Stolica koja (ni)je dočekala Istinu

„Kada bi se za spas čovječanstva moralo žrtvovati jedno dijete, vratio bih Bogu ulaznicu, ne bih ga žrtvovao“, citat Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, paradoksalno, mogao je biti i početni u romanu glumca, novinara, kazališnoga kritičara i urednika Andrije Tunjića „Bolero za Ionesca“, objavljenoga nedavno u Nakladi Bošković. Iako, ima razloga zbog kojih je autor izabrao onaj Eliezera Wiesela: „Tko prešućuje žrtve, ponovno ih ubija“. Svojim prepoznatljivim, novinarskim stilom, ispisao je Tunjić potresno djelo na gotovo četiri stotine stranica, djelo koje govori o potrazi za ubojicama roditelja glavnoga junaka Jakova Lukina. Sedam dana nakon sprovoda Jakovljeva kći Ilina nazove novinara Frana Altarca kako bi mu povjerila očeve zapise. Ostaje zagonetnim kako je Fran ostao neupućenim u smrt daljega rođaka i prijatelja pokojnoga strica, s kojim je dijelio tvrdi redakcijski kruh, Fran kao novinar, a Jakov kao lektor u dnevnim novinama. No ni činjenica čitateljskih propitivanja autorovih postupaka ne mijenja zaplet svehrvatskoga romana turobne povijesti dvadesetoga stoljeća. Poštujući pokojnikovu posljednju želju, Altarac, natopljen knjiškim znanjem i poznavanjem hrvatske povijesti, uranja u rukopis podijeljen na „Korijene zla i mržnje“, „Muzej ubijenoga sela“ i „Bolero za Ionesca“. Iako će čitatelji Tunjićeva romana i sami spoznati zašto baš taj naslov, vrijedi spomenuti da glasovita skladba Mauricea Ravela prati i zateknuće Altarca uz vijest o Jakovljevoj smrti i konačno, završno kazališno uprizorenje obrade „Stolica“ Eugènea Ionesca, u izvedbi amatera iz rodnoga mu sela. Doista je knjiga mogla imati i naslov „Bolero za Dostojevskoga“ ili „Bolero za Bulgakova“, pa čak i „Bolero za Juraka“, jer sve što se usložnjava pred čitateljem golema je Jakovljeva ispovijed, otkrivanje i svoje i tuđe prošlosti putovanjem na razmeđi Gornjega i Donjega Sela, srpskoga i hrvatskoga, smještenoga u Bosni i Hercegovini.

Između redaka, Tunjić je, književno parafrazirajući vlastiti „Teret šutnje“, posvetio knjigu rodnim Dubravicama Donjim i sudbini stradanja hrvatskoga naroda u Bosanskoj Posavini, ali bez imalo uljepšavanja, plošnosti i površnosti. Svaki od stotine likova koji defiliraju njegovom knjigom, između jave i sna, između zbilje i fantazije, stvarnosti i bajke, nosi svoje breme kao Bosna prkosna, s prednostima i manama kojima je protkano svako stvorenje. Sporo se vozeći rodnim krajem, odbijajući se u dahu suočiti s neznanim roditeljskim završetkom, putujemo s Jakovom, upijajući pripovijesti o povijesti Bosne i Hercegovine, mahom nesretnim sudbinama pripadnika svih triju konstitutivnih naroda koji su, ruku na srce, tako rijetko i zavaravajuće znali živjeti skladno. „Mislio sam da moje iskustvo smrti krivce može uvjeriti u besmisao zla i natjerati ih da se pokaju ili barem priznaju sud zdrave logike. Jer sud Svjetske pravde, pogotovo u ovo doba bez Boga i božanstava, nije pravda niti pravednost, nego najčešće udvornički kompromis i politički interes, čiji je jedini cilj vladati. Pod svaku cijenu i bez obzira na žrtve“, ispisuje na jednom mjestu Jakov Lukin, potresen danom s tri sprovoda na tri groblja – parastos vjerojatnoga nalogodavca ubojice roditelja na pravoslavnom, dženaza za muslimanskoga dječaka i sprovod tetke Ljube na katoličkom groblju. Kao da je u tom jednom danu, nazočan na tri različita vjerska obreda, glavni junak spoznao svu težinu proživljenoga, puštajući i žive i mrtve k drugim obalama, promatrajući iz prikrajka sve ono što bi, u nepostojećem idealnom slučaju, bio njegov mirnodopski život. Jakov Lukin ne osuđuje nikoga, samo želi doznati cjelovitu istinu, ako postoji, ako mu je prijatelj Ratko uz rakiju i meze želi uopće ispričati.

Promatrajući iz daljine, ili s vozačkoga mjesta, sve ono što je mogao biti njegov život, glavni junak Tunjićeva romana preispituje i svoju savjest, mogućnost krivnje za mržnju u krvničkim očima, igrajući s vremenom i prostorom od početka izgubljenu bitku. Svjestan da mu je pukim čudom darovan nastavak (ograničenoga) postojanja, i da nas, hegelovskom mudrošću, povijest ničemu nije naučila (osim da se ponavlja), Jakov traži konačno rješenje slagalice – unaprijed dovoljno pribran da ono ne postoji. Jer, sve su samo kosti i stabla, (ne)poznati grobovi kao korijenje Krikovačkim i drugim šumama – stratišta, stratišta, stratišta. Uvjerljiva je reportažna moć književnika Tunjića da s minimumom riječi dočara atmosferu svevremena i nevremena. Kratki, britki dijalozi, lišeni suvišnih pridjeva i jalovih monologa, povest će svakoga budućega čitatelja na neizvjesno putovanje i prema Andrićevim ćuprijama i prema Karahasanovim tamnim vilajetima. Ne dodvoravajući se ni jednoj političkoj opciji s bilo koje strane, sukobljavajući se s mnogim nacionalnim mitovima svih triju naroda, Tunjićeva knjiga svejedno ostaje toplo svjedočanstvo i posveta svim nepronađenim žrtvama iz obaju svjetskih ratova i posljednjega, započetoga velikosrpskom agresijom na sve i svakoga.

Simbolično je Jakovljeva ispovijed podijeljena na sedam dana, ne onih u kojima će Bog stvoriti svijet, već sedmicu (kao iza ukopa) u kojoj sve vodi prema „Stolicama“, tom finalnom događaju izricanja nacionalne mržnje, bez Stare i Staroga, s Govornicima iz redova triju naroda. Ne, nije riječ o relativiziranju krivnje ili mainstream nazivanju posljednjega rata građanskim, već književni pokušaj da ono demonsko u svakom čovjeku ispliva na površinu, kako bi jednom, negdje, krug bio zatvoren. Sa stolicom viška ili manjka, svejedno je, samo neka se krug zatvori. Tešući vidljivo svoje rečenice do iznemoglosti, Andrija Tunjić je ususret 75. rođendanu ponudio javnosti najbolje od sebe, a na toj javnosti jest prepoznati ili odbaciti trubadura povijesti, često uzaludnoga svirača nad medijskim i društvenim ostatcima ničega, nametnutoga virtualnoga usmjerenja k nebitnom, prolaznom i smrtnom. „Bolero za Ionesca“ nije, kao što nije ni jedna knjiga, ona koja može promijeniti svijet, ali može pojedinca. Zato je, vjerujem, i napisana, kao svjedočanstvo o malom čovjeku u velikom svijetu, satkanom od Dobra i Zla, od sreće i tuge, od hrvanja sa samim sobom. Pa i posmrtnoga hrvanja. Da se ne zaboravi, da se žrtve ne ubije iznova – tišinom.

Tomislav Šovagović