Danijel Špelić, Praznina

Zlo je svježe kao sutra,
a staro kao vrijeme.
(M. S.)

Naklada Bošković objavila je u veljači kriminalistički roman Danijela Špelića Praznina, koji pustoši doslovce sve kriminalističke romane napisane na hrvatskome književnom jeziku koje sam pročitao (domaćih  pročitah dosta, još i više prevedenih). 

Fabulu romana čini potraga privatnoga istražitelja Lukasa Huma za počiniteljem  zločina, ubojstvom jedanaestogodišnjeg dječaka K. V., koji se dogodio pred tridesetak godina, ali će se tijekom istrage otkriti još jedan počinjeni zločin, ubojstvo godinu dana starijeg dječaka J. J. Sjenovita i mračna ubojstva koja se učinjena pokazala su se nerješivima s obzirom na vremenski zastor i s obzirom na to da ih istražitelji nisu riješili. Za Lukasa (znakovito ime!) Huma – ne.

Čini se kako je motiv da otkrije počinitelja ubojstva Hum našao u bilješkama svoga oca, umirovljenoga vojnog časnika, koji je sakupljao materijal o gradskoj prošlosti za knjigu koju nikad nije stigao napisati među kojima je bila fotografija na kojoj je bila grupa od deset mladih ljudi koji su stajali ispred planinarskog doma Barun Trenk i zajednički pozirali. Humov je otac radio neke nerazjašnjene savjetničke poslove o kojima nije ostavio pisane tragove, a poginuo je u nejasnim okolnostima na zabačenoj cesti pod kotačima automobila iako nitko nije znao što je tražio u tom dijelu Hrvatske i na toj zabačenoj cesti. U razgovoru sa Simonom Janssenom, očevim prijateljem, Hum doznaje da je i otac mislio kako u nestanku dječaka K. V. ima nečega što mu nije davalo mira. Desetorica sa slike često su posjećivali Pakrac i Lipik te bazene u isto vrijeme s kojih je nestao dječak. Neobičan sinkronicitet, tada akauzalnih pojava.

Špelić se već pokazao kao majstor, zasluženi, u pripovijedanju: jednostavno bi se moglo reći da je Praznina ispripovijedana kao što je komad tkanine istkan. U vješto istkanom platnu sve je napravljeno kao od samo jedne niti konca: nema šavova, nema puknuća, nema repova – višaka, nema zatezanja ili natezanja s olabavljenjima… sve je čvrsta cjelina i sve je njoj podređeno. Takvo je Špelićevo pripovijedanje: njegov je diskurs mekan, uljan. Njegovo je pripovijedanje dostiglo takvu razinu da bi se i neuk čitatelj mogao zateći u situaciji, dok čita Prazninu, iz koje mu se čini kako bi se i sam mogao odvažiti na pisanje. Obilježje je neupućenih da su im jednostavne stvari, ma koliko znanja i rada iza njih stajalo, lako dohvatljive. Piščevo nas kazivanje nosi, njegova se sintaksa doživljava kao tihi ritam iznutra pa možemo uživati u opisima mračnih ugođaja: Uvijek kada se zateknem na praznoj cesti u gluho doba noći, počnem se osjećati čudno, nekako ispunjeno i pozitivno, kao da se trebam ovdje nalaziti baš u tome jedinstvenom trenutku. Teško je objasniti o kakvu je osjećaju riječ osim da je ugodan i opuštajući, što je vjerojatno i razlog zašto se osjećam dobro u sjenama, podalje od ljudi i nametljivosti koja obično dolazi s njima. Odvojen od svijeta, okružen prazninom, tišinom i crnim nebom ispunjenim sjajnim zvijezdama, za mene je to bio savršeni trenutak postojanja jer nije moglo postati bolje od ovoga. (Nedostaje glazba Angela Badalamentija s kraja filma Straight Story D. Lyncha.) U njegovim sarkazmima kad istražitelj doslovno ponovi rečenice mudroslova iz skupine od svih fela: Vidite kako mladi fotograf pokušava uhvatiti ugašene nijanse temeljnih boja oko mladenaca ne bi li pojačao toplinu stilističkog izričaja i auru nevinosti. A refleksija vode samo pojačava perspektivnu dubinu kontrasta koju pruža njihova mladost. Perspektivna dubina kontrasta?! U kratkim i zabavnim dijalozima: „Mogu li vam kako pomoći?“ „Ne znam“, odgovorio sam. „Možete li?“ „Prva sam pitala“, odvratila je, blago nakrivivši glavu.

Lukas Hum neobičan je privatni istražitelj. U rečenicama ispred pročitali smo što je za njega savršen trenutak postojanja. Osobnost naslijeđenu od roditelja – distanciranost od drugih ljudi – ne ostvaruje ni živeći na osamljenom otoku ni u kuli bjelokosnoj. Okoristio se njome da temeljito prione poslu kojim se bavi razvijajući u tišini svoje prekognicijske uvide, slutnje, predosjećaje. Ako se oni pozorno osluškuju i razvijaju, postaju moćan istražiteljev alat. S pomnjom raščlanjuje situacije i ljude, ništa ne pretpostavljajući (Pretpostavke su majke svih zajeba…). I najbitnije: nikad ne odustaje, bez obzira na opasnosti u kojima bi se mogao naći. Tko može za sebe reći: … imao sam nešto podmuklo u karakteru zbog čega sam se veselio kad bih ljude uhvatio na prepad? Onaj tko je iskren. Tko je osvijestio svoje nesvjesno pa tim osviještenim dijelom može upravljati, a ne da on upravlja njime. (Sva se psihoterapija temelji na osvješćivanju nesvjesnoga.) 

Možda Špelić ne pomiče granice kriminalističkoga romana, ali ga regenerira i obogaćuje pa kriminalistički roman postaje jači. Čime to čini?

Zločini i ubojstva sofisticiraju se i sve je teže pronaći pozadinske kreatore zla. Ubojica dječaka K. V. i J. J. te Gregora Dalića kaže: „Nešto nije u redu sa mnom. Bolestan sam…“ Onaj koji mu je trebao pomoći, nije to učinio. Uzimati novac od njega, često i u velikim iznosima, nije se ustručavao. Ako se to može nazvati izborom, ubojica je sam sebe prikratio za život.

Autentični izvor zla autor je riješio i kompozicijski jer na kraju romana, nakon što je otkriven ubojica dječaka, razgovaraju istražitelj Lukas Hum i Bernard Herak o Slaku Papiću. Hum kaže: „Ali vi ste već odavno znali za Papićeve probleme, zar ne?“ Herak odgovori: „Naravno da sam znao. Slavko je bio idiot i perverznjak [Njegov novac bio je na svakoj stubi tvoje karijere.]… Nas nekoliko jako je dobro znalo što radi… Kad je onaj klinac pronađen mrtav, odmah sam znao kako je on imao neke veze s tim.“ Čitatelju će možda izmaknuti potpuni uvid u lik Bernarda Heraka koji je maskiran dvama jezivim zločinima i potragom za ubojicom. Njegov lik pobuđuje gađenje, ali će mnogima, možda, biti zatamnjeno da je Bernard Herak izvorni zločinac u sjeni. Dalić je za njega rekao da je on seksualizirana (da izbjegnemo prostakluk!) pijavica. Kako pijavice funkcioniraju? Prilijepe se na nekoga i sisaju. To je on radio. Novac, položaj, zasluge. Sve bi na kraju pripisao sebi.

Kako se Herak okoristio Domovinskim ratom? Iznenada je postao dobrovoljac koji je iz Njemačke došao u Hrvatsku i borio se na bojišnici. Nitko nije imao pojma kakvoj bojišnici, no on to ionako nije naglašavao, ali bilo je tamo vani. … iznenada se pojavila ta priča o mladom junaku koji je riskirao svoj život dovozeći kamione s pomoći u Hrvatsku. Negdje su pronašli valjda jedinu njegovu sliku koja ga je prikazivala kako stoji pokraj jednog kamiona i cijela Hrvatska poludjela je za njim.

A prava je istina da je jednom ili dva puta išao sa Slavkom u Hrvatsku, ali samo onda kada je ovaj išao prema Zagrebu i to najsigurnijom rutom, gdje nije bilo opasnosti. Veće je zlo što ima organiziranu skupinu svojih ljudi koji su zastrašivali, pretukli, pa ako treba ubiti, i ubijali. Oslanjaju se u činjenju zla na Heraka, koji ne zazire od toga da Humu kaže kako ima prijatelje diljem Hrvatske koji mi šapnu neke stvari. Poznato?  Poznato! A najveće je zlo što je Trenkovac (nepostojeće mjesto, ali nama jako poznato), samo Trenkovac?!, postao mjestom opasnim za život, ne zbog zlih ljudi, već zbog ljudi koji ne čine ništa u vezi s tim, kako je rekao Einstein. Herakov je lik vješto razasut, metastaziran, po cijelom romanu tako da on izmiče, naoko, cjelovitu uvidu. Namjerno je tako predstavljen baš poput takvih likova i u stvarnost, čija se prisutnost zastrašujuće sluti, a manje pokazuje. Ne želi ni čuti za ime ubijenog dječaka J. J. kako bi na eventualnom ispitivanju mogao mirno reći da ne zna tko je to. Herak zaobilazi zakone, omogućuje da se zlo događa, moglo bi se reći da ga honorira. Poznato?! Poznato. Na kraju romana u razgovor s Humom kaže: … nećete pokušati možda nekomu nešto reći i stvoriti si probleme. … Ovo je postao opasan svijet [Tko ga je takvim stvorio, nije ni retoričko pitanje.], Lukas, morate misliti na sebe i svoje voljene [podebljao a.]. Kad Herak spominje voljene, to ima samo jedno značenje: kud zavazda gre se.

Autor se poslužio i nesvakidašnjim postupkom: posudio je likove, lik svećenika fra Lovre Malenice, iz romana Ukradena ruža Renate Glogoški Pavoković, i Fani, lik iz Jutarnje zvezde Vladimira Vujinovića. Učinio ih je živima udahnuvši im životnu filozofiju, žive replike, lakoću kretanja u romanu… Fra Lovre nadilazi religioznost, klerikalnost, moraliziranje… i sve one krute forme koje svećenicima priječe da zaista postanu duhovna braća ljudima. Vješto je razvukao situaciju istražitelja s njegovom lakoćom potezanja pištolja i umirio Huma. Fanina verbalna lepršavost čini svakoga potencijalnog čitatelja aktivnim sudionikom, i situacija i rȁzgovōrā, a ne samo njihovim pasivnim primateljem.

U Praznini se preslikavaju aktualne situacije iz života koji sad živimo. Pa ako je istinska književnost ona koja se može prepoznati oko nas, onda ovaj roman to posjeduje i njime nadilazi vrstu kojoj pripada.

Zlo je oko nas, ono ima svoju individualnu i svoju socijalnu dimenziju, zalazi u mnoge društvene pore. Ono stvara kao istine, kao vrijednosti i kao vrijednosne sustave. Potpuno poremećene kao i samo zlo. I možda najbitnije: Suma zala kad se ona udruže dosta nadmašuje njihov pojedinačni zbroj.   

Zlo je rezistentno na vrijeme i prostor.
(M. S.)

Rudolf Ćurković

(Tekst je u skraćenoj inačici objavljen u Vijencu.)