Nevenka Nekić: Radnóti Miklós i dvije posljednje večere, Croatica Nonprofit kft./Đakovački kulturni krug, Budimpešta/Đakovo, 2022., 138 str. 

Novi roman Nevenke Nekić, nimalo slučajno, objavljen je nedavno u Budimpešti, u središnjem hrvatskom kulturnom i nakladničkom centru Croatica. Svakako to zbog teme romana koja se bavi i velikim mađarskim pjesnikom Radnóti Miklósem. Nevenka Nekić u ovom romanu, i sebi i čitateljima, prikazuje događaje i pojave koje kao da vidimo prvi put ili barem nekim „drugim očima“. U uvodnom je dijelu roman Nevenke Nekić po svojoj atmosferi i pristupu prostoru i likovima neodoljivo podsjetio, u onom najboljem smislu, na prozne zapise hrvatskog književnika Đure Frankovića, rođenog poput Jana Panonija, kraj duboke Drave u selu Lukovišću, s mađarske strane granice, u čudesnom prostoru u kojem stoljećima žive izmiješani narodi i jezici i u kojem kao u bajci, nema razlike između stvarnog i fantastičnog svijeta.

Od parateksta ove knjige, biblijskog mota/epigrafa, u kojem Isus najavljuje učenicima/nama kako će ga – jedan od njih/mnogi od nas izdati – do zadnjeg retka knjige čitamo izniman književni tekst, jedan od ponajboljih u iznimno opsežnom opusu Nevenke Nekić. U fiktivnom Pčelincu, nastalom po uzoru na baranjski Čeminac, autorica oblikuje svijet panonskog magičnog realizma, kakav čitamo u tekstovima drugih nadahnutih autora i autorica na ovom jedinstvenom prostoru beskrajnih perspektiva, koji su teorijski osvijestili pojmom panonizma Goran Rem i Sanja Jukić (2011.) Čeminac je autoričin panonski Macondo, u kojem stanovnici otvorenih očiju i otvorenih srca doživljavaju svijet, vjerujući u čuda, neraskidivo povezani s vlastitim iskonom, ali i sa sviješću o krhkosti životnih pozicija na prostoru gdje tisućljećima prolaze, cestama i vodama, nove i nove vojske, „zle vojne“ kako ih je nazivao Horvatić.

Tako i počinje njen roman, jednog dugog vrelog ljeta, kada se čini da nema vremena, sve je lijepo i spokojno i bezvremeno, a onda naglo, jedan događaj sve promijeni: pred djetinjim očima pripovjedačice odvode susjeda Ivana, ispred njegove žene Mariške, tipične žene toga kraja mađarsko-hrvatskih korijena, specifičnog jezika, specifične kuhinje, specifične dobrote. Ona sa sobom nosi miris pekmeza od šljiva, voća sušenog u pećnici, mađarskih kolača, hrvatskih riječ s mađarskim naglaskom i mađarskih riječi s hrvatskim naglaskom... A onda odjednom, sve se raspadne i promijeni, zapisuje autorica, „kao da postoji nevidljiva omotnica prozirnoga svilenkastoga tkiva koja dijeli nas danas od tada doživljenoga…“  

Umjesto u Svetu Zemlju gdje je sa svojom Mariškom sanjao otići skriveni pjesnik Ivan, očaran Evanđeljem i posebno Posljednjom večerom, kao jednim od prijelomnih događaja u povijesti – odvode ga u tamnicu. Stvarao je svoju, posebnu sliku Posljednje večere, nepomućenom dječjom vjerom kakvu imaju i neki odrasli ljudi, onom koja sve vidi i doživljava zorno, u slikama, kao stvarno i svevremeno, istovremeno sa svim i sa svakim.

Junaci ovog romana, Ivan i Mariška, nisu imali djece pa su dio neostvarene roditeljske ljubavi prenosili na nećaka Miklósa/Mikloša, ne sluteći kako će on postati veliki pjesnik, a ne Ivan, a da nitko od njih za to nikada i neće doznati jer ih je sve čekala grozna sudbina, koja je u svojoj grozoti i – čudesna. 

Oni koji su iznikli iz zemlje i vode, koje je kao književnu temu na veleban način u hrvatsku (i svjetsku književnost) uveo Jan Panonije, znaju kako život u tom plemenitom i naizgled beskrajnom prostoru lako biva poremećen, a ljudi poniženi pa i uništeni, ali da dobro nikada u potpunosti ne nestane, a ni „rukopisi ne gore“. Prostor je ogroman, a ljudi su pitomi i krotki. Nikada ne znaš tko u zimskoj noći lupa po vratima ili razbija krhka prozorska stakla, pali i uništava domove, pa opet, kako se zlu oduprijeti? Nevenka Nekić piše: „Zimi je vatra bila središte života. U njoj ima nešto drevno i magijsko, davnije od Prometeja, snagotvornije od ičega. Ona je svjetlost. Vani je mrak, vije snijeg i urla vjetar, a ukućani posjedali, pridošli i susjedi pa svatko ima priču iz zalihe toga tajnovitoga svijeta koji nas okružuje, iako ga ne vidimo. Samo ponekad nam se taj svijet otvara i tada nisi siguran tko je to pokucao na tvoja vrata – jesu li anđeoske utvare ili nedajbože sotonske.“

A u ovom romanu o pjesnicima i posljednjim večerama, često se učini kako je posvuda mrak i kako nema izlaza. I kako sve radimo uzalud, a ljetni dan se učas pomrači i odvedu one koje volimo ili nas odvedu od onih koje volimo.

Pa ipak, čitamo u ovom romanu, izlaza uvijek ima, jedino ga onima koji hodaju kroz blato, vodu i maglu vremena u kojem žive, često nije dano vidjeti… Ponekad se može progovoriti i iz groba, poput Mikloša, Ivanova i Mariškina nećaka. Velikog, velikog pjesnika, većeg od smrti.

Nevenka Nekić ovim se tekstom upisuje, možda snažnije nego ikada, u svoje vlastito slavonsko(šokačko)-mađarsko panonsko podrijetlo, u jedan od svojih iskona i taj jezično-osjetilni amalgam izbija iz svake njene rečenice. Autorica, sama u noći hoda baranjskim sokacima i drumovima, osluškuje i onda, poput svojih/naših predaka, uz vatru pripovijeda. O ljudima u prostoru, o sudbinama i povijesti koja melje i satire, o vodama koje nas nose, o blatu pada i izdaje, koje nas usisava svojom žitkom snagom, o vatrama koje nas spaljuju i na kraju nas pročišćavaju, poput svakog pojedinog stiha koji su pronašli uz mrtvo tijelo Radnóti Miklósa, mađarskog A. B. Šimića, kako ga nazivaju Blažetin i Rem, pjesnika čije stihove s užićem i užasom čitamo i danas, dok osluškujemo ratne vijesti iz Ukrajine i dok možda iz neke masovne grobnice izvlače, nažalost, i opet nažalost, nekog novog Miklósa.

Čitatelji/čitateljice koji prate rad Nevenke Nekić znaju kako ona najčešće za likove svojih proza odabire referencijalne likove, povijesne likove o kojima postoje određena znanja, određeni utvrđeni smisao, o kojima postoje različiti zapisi i različita svjedočanstva. Tekstom se upisuje u referencijalni okvir, u ono što Barthes zove učinkom realnoga, a tom realnom daje ono specifično svoje, nekićevsko. A realni su i ratovi o kojima se pripovijeda, o sudbinama ljudi u ratu, o bitkama kao što je Batinska bitka, i vojskama, ali i o onima koje ubijaju zato što su pripadnici drugoga naroda, druge vjere. Stradaju Židovi, Hrvati, Mađari, Nijemci, kako se već okreće ratna sreća, a kada stiže kraj rata, u Pčelincu se nasrće na vjeru, Crkvu, vjernike i svećenike, na molitvu i dobrotu, kako da su zlo koje treba iskorijeniti sa ovog svijeta.

„Ta nisam ja ništa učinio – govorili su ljudi na rijetkim večernjim susretima – radio sam, slušao i mirovao, nemoćan bio, davao i opraštao.“
„Tko te pita! Vidiš da imaju tajne popise, samo nestaneš! Nitko se nije vratio koga su odveli!“

Tako jednoga dana nestaje i Mikloš, nada mađarskog (i svjetskog) pjesništva:

„Sve se za Mikloša okončava jedne noći u proljeće 1942. Upravo je ispunio Isusove godine. Trideset i tri. Lupanje na vratima šakama, iako postoji zvono, pa onda kao po ustaljenom slijedu: odgurivanje Fanni, koja pokušava pitati kamo ga vode, njega, pjesnika, profesora, krhka čovjeka koji nije nikome zla učinio... Njega vezuju, a Fanni nemoćno gleda i bezglasno plače. Nitko joj na upite ne odgovara, razgrću postelju kao da se u njoj krije tko zna kakav zločinac, bacaju knjige s polica i odnose poneku svjetlucavu stvar, predmet koji se njima
čini vrijedan.“

U logoru nastavlja pisati i skrivati stihove po džepovima vjetrovke u koju je bio odjeven. Kad je ubijen, s njim su pokopani i njegovi stihovi i činilo se kako je sve uzalud. Međutim, kada su nakon dvije godine iskopali njegovo tijelo iz masovne grobnice – dogodilo se čudo, pronašli su – stihove. One kojima se i danas divimo i nad kojima plačemo i drhtimo od ljepote i nemoći pred zlom koje satire najbolje među nama. Ali, ne može zaista satrti.

Najvažniji lik ovoga romana jest ipak Mariška – „povijesna hodajuća knjiga za Pčelinac“, žena kakve su očuvale hrvatsku svijest i samosvijest, ona na kojima stoje svi kutovi kuća, na koju se oslanjaju krovovi i muževi, susjedi i prijatelji, cijela sela i cijeli narodi, a da im i ne znamo ime – ako se ne pojave u kakvoj fikciji, poput ove.

Lik je to žene kakve u hrvatskim i mađarskim selima nestaju i tko zna, ukoliko se ne dogodi opet kakvo čudo, hoće li se ikada više pojaviti ili će se srušiti krovovi novih kuća od betonskih crijepova, bez takva potpornja…

Roman završava Mariškinom smrću, koju je autorica opisala posebno nadahnuto: nema kod njene junakinje straha, ona nosi na drugi svijet Ivanove pjesme sa sobom, pjesme Mikloševe, pjesme svoja dva naroda, jer „dobar je boj bila i vjeru sačuvala“…

Kraj Nevenkina romana govori o Mariškinoj smrti: „Te je noći odletjela u duboke plave zvjezdane modrine obasjana plamenom.“

Takav završetak romana klasificira se kao kombinacija otvorenog i zatvorenog kraja: „kraj kao novi početak“. Na glavna pitanja autorica je odgovorila, čitatelj je dobio osjećaj potpunosti, cjeline djela, pa ipak protagonist otvara novu stranicu. Doduše, ne na ovom svijetu. Ali Mariška je iskreno vjerovala da postoji. Kao i Nevenka Nekić. 

 Mirko Ćurić