Dr. sc. Miroslav Međimorec, "Drveni crvenoobojeni konjić - Dalahäst"
Iz tiska je izišla nova knjiga dr. sc. Miroslava Međimoreca "Drveni crvenoobojeni konjić - Dalahäst". Donosimo ulomak iz romana o Tridesetogodišnjem ratu bojevanju Krabata i Šveda.
"Pred noće je naša kolona izašla iz šume i stigli smo u dolinu pod visokom planinom. Bijeli draguni nesmiljeno su nas derali bičevima, nisu nam dozvoljavali odmor koji su nam dotad davali nakon svaka triput prijeđenog puta. Otkad smo se iskrcali s broda i otkad je počelo to iscrpljujuće pješačenje jedva sam čekao te kratke odmore, srušio bih se kao mrtav na tlo i odmah zaspao duboi.m snom. Budio bih se tek pod udarcima biča kojim su nas tjerali dalje. Draguni su nas pratili na konjima s obje strane kažnjeničke kolone, često nas požurivali udarcima bića ili pljoštimice sabljom, a pokušaje bijega kažnjavali su hitcem iz pištolja ili kratke konjaničke muškete. Iako je bijeg zarobljenika sapetih u gvožđe bio zapravo bijeg u smrt, spas od nadljudskih napora kojima su nas podvrgli, neki su bijeg vidjeli kao izlaz iz muke koju više nisu mogli podnijeti. Zadnjim zrncima snage doteturali smo do izlaska iz još jedne tamne šume, više ne znam ni broja gora na koje smo se već popeli i šuma koje smo prohodali otkad su nas iskrcali na švedsko kopno. Kao po zapovijedi zastali smo zaslijepljeni svjetlošću koja se odbijala od litica planine ispred nas. Sunčane zrake na zapadu odbijale su se od stijena i ranjavale mi već preumorne oči koje su stale jako suziti. Krajnjim naporom trudio sam se prodrijeti kroz koprenu suza, zurio sam u tu čudesnu svjetlost koja se zrcalila na stijenama planine. U kapljama suza što su navirale iz mojih očiju te zrake svjetlosti prelamale su se u mnoštvu duginih boja, ali zlatnocrvena je prevladavala. Zlatna planina. Pred nama se sjajila zlatna planina. U odsjaju sunca litice planine isijavale su crvenozlaćanom bojom i stvarale čaroban izgled vrhova, prodola, okomitih stijena i litica. Zlatna planina! Čarobna planina! Možda će nas uspon na nju osloboditi bijede koja nas je snašla, pozlatiti i nas, pretvoriti u astralna bića koja će se s tih visina vinuti u zrak, u žuđenu slobodu, preletjeti tamne šume i granitne švedske gore, crn i uvijek nemiran Botnijski zaljev, močvare, rijeke i nizine Pomeranije, Saske, Češke i Panonije i spustiti u žuđenu domovinu. Možda nam je taj zlaćani svjetionik znak samoga Neba da je blizu kraj tog našeg isrcrpljujućeg putovanja u dubinu zemlje s kojom smo u neprijateljstvu i njezini smo zarobljenici. Nije li ljepota te pojave znak kojim nam Nebo poručuje da će nam sudbina postati bolja od ove koju trpimo nekoliko zadnjih mjeseci? Neki od zatočenika nastavili su stajati zadivljeni ljepotom plamteće planine, ali su ih draguni potjerali naprijed.
- Framat, framat! Brže, trkom! Du Krabat, framat, framat!
Prijetnja se ticala nas dvojice, Luke i mene, jedino smo mi u toj koloni živih mrtvaca bili Hrvati, a Krabat je bila prva švedska riječ koju smo čuli kad smo im pali u ruke".
(hkv)