U povodu 150. obljetnice rođenja Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) i stote obljetnice rođenja Matka Peića (Požega, 10. veljače 1923. – Zagreb, 30. listopada 1999.) donosimo nizanku od osam književno-novinarskih putopisa nadahnutih djelima dvojice velikana hrvatske književnosti.

Skitnje novoga iverja (4)

Kako je lijepo biti u slobodnom hrvatskom Vukovaru! Gledati moćni Dunav, osjećati toplinu kao davni putopisci, tajanstvenu poput suncokretovih zrnaca prevoženih stoljećima na dunavskim lađama. Ali boli. Boli tjeskoba zbog patnje ubijenoga grada, pred kojim svaka prirodna usporedba ispisana prije 1991. godine zastaje i postaje benignom. Ovdje su nekada veslali sretniji veslači, među njima i pjesnik Renè Matoušek i državni prvak Željko Begov, dvojica u rijeci žrtava stradalih u hangarima „Veleprometa“ i Ovčare, sanjajući sve do kobnoga ljeta bolji svijet međusobnih prijateljskih natjecanja. Krikovi glasniji od haikua, silina vučjega brloga zloslutne okupatorske godine, kada je sve između Schwarzwalda i Crnoga mora postalo besmisleno. Zar premoćna rijeka, sa svim šaranima i bjelouškama, nije mogla zaustaviti krvavi pir, kako li je nepomično tekla u onim granatiranim danima, kada su svodovi padali na zemlju, a svaki pravedan čovjek osjećao poštovanje prema hrvatskim braniteljima, čuvarima onih istih dunavskih lađa?

I kako, kuda prijeći pavličićevsku crtu između Slavonije i Srijema dok se ne razriješi ona ključna – gdje je granica Dobra i Zla? Na kojoj dunavskoj i geopolitičkoj točki? Mijenja rijeka prevrtljiva prirodna lica, ali nikada varljivija nego one tužne jeseni, kada su otplovili austrougarski maniri, a barut srbijanskih barbara natopio nedužnu zemlju, u tom ubogom baroknom gradu, postojbini grofova Eltz i tisuća malih, običnih ljudi, graditelja svakodnevice oko Staroga i Novoga Vukovara. Zar nije tada otpadao puder s lica bečkih ljepotica i njihovih velmoža, kako se bešćutno nebo spustilo na izmrcvarene Vukovarce, ošinute velikosrpskom agresijom, nenaviknute na nasilje u šokačkom i srijemskom divanu, neobaziruće na popisivanja i mjerenja dubine vukovarskih bunara prethodne godine, činjenih uskoro zločinačkim rukama Jugoslavenske narodne armije? Što je mogao učiniti mali čovjek vidjevši puna skladišta hrane i oružja, vjerujući da će „glasom protiv topova“ nadmašiti sve zloguke proroke? A bilo ih je.

Plovio je stari dunavski čikl svih dobronamjernih, uvjeren da nema sile koja može srušiti ono građeno stoljećima, hvatajući se za dobrosusjedske odnose dok hladni sjeverac nije otpuhao nadu s prvim minobacačkim granatama. Nema naivnijega naroda od Hrvata, pokazuje suvremena povijest, cenzurirana i prešućivana, a kad prođu desetljeća – i pregažena novovjekim tumačenjima. Vukovar je želio samo mirno počivati na ćudljivom Dunavu, izmještajući Vukina ušća kako mu se prohtije. Ili je ključ upravo u toj drugoj rijeci, maloj sestri velikoga brata, koja je strpljivo podnosila zanemarenost, vapeći da i njezin glas jednako vrijedi kao onaj dunavski? Ta po njoj je Grad i dobio ime, pretvoren u bojno polje neslućenih razmjera, raspršenih ljubavnih parova, onih pogođenih klupa prvih poljubaca, tamo gdje je jednom davno počinjala ljubav, a završavala mržnja. Podigao je Grad hrđavo sidro, izmučen, ali dobrim dijelom obnovljen, iako novi naraštaji zbunjeno gledaju livade gdje su nekada bile kuće i praznine između dvorišta, iz kojih se prije, s glavne prometnice, nije mogao vidjeti riječni tok. Nestadoše obadi s leđa kupača, utihnuše šaranski repovi iz torba domaćica na povratku iz ribarnice, sve je prošlo kako je i zapisano u Renèovim stihovima, pa i čađava jutra nad Borovim naseljem. Vjerojatno je i bolje Dunav svesti na uzbudljivu riječnu igru, karike na marike onih neopterećenih prošlošću, dok jednom sami ne otkriju što se ovdje zapravo događalo. Svaki naraštaj mora svojim očima otkrivati mijene Dunava, tako čudesno ugođene, ali s dovoljno svjedoka koji ispisuju, makar u tami svijetlećih sobičaka, priče o Gradu kakav je nekada bio. I o šumu goleme rijeke pokraj Vodotornja, pod srušenom franjevačkom crkvom sv. Filipa i Jakova, ranjenom gimnazijom, netko će zapitati zašto rešetke na prozorima putem Bećarskoga križa i otkud šrapneli u ciglama i crjepovima. Teći će Dunav mirno i nemirno ispod spomen-ploča poginulih sugrađana, čuvajući sjećanje na one najodanije Gradu u najtežim trenutcima. Bistrit će misli odrastanjem, učiti cijeniti ono najvrjednije, ma kako slušali obezvrjeđivanja i pljuvanje na „Vukovarski arzuhal“. Bit će potrebna mudrost sačuvati dostojanstvo okljaštrenom Gradu sv. Bona, jedinom koji je od Crne šume, na izmaku 20. stoljeća, proživio Golgotu na brutalan i nečovječan način. Sve da i Dunav nikada ne progovori, a govorit će, ostat će, vjerujem, dovoljno imunih na svako zatiranje potrage za nerazjašnjenim sudbinama.

I stajao je i stajat će Grad, kao i u Glavaševićevim pričama i Hegedušićevoj pjesmi, s njim i šutljiva rijeka, vijugava i prašnjava poginulih i protjeranih stanovnika Mitnice, Šapudla, Sajmišta, Švapskoga brda i ostalih naselja, prelijevajući se u Priljevu, vabeći sretna odmorišta na Maloj Adici, sjećanje na doba što nepovratno minu. Ostao je Grad, nakratko pokoren, ali oslobođen, u vapaju da ga se primijeti i mimo 19. studenoga, u trajno otvorenom pozivu Hrvatskoj da ga ne psuje i ne vrijeđa njegovu žrtvu, ovjekovječenu kamenim križem baš na Dunavu, postavljenim u inat onima koji su slavili svaku hrvatsku smrt, radujući se uz lake note onomu što je usmrćeno zauvijek. Kako zaboraviti vukovarsku granicu Staroga i Novoga zavjeta, stojeći na mostu Jean-Michela Nicoliera kojemu se ni danas ne zna gdje počiva, u kojem jarku leži njegovo tijelo? Tek šutnja s druge strane Dunava i nepodnošljiva bojaznost hrvatske vanjske politike da se jednom izgovore i imena zločinaca i stratišta pogubljenih hrvatskih boraca. Uzalud divljenje prirodnim ljepotama pred svim neizgovorenim istinama, pred bježanjem od činjenica da tisuće onih s imenom i prezimenom čekaju biti iskopani u neznanim rakama, tisuće sanjara koji su zatrveni i zatravljeni koalicijskom politikom ignoriranja i prepuštanja zaboravu, u čemu je Hrvatska odavno svjetski prvak. A Dunav gospodski gleda, navučenih žutih rukavica, siguran u povoljan ishod stajanja uz pobjednika, čak i ako se ponovno promijene strane, pa nekadašnja carevina pusti „pijavicama“ novoga doba kidati strpljenje iznemoglih Vukovaraca. Ničega novoga na Dunavu, tek pusta želja da kosti mučenika nađu zasluženi mir.

Tko može zaboraviti aljmaški šlep, sirotinju ukrcanu pod Gospom od Utočišta kako pluta, praćena kamerom Žarka Kaića koji će nedugo potom glavom platiti ovjekovječenje istine kod osječkoga Brijesta, izvještajima ratnih reportera iz tužne, ploveće kolone obeščašćenih i prognanih iz vlastitih domova? Čita li se „360 dana“ Marijana Gubine i „Tamo gdje nema rata“ Nade Prkačin, svjedoka zločina, jednom u vremenu, sve udaljenijem i prigušenijem? Ljepota dravskoga ušća u Dunav nadmašena kalvarijom, ni Gospa od Lipe nije ništa mogla učiniti. Stoji vidikovac podsjećanja na ratne dane, težina othodeće vode koja smiruje nabreklu patnju u grudima, jer predugo se šuti o svim nepoznatim odgovorima. Krčkaju kotlići s fiš-paprikašem i čobancem, hodočasti se 15. kolovoza Majci Božjoj, graja novih naraštaja daje naslutiti kako nije presušilo vrelo sve umiruće Hrvatske, ali nedostaje nešto u kadru s aljmaškoga križnoga puta. Osjećaj tupe praznine veže čestit krajolik. Ta htjeli su neprijatelji da ova država ne bude dio Podunavlja, da ne ostane ni spomena na luke od Batine do Vukovara, odcijepljene od matice kao odbačena košnica, tako bezmedna i beznadna na putanji politički skrojenih zemljovida. I ne pitaj putnika za njegovu gorčinu, ona je ljuća od „ružičastih čeljusti i mrke potrbušnice“ ustrijeljenoga vuka, ona ne mari za valcere bečkih dvorova, ne pita za kukuljice diplomatskih uzvišenosti, ona je iskrena kao majčina briga i snažnija od riječnoga ušća. Njoj nije trebalo napiti se dunavske vode i najesti dunavske štuke, ona je svoj Grad nosila u sebi, „da ga krvnik ne nađe“, nije željela ni otići, kamoli vraćati se izmorena višegodišnjim progonstvom, jer kada vijest siđe s naslovnice, tone u posvemašnju sporednost, više joj nitko ne može pomoći da upozori na bitno, zavapi o neriješenom. Duga je i daleka dunavska patnja, dalja od baranjskih vinograda, čekajući briselski pravorijek, kao da i sama ne zna da moćnici određuju tko će i kako misliti na prevladavajući strujaški način.

A za putanje Dunava ne pitaj, on će teći jednakom silinom, noseći one lađe ispunjene brašnom, šunkom, slaninom i šljivovicom prema potrebitima, prema svima zatečenima u nevolji. Dobri ljudi naći će načina kako pomoći u godinama novih šlepova, kada se iznova promiješaju političke karte i natjeraju rijeku krotiti istim, starim veslima. Postojat će hrvatska mjesta na Dunavu i kada se učini nemogućim, nepovratnim, zaplovit će dunavske lađe u suton, sa svim neumrlim i neugasivim pjesnicima!

(nadahnuto putopisom „Na Dunavu“ Matka Peića)

Tomislav Šovagović

Tekst je dio niza „Skitnje novoga iverja“, a objavljen je na Portalu HKV-a u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2023. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

AEM

Povezano

T. Šovagović: Skitnje novoga iverja (1)

T. Šovagović: Skitnje novoga iverja (2)

T. Šovagović: Skitnje novoga iverja (3)

T. Šovagović: Skitnje novoga iverja (5)

T. Šovagović: Skitnje novoga iverja (6)

T. Šovagović: Skitnje novoga iverja (7)

T. Šovagović: Skitnje novoga iverja (8)

Uto, 27-02-2024, 05:47:32

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.