. Kakvo je danas političko i gospodarsko stanje u Makarskome primorju i što bi prema Vašem mišljenju valjalo učiniti kako bi se ono popravilo?

Prije nego Vam pokušam odgovoriti na ovo pitanje, dopustite mi reći nešto o kontekstu, o "Makarskom surječju". Pjesma kaže: "Makarska je pravi raj / lipa je ka Jadran plavi / kad u zoru sunca sjaj / iznad Biokova se javi". Pa ipak, mnogi Makarani, iz različitih razloga, imaju podijeljene osjećaje prema vlastitom gradu. Često se može čuti stara izreka o "zlatnom vrču" (otprilike), a izraz "rufijan" (doušnik) je i danas često u uporabi. Makarska je, povijesno gledano, često bila cilj tuđinskih presizanja. Zadnje stoljeće ugroza je dolazila uglavnom od velikosrpstva. U Jugoslaviji, i prvoj i drugoj, državna politika je forsirala miješane brakove. Stvarani su uvjeti da se Makarke udaju za Srbe i da se na taj način što više suzbije Makarsko hrvatstvo. Nakon II. svj. rata pokušavalo se to tzv. "centralnom raspodjelom kadrova", kad su mlade Makarke slane na službu u Beograd. Pokušavalo se to kasnije i putem turizma i "ljetnih ljubavi". U Makarskoj smo imali i "Ferijalu", kamp Ferijalnog saveza Jugoslavije, gdje sam i sam kao mladežnik (adolescent) odlazio na ples. Tada mi nije padalo na pamet da bi u vezi toga mogli postojati bilo kakvi drugi planovi i ciljevi osim mladenačke zabave i veselja.

Današnju poplavu narodnjaka u Hrvatskoj, spoj Rozge i Bajage, "Sevku Srbijanku" i njenog sina Aleksandra, veličajni povratak Z. Čolića kao operacije specijalnog ratovanja pomaže nam shvatiti članak "A ja mislila to je samo rock 'n roll"(www.blog.hr). Tada, dakle, nisam shvaćao zašto su u neposrednoj blizini "Ferijale" Slovenci imali svoj kamp u kojem su se odbijali miješati bilo s kim. I sam sam smatrao da to nije u redu. Nisam shvaćao da se, između ostalog i na taj način, u Slovenaca čuvao nacionalni osjećaj i svijest od nasrtaja jugoslavenskog "lonca za taljenje", da su se Slovenci tako uspjeli obraniti od posrbljivanja. Često se tada govorilo o "crvenoj Makarskoj", o "14. beogradskoj opštini" ili o "maloj Moskvi". Doduše, govorilo se to i za neke druge gradove i mjesta po Hrvatskoj. Znakovit je i primjer mog vlastitog oca. Imao je troje braće i sestru a samo se on oženio Makarkom, Hrvaticom koju je upoznao, za tadašnje okolnosti predvidivo, upravo u Beogradu. Od čitave velike i poznate obitelji "Kalafata", samo se on vratio u rodnu Makarsku. Po sličnom obrascu raspršeno je niz makarskih obitelji, što stjecajem okolnosti, a što vidljivim i manje vidljivim smicalicama.

Koliko je sve to utjecalo na Makarane je nešto o čemu je važno razmišljati ali i razgovarati koliko je god više moguće. Ako smo dobronamjerni i pritom uvažavamo iskustva drugih, moći ćemo razgovarati i o najtežim stvarima. U tim razgovorima, i Srbi koji su došli živjeti u Makarsku mogu jako puno pomoći. Ili odmoći, ovisi o samom čovjeku i onome što ga pokreće, životna načela i istina ili nešto drugo. Po mom mišljenju, najgora je šutnja. Ljudska priroda je takva da u tim okolnostima često počne proizvodnja neprijatelja, tamo gdje ih i nema. Važno je razlikovati dobronamjerne ljude od onih na zadatku. Spomenut ću ovdje i govor generala Ćesića "Rojsa" u Hrvatskom saboru, tada još i državnom. Rekao je kako je Makarska, uz jedan drugi grad slične veličine u državi, uporište KOS-a. Mišljenja sam da bi o tome također trebalo razgovarati te smatram da su makarski političari pogriješili kad su preko toga šutke prešli. I ostali javni djelatnici i makarski umnici su sve prešutjeli. Također se šutke prešlo i preko opetovanih provokacija "predstavnika" nepostojeće srpske manjine koja se u Makarskoj uporno pokušava umjetno proizvesti. Naslovnicu tjednika "Kronika", "Srbi u Makarskoj žive u strahu" zaista ne mogu shvatiti nikako drukčije nego kao laž i obavještajnu provokaciju uperenu protiv hrvatske Makarske.

Meni je znakovit bio i jedan makarski grafit: "Grad bez lica i srca, grad bez duše i snova". Slikao sam ga, o njemu pisao i pokazivao ga na tribinama. Samo tjedan dana nakon što sam ga slikao bio je već prekriven plakatima za koncert Halida Bešlića a da je dugo prije toga stajao tu nedirnut i jasno vidljiv, moguće i više od deset godina. Ima nešto o tome i na mom starom blogu (ivoduzevic.blogspot.com). Znakovito je i to da se nitko nije ni osvrnuo na promjenu imena trgovinskog središta od "Sv. Nikola" u samo "Nikola". Ima još nešto. Nogometni klub se zove "Zmaj". Kad u nekom klubu počnete kao dijete, naravno da ćete se za njega osjećajno vezati, da će vam puno značiti u životu, naročito ako su u njemu igrali i vaš otac i vaš djed. Pa ipak, bilo je ranije i klubova drugačijih naziva, ali su se ugasili. Jesu li za opstanak baš imena "Zmaj" zaslužni makarski masoni ili nisu, ne znam, ali sam uvjeren da bi takvo ime trebalo smetati svakoga Makaranina, a pogotovo vjernika obzirom da je zmaj istoznačnica za sotonu. Toliko o "Makarskom surječju".

Ono što mene smeta u makarskoj politici, bez obzira tko bio na vlasti, je osjećaj da se od ljudi ustrajno nastoji izvući što više novca. Dobivamo uplatnice sa vrlo teško razumljivim razlozima i stavkama. Česti su slučajevi ignoriranja građana, a i odnos prema kulturnoj i prirodnoj baštini je problematičan. S druge strane, u velike projekte se ide potpuno u neskladu sa stvarnim novčarskim mogućnostima grada koji je, kako smo mogli pročitati, već jedan od najzaduženijih u Hrvatskoj. A zna se što slijedi kad se ne mogu vraćati dugovi. Grčki scenarij, rasprodaja i ropstvo. Ne bih htio reći da je to i stvarni cilj, ali se bojim da neće biti dobro. U Kronici je također objavljena zabrinjavajuća izjava poznatog makarskog SDP-ovca kako se gradom upravlja iz masonske lože. Je li to istina, ne mogu tvrditi, ali da se u gradu sve češće pojavljuje masonsko znamenje, to mogu.

Svevideća oka i piramide niču posvuda. Prošlog ljeta održana je jedna neobična priredba. Po novinskom izviješću, proslavili smo "isključivo 'makarski praznik': Sretno novo ljeto!". Odličan koncert održao je Neno Belan, a u ponoć nas je, nakon odbrojavanja, zablještio i zaglušio vatromet. Takve priredbe se u pravilu ne održavaju radnim danom nego vikendom. A taj ponedjeljak bio je 20. lipnja. Ako se to u stvari slavila ljetnja suncostaja, onda postaje jasnije, tko je to i što slavio. U slavu Sunca organiziran je i poseban koncert. Moj je dojam također kako nije sretna okolnost da se broj "666" našao upravo ispred prostorija HDZ-a. S druge strane, iz nekog skladišta je izvađeno. a potom na istaknuto mjesto na gradskoj obali postavljeno postolje zastavnog stupa. Postolje je bez ikakve umjetničke vrijednosti ali na sebi ima mletačkog lava, dakle znamen jednog od naših zavojevača i povijesnih neprijatelja. Poznato je međutim da je mletačko crno plemstvo u vrhu masonerije i danas. Počast se odaje i francuskoj vojsci, zavojevačkoj i izrazito protukršćanskoj, tako da se želi obnoviti spomenik piramidu, ali i tako da ime Napoleonovog vojskovođe nose kulturno društvo, turistički ured i kafić.

Uzimajući u obzir sve spomenuto ponekad se upitam, koliko je uopće moguće, u ovakvim okolnostima, da bude prihvatljivo to što govorim, teme koje nudim, u konačnici da budem prihvatljiv i ja kao osoba? U tjedniku Makarsko primorje npr., pojavio se veliki članak o potrebi za psihijatrom, a kojeg u Makarskoj da nema. Bila je to glavna tema broja, uključujući naslovnicu i duplericu. Ni na jednom mjestu se ne spominje moje ime, čak ni kao mogućnost. Moj dojam je, bez obzira što sam privatnik, da je ipak poželjan samo podoban, poslušni psihijatar, a ne netko neovisan i slobodan koji još i javno djeluje, a zamislite, čak se usuđuje i prigovarati. Svih ovih 8 godina tribine održavam u teškim uvjetima. Naravno da su uvijek moguće i neke unaprijed teško predvidive okolnosti ili poteškoće ali kad one postanu učestale pomalo shvaćate da sve skupa i nije tako slučajno. Teško je za povjerovati da uopće postoje ljudi koji me "odrađuju", a kojima ponaosob ja, ne samo da nisam učinio ništa loše, nego sam nekima činio čak i prilične usluge. Čini se kako me se želi pritisnuti i na osjećajnom planu igrajući na kartu da nisam oženjen. Na žalost, i neke, inače dobre žene se uspjelo navesti na "odrađivanje". Situacije koje proživljavam ponekad me podsjećaju na one iz slikopisa "Trumanova priredba" (sa Jimom Carreyem u glavnoj ulozi).

Sve to izgleda nekako nevjerojatno i neupućenom čovjeku, kad tako nešto čuje, prva će biti "pa ovaj nije normalan". To je također nešto što ljude, kad tako što iskuse, jako odvraća da o tome uopće i govore. O tome se uistinu i ne može baš sa svakim razgovarati. Ali kad nađete čovjeka koji će vas razumjeti, onda je to veliko olakšanje. Tako mi je jedna bliska osoba rekla: "Ma znam, pokušavaju od tebe napravit' kretena, to su i meni radili". Da, u neke je stvari uistinu teško povjerovat. Čini mi se zato, važnim prisjetiti se riječi Edgara J. Hoovera, nekad svemoćnog šefa FBI-a: "Urota je tako čudovišna (izvorno "so monstrous") da je običnom čovjeku nemoguće shvatiti njene razmjere". Na "domaćem terenu" najčešće preskačemo činjenicu kako u Hrvatskoj lustracije nije bilo i kako mi i danas ne znamo tko je tko, bez obzira kako se prikazivao, kakvim strankama i udrugama pripadao i u kakva se prsa busao. "Paranoja je naša stvarnost" bio je naslov mog članka iz Glasa Slavonije pred više godina. Hvala glavnom uredniku, gosp. Ivici Šoli što ga je objavio unatoč "političkoj nekorektnosti" kao i na njegovom nedavnom članku "Udba nikad jača!", a kojeg ste i Vi prenijeli na portalu HKV-a. Hvala i gospodi Jošku Čelanu, Anti Belji i drugima koji ne dopuštaju da sve prekrije magla i zaborav. Izuzetno je važno javno govoriti i o planu "Hobotnica" npr., o zlostavljanju onih koji domoljubno misle i osjećaju, a pogotovo djeluju. Podsjetimo se da je Udba, čak i u dalekoj Australiji bila u stanju šestorici potpuno nedužnih Hrvata "smjestiti" 10-godišnju robiju, da je u inozemstvu mogla skoro pa potpuno nekažnjeno ubijati Hrvate. Na Govornici pokušavam objasniti da oni koji mene "odrađuju", istovremeno čine zlo samima sebi, svojoj obitelji, svojoj djeci. A kako?

Baveći se doušništvom, podvalama i "prljavim poslovima" godinama i desetljećima, oni se postupno mijenjaju, tako postupno da nakon niza godina nisu ni svjesni, što su prestali biti, a što su to i kako postali. Unutar tako usvojenog psihopatski izopačenog obrasca osjećanja, razmišljanja i ponašanja, oni gube sposobnost za istinski prisne ljudske odnose, a što onda nužno prenose na svoju djecu, često potičući u njima isto takvu neiskrenost, prijetvornost i laž. O tim stvarima se u obitelji u pravilu ne govori. Ide to uglavnom samo po sebi, neverbalno, "automatski". A onda se jednog dana "nađu u čudu" kad im njihova "fina i dobro odgojena" djeca zaglibe u nasilju, promiskuitetu, drogi i kriminalu. Previdjeli su jednu važnu stvar. Ako misle da uspijevaju bez posljedica lagati i varati sve oko sebe, svoju djecu ne mogu prevariti. I onda stari računi dođu na naplatu.

Za mjesna priopćavala, dva tjednika, radio i TV emisiju, tribine koje vodim, u pravilu ne postoje. Vrlo je znakovit i nedavni primjer sa predstavljanjem knjige Josipa Jovića. Makarsko primorje podrobno je izvijestilo sa predstavljanja te knjige u Vrgorcu, ali ni riječi nije donijelo o predstavljanju te iste knjige nekoliko mjeseci ranije na Govornici u samoj Makarskoj. Kao ni o ostalim mojim tribinama, uostalom. Tako je i s drugim makarskim priopćavalima. Čovjek može zaključiti, da bi dobio pristup priopćavalima, makar i samo mjesnim, morate biti nečiji, manje važno čiji, ali nikako samo svoj i svoje savjesti. Prije će me ugostiti i splitska TV kuća, pa čak i HTV, nego neko makarsko priopćavalo. Osim prigovora, napada i ignoriranja za moj rad primio sam i pohvale, ali obzirom na okolnosti, naročito mi znače one koje su uvodničari izrekli javno, Poniziti narodOd Hrvata se želi napraviti, ne samo ljude bez ponosa, pobjedničkog zanosa izborenog u pravednom obrambenom ratu, nego i doslovno sirotinju. Tjeranje ljudi na prodaju imovine u stvari predstavlja novu nacionalizaciju, zapravo najgrublju otimačinu bez suvišnih "u ime naroda"fra Karlo Jurišić, prof. Josip Jurčević, otac Vjekoslav Lasić i nedavno Josip Jović.

Kako stvari mijenjati? Pa potrebno bi bilo prije svega raditi na sebi, kako bi se psihologijski reklo. Vjerski bi rekli, potrebna nam je duhovna obnova, obraćenje. Evo, i u ovom korizmenom vremenu smo više nego inače na to pozvani.

Širenje pesimizma

Posljednjih godina mediji nas konstantno šopaju pričama o korupciji, kriminalu i lopovluku, kao da se u državi ne događa ništa osim krađe i lopovluka. Ta je groteska doživjela svoj vrhunac kad je jedan dnevni list Glavnoga državnog odvjetnika proglasio osobom godine. Kako kao psihijatar i liječnik komentirate tu pojavu širenja crnila i pesimizma i kako će se ona odraziti na mentalno zdravlje pojedinaca i nacije?

U Hrvatskoj se često može razaznati sprega između glavnih priopćavala i političke namjesničke elite. O učestaloj korupciji govore brojne afere, ali i sudski postupci. Da je dio priče i sudstvo, vidi se između ostalog, i po suđenju za ubojstvo Ive Pukanića. Poruke iz njegovog mobitela nisu unijete u sudski spis, ali smo ih ipak mogli čitati u nekim priopćavalima. Ona ukazuju da je pokojni Pukanić bio neka vrsta "časnika za vezu" između vrha politike i vrha mafije. Dakle, postaje očito kako jedno bez drugog ne ide, a što onda objašnjava i pretvorbu i puno toga lošeg što se događa u Hrvatskoj. S druge strane, kada priopćavala izvješćuju o kriminalu, vrlo često to čine na jedan spektakularan način koji već po sebi pobuđuje više privlačnost i divljenje nego osudu. Način je to koji nas potiče na poistovjećivanje sa glavnim "junacima" takvih "pothvata".

Na taj način se širi uvjerenje u društvu kako je to prihvatljivo, normalno, dobro, pače, poželjno i isplativo. Tako se živi i onaj koji to ne prihvaća "živi u oblacima", "nije na zemlji" i samim tim prijeti mu društveno izopćenje. Kako kaže njemačka poslovica, "s vukovima se mora zavijati". Tako priopćavala na jedan suptilan, podgranični (subliminalni) način u stvari promiču kriminalno ponašanje u društvu. Je li to nespretnost, neupućenost, neznanje ili je dio namjere i nekog šireg plana razaranja, prije svega tradicionalnog društva? Je li to crnilo koje ste spomenuli možda i jedan oblik specijalnog psihologijskog rata da bi se ljude kao pojedince razočaralo, psihički dotuklo, natjeralo ih da se povuku i odustanu od bilo kakvog javnog djelovanja, vjerski rečeno, od svjedočenja? O tome bi se također trebalo razgovarati.

Meni je još jedna stvar zapela za oko. U priopćavalima se uglavnom šuti o podmorskom "podnenom" Pelješkom tunelu. Stalno nam se kao "rješenje" nameće most koji nikad neće moći ispuniti sve uvjete kojima nas ucjenjuju. Njegova visina morala bi biti "do neba" a time jasno, i cijena, a onda, htjeli to priznati ili ne, i provizije. Za "podneni" tunel, međutim, inženjer građevine, prof. dr. Jure Radnić (ne Radić) kaže: "Tunel bi bio upola jeftiniji od usvojenog Pelješkog mosta, pouzdaniji pri potresu, neutralniji u prostoru, s manjim utjecajem na okoliš, bez utjecaja na plovnost kanalom i s većim doprinosom razvoju struke". A tehnologija i stručnjaci dostupni su u hrvatskim bodogradilištima (www.youtube.com). I to što nam se to sustavno prešućuje, i to je urota, makar će većini vjerojatno lakše biti izgovoriti ono "interesne skupine". Ishod: tunel neće biti izgrađen, mještanima i putnicima će se i dalje zagorčavati život a jug Hrvatske ostat će i dalje pod izolacijom a time i Hrvatska pod geostrateškim pritiskom. Ne bi isključio da je to zapravo i cilj nekih "naših igrača".

Iako su mediji dobrim dijelom zaslužni za ocrnjivanje politike kao posla kojim se bave lopovi i kriminalci, nemoguće je ne primijetiti kako u politici doista postoji deficit časnih, kompetentnih i sposobnih ljudi. Smatrate li da bi se praktični katolici trebali više angažirati u politici i na sebe preuzeti veću odgovornost?

Svakako. Za svakog vjernika molitva je i potreba i utočište i putokaz. Ali ako nju ne prate i naši postupci, naše djelovanje, ako mi ne živimo ono što molimo, ako to živimo samo u crkvi, na misi, a izvan tog okružja smo nešto sasvim drugo, čak i sasvim suprotno, naravno da se onda u društvu ništa neće promijeniti, pače, mora biti još i gore. I zato se moramo vratiti na temeljno pitanje, tko smo to mi? Oni koji su se obratili, jesu li to učinili iz vlastite unutarnje duhovne potrebe ili su neki drugi i drugačiji razlozi u pitanju? "Stari" vjernici, koliko su ustrajali u svojim uvjerenjima ili su se pak prodali i iznevjerili sve što su nekad bili? Ali i ovdje vrijedi ona biblijska "po plodovima ćete ih njihovim prepoznati". A i propust je nekakav "plod". Često se zadnjih godina Crkvi predbacuju pedofilni skandali. Ponekad nas se podsjeti kako ni u Crkvi nije bilo lustracije.

Tako nadbiskup Bozanić u VL od 6. svibnja 2006. poziva državu da pomogne u lustraciji Crkve. Nakon toga više o tome nismo čuli ni riječi. Svjedoci smo da se i u Vatikanu događaju tektonski pomaci, a da svi šute. Vlč. Mladen Parlov, profesor na splitskom KBF-u navodi da smo "mi Hrvati sakramentalizirani, ali nismo evangelizirani". Ovo isto bi mogli reći puno jednostavnije ali bi tako izrečenu gorku istinu bilo puno teže podnijeti. Luka Podrug slično govori o nekim kolegama političarima vjernicima. Kao i on sam i oni pohađaju sv. mise, ispovijedaju se i pričešćuju, privatno razmišljaju i govore slično kao i on. A onda na sastanku zagovaraju i dižu ruke za nešto sasvim suprotno. Sjetimo se i naslovnice Večernjaka nakon "izbora" Josipovića za predsjednika: "Izabrali su me katolici".

Deficit časnih ljudi u politici o kojem govorite, možemo dijelom objasniti njihovom potkupljenošću, pripadnošću tajnim urotničkim udrugama npr., ali što je s nama, našom čašću i moralom ako dopuštamo da nas upravo takvi vode? Koliko mi, svaki od nas na neki način sudjelujemo u nekom obliku koruptivne hijerarhije, koliko se tome opiremo, nečemu dakle što je postalo "najnormalnija stvar"? Pa ništa nigdje ne ide bez omotnice (kuverte). Često kažemo kako se mijenjaju vremena, ljudi, običaji, pogledi na život... Mi uistinu shvaćamo da danas drugačije razmišljamo, osjećamo i ponašamo se, da smo na neki način drugačiji. Pritom smo najčešće uvjereni kako je to dobro. Nešto što je dojučer bilo nezamislivo, neprihvatljivo, bolesno i nastrano, danas postaje pravilo (prijetvornost, izdaja, laž, krađa, nevjera, djeca bez odgoja, tzv. "emancipacija", promiskuitet, istospolnost...). Važno je pokušati shvatiti da se nismo promijenili sami od sebe, pukim prolaskom vremena, nekakvim osuvremenjenjem. Kao što sam to na tribinama govorio, tajne udruge i njima podložne tajne službe, već dugo rade na tome kako ljude skrenuti na neki sporedan kolosijek. Kako u ljudima proizvesti nepostojeće "potrebe" a potom ponuditi, pače, nametnuti načine kako te "potrebe" zadovoljiti. Ljudi kao potrošači su proizvod društvenog inženjerstva, a mi tako promijenjeni, bez starih, istinskih vrijednosti, bez unutarnjeg uporišta, vrludamo bez svrhe, smisla i cilja uvjereni i uvjeravani kako smo sretni.

Sve što trebamo učiniti je samo opustiti se u kakvom joga položaju i "pozitivno misliti" a što zapravo znači ne misliti, ne poduzimati ništa, ne braniti se od napada i razaranja naše ljudske biti. Treba znati da su na mijenjanju naše svijesti radili vrhunski stručnjaci poput Edwarda Bernaysa, oca PR-a, Johna Gittingera, dugogodišnjeg šefa psihologijskog odjela u CIA-i, filozofi Frankfurtske škole npr. Odličan pregled u tom smislu nudi knjiga "Arhitekti kulture smrti" Donalda de Marca i Benjamina Wikera. Uistinu, ovako promijenjenima nije nam lako shvatiti, što se zapravo događa. I nije lako shvatiti da smo bojno polje mi sami, da smo namjerno oblikovani tako da uništavamo jedni druge, a time i sami sebe. Mi smo naravno žrtve, ali nismo samo žrtve. "Navučeni" smo vrlo sofisticiranim i podmuklim metodama da ratujemo protiv svojih najmilijih, protiv sebe, protiv Boga. I zato smo nesretni mi sami (pjesma nudi rješenje: "Normabel i litra viskija") i zato imamo tako nesretne ali i nečasne političare.

Komunistički zločini

Na Vašim je tribinama bilo govora i o komunističkim zločinima, pa nas zanima kako komentirate zahtjev SAB-a da Sabor prestane financirati komemoraciju na Bleiburgu? Također, zanima nas što je prema Vašem mišljenju uzrok nevesele činjenice da do danas niti jedan komunistički zločin u Hrvatskoj nije sankcioniran?

Iz svega što ste rekli, možemo zaključiti tko je stvarna vlast u Hrvatskoj, bez obzira na privid stranačkih podjela. Nakon što je Sanader "pobijedio" Pašalića i došao na čelo HDZ-a, mogli smo čitati kako je u njegovom izbornom stožeru bio nitko drugi nego Josip Manolić. Ovog potonjeg je kao svog gosta u jednoj DG emisiji Vesna Kljajić, ne znajući valjda kako bi to učinila, nekako ipak upitala: "Je li istina da je Udba ubijala u inozemstvu?" Manolić je bez krzmanja odgovorio: "Ubijali smo... ". Novinarka je o svemu poslije napisala kolumnu u Hrvatskom slovu. Dakle, nakon javnog priznanja ubojstava, Državno odvjetništvo ne poduzima ama baš ništa. Urote naravno "nema" jer o njoj nema tko govoriti. Zoran Vukman je vrlo često svoje kolumne završavao vapajima, pa gdje su ti intelektualci, zašto šute umnici?

Pa ipak oni koji su imali uvid u popise izdataka nekih nevladinih udruga svjedoče kako su se "poznati" sveučilišni profesori, "ugledni" akademici prodali bjelosvjetskim "dobrotvorima" doslovno "za šaku dolara". Od novca valjda je samo još važnija "čast" služenja zatirateljima vlastitog naroda. To je taj "rat drugim sredstvima". Kupite najvažnije ljude pa ste novu koloniju osvojili bez ispaljenog metka. I zato ćete od mnogih javnih djelatnika, "uglednih" umnika, čuti "razočaran sam, ali tu nema pomoći", "ja sam nemoćan", "meni su vezane ruke" i sl.

Imate li još što za poručiti čitateljima?

Prije svega mladima. Svijet u koji ulazite najčešće nije ono kakvim nam se prikazuje. Ogromni kapital je uložen, mnoštvo je ljudi upotrijebljeno da svi mi dobijemo neku nestvarnu sliku svijeta, upravo onakvu kakvu nam vladari Novog svjetskog poretka žele nametnuti. Planovi se stvaraju u Tavistoškom institutu za ljudske odnose u Londonu npr., a "podizvođači" su između ostalih, priopćavala, kultura i umjetnost, filmska i glazbena industrija. Oni stvaraju sliku o demokraciji koje nema, o istini koje nema, o vrijednostima koje nemaju, o pravu na slobodu koju ne dopuštaju, o odnosu muškarca i žene koji razaraju. Orwellova "1984." postaje postupno naša stvarnost. Zapisnici sionskih mudraca su "krivotvorina", ali smo svjedoci da se pred više od sto godina tamo zacrtani planovi itekako ostvaruju. Preporučam članak Henryja Makowa "Humanity is satanically possesed" (www.henrymakow.com). I nisu to neprijatelji samo svega hrvatskog, nego i svega kršćanskog, ali i svega ljudskog, svega uljudbenog. I zato je jako važno da mi sami ne postanemo vlastiti neprijatelji, vlastiti grobari. A gore rečeno upravo o tome govori.

Vrbovanje često počinje vrlo postupno i u početku ga je teško razlučiti od uobičajenog prijateljskog odnosa i usluga i koristi koje takav odnos može donijeti. Promislite dobro kad dobivate razne potpore, povlastice, stipendije, studijske boravke, kad vaše inicijative dobivaju obilje prostora u priopćavalima. Zašto baš vi i je li moguće da u svemu igraju neku ulogu, u prvi mah neke manje vidljive "potankosti"? Preporučam Johna Virapena, njegovu knjigu "Nuspojava smrt" i/ili na svemrežju njegovo gostovanje u emisiji Na rubu znanosti (www.youtube.com). Ne dati se vrbovati ni pod koju cijenu. Podnositi nepravdu, raditi, učiti i boriti se, ali ne pristajati uz laž, na "protuusluge", na "snalaženje", "povlaštene položaje", "sinekure", na doušništvo i prljave poslove. Važno je moći svakog pogledati u oči. Treba se sjetiti i one biblijske: "Pošteni smo ljudi ... i nikad nismo bili uhode". Jesu li i u kojoj mjeri naše političke stranke istovremeno i obavještajne, ne znam, ali ono što znam jest da ja nisam član ni jedne stranke, nisam član ni jedne tajne udruge, a također ni jedne agenture. Odbijam biti bešćutni zombi, hodajući mrtvac u što se ljudi u takvim sustavima vrlo često pretvore. Odbijam biti čovjek sa spomenutog grafita "bez lica i srca", čovjek "bez duše i snova". Živim za istinski ljudski odnos koji uistinu ne može zamijeniti sve blago ovoga svijeta. Ljubomorno čuvam Božji dar da tu ljudskost mogu prepoznati, darivati je i sa zahvalnošću primiti.

Davor Dijanović