Mijo Tokić, Breme te tvoje nosi, DHK HB – MH, Mostar – Tomislavgrad, 2023.

»Sve ostavlja trag/ Ništa ne prođe/ a da ne odjekne u meni/ ne utisne svoj pečat/ uspomenu/ tračak svjetlosti/ ožiljak/ neku bolnu ranu/ ranu duboku« (Sve ostavlja trag). Riječi su ovo Mije Tokića kojima on zapravo označava što ga to nagoni na pjevanje i od čega se to njegovo pjevanje sastoji. Kada ih imamo u glavi, onda možemo ovu njegovu zbirku izabranih pjesama otvoriti na bilo kojem mjestu i uvijek ćemo osjetiti zaokruženost ili cjelovitost njegova pjeva.

Druga crta koja odlikuje ovaj pjev jest metaforičnost. Tokićevo je pjesništvo prevladavajuće misaono pa stoga rabi metaforu kao njegov pravi začin. Čitajući ga pronađemo se u različitim životnim zgodama, nekada naoko jednostavnima, ali tokićevski punima značenja. Shvaćamo da nas ovom zemljom vodi prolaznost. No, to nije nešto što nas treba užasavati, nego nešto što u nama otvara prostor za dodatna, duboka pitanja kako upravljamo s tom prolaznošću. Jer, ako je prolaznost to odmah znači da iza nje ima nešto što je vječnije od nje.

A kako bi se tada trebalo ponašati? »Kad budem zemlja/ Iz mene nicat će trava/ Mlada/ Zelena// Ne nastupajte na me// Ni tad se ne ću dati/ Gaziti« (Ni tad). Ovo je njegov pravi odgovor koji se kao zlatna nit provlači kroz sve njegove pjesme ma o čemu govorio. Svjestan je svoje krhkosti, kao i svoga dostojanstva. Tko to bude mogao razumjeti može postati njegovim poznanikom i prijateljem.

Onaj tko ima ovakve misli u glavi nije čudno da cijeni svoje podrijetlo. To je njemu dom u kojemu saznaje istinu o sebi i o svijetu oko sebe, dom iz kojega neprestano odlazi i kojemu se neprestano vraća. Tu liječi svoje stvarne ili umišljene nedostatke, tu se napaja snagom. »Moj otac/ htio je sina ko planina/ brza ko vjetar/ Dobio je mene/ i opet me je volio« (Planina) Ovoj pjesmi dobro je dodati i onu Otac. Sin promatra oca i uči, zapravo upija njegove pokrete, njegovu šutnju, njegove riječi. Odgoneta tako zagonetku odakle zapravo dolazi i kamo zapravo ide. I u tome odgonetavanju polagano u dječjoj, čovjekovoj osobnosti izranja istina koja se zove Bog.

Ta istina veća je od bilo koje planine. Ona nas zove k sebi kroz čas našega života označen riječju smrt. Tokić je se ne boji, gleda je u životu drugih, očekuje ju u svome životu. A posebno su ga se dojmile one premnoge hrvatske smrti u planini. Takva je bila i smrt oca njegova prijatelja, usmrćenog u Vranu, kada su »oni« strijeljali pravdu, kako kaže Tokić. Što se promijenilo do danas od tih vremena? »Ako ova zemlja/ na kojoj smo rođeni/ nije naša/ što ćemo s kostima djedova/ gdje ćemo ih ponovno pokopati/ U čiju zemlju/ U čija greblja« (Pirika). Posvećena je ova pjesma uzurpatorima i arbitrima na znanje. Opet pjesnik ne da na se i čuva svoj zavičaj naglašavajući to zavičajnom oznakom za mjesto našega posljednjega počivališta, groblja.

Nije, dakle, Tokićeva zavičajnost igrarija lijepim slikama ili stilskim figurama, to je duboko zaranjanje u život, slanje određene poruke onome koji sve ovo čita. Dotiče se on stoga i drugih koji su prije njega išli sličnim tragovima, kao što su fra Janko Bubalo, Vladimir Pavlović, Andrija Vučemil, Mak Dizdar, Bruno Bušić... Stećci su to na našem životnom putu, kao što su stećci na ili uz naše prašnjave staze. Pjeva Tokić o tim stećcima i žudi im sličiti ogrnut ljubavlju onih koje voli i koji njega vole.

Uz ovo pjesništvo, zaključimo, ne ćemo se zabaviti, ono će nas samo duhovno ispuniti i pripremiti nas tako na zdravu, životnu zabavu kada za to dođe vrijeme. Sve je prolazno, samo vječnost ostaje. Čitajmo stoga Tokića te i sami plovimo prema pravoj luci.

Miljenko Stojić