Predstavljanje knjige

ZDRAVO MARIJO – Vijenac hrvatskih marijanskih napjeva
autora Ivana Jaklina

Zagreb – Sisak – Varaždin, rujan 2024.

Zapjevajmo Djevici, Majci, Kraljici!

Javnosti predajemo pjesmaricu Zdravo Marijo, zbirku pjesama posvećenih Bogorodici kojoj je autor, varaždinski župni orguljaš i kantor Ivan Jaklin, dao podnaslov Vijenac hrvatskih marijanskih napjeva, imenujući svoju pjesmaricu poetskim nazivom koji automatski asocira na nešto lijepo. U sintagmama vijenac može biti cvjetni, lovorov pa i sonetni, ponekad i trnovit. Ivanov je vijenac u svakom slučaju sadržajno bogat, glazbeno poticajan i obuhvatan, misaono plemenit i ispunjen dubokom pobožnošću hrvatskih pjesnika, znanih i neznanih, čiji su uglazbljeni stihovi stoljetni dokazi vjere hrvatskog naroda i njegove trajne bliskosti s Marijom, Bogorodicom, Bezgrešnom Djevicom, Majkom tješiteljicom i Kraljicom tijelom na nebo uznesenom.

Knjigu objavljuje nakladnik Zaklada Predziđe kršćanstva iz Zagreba, a za nakladnika potpisuje urednik Damir Borovčak. Glazbeni je urednik Višeslav Jaklin, najstariji od troje djece Ivana Jaklina ^[1], kojemu je otac Ivan priredio notne zapise. Autor pjesmarice odabrao je i slikovne priloge. Omotnicu knjige je osmislila Mihaela Jaklin, a za oblikovanje i pripremu za tisak se pobrinuo Krešimir Ivanček. Na prednjim je koricama pjesmarice pralik Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, a na stražnjim koricama lik Majke Božje Bistričke i najstariji grb Varaždina iz 1464. godine. Pjesmarica je tiskana u rujnu 2024. u tiskari Kerschoffset u Zagrebu.

Uvodne napomene

Pjesmarica Zdravo Marijo kruna je polustoljetnog djelovanja Ivana Jaklina u svojstvu orguljaša u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa u njegovu rodnom Varaždinu, u kojem je rođen 3. listopada 1952. godine. Iako se zahvale uobičajeno izražava na kraju predstavljačkog izlaganja, dopuštam si slobodu zahvalu autoru zbirke pjesama koju sam pozvana opisati iskazati na početku. Naime, Ivana Jaklina poznajem od najranijeg djetinjstva, budući da su nam obiteljske kuće bile u susjedstvu i naši su se roditelji poznavali, a generacijski smo također bliski. Starija tek dvije godine, s Ivanom sam, za mene Ivicom, pohađala vjeronauk u varaždinskom uršulinskom samostanu, a vjeroučiteljica nam je bila M. Pija Assumpta Lončar. Ne samo zbog vjeroučiteljskih utjecaja u godinama komunizma u kojima smo odrastali, a dobro je poznato da je javna školska nastava bila bezbožna, već i poradi glazbenih utjecaja u odnosu na crkvenu glazbu koje je M. Pija imala na mladež koja se okupljala u uršulinskom samostanu, osobito na ministrante, a među njima je godinama bio i dječak, pa mladić Ivan Jaklin, ocjenjujem potrebnim predstaviti osobito uglednu časnu sestru.

U Zagrebu 23. rujna 1896. godine rođena M. Pija, građanskim imenom Stanka Lončar, preminula u varaždinskom uršulinskom samostanu 11. prosinca 1971., po samostanskim je zapisima jedna od najpoznatijih uršulinki 20. stoljeća. Bila je svestrano nadarena, osobito za glazbu, pa ako u mladosti još samouka za klavir i orgulje, a priča se da ju je u zagrebačkoj crkvi Sv. Marije na Dolcu slušao skladatelj Franjo Dugan hvaleći njezin izvanredni glazbenički dar, dobila je kasnije i stručnu glazbenu poduku i kod sestara milosrdnica završila višu djevojačku i učiteljsku školu. U samostan je ušla 1915., a kada je 1918. položila zavjetne ispite odmah je počela djelovati u samostanskim školama, prvo u pučkoj, a nakon položenog državnog ispita u građanskoj, nižoj gimnaziji, gdje je bila ravnateljica, te u konviktu. Predavala je matematiku, slobodno crtanje, a u učiteljskoj je vodila pjevanje i zborno pjevanje.

Doista, potrebno je dati nekoliko podataka o varaždinskom uršulinskom samostanu, jer je to bio prvi uršulinski samostan u Hrvatskoj, koji je 1703. godine utemeljila sestra Julijana Drašković. Naime, uršulinke su u Varaždin došle na poziv grofice Magdalene Drašković čija je kći Juliana bila uršulinka zaređena u Bratislavi. Odmah po utemeljenju samostana otvorilo je s pridošlih 12 sestara osnovnu školu, da bi od 1777. godine bila utemeljena viša (šestogodišnja) djevojačka škola, potom glavna škola za izobrazbu učiteljica za cijelu Hrvatsku, tzv. domaćinska škola, a od 1939. u sklopu samostana počela je djelovati gimnazija te od 1940. učiteljska škola. Bile su to prve djevojačke škole u Hrvatskoj i njihov je rad trajao do ukinuća 1945. godine.

M. Pija Assumpta Lončar djelovala je na samostanskim školama do njihova ukinuća. O povijesnim, društvenim, kulturološkim i osobito obrazovnim  uvjetima koji su nastupili te 1945. godine neću na ovome mjestu razglabati. Iz do sada mi dostupnog životopisa M. Pije, koji mi je dobrotom ustupila s. Klaudija Đuran, varaždinska uršulinka koja vjerno zapisuje samostanske događaje i ispisuje životopise iznimnih uršulinki koje su u njemu djelovale, navodim samo sljedeće:

„Nakon 1945. godine nismo smjeli imati nikakva kontakta s mladeži. To ju je bolno pogodilo. Ali kad je 1953. bilo omogućeno obučavanje vjeronauka u crkvama, ona je odmah s time počela u početku s malim grupama. Dolaskom veće slobode, razvila je jak apostolat.“

Prilično su dugo, po završetku komunističkog režima, tragičnih događaja uvjetovanih srpskom agresijom i na kraju pobjedonosnog završetka Domovinskog rata i promjena koje su omogućili osamostaljenje i međunarodno priznanje Republike Hrvatske trajale pripreme, ali je ipak konačno u Varaždinu 8. rujna 2014. godine službeno započela s radom Katolička osnovna škola Svete Uršule. Simbolično doista na dan rođenja Blažene Djevice Marije, na Malu Gospu, na početku jeseni kada se pripremaju novi obrazovni procesi. U toj školi sin Ivana Jaklina Višeslav predaje Glazbenu kulturu i vodi dječji zbor Uršulinske zvjezdice s kojim postiže itekako vrijedne uspjehe. ^[2]

U vremenu našeg, Ivanova i mojeg djetinjstva i mladenaštva, u godinama u kojima smo dobivali prve poduke za život, M. Pija pouzdano je odigrala važnu ulogu jer je i sama bila orguljašica, a kao časna sestra napose posvećena Blaženoj Djevici Mariji, kojoj nas je u ranoj dobi posvećivala. Dakako, pohađali smo tadašnje svjetovne škole, istu u naše vrijeme jedinu varaždinsku gimnaziju, odrastajući u gradu koji je nastojao čuvati temelje uljuđenosti i duhovnosti. Svakako valja dodati da je glazba u našem rodnom gradu tradicionalno imala važno mjesto, u okupljanju mladih i glazbenom obrazovanju trajno je doprinosila varaždinska Muzička škola utemeljena 1828. godine, danas Glazbena škola u Varaždinu, neovisno o tome hoće li se netko i profesionalno posvetiti glazbi. Također su kontinuirano djelovala i folklorna društva i amaterski zborovi.

Dakle, ako još samo dodam da su u Varaždinu 1971. godine, za Hrvatsku osobito dramatične godine Hrvatskog proljeća koje su nam generacijski, tada studentima u Zagrebu, ostale u itekako dobrom sjećanju, bile utemeljene Varaždinske barokne večeri, koje se u rujnu 2024. godine održavaju 54. put, moguće je zaključiti kako je svemu duhovnom u javnom životu nesklonome usprkos, a budući da su koncerti održavani i u predivnim varaždinskim baroknim crkvama, na čelu s tadašnjom isusovačkom crkvom, a danas varaždinskom katedralom, Varaždin ipak uporno ustrajao ako već ne javno na vjerskim, a onda svakako na duhovnim vrijednostima.

Pa ponavljam, upravo zbog svega navedenoga, a čemu bi valjalo posvetiti još mnogo istraživačkog napora, zahvaljujem autoru pjesmarice Zdravo Marijo Ivan Jaklinu na pozivu za predstavljanje njegove knjige. Jer, rezultat je to njegova 50-godišnjeg orguljanja i pjevanja na koru župne crkve sv. Nikole biskupa u Varaždinu, vremena koje svojim polustoljetnim trajanjem obuhvaća mnogo od onoga „prije“, godina zatiranja vjere i vjerskog odgoja i obrazovanja, a onda i tridesetak godina nove samostalne i demokratske države.

Eto, sapienti sat… pametnome dosta! Svakako i dobronamjernome, osobito vjeri privrženome, s nadom u budućnost! 

O  pjesmarici Zdravo Marijo

Svoj autorski predgovor naslovio je Ivan Jaklin riječima remetskog pavlina iz 17. stoljeća o. Andrije Eggerera „Regnum Croatiae vere Marianum“, što na hrvatskom znači „Hrvatsko je kraljevstvo uistinu Marijansko“. Budući da smo generacijski još iz vremena kada je sv. misa bila služena na latinskom jeziku, bliska nam je citirana izjava i s izvorne strane. S druge je pak strane činjenica da je uz Krista Spasitelja upravo njegova Majka Marija najomiljeniji svetački lik u pobožnostima u hrvatskim krajevima od davne prošlosti. Još je eventualno moguće navesti sv. Antu kao u narodu osobito omiljenog sveca.

Ivan Jaklin u tekstu uz ostalo ističe da  je „za nas Hrvate, Ona [je] naša „Baščanska ploča“, jedina „pjesnička povelja“, koja dokazuje da smo plemićkoga roda. Mi preko nje vodimo lozu od njezina Sina kojeg uvijek nosi u naručju“. Na tu se izjavu nadovezuje sjećanje na povijesne patnje hrvatskog naroda i navođenje činjenice da u Hrvatskoj postoji veliki broj marijanskih svetišta upravo zbog utjecanja „pomoćnici kršćana“ i Majci kojoj Hrvati trajno pridaju nacionalne atribute. U tom su kontekstu još naglašenija nastojanja osobito nakon Drugog vatikanskog sabora, ekumenskog sabora Katoličke crkve,  održanog od 1962. do 1965. godine, tog nedvojbeno najvažnijeg crkvenog događaja 20. stoljeća koji je bio okrenut prema aggiornamentu, dakle otvaranju prema modernom društvu i čija je jedna od najvažnijih odluka bila slavljenje mise na narodnim jezicima. 

Doista, uz opaske koje ću iznijeti u odnosu na napjeve, dakle na glazbene sadržaje pjesmarice Zdravo Marijo, bilo bi itekako korisno posvetiti veću pozornost riječima, uglazbljenim stihovima, pjesništvu koje je inspiriralo glazbenike i koje glazbu kao apstraktnu umjetnost verbalno osmišljava. Uopće, nemoguće je ne izraziti žaljenje da niti znanost o pjesništvu, navodim ju kao poetiku, a niti muzikologija koja se predstavlja kao znanost o glazbi, ni izdaleka u hrvatskim znanstvenim tekstovima ne pružaju dovoljne uvide u marijansko pjesništvo ili glazbu kao što to čini povijest umjetnosti kada je riječ o vizualnim umjetnostima. Naime, marijanska teologija i pobožnost razvile su niz tema i predodžbi o Bogorodici na temelju kojih su oblikovani njezini ikonografski tipovi i ikonografske naracije. Kao primjer navodim knjigu autorskog dvojca mons.  Jurja Batelje i Petre Batelje Bogorodica – zaštitnica Hrvata, teološki i povijesno umjetnički pristup objavljenu u njihovoj vlastitoj nakladi 2013. godine ^[3]. Valja očito pričekati, nadajmo se i dočekati, razvoj disciplina na području glazbe koje će poput ikonografije na području povijesti umjetnosti proučiti, opisati i klasificirati sadržaje, smisao i eventualnu simboliku glazbenog iskaza, pogotovo kada je riječ o davanju nacionalnih atributa Bogorodici. Dakako to će biti moguće osobito vezano uz pojedina marijanska svetišta.   

Na itekako korisnom, istraživački vrijednom i za glazbena otkrića i tumačenja intrigantnom, poticajnom i zacijelo inspirirajućem putu nalazi se upravo kao osobito vrijedan primjer, istinski glazbenički pokušaj i na jednom mjestu skupljena važna dokumentacija koju je Ivan Jaklin objedinio u pjesmarici Zdravo Marijo. 

Djelatnost orguljaša Ivana Jaklina nije bila rezultat glazbene akademske obrazovanosti. Ivica je završio tek nižu glazbenu školu, ali kako je 1974. godine njegova župa ostala bez orguljaša, tadašnji ga je župnik župe sv. Nikole biskupa, preč. Josip Žalac, pozvao da preuzme, kako sam navodi „časne dužnosti orguljaša-kantora u toj prvoj i najstarijoj varaždinskoj župi“. Dakako, osnovne su pretpostavke postojale, glazbena nadarenost, privrženost župi i spremnost za ulaganje svakog potrebnog truda i napora kako bi svladao tehničke zahtjeve nužne za sviranje na „kraljici instrumenata“. Pomoć je Ivan dobio od fra Pankracija Vupore, odličnog orguljaša u franjevačkoj crkvi u Varaždinu. Fra P. Vupora bio je i skladatelj te marni skupljač crkvenih napjeva, a Ivan navodi kako je od njega dobio opsežni notni rukopisni arhiv. Među 114 pjesama koje se nalaze u zbirci Zdravo Marijo nalaze se i neki od naslijeđenih rukopisa za dvoglasni zbor. 

Od 1989. godine na dužnosti župnika bio je vlč. Josip Dubovečak i u njegovo su vrijeme obnovljene orgulje, cijela zgrada župne crkve kao i područna crkva sv. Florijana. Vlč. Dubovečak zaslužuje pohvale i zahvalnost jer svi su ti radovi obavljani u teškim uvjetima Domovinskog rata. Nasljednik zadnjih dvadesetak godina u župi sv. Nikole biskupa je preč.  Stjepan Najman, svećenik u kojemu je orguljaš i kantor Ivan Jaklin našao važan oslonac i podršku i s kojim aktualno aktivno sudjeluje u radu Župnog pastoralnog vijeća, te napose u liturgijskom pastoralu. Pohvalne riječi o tako iskusnom i angažiranom orguljašu -kantoru i suradniku kakav je Ivan Jaklin izrekao mi je preč. Najman ističući Ivanovu organiziranost, ozbiljnost, točnost i veliku ljubav prema glazbi i prema njihovoj matičnoj župi. 

Dakle, od 1974. godine i uz podršku trojice župnika orguljao je  Ivan Jaklin na misnim i blagdanskim slavljima, a u slobodno je vrijeme skupljao notne zapise marijanskih napjeva, biografske podatke o skladateljima, podatke o hrvatskim marijanskim svetištima… pleo je svoj šareni vijenac glazbenih bisera, molbi i prošnji, pohvala i zahvala upućenih Blaženoj Djevici Mariji, Majci i Kraljici. ^[4] 

U pjesmarici Zdravo Marijo dva su vrijedna teksta koja svjedoče o ugledu i poštovanju koje Ivan Jaklin uživa u Varaždinu. Svakako je posebnost Varaždinske biskupije da u njoj aktualno žive dva biskupa: mons. Josip Mrzljak, ^[5] koji je nakon aktivne službe sada biskup u miru, i aktualni službujući biskup mons. Bože Radoš. ^[6]  

Iz predgovora mons. Josipa Mrzljaka pjesmarici Zdravo Marijo  citiram:

„U ruci Vam je vrijedna zbirka skladbi o Blaženoj Djevici Mariji koja je plod višegodišnjeg marnog rada gospodina Ivana Jaklina. No nije to samo rad na prikupljanju priloženih skladbi i podatci o njihovim autorima, nego i izraz žive vjere autora koju je kroz mnogo godina izrazio svojim sudjelovanjem u sviranju i pjevanju u župi svetog Nikole biskupa u Varaždinu i varaždinskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo. (…)

Pred Vama se nalazi pjesmarica u kojoj je vrijedni sakupljač, urednik i orguljaš, gospodin Ivan Jaklin skupio dio marijanske glazbene riznice. U njoj blista lik Marije kao Djevice, Kraljice, a napose Majke. Preporučujem ovu zbirku kao jedan molitvenik za susrete, pobožnosti, hodočašća, druženja i izlete. Ova glazbena baština, koja je na ovom mjestu ukoričena, ogledalo je vjere našega hrvatskog naroda kroz stoljeća, ali i putokaz budućim naraštajima kako mogu računati sa svojom Majkom. Neka svaki tko će ovu pjesmaricu uzeti u ruke i pjevati pomoću nje bude blagoslovljen mnogim milostima po zagovoru naše nebeske Majke Marije.“

Blagoslovljeni, eto, od umirovljenog varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, koji je, hvala Bogu, i dalje u dobroj formi i nerijetko ga je moguće vidjeti, a i čuti s oltara naše u baroknoj raskoši jedinstveno lijepe katedrale, počnimo listati Vijenac marijanskih napjeva objedinjen pod molitvenim riječima Zdravo Marijo.

Autor zbirke Zdravo Marijo Ivan Jaklin, uz na početku knjige otisnut njegov predgovor i dvije doista duhovno bogate posvete dvojice biskupa, donosi pet opsežnih poglavlja osmišljenih nadasve mudro i tematski izrazito razložno. Naime, posvećujući svoje djelovanje skupljača hrvatskih marijanskih napjeva on naslove okuplja pod tri nazivlja i to Marija Djevica s 38 popisanih skladbi, Marija Majka s 26 naslova i Marija Kraljica sa 17 naslova. Četvrto je poglavlje posvećeno skladbama po rasporedu Gospinih svetišta i pod naslovom U Marijinim domovima okuplja 32 skladbe, a u petom poglavlju upoznajemo skladatelje. Uloživši očito osobiti trud u nalaženje slika/fotografija i biografskih podataka o svakom od autora glazbe dodao je Ivan Jaklin svojoj nadasve vrijednoj zbirci hrvatskih marijanskih napjeva istinski leksikon skladateljskih životopisa, biografske podatke koji posebno mnogo govore o sudbinama autora glazbe, pretežno svećenika i redovnika, koji su u svjetovnim leksikonima rijetko zastupljeni. Među autorima glazbe su i dvije skladateljice, č. s. Lujza (Zorka) Kozinović (Slimena kraj Travnika, 1897. – Zagreb, 1975.), sljedbenica Cecilijanskog pokreta i autorica glazbe za pjesmu Kraljica mira, te Nedjeljka Andrić-Novinc (Garčin, 1949.), autorica skladbe O, zvijezdo sjajna.

Kao diplomirana muzikologinja iz prve generacije studija utemeljenog 1970. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, pa i kao sada već 52 godine aktivna autorica tisuća glazbenih osvrta, priznajem da mi je većina skladateljskih imena nepoznata. Da, Anđelko Klobučar bio mi je profesor, Sebastijan Golenić bio mi je kolega na studiju, sa Stipicom Grgatom surađivala sam u godinama rada u Berlinu, pa i  Atanazije Jurjević, Kamilo Kolb, Mato Lešćan, Franjo pl. Lučić, Rudolf Matz, o. Fortunat Pintarić, Albe Vidaković, skladatelji su poznati mi iz nekih drugih priča, ali Ivan Jaklin skupio je čak četrdesetak skladatelja koji su uglazbljivali marijanske tekstove i dao nam na uvid njihove osnovne biografske podatke. Doista, prava riznica za neke, nadajmo se, buduće mlade muzikologe koji će trebati teme za seminarska, diplomska, pa i magistarska i doktorska istraživanja. 

O skupljenim napjevima

Svoj predgovor započeo je biskup mons. Bože Radoš riječima:

„Gospodin je utkao pjesmu u čovjekov život. Dao mu je sposobnost da pjesmom izrazi svoje raspoloženje, ispriča svoje najdublje čežnje, prenese drugima radost slobode, navijesti drugima veličanstvena Božja djela… Isusova i naša Majka Marija u svom je životu kroz pjesmu izrekla svoje bezrezervno povjerenje u Boga, iskusila neshvatljivu Božju ljubav, pred Boga stavljala svoju molitvu, hvalu i zahvale.“

Doista, uvriježilo se govoriti kako se pjevanjem dvostruko moli. A jedna od začetnih molitvi Majci Božjoj svakako je Zdravo Marijo, Ave Maria, zaziv koji je u latinskoj verziji inspirirao brojne skladatelje tijekom duge kršćanske povijesti. ^[7]

Nije mi namjera na ovome mjestu navoditi sva velika skladateljska imena europske glazbene prošlosti i sve antologijske Ave Marije pohranjene u memoriji svjetske duhovne glazbene baštine.

Ivan Jaklin vrlo simbolično svoju pjesmaricu započinje upravo pjesmom naslovljenom Ave Maria, tim divnim pozdravom koji „s naših se duša milo vija, slaveći Tebe, Djevice rajska, pojuć' Ti slatko Ave Maria“. To nježno pjesničko obraćanje Djevici uglazbio je Stjepan Hadrović, svećenik rođen 1863. godine u Vrhovcu na Kupi u Zagrebačkoj nadbiskupiji i preminuo 1934. godine.

Došla sam, možda je moguće reći konačno, do konkretnih notnih zapisa pjesama i njihovih autora, do nadasve poticajnog nizanja hrvatskih marijanskih napjeva koji od stranice do stranice Jaklinova Vijenca otkrivaju veliko bogatstvo invencije skladatelja koji su stoljećima hrvatskom narodu darivali na korištenje svoje osobne glazbene molitve i svoja osobna opjevana nadahnuća pjesničkim iskazima štovanja, divljenja, utjecanja, klanjanja i zamolbi upućenih Mariji, Presvetoj Majci Božjoj, Djevici Bogorodici, Kraljici.

Skupio je Ivan Jaklin vrlo pomno i s velikim trudom pri traženju i nalaženju marijanskih napjeva od najstarije autorske pjesme Majko naša Atanazija Jurjevića zabilježene u Splitu 1635. godine do najnovije skladbe Marijana Jergovića KAJ, ČA, ŠTO Tri Gospe nastale 1995. godine u Virovitici.  Dakako, svatko tko se bavi duhovnom glazbom upoznat je s najstarijom hrvatskom zbirkom Pavlinskim zbornikom i pjesmaricom iz 1644. godine iz koje potječu po vremenu nastanka najstarije skladbe, kao i sa znamenitom Citharom Octochordom (prvo i drugo izdanje, 1701. i 1723, bilo je tiskano u Beču, a treće 1757. u Zagrebu), iz koje potječe veći broj marijanskih napjeva.

Riječ je dakle o gotovo četiri stoljeća hrvatskih baštinjenih marijanskih napjeva za kojima danas, zahvaljujući pjesmarici Ivana Jaklina, može posegnuti svaki orguljaš i zborovođa, svako okupljeno društvance bilo u obiteljskom ili prijateljskom krugu. Dakako, u odnosu na misna slavlja, na liturgijski obred, poznato je da se marijanski napjevi pjevaju na kraju, kao svojevrsni emocionalni dodatak, kao želja da se Majci Božjoj uputi zaziv i da se Majku zamoli za pomoć i ono trajno posredovanje kod njezina božanskog Sina.

Upravo jer je riječ o napjevima sa širokom namjenom kod najširih slojeva, a bilo bi moguće dodati i da je riječ o „pučkom marijanskom repertoaru“ usprkos činjenici da su neki od autora glazbe bili vrlo važni i cijenjeni skladatelji djela namijenjenih profesionalnim interpretima (primjerice Franjo Dugan, Anđelko Klobučar), glazbena struktura napjeva jednostavna je. Kao što to priliči naslovima namijenjenih pjevanju puka uz pratnju instrumenta, dakako najčešće orgulja, dakle o vokalno-instrumentalnom repertoaru, posebna je pozornost posvećena melodiji. Stoga imamo zbirku vrlo pjevnih uglazbljenja duhovnih stihova i ta su uglazbljenja i harmonijski tradicionalna pri čemu prevladavaju durski tonaliteti. Kod napjeva preuzetih iz starih spomenutih zbirki koji su modalni, dakle korijeni su im u tradiciji gregorijanskog pjevanja, o orguljašu ovisi kako će ih harmonizirati. Dakako, napjevi koje objavljuje Ivan Jaklin zapisi su vokalne dionice, ima i dvoglasnih zapisa, a o sposobnostima orguljaša ovisi do koje će ih mjere harmonijski obogatiti.

Osobito bogatstvo pjesmarice koju predajemo javnosti, uz napjeve koji su posvećeni Mariji – Djevici, Majci i Kraljici, navođenje je pjesama vezanih uz pojedina marijanska svetišta. Poglavlje U Marijinim domovima nizanje je 33 napjeva karakteristična za hrvatska marijanska svetišta, s uključenim pjesmama za hodočasnička mjesta u BiH, Međugorju, Vojvodini/Srbiji, kao i tri najpoznatija svjetska svetišta i to Lourdes/Francuska, Fatima/Portugal, i Maria Zell/Austrija. Autor pjesmarice Ivan Jaklin potrudio se svako od svetišta ukratko opisati.

 Doista, dokazana je činjenica da je hrvatski narod stoljećima posvećen Majci Božjoj, utječe joj se tražeći zaštitu i pomoć. Pa će biti osobito vrijedno neke od tih na pojedinim lokalitetima uobičajenih napjeva zapjevati i u drugim krajevima.

Nebriga i zanemarivanje crkvene, duhovne glazbene baštine u javnom životu, što je karakteriziralo razdoblje nakon 1945. pa do 1990-ih godina, nadam se da je prošlost, a pogotovo bi bilo neophodno više javnog priznanja uputiti brojnim skladateljskim imenima čije su pjesme okupljene u Vijencu Zdravo Marijo Ivana Jaklina. Ponajprije svećenici, a mnogi i nadasve tragičnih sudbina, skladali su Bogom nadareni autori popjevke za svoj hrvatski narod i vrijeme je da im se odužimo.

Koliko je autoru Vijenca hrvatskih marijanskih napjeva Ivanu Jaklinu stalo do čuvanja i dakako izvođenja pjesama posvećenih Bogorodici, svjedoči i citat kojim započinje njegov Pogovor. Riječima blaženog Alojzija Stepinca izgovorenima 7. srpnja 1935. godine u Mariji Bistrici potvrđuje Ivan Jaklin dakako vlastitu vjeru kao i uvjerenje da svojom zbirkom daje na korištenje doista bogati repertoar glazbenoga blaga, jer

„Ljubav prema Majci Božjoj zalog je opstanka hrvatskog naroda.“    

Popis izvora literature, Kazalo imena, navođenje sponzora i Sadržaj završne su stranice knjige.

Osobno mogu reći da sam u ovoj nadasve vrijednoj pjesmarici „onako od prve“ prepoznala 20-ak marijanskih napjeva koje sam susretala u crkvama tijekom života. Ali pjesma Zdravo Djevo svih milosti puna, koju je skladao o. Petar Perica, isusovac kojega su još za života nazivali svecem, zbog njegove potpune posvećenosti vjeri i radu s vjernicima, kako u kratkom životopisu tog 1881. godine u selu Kotišini nedaleko od Makarske rođenog svećenika, navodi marljivi istraživač Ivan Jaklin, nedvojbeno je najpopularnija hrvatska marijanska pjesma. Otac Perica autor je i pjesme Do nebesa nek' se ori, podario nam je dakle dva glazbena dragulja. Činjenica da je strijeljan na Daksi dodatna je obveza da autora predivne melodije kojom je zaodjenuo iskrene riječi imenom slavimo.

Još moj mali dodatak objašnjenja: Naime pjesmu Kraljica Hrvata ispjevao je o. Petar Perica u povodu 50. obljetnice proglašenja dogme Bezgrešnoga začeća 8. prosinca 1904. godine. Za tu je pjesmu skladatelj Vladimir Stahuljak prilagodio napjev češke pjesme Tisickrate pozdravujem Tebe. To je do današnjega dana najomiljenija hrvatska katolička crkvena pjesma, a navodi se pod više naslova: Zdravo, Djevo; Zdravo, Djevo, svih milosti puna; Rajska Djevo, Kraljice Hrvata. 

Zapjevajmo dakle Mariji, Djevici, Majci i Kraljici u svim prigodama koje nam se pruže! Ivan Jaklin pobrinuo se da u ruke dobijemo note i tekstove. Hvala Ti, dragi Ivica!

U Zagrebu 8. rujna, na Malu Gospu 2024.

dr. sc. Zdenka Weber,
muzikologinja, glazbena kritičarka, diplomatkinja
Varaždin – Zagreb

______________ 

^[1] Višeslav Jaklin varaždinski je katedralni orguljaš. Magistrirao je orgulje, improvizaciju i dirigiranje na studiju crkvene glazbe u Grazu, te magistrirao koncertantni smjer orgulja na sveučilištu u Beču u razredu  svjetski priznatog profesora Michaela Radulescua. Pohađao je privatne satove orgulja i improvizacije u Weimaru i Parizu. Nositelj je prvih nagrada na internacionalnim orguljaškim natjecanjima u Švicarskoj i Austriji. Od 2001. do 2008. bio je orguljaš franjevačke crkve u Grazu, a 2008. g. postaje orguljaš varaždinske katedrale.

^[2] Bračni par Blaženka i Ivan Jaklin ima troje djece: Jelenu, dipl. ing. geotehnike, Višeslava, koji je magistrirao orgulje, improvizaciju i dirigiranje na studiju crkvene glazbe u Grazu, a koncertni smjer orgulja magistrirao na sveučilištu u Beču i aktualni je katedralni orguljaš u Varaždinu, i Zrinku, profesoricu povijesti umjetnosti s diplomama Muzičke akademije i Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

^[3] Juraj Batelja – Petra Batelja, Bogorodica – Zaštitnica Hrvata, teološki i povijesno umjetnički pristup, Vlastita naklada, Zagreb, 2013.

^[4] Joseph Ratzinger, Kći sionska, Marijanska pobožnost u Crkvi, Verbum, Split, 2008.

^[5] Dne 20. ožujka 2007. objavljeno je u Vatikanu da ga je papa Benedikt XVI. imenovao varaždinskim biskupom, a ustoličen je 31. ožujka u varaždinskoj katedrali. Mrzljak je na ovom mjestu zamijenio preminulog biskupa Marka Culeja. Dne 1. kolovoza 2019. odlazi u mirovinu.

^[6] Za biskupa je zaređen u varaždinskoj katedrali na nedjelju Krista Kralja, 24. studenog 2019. godine po rukama glavnog zareditelja, zagrebačkog nadbiskupa metropolita kardinala Josipa Bozanića, te suzareditelja mons. Josipa Mrzljaka varaždinskog biskupa u miru i đakovačko-osječkog nadbiskupa mons. Đure Hranića.

^[7] Ave, Maria (lat.: zdravo, Marijo) (Zdravo, Marijo, Zdravomarija, lat. angelica salutatio: anđeoski pozdrav), prastara kršćanska molitva; dodavana Očenašu već od VI. st. Tekst je sastavljen od dvaju biblijskih citata: anđelova pozdrava pri navještenju (Lk 1, 28) i Elizabetina pozdrava pri Marijinu posjetu (Lk 1, 42) i od tzv. »invokacije«, koja je formulirana na Efeškome koncilu (431). Kao molitva u općoj uporabi od XI. st.; moli se kod angelusa, u brevijaru, u krunici itd. U razdoblju razvijenoga višeglasja skladatelji su molitvu Ave, Maria obrađivali polifono (Palestrina), a od XIX. st. najčešće kao solističku pjesmu uz pratnju orgulja ili klavira (Cherubini, Verdi, Gounod, Schubert, Zajc).

Ave, Maria. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 25. 9. 2024.; https://www.enciklopedija.hr/clanak/ave-maria