Velika imena hrvatske politike, umjetnosti, kulture, vjere, znanosti i športa moraju dobiti svoje mjesto u javnom prostoru hrvatske metropole

U unutarnjem dvorištu Matice hrvatske, na zagrebačkom Zrinjevcu, o njezinu 181. rođendanu, 10. veljače 2023., otkriveno je brončano poprsje grofa Janka Draškovića, prvoga predsjednika Matice hrvatske, rad akademskoga kipara Stipe Sikirice. Pitanje koje se nameće u svezi s time: je li Draškovićevoj bisti mjesto u dvorištu Palače Matice hrvatske ili pak na nekom istaknutom mjestu u gradskom javnom prostoru? Ili konkretnije – na posebno uređenom trgu ili u Draškovićevoj ulici, koja se proteže od Branimirove do Vlaške ulice? Na tom potezu našlo bi se više točaka na kojima se mogla postaviti bista ili spomenik jednoj od središnjih osoba hrvatskoga narodnoga preporoda.

Matica hrvatska, jedna od najstarijih hrvatskih kulturnih ustanova, utemeljena je 10. veljače 1842. pod imenom Matica ilirska. Osnivanje je predložio grof Janko Drašković, koji je bio prvi njezin predsjednik. Godine 1874., kad je napušteno ilirstvo, preimenovana je u Maticu hrvatsku.

Hrvatska povjesničarka Agneza Szabo smatra Janka Draškovića jednim od temeljnih graditelja hrvatske preporodne politike, koji je bitno pridonosio njezinu oblikovanju u smislu političkoga programa, ali i ostvarenjima, kako u izravnom političkom radu u Saboru tako i u izvanparlamentarnom radu – osobito osnivanjem središnjih preporodnih ustanova, od kojih je najvažnija Matica hrvatska. „Bez doprinosa grofa Janka Draškovića teško bi se ostvario uspon hrvatske preporodne politike, a još manje njezin trajni rezultat, koji u svojoj biti vrijedi i danas“ (Kolo, 3, 2007.).

Draškovićev programski tekst Disertacija, tiskan na hrvatskom štokavskom narječju, anonimno 1832. u Karlovcu, u hrvatskoj historiografiji smatra se ključnim političkim spisom na kojem se temeljila hrvatska politika u 19. stoljeću.

Proslava 181. rođendana Matice hrvatske, uz bistu osnivača Matice hrvatske, da nije bilo u programu predstavljanje najnovije knjige nekadašnjega predsjednika Matice hrvatske Igora Zidića Jesmo li živi? u Dvorani Jure Petričevića, poznatoga Matičina donatora, mogla bi dobiti pridjev „dvorišna“.

I tako dok novi predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran ulaže znatne napore u izgradnji što prepoznatljivijega lica Matice hrvatske te uz ino pokreće nove ili oživljava ogranke Matice hrvatske, po čemu se može zaključiti kako ta kulturna ustanova iskoračuje „iz dvorišta“, otkrivanje poprsja Draškoviću u dvorištu kao da je imalo suprotnu poruku. Koji su razlozi što je Draškovićeva bista našla mjesto u jednom pomalo skučenom i zatvorenom dvorištu, ne bismo znali, ali na obilježavanju 181. rođendana Matice hrvatske i otkrivanju poprsja Janka Draškovića, kako se moglo vidjeti, nije bilo prvih ljudi ni Ministarstva kulture, ni Grada Zagreba.

Ali, bez obzira na sve, ipak je ponižavajuće da Draškovićevo poprsje nije moglo naći mjesto u javnom prostoru, jer njemu je tamo mjesto po njegovim kulturnim zaslugama. Prije nešto više od pet godina, 2017. godine, Matica hrvatska u tom istom dvorištu otkrila je ploča u slavu piscima i potpisnicima Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika o 50. obljetnici njezine objave. Umjesto na pročelju Palače Matice hrvatske, bilo sa sjeverne ili zapadne strane, ploča jednom od ključnih kulturnih i političkih događaja u novijoj povijesti hrvatskoga naroda praktično je skrivena od očiju javnosti. Umjesto pitanja s naslovnice Zidićeve knjige – Jesmo li živi – treba se zapitati: Zašto se skrivamo?

Jednako je nevjerojatno da i mnoga druga hrvatska imena, koja su gradila ili čuvala hrvatsku kuću i njezinu kulturu nemaju ulicu ili spomen-obilježje u glavnom gradu Hrvatske. Otkako je Hrvatska postala samostalnom državom više ne bi trebalo biti zaprjeka za njezin slobodan hod i suvereno odlučivanje o svim važnim pitanjima. No često se stječe dojam kao da se ništa nije promijenilo u odnosu na bivša vremena.

Potvrđuje li Draškovićeva bista u zatvorenom dvorištu na svoj način taj dojam? Ivan Kukuljević Sakcinski, poznat svakomu pučkoškolcu po tome što je nakon više stoljeća 1843. u Hrvatskom saboru održao govor na hrvatskom jeziku, zalažući se za njegovo službeno uvođenju u škole i urede, ima u Zagrebu svoj trg, ali na tom trgu na kojem se djeca okupljaju u igri nema ni bistu ni spomenik, kao da mladi hrvatski kipari nisu spremni dati svoj prilog likovnomu pejzažu Grada?! Što reći glede toga da Zagreb nema ni ulicu ni spomenik hrvatskomu katoličkomu svećeniku i političkomu djelatniku iz Istre mons. Boži Milanoviću, koji je na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre, nakon Drugoga svjetskoga rata, imao ključnu ulogu te zaslužio u Zagrebu velebni spomenik? Je li pomalo simptomatično da mnogi istaknuti književnici druge polovice 20. stoljeća nemaju spomen-obilježja u Zagrebu, iako su u tom gradu stvarali gotovo čitav životni vijek i ostavili znatan trag?

Vlada li u glavnom gradu Hrvatske, što bi se reklo, spomenička pustoš ili je riječ o čemu drugom? Velika imena hrvatske politike, umjetnosti, kulture, vjere, znanosti i športa moraju dobiti svoje mjesto u javnom prostoru hrvatske metropole. Prije nešto više od mjesec dana arhitekt Jerko Rošin napisao je članak u jednim dnevnim novinama – Lijepa Naša sve je ružnija. Slika hrvatskog prostora, posebno u priobalju, iz dana u dan sve je manje lijepa. Tragom te misli, može li aktualna zagrebačka koalicijska vlast napraviti iskorak i uzveličati javni gradski prostor, uz ino, i spomen-obilježjima iznimnih osoba iz hrvatske dalje i bliže prošlosti?

Marko Curać