Izdvojeno mišljenje o Dragi (Dragotu) Gervaisu

Sto dvadeseta godišnjica od rođenja Drage Gervaisa (Opatija, 18. travnja 1904. – Ljubljana, 1. srpnja 1957.) – kakvi jesmo, a ne bi smjeli biti – i sada će proći bez obilježbe ovoga hrvatskoga književnika i pravnika po zvanju. Toga „Dragota“, kako sam ga nazvao po primorskom/čakavskom govornom izričaju, zaboravljaju čak i književnici, pače i književne udruge, valjda iz razloga što misle samo o sebi i čitaju samo svoja djela i ne zanima ih književna povijest, ljudi i događaji u nas. Hrvatska književna povijest već je pola milenija, dakle, od pojave Marka Marulića, itekako bogata ljudima i događajima. Skromno vjerujem da nije bilo Gervaisa, ostala bi vjerojatno „rupa“ u hrvatskoj, osobito u čakavskoj književnosti.

1. Drago Gervais

Drago Gervais

Njegova Liburnija kao predziđe mile mu Istre, njegovo Primorje i njegova Hrvatska kao da se pomalo zloslutno naslućuje u njegovoj pjesmi „Bog, domovina“ – i danas bi se takva, na žalost, mogla ispjevati s ozbiljnim razlogom! – iz koje izdvajam prve dvije od pet kitica: 

Bog, domovina.

Gren kruha po belen svete iskat,

zač su ovde mi ga zeli,

i gren pravicu po svete iskat,

zač su ovde mi ju zeli.

 

Bog, domovina.

V noći kako tat te moran pustit,

po šumicah moran bežat,

te za vaveki moran pustit

va tujoj zemje ću ležat

(…)

No nije Drago Gervais „šal kruha po belen svete iskat“, tek je nakon svršenoga pravnoga fakulteta u Zagrebu službovao u Bakru i Crikvenici, a od 1940. u Zagrebu, zatim u Bjelovaru te od 1943. kratko vrijeme u Zemunu, pa u Beogradu.

Eh, sad… 2007. godine Gospodnje, o 50. godišnjici Gervaisove smrti, Odjel gradske uprave za kulturu Grada Rijeke prilično skromno, doslovno amaterski, odužio se književniku; priredili su nekakvu izložbu knjiga, plakata i novinskih članaka u riječkoj Sveučilišnoj knjižnici i zatim održali predavanje u Gradskoj vijećnici uz prikaz dokumentarnoga slikopisa o staroj Rijeci koji nije imao nikakve veze s Gervaisom (?)! No bio sam itekako iznenađen izjavom na tom predavanju kako je „čitavo razdoblje od 1940 – 1945./1947. u Gervaisovu životu posve nepoznato“(?)! To je bilo tako „stručno“ izgovoreno, da su svi bili iznenađeni, a netko je blizu mene šapnuo: „Pa ne radi se o nekom srednjovjekovnom piscu“.

Onda se koju godinu kasnije javio David Kabalin (Novi Vinodolski, 31. srpnja 1918. – Rijeka, 21. kolovoza 2012.), inženjer šumarstva i vrstan čakavski pjesnik, te objavio neobičan podatak da je Gervais 1943. doslovno pobjegao iz Bjelovara u Beograd navodno „zbog bojazni da će ga talijanski fašisti smaknuti“ – i to baš u vrijeme kapitulacije Italije, dok je Gervais službovao u Bjelovaru!

Taj neobičan podatak odmah mi je bio sumnjiv, da ne kažem glup, ali nitko nije protuslovio starini Kabalinu. Naime, u Zemunu i u Beogradu našli su se naši primorski i istarski književnici kao djelatni u svojoj struci; Drago Gervais kao odvjetnik, David Kabalin kao inženjer šumarstva, Mate Balota (pseud. Mio Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb, 17. veljače 1963.), ekonomist i profesor na Pravnom fakultetu u Subotici te Ivan Matetić Ronjgov (Ronjgi, 10. travnja 1880. – Lovran, 27. lipnja 1960.), skladatelj, glazbeni pedagog i autor „istarske ljestvice“.

Svi ovdje spomenuti dolaze u Rijeku 1947. nakon Mirovne konferencije u Parizu na kojoj su Istra, Rijeka i otočje konačno vraćeni Hrvatskoj. Ujedno, svatko je od njih dao itekakav obol razvoju kulture u našem kraju, poglavito u Rijeci iako ni jedan od njih nije rođeni Riječanin (!); eto, Drago Gervais je u razdoblju 1949. – 1954. bio ravnatelj Hrvatske drame, a zatim do tragične smrti intendant HNK Ivana pl. Zajca.

Zanimljivo je to poratno razdoblje i s Gervaisovim dolaskom u Rijeku, reklo bi se da je to bilo vrlo plodno književno razdoblje, ali nije se više ozbiljnije vraćao čakavskomu stihotvorju, osim objave kakvih pet-šest pjesama koje su nastale iz rata te skromnoj zbirci „Istarski kanat“ (1951.) posvetio se uglavnom pisanju dramskih tekstova i proze te je suradnik nekoliko novina i časopisa.

Prisjetimo se, njegova prva i jedina prava stihozbirka jednostavno nazvana „Čakavski stihovi“ objavljena je 1929. u vlastitoj nakladi i naišla na oduševljenje hrvatske književne scene, a ta nevelika knjižica od 30 pjesama nastala je na poticaj Vladimira Nazora, u to vrijeme ravnatelja dječjega doma u Crikvenici, a Drago Gervais, nakon Bakra, ondje je boravio sa svojim roditeljima kao bjegunac nakon Rapallskoga ugovora (1920.) kojim su Istra i Rijeka pripali Italiji.

Drago Gervais Cakavski stihovi 1929JPG

Glede Gervaisove proze, točnije izbor po Vinku Antiću izišao je u knjizi „Kozerije i humoreske“ 1957., a tiskan je s neobičnom pogrješkom, naime, na tvrdim koricama tiskan je naslov „Humoreske i lakrdije“, očigledno se urednik dvoumio oko naslova, a knjiga je otišla tako u tisak pa ne znamo koji je naziv ispravan, onaj na koricama ili onaj na trećoj naslovnoj stranici!?

No kako imam to izvorno izdanje (ponovljeno je nekoliko izdanja), moram priznati da baš nisam pri čitanju bio previše oduševljen tim prizemnim humorom i zamalo nasilnom satiričnošću, a sve je to prethodno bilo objavljeno po novinama i časopisima; rekao bih malkice zlurado – za „popunjavanje rupa“ u tiskovinama. Ipak, nije me to pokolebalo da prema nekojim pripovijetkama 2005. sastavim veseloigru „Poslijepodne jednog kameleona“ koja baš nije dobro prošla na natječaju „Marin Držić“ za najbolju dramu, pa sam odustao od slanja svojih dramskih tekstova, pa neka do daljnjega ostane samo neobjavljena literatura…

Nedjeljko Fabrio u svojoj prvoj objavljenoj knjizi „Odora Talije“ (1963.) u cijelosti posvećenoj Gervaisovu književnom djelu, njegovo dramsko stvaralaštvo dijeli u tri kruga:

I. „Reakcionari“, „Brod je otplovio“ i „Radi se o stanu“ (1949. – 1951.);

II. „Karolina Riječka“, „Duhi“ i „Čudo djevice Ivane“ te nedovršeni operni libreto „Kastavski kapitan“ (1952. –1954.);

III. komedije „Palmin list“, „Ujak iz Amerike“ i „Lažni ili pravi načelnik“ (1955. – 1957.).

„Karolina Riječka“, njegovo najbolje scensko djelo, istovremeno je praizvedeno u Rijeci i Ljubljani 27. rujna 1952., a zatim je izvedena na mnogim domaćim scenama, po njoj snimljen je i istoimeni igrani slikopis u Beogradu koji je u potpunosti iznevjerio Gervaisovo djelo, a osim toga posrbljen je; pokušao sam to gledati na YouTubeu, ali jednostavno rečeno, nije mi išlo! Izazvala je Gervaisova „Karolina Riječka“ žestoku polemiku zbog piščeva tzv. „nepoštivanja povijesnih činjenica“ prema Vatroslavu Cihlaru (Senj, 3. kolovoza. 1896. – Rijeka, 2. siječnja 1968.), novinaru, prevoditelju i književniku, bratu Milutina Cihlara Nehajeva, a usuđujem se reći, ništa manje nije važan od Gervaisa za hrvatsku književnost. Na njegove objede, Drago je odgovorio istom žestinom:

U svom pamfletu koji je okrstio ´Kazališna Karolina´ navodi Vatroslav Cihlar da sam od njega tražio materijal o Karolini Belinić, ali da mi ga on nije htio dati jer da sam odbio da participira u autorskim honorarima. Divna je iskrenost V. Cihlara. Da se razumijemo. Nije se radilo ni o kakvom specijalnom Cihlarovom materijalu, jer toga ni nema, nego o materijalu koji je svakom pristupačan. Odbio sam, dakle, njegov prijedlog jer sam smatrao da je cijena koju traži suviše velika, kao i zbog toga što mi se zahtjev činio u najmanju ruku neukusnim. To jest, ´Dat ću ti materijal, ali da dijelimo pare´.

(…)

Ali Cihlar ide i dalje. On falsificira moju komediju i zlonamjerno tvrdi da sam Karolinu prikazao kao „barsku damu“, „drolju“ i „prostitutku“, da sam se na nju nabacio najgorim blatom… (Riječki list, 1952.).

Dakle, bilo je žestoko! Međutim, i u novije vrijeme – zbog skandalozne riječke glazbeno-scenske travestije „Karoline Riječke“ u izvedbi izvjesne gospođice Severine u naslovnoj ulozi (2003., redatelj Lari Zappia), bilo je dosta bure i polemike, kako u HNK Ivana pl. Zajca, tako i među gledateljima. No. još prije, i druga Gervaisova uspješnica, komedija „Duhi“, izazvala je velik skandal i smjenu intendanta Zlatka Svibena zbog nepotrebne muške golotinje u toj predstavi i neobičnoga prekrajanja izvornoga djela (1987., redatelj Branko Brezovec). Inače, „Duhi“ su doživjeli praizvedbu u zagrebačkom Gradskom kazalištu „Komedija“ 29. studenoga 1953., a istom je dvije godine prije toga ondje izvedena i Gervaisova komedija „Radi se o stanu“ (2. studenoga 1951.).

Kazališna grupa Viktora Cara Emina postavila je „Duhe“ na svoj repertoar 1970. (redatelj Anđelko Štimac) te je na 10. festivalu hrvatskih kazališnih amatera u Karlovcu osvojila nagradu za najbolju predstavu, a bilo je i pregršt priznanja za glumce: Rafael Pavletić – najbolji glumac, Fanica Borčić – najbolja glumica, Željko Pavletić – pohvala za ulogu te Vasilije Dessardo, Nađa Orlandini, Branka Traub i Dragica Bošković pohvale za epizodne uloge!

Duhi 1970jpg

Duhi, 1970.

Kao voditelj KG Viktora Cara Emina i ja sam se posvetio Gervaisovoj „Karolini“ 2017., ali ne cjelovitoj izvedbi, već sam obradio samu „riječku Juditu“ Karolinu Belinić, njezine dijaloge i monologe za tri ženske uloge – tri Karoline, a ti dijalozi i monolozi baš i nisu komični i za svoj ostvaraj zaradih priznanje za najbolju režiju na Županijskoj smotri odlukom izbornice i teatrologinje Gordane Ostović. Iz tog razloga ovdje prilažem jedan žestoki odlomak:

PRVA: Ima u ovome gradu ljudi koji okreću glavu od mene kad me sretnu na ulici, bilo je takvih koji su me gledali s prijezirom zato što sam obična pučanka, mada je u mom srcu bilo prepuno ljubavi za bližnjega svoga i prepuno kršćanske poniznosti.

DRUGA: I toliko sam puta kao naš Spasitelj na križu, pomislila: puče moj, što učinih tebi?…

TREĆA: Morala sam biti kršćanski strpljiva, prelazila sam preko svega, jer ljudska malicija i zavist nikada me nisu mogle uvrijediti.

PRVA: Nema nezanimljivijega grada na ovome svijetu, niti tako umišljenih građana; kao da je svatko od njih najmanje lord.

DRUGA: Samo brinu za svoj želudac i svoje grlo, a za slobodna vremena majstori su u ogovaranju…

TREĆA: Ta pokvarena i zla srca, blatili su me svojim poganim jezicima, češali se o moje poštenje…

PRVA: To je njihova politika – samo da je njima dobro.

DRUGA: A drugima kako Bog da!

TREĆA: Lažljivci, licemjeri, lakomice, podmuklice!

Prema ovim dijalozima razvidno je da Drago Gervais promišlja svoje suvremenike, riječke sugrađanke i sugrađane, „čita ih“, a poslije će i sam doživjeti napade, prvo u nekoliko novinskih žestokih komentara od spomenutoga Vatroslava Cihlara, a zatim su se mnogi u Rijeci zbog te polemike podijelili na dva tabora!

Karolina Belinić 2017jpg

Karolina Belinić, 2017.

Gervaisova komedija „Duhi“ kao Gervaisovo drugo najbolje scensko djelo oživjela je pod režijom Serđa Dlačića na prošlom „Kastafskom kulturnom letu“ u izvedbi nekolicine domaćih kazališnih amatera, muške i ženske klape Kastav, a u glavnoj ulozi nastupio je poznati Mario Lipovšek Battifiaca kao Celestin. Nakon petnaestak nastupa u „Riječkom prstenu“, eto, ove godine pozvani su odlukom izbornika Zlatka Krilića na 64. festival hrvatskih kazališnih amatera u Vodicama, pa se barem smijemo nadati da će uspješno predstavljati Primorsko-goransku županiju i Grad Kastav s predstavom koja traje više od 145 minuta.

Duhi 2024jpg

Duhi, 2024.

Moram priznati, iako je predstava prilično duga, uz dodane klapske nastupe među činovima, ansambl se držao izvornika što je u svakom slučaju dobro, pošteno, dakle, nisu „eksperimentirali“ u nekojim redateljskim ili glumačkim elementima ili „drukčije“ iščitavali dramsko djelo kako to rade ponekad u profesionalnim kazalištima ili u nekojim nezavisnim kazališnim skupinama koje rado vole „davati svoj pečat“ klasičnom djelu i time ga skrnave. Ah, rekao bi naš gavellijanac Anđelko Štimac (Slakovci kraj Vinkovaca, 24. svibnja 1909. – Rijeka, 13. prosinca 1995.), kazališni glumac i redatelj, moj učitelj glume: „Auktorske drame treba se ozbiljno pridržavati, ne možete ju mijenjati ili nešto svoje dodavati; radije napišite svoj tekst na istu temu!“

Cjelokupno književno djelo Drage (Dragota) Gervaisa ipak živi, naši ljudi vole njegove čakavske stihove, povremeno se izvode, makar djelomično odlomci njegovih dramskih uradaka, pa makar se tomu danas posvećuju samo kazališni amateri i tek na području Hrvatskoga primorja, ima još dovoljno prostora za njega na hrvatskoj kazališnoj sceni od Međimurja do Slavonije, od Istre do Dubrovnika, zaslužio je, kao što smo i mi zaslužili takva književnika kojim se smijemo ponositi, a razloga za to ima; ako su na njega stvaralački utjecali Viktor Car Emin, Rikard Katalinić Jeretov te već spomenuti Vladimir Nazor, Gervais je itekako utjecao na mnoge naše suvremene čakavske pjesnike.

Tragična smrt Drage Gervaisa, ostaje zagonetka; na povratku iz Ljubljane gdje je pogledao obnovljenu izvedbu „Karoline Riječke“, zastao je u Sežani, ali ne znamo je li tkogod bio s njime, tko je vozio te jesu li stali samo zbog kratkoga odmora i okrjepe u nekoj gostionici ili je ostao prenoćiti u tamošnjem hotelu. Kako piše dr. Mirjana Strčić (D. Gervais, „Moja zemlja“, izbor iz djela, 1979.): „Umro je 1. srpnja 1957. u ljubljanskoj bolnici od ozljeda zadobivenih u Sežani gdje je nesretnim slučajem pao s balkona“. Možemo ovo prihvatiti (samo) kao pretpostavku, no 1957. od Sežane do Ljubljane bilo je prilično dugo putovanje, koliko je trebalo da netko dojavi hitnoj službi da dođe do unesrećenoga, a možemo uzeti u obzir i da su u Ljubljani samo ustanovili Gervaisovu smrt vjerojatno tijekom puta? Zatim su krenule uistinu ružne, zlurade priče po Rijeci, a jednu sam čuo od starijega glumca da je Drago navodno u pijanom stanju pao s terase restorana, istom i da se možda potukao s tamošnjim mladićima…

Na posljetku, očigledno je istina o Gervaisovoj smrti negdje drugdje; kako je stigao u Sežanu, u koje doba dana i zašto je baš ondje zastao? Nitko se nije potrudio doznati i iznijeti pravu istinu, ma kakva bila i bez obzira na nekakvo (postojeće) liječničko ili policijsko (milicijsko) izvješće. Sve u svemu, tada smo izgubili književnika u naponu stvaralačke snage, trebao je dati još više…

Siniša Posarić

Pet, 24-05-2024, 06:34:03

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.