Uz čitanje zbirke poezije don Nede Nedića
„Oaza riječi (Sabrane pjesme)“

Trinaest dana prije Božića 2021. godine u vječnost je otišao salezijanski svećenik don Nedo Nedić, u 70. godini, 51. od redovničkih zavjera i 39. od mlade mise u rodnoj Tišini, nedaleko od Bosanskoga Šamca. Što su brojke prema skrovitosti svećenika koji je čitav svećenički poziv samo dao naslutiti pjesništvo u sebi, a onda, nakon tako nagle koronske smrti, sve što je ostalo neizrečeno – nađeno je u deset pjesničkih bilježnica, pisanih od srednjoškolskih riječkih i novicijatskih godina 1970-ih do zrelih župničkih i dušobrižničkih desetljeća. Neobičan život koji je poeziju, pod pseudonimom Tomislav Hrvatinić, čuvao u ladicama, stvarnima i figurativnima, bilježeći zapažanja, snove i strepnje kroz stihove, kojima je vrijeme donijelo spoznaju proročkoga dara, kao u pjesmi „Poslije svega“, napisanoj u Rijeci u ožujku 1977. godine koja najavljuje Domovinski rat: „Bio je mir / dok su se oni igrali rata. / A onda krvavi pir, / diže se ruka na čovjeka brata, / kao zadnji hir / već odavno pijanoga svata...“. Zahvaljujući upornosti salezijanskoga subrata u svećeništvu don Ivana Marijanovića i pristanku don Nedine sestre Ane Ilić (r. Nedić), kao i autorima pogovora Đuri Vidmaroviću i o. Miji Nikiću, sabrane su Nedićeve pjesme u „Oazi riječi“, s pustinjskim motivima i službenom portretnom fotografijom pokojnoga autora na naslovnici. Hoteći da svaki čitatelj doživi iznenađenje kada otvori sabrane pjesme, objavljene u Hrvatskoj salezijanskoj provinciji, nije nužno detaljnije citirati pojedine stihove. Tek naznačiti da su bitke svećenikove jake i osjetljive, gotovo fizički ćuteće, u hrvanju sa sobom i svijetom kroz polustoljetno pisanje, najčešće rimovanih stihova, jednostavnih, ali dubokih, proživljenih i posvjedočenih ustrajnošću Kristova službenika na zemlji. Svi koji su barem jednom imali priliku čuti don Nedinu propovijed ostali su svjesni njegove načitanosti i autentičnoga tumačenja Božje riječi, ne sluteći da je njihov župnik (ili župni vikar) u besanim noćima ispisivao sve sumnje, strahove i dvojbe kojima se želio približiti svojemu Stvoritelju.

Naslovna Nedo Nedic Oaza rijeci

Znatiželjnim čitateljima vrijedi tek otkriti da je zbirka od 286 stranica podijeljena na dva velika dijela, na Nedin izbor i Iz don Nedine književne ostavštine. Već i sami naslovi cjelina otkrivaju teme pjesama, posvećenih riječima, prirodi, Maslinskoj gori, Apokalipsi sutra, Križnomu putu, eshatonu, složeni mozaik koji stihovima uvijek promišlja ono što slijedi. Svećenikove pjesme postale su tako i njegova oporuka, iako je (uvijek je) prerano i nenadano napustio ovozemaljski svijet, pa iz onostranosti, uz spomenutu pomoć subraće, zapljusnuo valovima nepresušnoga pjesničkoga talenta, brižno sačuvanoga od očiju svijeta, ali dopuštenoga (i) u posljednjim udisajima podijeliti s onima kojima poezija znači više od života. Visoka je estetska razina Nedićeve poezije, ne zato što nas sada s nebesa gleda drugim očima, nego zato što je izabrao samozatajnost, vjerojatno i sumnjajući u vrijednost napisanoga. Jasno da se osjeti razlika između mladoga i zreloga svećenika, kao što ratne pjesme odišu jecajnom molitvom za napaćenu Domovinu, ali sve što je sabrano u posmrtnoj zbirci kronika je dirljivoga promišljanja svakodnevice, priznavanje vlastitih slabosti, što se potvrđuje čestim spominjanjem smrti, svjesnosti njezine (ne)podnošljive blizine, vjerojatno najsnažnije naviješteno u pjesmi „Tempus fugit“ (Prijatelju za rođendan): „... Jer – niti si se snio / niti si se htio. /Sad jesi- / i ne prođi / kao da nisi-bio! / Živio“, napisanoj u Zagrebu 20. travnja 2004. godine.

Čitatelji zbirke sabranih pjesama otkrit će i zašto je zapravo pravo ime kao znak trebalo glasiti Nedo Miletić, kako je odrastao u obitelji s četvoricom braće i dvije sestre pamteći od najranijih dana snažne slike bosanskohercegovačkoga zavičaja, crtajući i pišući skice, jednom kada naraste poezija, kada sjećanja ostanu ovjekovječena u stihovnim uspomenama. Živio je don Nedo vjerno svoje svećeničke službe u Zagrebu, Rijeci, Križevcima, Subotici, Benediktbeuernu, Novom Selu, Prvić Luci i Zadru, stavljajući uz svaku pjesmu oznaku datuma i mjesta, kao da je osjetio i unaprijed don Ivanovu namjeru da 200 pjesama ususret prvoj obljetnici autorove smrti dočekaju javno objavljivanje. Nema tog traga, susreta, drveta, tišine, bojazni koju „pjesnik nepoznat, a nadahnut“, kako je i kritičar Vidmarović primijetio, don Nedo nije pokušao opjevati versima, s darovanim Božjim talentom, tako svesrdno primjenjivanim na svim područjima svojega poziva.

I kada već odavno nije fizički nalikovao na zamišljenoga Adama, kojega je utjelovio u izvedbi Kranjčevićeva oratorija „Prvi grijeh“, davnih sedamdesetih pred ispunjenim sjemeništem na Šalati, kada su sijede već obuhvatile Nedićevo tjeme, ostalo je nešto od zaigranoga dječaka, mladića koji i u športovima nadmašuje svoje vršnjake, osobito košarci, studenta koji uz redovite obveze stiže pisati u uredništvu „Spectruma“, lista Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, prije nego li će doživotnim zavjetima i svećeničkim ređenjem cjeloživotno opredjeljenje predati Kristu Spasitelju. Poeziju je tkao bilježnicama, uz redovita euharistijska slavlja i pastoralna služenja, sve pod izabranim svećeničkim sloganom „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan“. Bio je to njegov životni program, zapisao je i izbornik sabranih pjesama Marijanović, nižući razne subratove odgojno-obrazovne službe, započete još 1982. godine predavanjem hrvatskoga jezika i povijesti umjetnosti u Salezijanskoj srednjoj školi u Rijeci.

O božićnom vremenu 2022. godine, kada don Nedo Nedić godinu dana sniva u vječnosti čekajući uskrsnuće, najmanje što možemo učiniti uz molitvu za svećenika pjesnika jest sjećati se i čitati njegovu stihovnu ostavštinu, svjesni da je hodio zemljom i ostavio upečatljivi trag, pa i onaj koji je tako duboko njegovao u svojim bilježnicama, svjedočeći postojanu vjeru u Isusa Krista, prizivajući samostalnost i slobodu hrvatskoga naroda, i onomad kada se ovo drugo činilo nemogućim. Ostalo je iza Nedića i proznih tekstova s bilješkama uz pročitana djela, kao i osobne meditacije i razmišljanja. Vjerujem da će i „Ponoćni razgovori“ i ostali zapisi također biti objavljeni u njegovoj Hrvatskoj salezijanskoj provinciji. Tako smo, ne znajući, u mnogim našim župama, uz župnika Nedića imali pjesnika i esejista, vrsnoga kroničara vremena i prostora, omeđenoga ljudskom prolaznošću, ali riječima koje nadilaze sva ograničenja, Duhom jačim i od prekratkoga čovjekova vijeka.

Očekivanje (pred Božić)

Uđoh, stadoh, kleknuh u klupu,
oko mene stupovi, slike, reljefi,
mozaici, kipovi.

Gledam, slušam, govorim, mislim...
a ne vidim, ne čujem, ne znam,
ne znam čak ni postojim li.

Čudim se svemu oko sebe, a tu su:
stupovi, slike, reljefi, mozaici, kipovi...
Zašto sam ovdje?

Stojim i čudim se:
gledam, slušam, govorim, hodam, mislim...

Živim a ne znam je li to život,
možda me i nema.
Zaokupljen sam Onim koji ima doći.

Rijeka, 4. 1. 1973.

 

Na obali uvijek istoj

Na obali sam uvijek istoj
i nema svjesnog prijelaza
na obalu drugu.

Mir kraljuje iznad rijeke
i širi se kao san prema jutru
kroz noć dugu.

Brodar druguje s rijekom,
a ja sam prijatelj brodara.

Ali nema pravoga prijelaza,
na obali sam uvijek istoj,
zarobila me obala stara.

Rijeka, 23. 5. 1977.

 

Moj križ

J. Pupačiću

Moj križ još ne gori
ali njegove vatre
slutim kao znamen,
a slutnje peku
gore nego plamen.

Križ je križanje...
I kad sve prođe,
kad sve se zbude –
pjevao ili jaukao
isto ti bude.

S križem ili bez križa
bit ćeš na križanju,
ne znajuć ni kud ni kam.
Ali kad si na križu
križanje ti si sâm.

Zagreb, na dan smrti sestre Ane, 1. 3. 1992.

 

Tomislav Šovagović

Pon, 4-11-2024, 02:55:38

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.