Uz čitanje zbirke poezije don Nede Nedića
„Oaza riječi (Sabrane pjesme)“
Trinaest dana prije Božića 2021. godine u vječnost je otišao salezijanski svećenik don Nedo Nedić, u 70. godini, 51. od redovničkih zavjera i 39. od mlade mise u rodnoj Tišini, nedaleko od Bosanskoga Šamca. Što su brojke prema skrovitosti svećenika koji je čitav svećenički poziv samo dao naslutiti pjesništvo u sebi, a onda, nakon tako nagle koronske smrti, sve što je ostalo neizrečeno – nađeno je u deset pjesničkih bilježnica, pisanih od srednjoškolskih riječkih i novicijatskih godina 1970-ih do zrelih župničkih i dušobrižničkih desetljeća. Neobičan život koji je poeziju, pod pseudonimom Tomislav Hrvatinić, čuvao u ladicama, stvarnima i figurativnima, bilježeći zapažanja, snove i strepnje kroz stihove, kojima je vrijeme donijelo spoznaju proročkoga dara, kao u pjesmi „Poslije svega“, napisanoj u Rijeci u ožujku 1977. godine koja najavljuje Domovinski rat: „Bio je mir / dok su se oni igrali rata. / A onda krvavi pir, / diže se ruka na čovjeka brata, / kao zadnji hir / već odavno pijanoga svata...“. Zahvaljujući upornosti salezijanskoga subrata u svećeništvu don Ivana Marijanovića i pristanku don Nedine sestre Ane Ilić (r. Nedić), kao i autorima pogovora Đuri Vidmaroviću i o. Miji Nikiću, sabrane su Nedićeve pjesme u „Oazi riječi“, s pustinjskim motivima i službenom portretnom fotografijom pokojnoga autora na naslovnici. Hoteći da svaki čitatelj doživi iznenađenje kada otvori sabrane pjesme, objavljene u Hrvatskoj salezijanskoj provinciji, nije nužno detaljnije citirati pojedine stihove. Tek naznačiti da su bitke svećenikove jake i osjetljive, gotovo fizički ćuteće, u hrvanju sa sobom i svijetom kroz polustoljetno pisanje, najčešće rimovanih stihova, jednostavnih, ali dubokih, proživljenih i posvjedočenih ustrajnošću Kristova službenika na zemlji. Svi koji su barem jednom imali priliku čuti don Nedinu propovijed ostali su svjesni njegove načitanosti i autentičnoga tumačenja Božje riječi, ne sluteći da je njihov župnik (ili župni vikar) u besanim noćima ispisivao sve sumnje, strahove i dvojbe kojima se želio približiti svojemu Stvoritelju.
Znatiželjnim čitateljima vrijedi tek otkriti da je zbirka od 286 stranica podijeljena na dva velika dijela, na Nedin izbor i Iz don Nedine književne ostavštine. Već i sami naslovi cjelina otkrivaju teme pjesama, posvećenih riječima, prirodi, Maslinskoj gori, Apokalipsi sutra, Križnomu putu, eshatonu, složeni mozaik koji stihovima uvijek promišlja ono što slijedi. Svećenikove pjesme postale su tako i njegova oporuka, iako je (uvijek je) prerano i nenadano napustio ovozemaljski svijet, pa iz onostranosti, uz spomenutu pomoć subraće, zapljusnuo valovima nepresušnoga pjesničkoga talenta, brižno sačuvanoga od očiju svijeta, ali dopuštenoga (i) u posljednjim udisajima podijeliti s onima kojima poezija znači više od života. Visoka je estetska razina Nedićeve poezije, ne zato što nas sada s nebesa gleda drugim očima, nego zato što je izabrao samozatajnost, vjerojatno i sumnjajući u vrijednost napisanoga. Jasno da se osjeti razlika između mladoga i zreloga svećenika, kao što ratne pjesme odišu jecajnom molitvom za napaćenu Domovinu, ali sve što je sabrano u posmrtnoj zbirci kronika je dirljivoga promišljanja svakodnevice, priznavanje vlastitih slabosti, što se potvrđuje čestim spominjanjem smrti, svjesnosti njezine (ne)podnošljive blizine, vjerojatno najsnažnije naviješteno u pjesmi „Tempus fugit“ (Prijatelju za rođendan): „... Jer – niti si se snio / niti si se htio. /Sad jesi- / i ne prođi / kao da nisi-bio! / Živio“, napisanoj u Zagrebu 20. travnja 2004. godine.
Čitatelji zbirke sabranih pjesama otkrit će i zašto je zapravo pravo ime kao znak trebalo glasiti Nedo Miletić, kako je odrastao u obitelji s četvoricom braće i dvije sestre pamteći od najranijih dana snažne slike bosanskohercegovačkoga zavičaja, crtajući i pišući skice, jednom kada naraste poezija, kada sjećanja ostanu ovjekovječena u stihovnim uspomenama. Živio je don Nedo vjerno svoje svećeničke službe u Zagrebu, Rijeci, Križevcima, Subotici, Benediktbeuernu, Novom Selu, Prvić Luci i Zadru, stavljajući uz svaku pjesmu oznaku datuma i mjesta, kao da je osjetio i unaprijed don Ivanovu namjeru da 200 pjesama ususret prvoj obljetnici autorove smrti dočekaju javno objavljivanje. Nema tog traga, susreta, drveta, tišine, bojazni koju „pjesnik nepoznat, a nadahnut“, kako je i kritičar Vidmarović primijetio, don Nedo nije pokušao opjevati versima, s darovanim Božjim talentom, tako svesrdno primjenjivanim na svim područjima svojega poziva.
I kada već odavno nije fizički nalikovao na zamišljenoga Adama, kojega je utjelovio u izvedbi Kranjčevićeva oratorija „Prvi grijeh“, davnih sedamdesetih pred ispunjenim sjemeništem na Šalati, kada su sijede već obuhvatile Nedićevo tjeme, ostalo je nešto od zaigranoga dječaka, mladića koji i u športovima nadmašuje svoje vršnjake, osobito košarci, studenta koji uz redovite obveze stiže pisati u uredništvu „Spectruma“, lista Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, prije nego li će doživotnim zavjetima i svećeničkim ređenjem cjeloživotno opredjeljenje predati Kristu Spasitelju. Poeziju je tkao bilježnicama, uz redovita euharistijska slavlja i pastoralna služenja, sve pod izabranim svećeničkim sloganom „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan“. Bio je to njegov životni program, zapisao je i izbornik sabranih pjesama Marijanović, nižući razne subratove odgojno-obrazovne službe, započete još 1982. godine predavanjem hrvatskoga jezika i povijesti umjetnosti u Salezijanskoj srednjoj školi u Rijeci.
O božićnom vremenu 2022. godine, kada don Nedo Nedić godinu dana sniva u vječnosti čekajući uskrsnuće, najmanje što možemo učiniti uz molitvu za svećenika pjesnika jest sjećati se i čitati njegovu stihovnu ostavštinu, svjesni da je hodio zemljom i ostavio upečatljivi trag, pa i onaj koji je tako duboko njegovao u svojim bilježnicama, svjedočeći postojanu vjeru u Isusa Krista, prizivajući samostalnost i slobodu hrvatskoga naroda, i onomad kada se ovo drugo činilo nemogućim. Ostalo je iza Nedića i proznih tekstova s bilješkama uz pročitana djela, kao i osobne meditacije i razmišljanja. Vjerujem da će i „Ponoćni razgovori“ i ostali zapisi također biti objavljeni u njegovoj Hrvatskoj salezijanskoj provinciji. Tako smo, ne znajući, u mnogim našim župama, uz župnika Nedića imali pjesnika i esejista, vrsnoga kroničara vremena i prostora, omeđenoga ljudskom prolaznošću, ali riječima koje nadilaze sva ograničenja, Duhom jačim i od prekratkoga čovjekova vijeka.
Očekivanje (pred Božić) Uđoh, stadoh, kleknuh u klupu, Gledam, slušam, govorim, mislim... Čudim se svemu oko sebe, a tu su: Stojim i čudim se: Živim a ne znam je li to život, Rijeka, 4. 1. 1973. |
Na obali uvijek istoj Na obali sam uvijek istoj Mir kraljuje iznad rijeke Brodar druguje s rijekom, Ali nema pravoga prijelaza, Rijeka, 23. 5. 1977. |
Moj križ J. Pupačiću Moj križ još ne gori Križ je križanje... S križem ili bez križa Zagreb, na dan smrti sestre Ane, 1. 3. 1992. |
Tomislav Šovagović