S ruba Smijarija
U siječnju je u Gradskoj knjižnici Marko Marulić u Splitu predstavljena knjiga Milana Perina Smijarij.
U svome humoristično-sarkastičnom naramku (a može i bremenu) smijeha, Milan se Perin otkriva kao raznovrstan pisac književnih forma gdje u ponekima (maksimama, ne svima, prije svega) doseže razine ne samo profesionalna nego i autentična mislioca. Profesionalni mislioci utječu na sfere života u kojem žive, autentični prodiru u najdublje slojeve duše univerzuma. Autentična bi se misao nalazila u autorovoj maksimi, dotjeranoj ritmički i lakonski: Nema toliko leđa koliko ima noževa. koja prostire pred nama ne samo cijelu ljudsku povijest, već ljudsku antropologiju. Iz autorovih maksima navodim nekoliko znakovitih, nad kojima se treba zamisliti, a ne ih preletjeti kao što čine tzv. moderni ili još više postmoderni čitatelji, s iznimnim smislom za pličinu i kratki dijametar:
Ako ne želiš da te drugi gledaju s visoka, popni se i ti. (Jesmo li valjano očitali glagol popni se, on ima i prenesena značenja.) Nikada do sada, kao danas, život nije bio tako skup, a istodobno tako jeftin. Cijeli je svijet u svojoj pohlepi u trci za posjedovanjem moći i materijalnih bogatstava. A ja siromahom ostadoh. Posjedujem samo svoje srce. (O, kakve li divne psihogramske maksime kojoj bi trebalo težiti, a po mogućnost je i živjeti.)
Humor Milana Perina temelji se ponajprije na percepciji nesklada u kojoj autor efektno poentira ili duhovitim obratom, ili smiješnim raspletom, ili naglašenim kontrastom, ili retoričkim pitanjem.
Čini se da treba pripomenuti dvije stvarce kad je riječ o Smijariju.
Prvo o verba opscena, riječima koje su, prije svega, ružne i gadljive pa tek onda bestidne i sramotne. Oko tih je riječi puno licemjernoga i kontradiktornoga. Nepotrebno! Naime, mnogi lingvisti, a još više oni koji to nisu, primjerice, profesionalni moralizatori svih fela, smatraju da opscene riječi kvare književni jezik i da pripadaju (raz)govornomu diskursu i stoga su manje vrijedne.
Opscene se riječi rabe kao odgovor na stresne životne situacije kojima se zaustavlja lučenje hormona kao što su epinefrin (adrenalin) i kortizol koji troše proteine u tijelu. Moglo bi se čak kazati da imaju, pokraj analgetičnog djelovanja, i katarzično (grč. kathairo, čistim) jer utječu na smirenost čuvstava.
Perin s pomoću verba opscena ne prokazuje stvarnost nego je prikazuje. U teškim situacijama čovjek ne bira riječi, a vremena o kojima piše autor, ili bolje rečeno u kojima se smije autor ili možda s kojima se smije!, takva su da se verba opscena čine kao prirodni izričaj života.
Drugo o kutu gledanja i pisanja Milana Perina u Smijariju: u poglavlju Koronisteraj (priče koje tematiziraju koronavirus) Perin se bavi situacijama u koje smo dovedeni koronavirusom. Autor uočava šeprtljavost i nedosljednost i zdravstvenih djelatnika i državnika u vezi s virusom (ne samo u vezi s njim), ali i zbunjenost i zarobljenost običnih ljudi njime i time se poigrava. Ne zalazi u područje osobnoga ili danajskoga, jer da zalazi, lišio bi se cjelovitih uvida i takav pristrani humor sveo na nekolicinu.
Milan Perin dovodi, na ironično-sarkastičan način, u pitanje prihvaćanje tradicionalnih vrijednosti u današnjem vremenu. Pod tradicionalnim mislim ono što je neprolazno i svevremensko, što odolijeva testu istinitosti i dobra. Primjerice, srednjovjekovna Duga kosa, kratka pamet. nije odoljela testu istinitosti i dobra već od sedamdesetih godina 20. stoljeća. Ne dovodi u pitanje vrijednosti, već njihovo prihvaćanje. Tako u poznatoj basni o cvrčku i mravu Jeana de La Fontainea čiji stihovi s kraja glase: Mrav se tada sjeti: / – Što radiste ljeti? – Pjevao [Crnčio] sam tada / Danju, noću, slijepo! – Pjevali [Crnčili]? E, baš lijepo, / Pa plešite [crknite] sada. (umetnuti su dijelovi gruba suvremena varijanta vremena upravo sadašnjega), odnosno pjevati ili raditi, čini se da današnje vrijeme favorizira pjevanje, ili nazovi pjevanje koje je sve više recitativ, (recitateše (oni koji se služe recitativom)), u kojem prevladava govorni ritam, a pjevanje je prilagođeno tekstu pa u širem smislu i povišeni su tonovi pjevanje, deranje bi moglo biti pjevanje, arlauk i zevzek također bi mogli biti pjevanje, pogotovo ako to radi neki vođa. Recitateše, arlauci i zevzeci, nije loše ako idemo u boj.
No ne smije se zaboraviti da je pjevanje zapravo više od hodanja, a manje od leta.
Od Smijarija se ne može očekivati da se čitatelj baš u svakoj humoresci, koronisteraju ili vickalici nasmije. Nisu isti humoristični receptori kod svakoga: kao što se ne smijemo vicu na jeziku koji ne razumijemo, ne smijemo se ni vicu na materinskom jeziku za koji nemamo odgovarajući receptor. Onaj koji je petrificirao, okamenio svoj ego malo se čemu smije jer humor izravno ugrožava njegov ego. Uostalom, nije se rodio tko bi svakom u svemu ugodio. Ne može to čovjek ni sam sebi. Ali, naći će se u čitanju Smijarija i humoreski, i vickalica, i maksima, i koronisteraja koji će nas pročitati i kojima ćemo se htjeti vratiti ili ih prepričati nekomu tko ih nije čitao. Za kraj navodim prvu humoresku Cukar mellitus:
Izveo ja tako unuka ispred zgrade u šetnju, a babe iz susjedstva komentiraju: „Vidi kako je sladak ovaj mali“, pokazujući na mog unuka, a ja im odgovorim: „I djed je sladak, ako ne vjerujete, pokazat ću vam krvnu sliku.“
Neće svatko baš odmah shvatiti u čemu je djedov slador.
Takav je Milan Perin: vickast, prozračan, tajnovit, dosjetljiv… ali i uman i duhovan: A ja siromahom ostadoh. Posjedujem samo svoje srce.
Posjedovati ili ne posjedovati svoje srce šekspirijanska je dilema koju svatko za sebe mora razriješiti. Možda nam u razrješenju navedene dileme pomogne čitanje Smijarija.
(Knjiga se može naručiti na adresi: Milan Perin, Papandopulova 21, 21 000 Split. Cijena je 10 eura, troškove poštarine snosi autor.)
Rudolf Ćurković