Biblijske šipiždrike
Zašto riječi treba tišina
Orwell je u svojoj 1984. pisao o poteškoćama s riječima i govorom. Pa je napisao da je nerazumljiv govor onaj koji je lišen nutarnjeg prolaska kroz osobu, zapravo, patkogovor (duck-speak), a kvakanje (quacking) slika je koja stoji iza toga. U romanu se taj pojam koristi ambivalentno: za Partiju je pozitivno kad netko govori „kao patka” – bez mišljenja, bez zadrške, bez tišine između riječi, za slobodna čovjeka to je krajnji znak duhovne amputacije. Riječi koje zastanu u grlu, koje ne mogu dalje, ne prolaze prema nutrini, nikad ne postaju semantički prihvaćene. Duck-speak je govor koji: ne silazi u tišinu, ne traži razrješenje, ne dopušta taloženje, nema „pad” iz grla u nutrinu. Takav govor klizi preko glasnica, ali nikad ne prolazi kroz osobu. On ne traži prihvaćanje, jer je već „odobren”. Zato ne zapinje – ali i zbog toga nikad ne postaje dio nutrine. Nasuprot tomu, riječi koje zapnu u grlu – one koje nas muče, smetaju, traže tišinu – imaju potencijal. One još nisu probavljene, ali su žive. One traže vrijeme, tišinu, razbistrenje vode. Duck-speak ne podnosi tišinu, prava riječ ne može je izbjeći. U Orwellovu svijetu ideal je govor bez pauze, bez nutarnjeg otpora. U svijetu kojem bi trebalo težiti ideal bi bio govor koji zna stati – jer samo ono što stane može biti primljeno.
Ukratko: riječi koje prolaze bez zadrške nikad ne ulaze u čovjeka; koje zastanu u grlu traže tišinu da bi postale njegove. Kvakanje (quacking) već u sebi nosi ono što je Orwell htio – odsutnost tišine. To je zvuk koji ne zastaje, ne pita, ne sluša. Samo izlazi, neartikuliran, automatiziran, refleksan, blebetav, koji ne prolazi kroz svijest.
Postoji i govor koji se zadržava na površini grla i tu ostaje jer je u riječima narušen nekakav sklad, sintaktički, leksički, artikulacijski… koji priječi pojavu tišine i prolaz u nutrinu.
Pojavu treba promatrati na kontinuumu: od potpuno nejasna govora do apsolutno jasna.
Zašto je tišina toliko potrebna izgovorenoj riječi? Zato što riječ nije informacija, nego događaj. Svaki stvarni događaj treba vrijeme da se dogodi.
Kad riječ padne u nas, ona u prvom trenutku gotovo uvijek uzburka: misli, sjećanja, otpor, slaganje, neslaganje, emocije. Ako odmah dodamo novu riječ, novo tumačenje, novo objašnjenje – mi zapravo ne dopuštamo da se vidi kamo je riječ sjela. Tišina nije praznina nakon riječi; tišina je njezina provjera. Ako kamen padne na dno, voda se zamuti, ali se zatim razbistri – i kamen postaje dio riječnog krajolika. Tako se i riječ najprije uzburka… a onda postaje shvaćena, usvojena. Padne li kamen na nešto što plovi, on se nosi nizvodno, dodirne, ali ne propada. Tako i riječ zbog narušena sklada može biti pametna, čak lijepa – ali ostaje strana.
Tišina je ono što razlikuje: riječ koja je prošla kroz nas od riječi koja nas je samo okrznula. Bez tišine riječ ostaje na površini, u prometu, u cirkulaciji. S tišinom ona ima priliku potonuti, a potonuti ne znači nestati, nego se smjestiti ondje gdje počinje djelovati bez buke. Tišina nije samo vrijeme da se voda razbistri, nego i trenutak u kojem rijeka „odluči“ hoće li kamen zadržati ili ga odnijeti. A to odlučivanje nije naše racionalno, nego dublje, tiše, sporije.
Zato Sveto pismo (i poezija, i dobra glazba, i istinski razgovor) uvijek traži tišinu. Ne zato što nema što dalje reći, nego zato što je reklo dovoljno.
Biblijski ton ne izvještava što se dogodilo, nego što jest – i to tako da to „jest” vrijedi i sada, i prije, i poslije. Vrijeme je gusto, gotovo suspendirano, uzročnost je sekundarna, rečenica ne informira, nego uspostavlja stvarnost, autor ne stoji iznad događaja, nego u njemu.
Biblijski ton ne pita vjeruješ li. On govori kao da je svijet već uređen tom rečenicom. Zato zvuči mirno, sporo, nužno.
Informativni ton: odgovara na pitanje: što se, gdje, kada i kako dogodilo. Vrijeme je linearno, važna je provjerljivost, rečenica služi informaciji, govornik je izvan događaja. Informativni ton računa na čitatelja kao na vanjskog promatrača. Ako nemaš povjerenja – tekst se raspada. Ako imaš – tekst je koristan, ali ne nužan.
Najkraća moguća razlika: Biblijski ton stvara prisutnost. Informativni ton prenosi podatak. Jedan govori iznutra, drugi s distance. Jedan ne može biti „netočan”, drugi mora biti točan. Zato je Evanđelje po Ivanu nemoguće „prepričati”. On ne opisuje svjetlo – on pali svjetlo.
Nije riječ o „stilu prijevoda”, između Jeruzalemske Biblije (JB) i Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva (BHBD), nego o smjeru svetosti. I razlika je oštra, ali potpuno legitimna: Guénonova (R. Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vreménā, Eneagram, Zadruga za izdavaštvo, 2015., str. 105–110) svetost svakidašnjice izjednačuje silazak svetoga u malo, bez gubitka visine. Uredničko „prilagođavanje svakidašnjici” izjednačuje spuštanje svetoga na razinu banalnoga, uz gubitak vertikale (Bog – čovjek). To nisu ista kretanja, iako se lažno predstavljaju kao ista. Ljudska svetost ne ide gore (ne misli se na prostor) – jer gore je Bog. Ali može ići dolje, u sitno, u obično, u nevidljivo. No: to „dolje” nije vulgarno, nego posvećeno načinom vršenja. Kad se peru drugomu noge: to nije „svakidašnje”, nego sakramentalno; kad se lomi kruh: to nije „obrok”, nego objava. Problem „novih” prijevoda nije u jeziku koji je razumljiv.
Problem je u jeziku koji gubi vertikalnu napetost.
Zašto je banalizacija smrt prijevoda?
Biblijski jezik: nije uzvišen zato što je star nego zato što ne pripada horizontalnoj razini govora. (Horizontalna razina govora odnosi se na razmjenu informacija, ideja i osjećaja između subjekata koji su na istoj hijerarhijskoj razini, a vertikalna razina takva je komunikacija u kojoj subjekti ne pripadaju istoj komunikacijskoj razini, u njoj jezik nije ravan.) Kad se „prilagodi” svakidašnjici, često se dogodi ovo: svetost se ne spušta u sitno, nego se razrjeđuje u obično. To je upravo ono protiv čega Guénon piše: kvantiteta koja guta kvalitetu; razumljivost koja zamjenjuje istinu; komunikacija koja poništava prisutnost.
Želim ukazati na razlikovanje svetoga silaska od profanog spuštanja da se vidi gdje je prijevod još vertikalan, a gdje je postao horizontalan, da se kaže, bez uljepšavanja: ovdje se izgubilo ono što se ne smije izgubiti. Drugim riječima: da se ne brani tekst – nego smjer.
To želim pokazati na trima tekstovima: Preljubnici jer su istina i milosrđe u istoj rečenici; Milosrdnom Samarijancu jer je ljubav predstavljena kao čin, a ne kao osjećaj i Govoru na gori jer govori o jeziku koji nije primjenjiv, nego normativno nemoguć bez Boga.
Usporedba prijevoda
|
Preljubnica (Iv 8,1) A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti." (Izraze podebljao a.) Vertikala i smjer svetosti vide se jasno, i ne kroz jezična pravila, nego kroz kretanje duha jezika. Isusovska mistika ima ponajprije otvorene oči za patnju drugoga, a tek zatim za grijehe. |
Žena uhvaćena u preljubu Isus je otišao na Maslinsku goru, a u zoru se vratio u Hram. Dolazio mu je sav narod, a on je sjeo i počeo ih poučavati. Tada su mu pismoznanci i farizeji doveli neku ženu, uhvaćenu u preljubu. Postavili su je u sredinu, a njemu rekli: »Učitelju, ova je žena uhvaćena u samom činu preljuba. U Zakonu nam je Mojsije zapovjedio da takve kamenujemo. Što ti kažeš?« To su rekli samo da ga iskušaju, kako bi ga mogli optužiti. A Isus je, sagnuvši se, prstom pisao po tlu. Budući da su ga i dalje ustrajno zapitkivali, on se uspravio i rekao: »Onaj od vas tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!« Opet se sagnuo i nastavio pisati po tlu. Kad su oni to čuli, jedan za drugim počeli su odlaziti, počevši od starijih. Isus je ostao sam – i žena koja je stajala u sredini. Isus se uspravio i upitao je: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko nije osudio?« »Nitko, Gospodine«, rekla je ona. Isus joj je rekao: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsad više ne griješi!« (Izraze podebljao a.) |
|
„Ni ja te ne osuđujem. Idi i nemoj [istaknuo a.] više griješiti.“ Ne kaže joj „prestani griješiti“ ili „odsad ne griješi“, nego „ostani u svojoj punini, nemoj sebi dalje nanositi štetu kroz grijeh“. Naglasak je na emotivnom stanju žene, njezinoj patnji, a ne na grijehu. Nemoj djeluje kao odvraćanje od grijeha, gotovo savjet. Isusova je empatija nenametljiva. Vertikala svetosti spušta se: milosrđe do sitnoga, svagdanjeg života, ali ne gubi Božju visinu. Isusovo ponašanje (pisanje po tlu, uspravljanje) tijelo je te vertikale – tišina, ne nasilje, prisutnost, a ne osuda. "Tko [istaknuo a.] je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." U Jeruzalemskoj Bibliji ostaje opći oblik, uključujući sve prisutne. Svi su ljudi pozvani na samopregled. Nema potrebe da se žena posebno denuncira, već stoji u sredini. Položaj osobne zamjenice u rečenici (prvo i zadnje mjesto stilski su najobilježenija!) djelomično ublažava njezinu tešku situaciju.
U Jeruzalemskoj Bibliji vertikala svetosti živahna je, tiha i duboka, svaka riječ vodi prema nutarnjoj prisutnosti i kontemplaciji. Pogotovo je to vidljivo iz prostora između riječi u kojima se sjeća tišina svetosti. Tekst JB sposoban je ne osuditi, a ipak raniti savjest. U njemu žena nije samo subjekt zakona, nego prisutna osoba u dijalogu s Bogom. |
»Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsad više ne griješi!« Ovdje se fokus pomaknuo na akciju, na naredbu („više ne griješi”) i na univerzalnost zakona („odsad”). Ton je hladniji, autoritativniji, manje osjetljiv na unutarnje stanje žene. Vertikala svetosti donekle se gubi: tekst više ne dopušta kontemplaciju i osobnu prisutnost Boga, nego postaje normativna instrukcija.
»Onaj [istaknuo a.] od vas tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!« U ovoj verziji objašnjava se muški subjekt, što je jezično korektno, ali sužava prostor univerzalnog poziva na samopregled. K tomu je žena naglašeno prokazana položajem mjesta u rečenici te je tako ponovljeno istaknuta njezina krivnja. Smjer svetosti ovdje se također neznatno spušta u horizontalu: pozornost se premješta s prisutnosti na preciznu pripadnost, gubi se eterno-propovjedni element: svi su ljudi pozvani na samopregled, ne samo muškarci. U novom prijevodu vertikala je blago zbijena, formalizirana i prosudbena; tekst postaje „moralna uputa“ više nego prisutnost svetosti u tijelu i riječi. Ovdje se gubi tišina, prostor i empatija, a time i položaj svetosti koji silazi u život osobe a da osuda nije nametnuta. Ukratko: Isus ne relativizira grijeh, ali ga ne stavlja u središte. Središte je stanje osobe. Isusova šutnja nije praznina, nego sud koji ne poništava osobu. Ako jezik postane empatičan, a izgubi težinu prisutnosti, promašio je. U BHBD žena je primatelj instrukcije, subjekt moralne norme. Njezinu naglašenu grijehu kao da sude samo muškarci. |
|
Milosrdni Samarijanac (Lk 10,29-37) Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: "A tko je moj bližnji?" Isus prihvati i reče: "Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'" "Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?" On odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe." Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!" (Izraze podebljao a.)
U izvorniku nema naslova ni podnaslova, bilo bi ih potrebno s posebnom osjetljivošću birati, a ne banalizacijom djelomično pogrešno usmjeriti i tekst i čitatelja. U Jeruzalemskoj Bibliji: „Milosrdni Samarijanac“ ostavlja prostor za kontemplaciju i postavlja svakog čitatelja pred milosrdnog Samarijanca, bez konfekcijske moralne „etikete” – dobar. Semantika riječi milosrdan prilično je nepokretna i neusporedivo je bliža izvornom glagolu σπλαγχνίζομαι (splagchnízomai), koji ne znači samo 'sažaliti se' u emocionalnom smislu, gotovo površnom. Glagol je izveden od imenice σπλάγχνα (splágchna) = utroba, nutrina, najdublja unutrašnjost čovjeka (mjesto gdje se rađa život, ne osjećaj). Dakle: ἐσπλαγχνίσθη = bio je potresen u samoj nutrini, pokrenut iz utrobe, zahvaćen milosrđem koje ne ostaje unutra. To nije osjećaj koji dolazi nakon prosudbe, nego reakcija tijela koja prethodi volji i zakonu. To je tjelesni, a ne psihološki glagol. To nije suosjećanje, nego sudioništvo u razini tijela.
Jeruzalemska Biblija: „Isus prihvati i reče“, što je tiho i prisutno, ne nameće svoju prisutnost, empatija je na djelu. Jeruzalemska Biblija: „Idi pa i ti čini tako!“ Riječ tako otvara šire polje milosti, dopušta slobodu interpretacije i poziva na nutarnji rast i jasnije razumijevanje milosrđa. Jeruzalemska Biblija: … kad se budem vraćao bolje čuva procesualnost grčkoga oblika i smirenost završetka pripovijesti, koja nakon snažne empatijske geste prelazi u pouzdanu odgovornost. U njemu je više osjećaja prisutnosti u hodu povratka. U povratku je trenutak najbržeg djelovanja, prisutna je hitnost milosrđa. Vertikala svetosti tijesno je povezana s empatijom i neposrednim činom. Sažeto: U Jeruzalemskoj Bibliji milosrđe je živ i hitan čin, prisutan u tijelu Samarijanca. U novom prijevodu milosrđe je bliže planu i instrukciji, bez osjećaja neposrednoga kontakta i odgovornosti. Vremenski detalj kad se budem vraćao nije sitnica nego je fokus empatije i vertikale u tekst. |
Dobri Samarijanac Ali on se htio opravdati, pa je upitao Isusa: »A tko je moj bližnji?« Isus mu je odgovorio: »Jednom je neki čovjek iz Jeruzalema silazio u Jerihon. Namjerio se na razbojnike koji su ga svukli i izudarali, a potom ostavili polumrtva i otišli. Tim je putem slučajno išao neki svećenik, vidio ga i prošao suprotnom stranom. Slično je učinio i levit: došao je do tog mjesta, vidio ga i prošao suprotnom stranom. A putem je išao i neki Samarijanac. Došao je do njega, vidio ga i smilovao se. Pristupio mu je, zalio mu rane uljem i vinom i povio ih. Potom ga je položio na svoju mazgu, odveo u svratište i brinuo se za nj. Sutradan je izvadio dva denara, dao ih gostioničaru i rekao: ‘Pobrini se za njega. Budeš li što više potrošio, vratit ću ti kad opet dođem.’« »Što misliš«, zaključio je Isus, »koji je od te trojice bio bližnji onome što je upao među razbojnike?« Zakonoznanac je odgovorio: »Onaj koji mu se smilovao.« Isus mu je rekao: »Idi pa i ti čini isto!« (Izraze podebljao a.)
Novi prijevod: „Dobri Samarijanac” –gotovo je trivijalizirajući, premda se u originalu dva puta upotrebljava glagol 'smilovati se’. Smjer svetosti: umjesto da se otvori prostor nutarnjeg sagledavanja, vertikala se spušta u etiketiranje i površnu moralnu pouku. U današnje vrijeme semantički diferencijal riječi dobar vrlo je pokretan i rastezljiv: od ispraznosti i poruge do nečeg što bi se moglo dobrim zvati. Konačno je li ili nije neki čin dobar presuđuje Bog. Samarijanac nije opisan kao „dobar“ i nije riječ o tome tko je dobar. Riječ je o tome kako se bližnji uopće događa. Podnaslov zatvara ono što tekst otvara. Ne tko je dobar, nego tko je bližnji; ne moralna lekcija, nego promjena osi gledanja. Nije naglasak na suprotnoj strani ceste, nego na suprotnoj strani odnosa. Samarijanac je prešao granicu bliskosti ('osjećaj povezanosti s nekim'), a levit i svećenik nisu da su došli i na dah polumrtvomu. Udaljenost nije prostorna, nego relacijska. Pa izraz „prošao na suprotnu stranu“ jest eksplicitniji, ali mu se ne može oduzeti i neka mjera scenografije, karikirano prometne scene, što razbija suzdržanost i slabiju hermeneutičku prikladnost od izraza „vidje ga i zaobiđe“. Novi prijevod: „Isus odgovori“, stvara osjećaj dominacije izvana, distancu između njega i osobe kojoj se priča. Isus postaje „objasnitelj“ koji nadzire događaj. Novi prijevod: „Idi pa i ti čini isto!“ Riječ isto sugerira čvrstu reprodukciju ponašanja, što pomalo snižava dimenziju slobode i razumijevanja milosrđa. Novi prijevod: … kad opet dođem vremenski je fleksibilniji, ali takva neodređenost dalja je ljudskoj nutrini, izraz je manje blizak procesualnosti grčkog oblika. I najvažnije – vremenski se okvir hladno širi. Ovaj izraz zvuči nešto odsječenije s manje osjećaja prisutnosti u hodu povratka. Vertikala svetosti gubi se jer milosrđe više nije neposredno i intimno, nego je predložak za buduću, gotovo administrativnu akciju. Ukratko: Bog ne govori preko funkcije, nego preko istine. A istina nema lojalnost instituciji. Zato je Samarijanac opasan: nije „dobar čovjek”, nego pogrešan čovjek koji čini ispravno. Ako prijevod: ublaži kontrast, ili Samarijanca učini „dobrim“, „simpatičnim” ili sve svede na opću humanost, onda se izgubi skandal: Bog govori preko onoga od koga nemamo koristi. I to nije sentimentalno, nego razorno za oholost. I jer je Samarijanac ogledalo svima koji misle da su ispravni. Postmoderni umišljenici mjerodavnosti, biste li se pogledali? |
|
Blaženstva (Mt 5,1) (Lk 6,20-23) Mt 5. Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!" "Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!" |
GOVOR NA GORI (5,1 – 7,29) Blaženstva Kad je vidio mnoštvo, Isus se popeo na goru. Tamo je sjeo, a učenici su se okupili oko njega. Tada ih je počeo poučavati: »Blaženi siromašni duhom jer je njihovo nebesko kraljevstvo; blaženi žalosni jer će biti utješeni; blaženi krotki jer će naslijediti zemlju; blaženi gladni i žedni pravednosti jer će biti siti; blaženi milosrdni jer će im biti iskazano milosrđe; blaženi čisti srcem jer će gledati Boga; blaženi mirotvorci jer će se zvati Božjim sinovima; blaženi progonjeni zbog pravednosti jer je njihovo nebesko kraljevstvo; blaženi vi kada vas budu izrugivali, progonili i lažno optuživali zbog mene. Radujte se i budite sretni jer je vaša plaća na nebu velika. Isto su tako prije vas progonili proroke.« |
|
Ići putem blaženstva tako je put strmoglavljen da je njime bez Boga nemoguće ići. Govor na gori nije etika. On je opis života koji je nemoguć bez milosti. Ako prijevod: učini blaženstva „izvedivima”, ublaži paradokse ili ih pretvori u savjete za bolji život, onda više ne vodi prema Bogu, nego prema samopoboljšanju. A to je izdaja teksta. Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede… On progovori… To je liturgijska gesta. Isus ne „počinje govor”, nego zauzima mjesto. Ritam je spor, težak, gotovo obredan. Svetost se ne izgovara – ona se priprema. Blago vs. Blaženi U Jeruzalemskoj Bibliji svako blaženstvo stoji kao stup. Stup! Blago…! (tišina). Stup! Blago…! (tišina). Uskličnik nije afekt. On je poziv odozgo, ne poticaj odozdo. To je glas koji se ne može izgovoriti ravno – mora pasti, mora zazvoniti. Stanke nisu tipografske. To su mjesta gdje se sluša vlastita savjest. Klicanje ili dobro raspoloženje Radujte se i kličite! To nije savjet. To je eshatološki krik – radost koja nema racionalni temelj. Konačni smjer svetosti Govor na gori planina je koju ne možeš osvojiti, svaka rečenica zaustavlja te, blaženstva nisu putokazi, nego stijene. Tišina, ritam, uskličnik, stanka – to nisu stilistički ukrasi. To je mjesto gdje Bog još ima pravo biti Bog. S vertikalom, Bogom, blaženstva ostaju nemoguća čovjeku, ali su istinita jer nisu zahtjev da ih ti proizvedeš, nego poziv da ih Bog u tebi učini mogućima. |
Kad je vidio mnoštvo… popeo se… sjeo… počeo poučavati… Sve je funkcionalno. Vertikala je svedena na narativni prijelaz. Bog ovdje ne šuti da bi govorio, nego govori jer je red. Već se tu vidi smjer: od teofanije prema edukaciji. U novom prijevodu: blaženstva su u jednom dahu, odvojena točkama i zarezima, ritam je linearan, horizontalan. Čitatelj ne zastaje. Ne mora se pitati. Može sve „proći”. To je svojevrsno – konfekcijsko nabrajanje.
Radujte se i budite sretni… „Sretan” je psihološka kategorija. „Klicati” je liturgijski čin. Ovdje se vertikala lomi. Bog više ne traži da se sudjeluje u Njegovoj radosti, nego da se osjeća nešto pozitivno. Bez vertikale, bez „odozgo“, bez Boga, blaženstva se ili svode na psihologiju (budi fin, budi empatičan…) ili postaju trivijalna moralna pravila. Tada su ili nemoguća jer čovjek sam to ne može živjeti ili banalna jer se pretvaraju da su laka. Govor na gori postaje program, blaženstva su „vrijednosti“, vertikala se izravnava u etički katalog. Blaženstva nisu program za čovjeka, nego mjera Božjeg silaska u čovjeka. |
U tekstu sam pokušao pokazati kako se otvara prostor za spasenje, i kako Jeruzalemska Biblija širi taj prostor, a kako Biblija Hrvatskoga biblijskog društva sužava. Fokusirao sam se na strukturu objave, a ne na doktrinu spasenja. To ne znači da nema soteriologije u napisanim riječima: u Preljubnici kroz neosudu i novi početak, u Milosrdnom Samarijancu kroz preuzimanje tereta, u Blaženstvima kroz obećanje Kraljevstva. Nastojao sam pokazati gdje se tekst zatvara, gdje se otvara, gdje vertikala prestaje, gdje milosrđe postaje moral.
U usporedbi prijevoda razmatrao sam nijanse glȁgōlā, osluškivao vertikalu, pazio gdje se empatija prevodi u moralizam i gdje se dinamika pretvara u administraciju.
Žito se vrše, zadatak se vrši
U radu bih se još osvrnuo na propuste koji se ne mogu popraviti, koliko god bili katastrofalni jer je riječ o neznanju, a ne o propustima, a neki ne mogu jer je za njih potrebno imati i uho; a ako je netko amuzičan, tada pomoći nema.
Primjerice, u hrvatskome standardnom jeziku dva su homonimna glagola, različite semantike: vŕšiti – 'obavljati vršidbu'. I vŕšiti – 'dovoditi do kraja kakav posao'. Strana mi je patetika jer je ona derivirana laž samo upekmežena, ali malo mi je neslučajno (Ono što se čini slučajem pukim / Uzrokovano je razlogom dubokim), ili ne treba biti, da je netko mogao pomiješati značenje navedenih glagola. Ne samo njih. Naime, od glagola vŕšiti ('obavljati vršidbu') prezent se tvori nastavkom -em: vršem, vršeš, vrše… (3. l. mn. vrhu!), a od glagola vŕšiti ('dovoditi do kraja kakav posao') prezent se tvori nastavkom -im: vršim, vršiš, vrši… (3. l. mn. vrše!). Ovdje je ipak riječ o neznanju, a ne o nekakvu lapsusu. Neznanje se ponavljalo, kad je god za to prilika bila! Kako je za priliku rekao James Allen? Prilika ne stvara znalca, nego samo pokazuje kakav on jest. Otkriva neznanje i ne pretvara ga u znanje. Ili, potpuno bezazleno: ako želite pokazati potpuno neznanje s navedenim glagolima, prepustite da to odrade urednici i lektori Biblije Hrvatskoga biblijskog društva (BHBD). Beck je javno rekao, Jutarnji list, 24., 25., i 26. prosinca 2025.: „Priznajem da sam tek sada saznao što znači 'gumno'. Gumno je veoma važan pojam u Bibliji: kralj Šaul je okrunjen na gumnu [??? Nije. Punctum.]. Hram u Jeruzalemu je sagrađen na gumnu, a i Isus govori u gumnu [u gumnu???, a., Ha! Ha! Said the Clown, Manfred Mann, a.]. Ja sam, međutim iz Novog Zagreba, i nisam imao pojma što je gumno, osim da je na selu.“ Ovo, doduše, upravo napisano nije tekst iz Biblije, ali bi se tim tekstom moglo objasniti neznanja u vezi s gumnom:
„Pročistit će gumno* na kome se vrši [vrše, istaknuo a.] žito i skupiti ga u svoju žitnicu.“ (Matej 3,12) „Ne zavezuj usta volu kad vršiš [vršeš, istaknuo a.] žito.“ (Ponovljeni zakon 25, 4). „Ne stavljaj košaricu na usta volu koji vrši [vrše, istaknuo a.] žito“ (Prva Korinćanima 9, 9); „… jer i onaj tko ore i onaj koji vrši [vrše, istaknuo a.]…“ (Prva Korinćanima 9, 10) „Ne veži usta volu koji je u jarmu i vrši [vrše, istaknuo a.] žito!“ (Prva Timoteju 5, 18).
„Isus govori u gumnu“ – ni na gumnu, toga u evanđeljima nema, kao narativne scene. Punctum negrum! Gumno – 'mjesto na kojem se vrše ili mlati žito', riječ je o prostoru na otvorenom pa netko može govoriti jedino na gumnu, a nikako u gumnu. Punctum negrum!
Biti amuzičan ili sijanje zanaglasnica
Zanaglasnice su jedno od rijetkih mjesta u jeziku gdje se norma ne može naučiti bez uha. Pravila se mogu znati, ali ako uho ne reagira na poremećaj, sve ostaje mrtvo znanje. Zato se događa da ljudi mogu biti izvrsni lektori po svim mjerilima – a da im enklitika „ne smeta”. I ostaje tamo gdje nikako ne bi mogla biti.
Zašto?
Jer tišina nije univerzalno iskustvo. Netko čuje tekst kao niz informacija. Netko drugi čuje tekst kao događaj. Tek ovaj osjeti kad se tišina ne može pojaviti jer je ritam poremećen.
Pogrešno mjesto zanaglasnice može onemogućiti tišinu, ali samo onomu tko: čita slušajući, a sluša ne da bi razumio, nego da bi pustio riječ da ode dalje od sebe. Onaj tko čita samo radi značenja, neće osjetiti gubitak. Onaj tko čita radi prisutnosti, hoće. Evo zorna primjera.
„Troje, naime, svjedoči: Duh, voda i krv, a to troje je [podebljao a.] jedno.“ (Prva Ivanova 5, 7-8).
Zanaglasnica je ne može stajati jedino na mjestu na kojem je stavljena: naime, enklitika se ne može nasloniti unatrag preko završene intonacijske cjeline. Osim toga zanaglasnica je u blizini je završetka riječi troje i početak riječi jedno što stvara nepotrebnu zvučnu redundanciju, da ne kažem kakofoniju (kako se ono samotitulirao urednik Beck: „… zadužen [ipak je riječ o munere a se ipso suscepto!] za lijepi hrvatski jezik i stil naših tekstova“), osobito u rečenici koja bi trebala biti mirna, zgusnuta i svečana, a ne blebetava. Biblijska! Mjesto bi enklitike moglo biti iza to – to je troje jedno, ali to je obavijesno mjesto normativno neutralno, zato i slabo. Iza riječi jedno – to troje jedno je – stilistički je i teološki jače, završetak ima kadencu izjave, a ne puku informaciju. Rečenica s tim poretkom ima ispovjedni ton, a ne objašnjavajući. A u ovakvim, kratkim, teološki zasićenim rečenicama smisao ima prednost nad neutralnom normom. Tim poretkom rečenica ima i savršen ritam 3 + 3 (to tro-je / je-dno je). Ovaj raspored riječi u sličnim izrazima, citatima, jako je traljavo, ako nije dovoljno, preporučuje se uzeti Trallavcyn!, razmješten: niti se poznaje sintaksa u pisanom dijelu, niti se poznaje retorika u govornom dijelu, niti se ima uho čuti izgovornu cjelinu. Sedam funkcija (2 urednika, urednik za jezičnu eleganciju, 2 lektora, 2 korektora), četiri osobe i – nula. Ništa. Ništica sluha za jezik!
Sluh se ne može naučiti!
Umjesto kraja: na kraju.
Kraj ili što može proklijati
Na kraju: rečenica iz predgovora Novom zavjetu: Matej želi pokazati u Starim zavjetom [podebljao a.] prožetoj, kristolološki orijentiranoj i univerzalistički usmjerenoj koncepciji evanđelja da je Isus Krist ispunjenje Božjih obećanja. (Str. 1199, redci 8 – 10).
Uzoran primjer rečenične smrse. Valjda će je razmrsiti sedam funkcija raspodijeljenih na četiri osobe. Bez Arijadnine niti ili s njom. Ili s Pitijom. Samo u njezinim proroštvima i zarez dijeli život od smrti.
Kratka lekcija o ritualnoj čistoći: U antičkom svijetu, vjerski obredi i proročanstva zahtijevali su apsolutnu preciznost (rituale). Pogrešan nastavak u konjugaciji ili deklinaciji smatrao bi se „šumom u kanalu“ koji bi poništio božansku narav poruke. Svaka sličnost s novim prijevodom Biblije Hrvatskoga biblijskog društva – namjerna je.
I rečenica iz nepotpisana Predgovora Biblije Hrvatskoga biblijskog društva: »'Riječi Svetoga pisma nisu bile napisane da bi ostale zatočene na papirusu, pergamentu ili papiru, nego kako bi ih prihvatila osoba koja moli, dajući da prokliju [podebljao a.] u njezinu srcu', kazao je papa Franjo, potičući na čitanje Biblije.« (Str. I, drugi redak).
Prokliju??? Od kojega glagola? Proklijti?! Odakle je banuo taj glagol? (Ne iz Papina govora! Papa je napisao „… facendole germinare nel proprio cuore.“ Germinare znači: 'proklijati', 'klijati', 'niknuti'.) Iz quackinga. Riječi mogu proklijati, ali, da bi proklijale, potrebno je da riječ, sjeme ima značenje. Inače, što klija?
Ako riječ nema značenje, što uopće može proklijati?
Rudolf Ćurković
Napomena: Djelomično skraćen tekst osvrta objavljen je u najnovijem broju Kane (ožujak 2026.), a na Portalu HKV-a objavljen je cjelovit autorov osvrt.