Zapjevati i vrisnuti protiv zaboravljenih zločina

Ni za njihova života, nikad nije mjerljivo koliko su prethodnici utjecali na buduće naraštaje. Kada je 12. veljače 2022. u Prudnicama kraj Brdovca preminuo književnik Josip Palada, bila je već spremna njegova zbirka izabranih pjesama „Čuj, Ana, ponekad zapjevamo“, objavljena tek najesen u izdanju udruge „Poezija subotom“ pod uredničkom rukom Kemala Mujčića Artnama. I dobro je primijetio Paladin prijatelj i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika Mirko Ćurić da je, uza sve poštovanje prema cjelokupnomu opusu, iznenađujuća snaga Paladine poezije, osobito kada se, satkana od devet zbirki, čita kao golema poema o krvavim korijenima hrvatske povijesti.

Bio je poštovan i cijenjen zapovjednik Satnije hrvatskih umjetnika, doživio je i 30. godišnjicu njezine uspostave u listopadu 2021. Nepuna četiri mjeseca poslije toga, u zlokobnom koronskom vremenu, sklopio je 87-godišnje oči u Ulici Ivice Kičmanovića i otplovio u vječnost, tamo prema rodnim Dogradama nedaleko od Marine i Trogira, primorskomu mjestašcu iz kojega je vlakom bez voznoga reda prisilno postao Slavoncem, odrastavši u Vučevcima nedaleko od Đakova.

Od književnih početaka 1952. bio je cijenjen prozaik, pobjednik na prvom Jugoslavenskom festivalu djeteta u Šibeniku s pripovijetkom „Carev paž“, njegova knjiga „Iz poštanske torbe“ oplemenila je naraštaje unučadi s pismima i razglednicama djedovima i bakama, roman „Miris majke“ 1985. potvrdio vrsnoga polustoljetnoga pripovjedača, no poezija, samo naizgled usputna, portretirala je Paladu, eto, i više nego što su i sami suvremenici pretpostavljali. Kako je i zapisano na skromnim pariškoplavim koricama „iz knjige u knjigu, iz pjesme u pjesmu, putujući kroz ovaj opus pjesama Josipa Palade, svaki će čitatelj pronaći mjesto na kojem će se osjećati udobno, a prostor oko njega postat će barem malo širi“. Na 196 stranica smjestiše se stihovi objavljeni između 1989. i 2015. godine: Urla tišina (1989.), Stiglo me (1998.), Mogila (2001.), Viđenja (2003.), Ja ću još dugo hrabar živjeti (2005.), Energije (2006.) Ako ne otputuješ (2007.), Javke s križnih putova ili majke su nas oplakale (2012.) i Posjet izvorima (2015.). Najpotresniji je naslov, spoznat još u zbirci Stiglo me, o učiteljici Ani iz Petrinje koju su u Domovinskom ratu ubili njezini bivši učenici: (…) netko je pustio rafal dug / da li iz zavisti ili ljubavi / nije poznato / svi su okoli bili tvoji đaci ana / pokopali smo te umili oprali / haljinu novu smogli / tako si bila lijepa / zemlja je zasjela primajući te / mi sadimo cvijeće u njenim njedrima / ono ne treba sunce / grije ga tvoja obožavana slika / ti jedina družiš se s bogovima / mi s cvijećem i pčelama / znaš ana pjevamo ponekad / tvoje pjesme / a cvijeće se smije smije / tvojim usnama / ljube te pčele leptiri (O Ani iz Petrinje). Uopće, sve izabrane pjesme jedan su te isti slap pjesničkoga talenta, zanatskoga i tesanoga, s neprocjenjivim doprinosom (da, kao i onim nasljedovateljskim) obrani hrvatske domovine, u presudnom povijesnom trenutku. Stihovima je zaokružio mjesto u hrvatskoj književnoj povijesti, prozno namrijeto od Arenina zlatnoga pera 1973. do nagrade „Bili smo prvi kada je trebalo“ za zbirku priča „Tko je palio moje knjige“ (Društvo hrvatskih književnika 2020.), sve oplođeno radijskim dramama i komedijama emitiranima u eteru Hrvatskoga radija.

Sve što je pisao bilo je protkano proživljenim strahotama dječaštva, rekonstruiranima uz zapise oca Marka u „Zlonjivi“ (2016.), svjedočanstvo talijanske okupacije rodne kamene grude koja će i odnijeti obitelj Palada prema nedirnutoj ravnici i povezati u svehrvatski identitet, osobito prijateljstvima u svim dijelovima domovine – njegova biografija istodobno je i potresna i humanistička.

Ono najbolnije opjevano je i u zbirci Javke s križnih putova ili majke su nas oplakale iz koje su izdvojena četiri pjevanja: ... ljudske kosti niču iz polja / oranica šumi i otvara / konačno iako mrtvi / viču ti zla artefakti / sloboda sloboda / eli eli lama azavtani. Martirij proživljenih jecaja, poraće Drugoga svjetskoga rata i Domovinski rat stopljeni u zajedničku cjelinu, tako marginaliziranu u suvremenom hrvatskom književnom kanonu. Kao da je pisanje o obrani domovine nazadno i zatucano u usporedbi s vrhovima svjetske književnosti i kao da autentična svjedočanstva (što ne znači crno-bijela) nemaju mjesta ispred postmodernističkoga strukturalizma, ovijenoga u „naprednu“ kulturu otkazivanja kojoj, progresivnoj, ništa sveto ne smije stajati na putu. Zato je Paladina poezija važna, zbog spominjanja učiteljice Ane, okupiranih hrvatskih gradova, sličica prognane dječice, spaljenih sela, djetinjstva onomad, poslije viđenoga očima zreloga ratnoga zapovjednika. Važno je pjevati, pa i nad grobom ubijene učiteljice, kraj cigala svih ubijenih i nestalih u pravednom i oslobodilačkom ratu, pokraj svih znakova opće opasnosti, manipulativno marginalizirane, sve u jeftine dnevnopolitičke svrhe.

Nije se lomila Paladina kralježnica u ulici Kovačićeva junaka, što je biografiji davalo još romansiraniju notu, pjesmu nimalo uzalud potrošenih desetljeća, dok ima onih koji pamte, poput autora predgovora Fabijana Lovrića i ostalih poštovatelja Paladina životnoga djel(ovanj)a. O prvoj obljetnici smrti, najmanje što se može učiniti jest uzeti u ruke knjigu „Čuj, Ana, ponekad zapjevamo“, uvjeriti se u bistrinu pjesničke riječi, neumornoga književnoga pregaoca, čije tekstove (u svim novinarskim i književnim formama) valja iznova otkrivati i dijeliti s dolazećim naraštajima. Nikad nije mjerljivo. Ali jest neprocjenjivo.

Tomislav Šovagović