Govor Kuzme Kovačića na predstavljanju Pečarićeve knjige o njemu

Poštovani gospodine predsjedniče Hrvatske akademije, poštovani gospodine potpredsjedniče, poštovani gospodine glavni tajniče, poštovani akademici, poštovane gospođe, poštovana gospodo, dragi prijatelji!

Prije nego što zahvalim domaćinu, autoru knjige, sudionicima predstavljanja i svima vama, rekao bih nekoliko riječi o razlogu mojega svjedočenja riječju, što će objasniti i razlog objavljivanja ove knjige. Na ovaj korak, živo se toga sjećam, prvi me svojedobno prijateljski potaknuo prof. dr. Miroslav Tuđman.

Osobno svjedočenje o istinama i vrijednostima svake ljudske zajednice, tako i zajednice vlastitoga naroda i nacije, osobito u presudnim njihovim vremenima, nije samo naša ljudska, moralna dužnost, nego i važan kulturni čin i doprinos svome narodu i sveukupnoj ljudskoj zajednici. Zato sam nastojao i pisanom riječju posvjedočiti o tomu vremenu, zbivanjima i ljudima – suvremenicima slavnog i teškog doba stvaranja i obrane nove hrvatske države. Biti jednostavno jedan od svjedoka, nastojeći istodobno na obrani i obnovi kiparske umjetnosti, da bi sad i ubuduće ta stara i vječno mlada umjetnost svjedočila o skladu smisla, božanskog Smisla, kojega je dionik svaki čovjek i svaki narod svijeta.

U jednom od priloga u ovoj knjizi, pod naslovom „Šutnja – organizirani zločin protiv Hrvatske“ (2008.) napisao sam: „Brojni su danas primjeri hrvatskog grijeha šutnje, šutnje kao oružja stare zmije primijenjenog još na 'prvome ratištu' u Edenskom vrtu. Šutnja, doduše, može biti korisna i čak potrebna ako je za dobro naroda, ali ako je u funkciji laži, s teškim posljedicama za čovjeka, njegov narod i naciju, tad je to sama srž zla.“ Vrijedilo je, dakle, ne šutjeti u vremenu u kojem su izgovorene i napisane riječi tiskane u ovoj knjizi. Nisu me začudila mišljenje o takvom svjedočenju onih kojima vrijednosti domoljublja i stvaralaštva malo ili baš ništa ne znače, ali me iskreno čude dobronamjerni prigovori i savjeti da takvo javno govorenje i pisanje nije „posao“ umjetnika, nego da on može najbolje svjedočiti i služiti dobru vlastitog naroda izvrsnošću u svome pozivu.

To bi se moglo reći, ne dirajući se u umjetničku slobodu i autonomiju umjetničkog stvaralaštva, kad bi se prihvatilo da dotični umjetnik odnosno čovjek u sebi nije nužno ista osoba, da se ljudsko biće može tako čudovišno dijeliti. Ili, pak, kad bi se ta dva oblika svjedočenja međusobno suprotstavljala. O istinitosti umjetničkog svjedočenja sude, naravno, najprije drugi, ali o istinitosti i potrebi ljudskog svjedočenja o zajedničkim istinama i vrijednostima sudi najprije onaj koji svjedoči. A oni koji su u svome pozivu najbolji, prvi su pozvani na dužnost takvoga svjedočenja.

Dopustite mi, stoga, u ovom času istaknuti dvije naše zajedničke žalosti, upravo nesreće, koje me posebno teško pogađaju, o kojima sam i u knjizi govorio. Prva je sramotno ukinuće funkcije Oltara hrvatske domovine na Medvedgradu – izopćenje iz državnoga protokola, protokola koji je zamislio i ostvario utemeljitelj suvremene hrvatske države akademik Franjo Tuđman, a druga je aktualno ukidanje hrvatskoga monetarnog suvereniteta preuzimanjem eura umjesto kune za, rekoše, našu nacionalnu valutu. Jedno i drugo duboko me žalosti i kao autora i kao svakog hrvatskog čovjeka kojem je stalo do punine hrvatske slobode.

Sad, eto, nakon što se nismo tome djelotvorno suprotstavili i oduprli, više ne ćemo na novčanicama u rukama držati drage likove hrvatskih velikana, nego hladne „zidove babilonske“ i kovanice slične žetonima bjelosvjetskih kockarnica, namjerno tako oblikovane. Naš je, međutim, kovani novac – kune i lipe, kako su kroz protekla desetljeća hrvatske nezavisnosti potvrdili toliki inozemni i tuzemni relevantni ocjenjivači, jedan od ljepših među kovanim novcem država cijeloga svijeta. Nije to mala stvar, jer smisao novca nije samo u trgovačkoj funkciji. Smisao je novca najprije u čuvanju nacionalnog suvereniteta i identiteta.

Kad već govorimo o važnosti vlastitoga novca, koju postiže i svojom ljepotom, ispričat ću vam ukratko što sam doživio u glasovitoj munchenskoj državnoj tiskari novca u kojoj je tiskana i kuna, novac Republike Hrvatske. Svojim sam očima vidio, a malo je tko od Hrvata imao takvu priliku, i radosno doživio: na središnjem mjestu, na zidu svečane izložbene dvorane te ustanove stoji litografska ploča (litografskom tehnikom se onda tiskao novac) novčanice Nezavisne Države Hrvatske od 5000 kuna (ona crvena, bijela i plava) kao najljepši primjerak novčanice koju je ta tiskara ikad izradila. Eto, kao da ništa iz povijesti do danas nismo shvatili. Ne može se, naime, pod krinkom braniti istinu u okružju punom laži.

Govorio sam o svemu javno, tako i o grijehu ukidanja hrvatskog novca. Ako osobno svjedočenje za istinu nije poželjno ni potrebno, zaludu nam sva izvrsnost u našim poslovima, znanjima, zvanjima i pozivima, koja je inače, slažemo se, više nego potrebna. Zbog svega rečenoga prihvatio sam, velim, prijedlog akademika Pečarića i odlučio ovom knjigom izabranih objavljenih mojih tekstova to potvrditi i pokazati.

Knjiga je uvijek veselje. Zato vas s radošću pozivamo da nakon predstavljanja i nazdravimo.

Hvala sudionicima predstavljanja, iskrenim i važnim svjedocima!

Hvala autoru akademiku Josipu Pečariću, velikom hrvatskom znanstveniku, na poticaju i trudu oko ostvarenja naše zamisli o knjizi, kao i na našoj domoljubnoj suradnji koju je pokretao, dokumentiranoj iscrpno u drugom dijelu knjige te na srdačnim i nadahnutim riječima koje nam je upravo uputio!

Zahvalan sam akademiku Ivanu Aralici, hrvatskome književnom velikanu, na lijepim i istinitim riječima o dva moja spomenika Predsjedniku Tuđmanu, u Škabrnji i Zagrebu, objavljenim i u ovoj knjizi te na stalnoj stvaralačkoj potpori.

Hvala poštovanomu Hrvoju Hitrecu, hrvatskome književnom klasiku, na upućenim nam nadahnutim i srdačnim riječima, kao i na stalnoj javnoj stvaralačkoj potpori!

Prijateljska hvala Milanu Bešliću, pjesniku, likovnom i književnom kritičaru, istaknutom oblikovatelju hrvatske kulture pamćenja, koji je pisanom riječju pratio moja kiparska nastojanja od njihovih početaka do danas!

Velika hvala akademiku Velimiru Neidhardtu, predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, na biranim, nadahnutim i srdačnim pozdravnim riječima te Hrvatskoj akademiji, našoj kući, kao domaćinu predstavljanja ove knjige!

Svima lijepa hvala koji su pomogli organizirati predstavljanje!

I hvala vama koji ste došli s nama podijeliti ovaj radosni nam čas!

Kuzma Kovačić
Zagreb, Knjižnica HAZU, 9. studenog 2022.