Ante Čuvalo, Komunistički totalitarizam na djelu. Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. - 1952.), FRAM-ZIRAL, Mostar - CroLibertas Publichers, Chicago, Ilinois, 2018.

Nedavno objavljena knjiga „Komunistički totalitarizam na djelu. Hercegovačka sela u poraću (1945. - 1952.)“ dr. sc. Ante Čuvala posebno je svjedočanstvo o jugoslavenskoj komunističkoj vlasti i teroru u naslovljeno vrijeme nad seljakom u hercegovačkim selima Proboju i Radišićima, nedaleko Ljubuškoga.

To je i vrijeme kad je tamošnji hrvatski čovjek bio posebno ucviljen gubitkom svojih bližih i dragih, poginulih i ubijenih Komunisticki totalitarizam na djeluu netom minulom ratu, zapravo i gubitkom svega što je novoj vlasti trebalo, od hrane do odjeće i obuće. Knjiga je pisana na osnovi izravnih dokumenata iz režimske komunističke ostavštine, arhivske građe nametnutih Mjesnih narodnih odbora (MNO), kotačića komunističkoga totalitarnog ustroja, u dva sela sadašnje ljubuške općine – Proboju i Radišićima, sačuvana u arhivu Općine Ljubuški, i manje na sjećanjima donedavno ili još uvijek živih svjedoka.

Nakon što su komunisti 1945. godine osvojili vlast u Jugoslaviji, po uzoru na Staljinov boljševički SSSR, uspostavili su u ukupnom društvu sustav koji je „dijelio ljudske odnose, obitelji, obrazovanje, odgoj mladeži, umjetnost, kulturu, etiku, podijelio sve i svakoga, spustio se i u ljudske glave“, zaključio je autor u predgovoru knjizi.

Opis straha

Čuvalo je pisanje knjige „Komunistički totalitarizam na djelu...“ započeo opisom straha koji je 1944. zavladao u hercegovačkim hrvatskim selima zbog savezničkih bombardiranja i od partizana iz susjedne Dalmacije, koji su se zalijetali u mirna sela, pljačkali ih i „likvidirali narodne neprijatelje“, a znalo se i za njihove stravične i masovne zločine u prije PartizaniPartizani su 29. listopada 1944. ušli u Ljubuški, a s njima i crvena revolucija, koja je odmah započela likvidacijama klasnih neprijatelja, svećenika, uglednijih seljaka i svih koje se smatralo mogućim klasnim i ideološkim protivnicima komunističkoga poretka, naglašava autor. Pred tim su zločinima bježali pojedinci i skupine, čitave obitelji, prema Mostaru, Sarajevu i dalje, mislilo se „dok zlo prođe“. Mnogi se, smrtno nastradali u povlačenju ili ubijeni na Križnom putu 1945., nikad nisu vratili svojim kućama i obiteljima.zauzetim mjestima. Partizani su 29. listopada 1944. ušli u Ljubuški, a s njima i crvena revolucija, koja je odmah započela likvidacijama klasnih neprijatelja, svećenika, uglednijih seljaka i svih koje se smatralo mogućim klasnim i ideološkim protivnicima komunističkoga poretka, naglašava autor. Pred tim su zločinima bježali pojedinci i skupine, čitave obitelji, prema Mostaru, Sarajevu i dalje, mislilo se „dok zlo prođe“. Mnogi se, smrtno nastradali u povlačenju ili ubijeni na Križnom putu 1945., nikad nisu vratili svojim kućama i obiteljima.

Komunistički osvajači vlasti odmah su pristupili osiromašenju, pljački „poznatijih i bogatijih, narodnih neprijatelja“, sve što je novoj vlasti trebalo, od stoke i hrane do odjeće, obuće i svega drugoga, oduzimali su kola, konje, mazge i magarce s opremom, zalihe hrane, robe, pšenice, kukuruza, vina, rakije, suhih smokava, oraha, janjaca, pilića, vina, ovaca, svježeg i suhog mesa, povrća, graha, kupusa, raštike te drva, sijena i slame. Sve su te rekvizicije, razreze i konfiskacije, kroz „narodne odbore“ provodili odbornici, predstavnici nametnute „narodne vlasti“, a oduzeto su dostavljali Komandi mjesta u Ljubuškom i postrojbama Narodnooslobodilačke vojske (NOV), od 1. ožujka 1945. Jugoslavenske armije.

Škripari

Poseban problem komunističkoj vlasti bili su škripari, oni koji nisu prihvatili tu vlast, nego su se skrivali po špiljama, jamama, škrapama, škripima po čemu su i dobili ime. Protiv njih su, da bi ih se likvidiralo, poduzimane česte akcije jugoslavenskih sigurnosnih snaga i vojske, a u tomu je moralo sudjelovati i stanovništvo. O tadašnjim prilikama svjedoči poziv Komande mjesta Ljubuški stanovništvu za predaju oružja upućen 9. veljače 1945. s porukom: Oni koji do 15. veljače ne predaju oružje niti imaju dozvolu za isto, smatrat će se neprijateljima i bit će predani vojnom prijekom sudu. Isti dan je nova vlast oglasom uzveličala uspjehe Crvene armije i jugoslavenskih partizana te upozorila na postojanje onih koji rade protiv Narodnooslobodilačke vojske. Naređeno je da se svi koji su navršili 17 godina, do 40. godine, trebaju javiti u Komandu, inače će se smatrati narodnim neprijateljima.

Budući da su u ljubuško područje počeli stizati preživjeli koji su izbjegli pred partizanskim postrojbama, nova je vlast, 29. svibnja, dala naputak Mjesnim narodnim odborima da se takvi moraju prijaviti Odsjeku za unutrašnje poslove u Ljubuškom, a odbori su dužni provesti ih u Ljubuški, uz prijetnju, da će svatko zbog neizvršavanja te upute strogo „odgovarati radi neposlušnosti“. Oni koji su izbjegli pred partizanima, smatrani su krivcima i mnogi su zbog toga kažnjavani, čak i ubijeni u Ljubuškom i okolnim selima bez legalnog suda i suđenja.

Cuvalo totalitarizam

U travnju 1945. objavljena je odredba o ograničenom kretanju. Za svako kretanje trebalo je imati propusnicu, a kretanje noću bilo je zabranjeno od 20 sati do 4 sata izjutra. O svemu tomu mjesni su odbori bili dužni upozoriti svaku obitelj. Kao pomoć postojećim sigurnosnim tijelima nove vlasti Narodnoj miliciji, Ozni (Udbi) i Knoju, po selima je osnivana Seoska dobrovoljačka milicija, u narodu zvana „drvena milicija“, sastavljena od provjerenih i režimu odanih pojedinaca. Istodobno se inzistiralo na tome da se prikaže kako je stanovništvo zadovoljno novom vlašću, moralo se na uzvisinama paliti prigodne vatre (za 1. svibnja - Praznik rada, 5. svibnja u prigodi otvaranja Prvoga kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Bosne i Hercegovine i u drugim prigodama), organizirati povorke sa zastavama, titoističkim transparentima i izvikivanjem oduševljenja s novom vlašću. Trebalo je iz svojih sela odzivati se na česte političke skupove u Ljubuškom, a svako neizvršavanje smatralo se protudržavnim djelom. JugoslavijaU svim dopisima upućenim MNO-ima pisalo je: ovo primite za ozbiljno ili ovo primite vrlo ozbiljno. Budući da se te izraze u dopisima često ponavljalo, dobiva se dojam da su mjesni odbori sve radili bezvoljno i neozbiljno, zaključuje autor.

Nova je kotarska vlast, uz navedeno, naređivala mjesnim narodnim odborima da sastavljaju razne popise: o konjima, koje su rekvirirali partizani ili ustaše (trebalo je „navesti političke karakteristikevlasnika konja i koliko ima iz kuće članova u N.O. Vojsci i u neprijateljskoj vojsci“), popise stoke za vuču, vozila, kola i opreme; popis obitelji „palih boraca kojima treba pružiti pomoć u hrani“, popis ljudstva rođenoga od 1884. do 1900., „pregled zločina okupatora i njegovih pomagača“, trebalo je skupljati čelične boce, svi vlasnici pčela morali su se javiti u općinski odbor, bilo je zabranjeno održavanje bilo kakvih zabava bez dozvole kotarske vlasti, onemogućeno je djelovanje udruga koje nisu registrirane po novom Zakonu o udruživanju. Zabranjeno je bilo kockanje i svi oblici hazardiranja: „kocka, zvrk, šešbeš, tombula, 3 naprstka, nabacivanje obruča na boce, nabacivanje i bacanje koševa, vađenje karata iz špila karata, pogađanje broja, domino, dame, muve, šah, milijar, čovječe ne ljuti se“. Prema onima koji se ne bi pridržavali navedene odredbe trebalo je poduzeti „najoštrije mjere“.

Sravnjivanje groblja

Tu je i naredba Hercegovačkog Okružnoga Narodnog Odbora od 19. prosinca 1945., po naredbi Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova, da treba odmah sravniti sa zemljom „sva neprijateljska groblja Švaba i Talijana kao i njihovih pomagača ustaša i četnika“, posebno groblje poginulih talijanskih vojnika u Višićima kod Čapljine.

U knjizi je, na temelju izvještaja MNO-a, prikazano i stanovništvo sela Proboja i Radišića, koje je 1947. imalo ukupno 2714 „potrošača“. Taj i drugi popisi tih godina sastavljani su „po grupama godina starosti“ i u kojim su se zaseocima nalazili popisani. Već 25. srpnja 1945. javljeno je MNO da „u roku od 48 sati“ prema dostavljenim formularima dostave popis iz svojih sela svih žrtava fašističkog terora koji su „izgubili svoj život od ustaša, četnika, Talijana i CrnoNijemaca, bilo da su ubijeni ili odvedeni, pa se više nisu javili“. Naravno i to je popraćeno porukom: „Ovo shvatite za ozbiljno jer je stvar vrlo hitna.“

Od 1. siječnja 1946. je zahtjev Okružnog NO Mostar da se na dostavljenim formularima do 23. siječnja dostavi popis „nestali o padu N.D.H.“ , se zna da su poginuli. Isti je odbor 18. ožujka 1947. Udbi u Ljubuškom poslao pregled „nestalih“ iz Gornjih Radišića, s popisom njih pedeset. Pri prikazivanju tih popisa Čuvalo upozorava da su komunističke vlasti znale za podatke o „nestalima“ ubrzo nakon ratnih događanja i stradanja na Križnom putu, ali ih nikad nisu dali u javnost. Kotarska komisija za ratnu štetu u Ljubuškom u ožujku 1946. sastavljala je procjenu „štete“ žrtava rata. U sačuvanoj arhivskoj građi MNO Radišići nalazi se popis osamnaest muškaraca ubijenih na Križnom putu ili su poginuli u borbi s partizanima, odnosno ubili ih partizani i komunisti. Bez ikakva ustručavanja, vjerojatno da bi se mogao podnijeti račun Zapadnoj Njemačkoj za ratnu odštetu izračunavani su troškovi tobožnjega njihova liječenja i pokopa te koliko bi žrtva pridonijela da je ostala živa, a radi se o onima, zaključuje autor, koje su „oni pobili i zatrpali u još nepoznate nam masovne grobnice ili rijeke“. Slijede popisi porušenih i oštećenih kuća u ratu u selima navedenih odbora, opisi nadzora nad povratnicima iz inozemstva, upute o dolarima i paketima koje su iseljenici iz Amerike slali rodbini i prijateljima, prikazi kolonizacije u tijeku rata i poraću.

Čuvalo se posebno pozabavio mjesnim narodnim odborima i njihovom ulogom u komunističkome jugoslavenskom društvu, te „narodnim tužiteljima“, komisijama, evidentičarima i statističarima, zborovima birača, izborima, dužnosnicima, proračunom MNO i plaćama odborskih dužnosnika. Prikazao je „masovne organizacije“: Narodnu frontu, Antifašističku Frontu Žena (AFŽ), Narodnu omladinu, Crveni križ. Briga o partizanskim ratnim invalidima potvrđivana je u njihovu podučavanju o marksizmu, lenjinizmu i titoizmu, a oni su trebali biti partijsko oruđe protiv svih ideoloških protivnika. Prikazao je dodjeljivanje novčanoga zajma bivšim borcima NOV i održavanje predvojničke obuke za buduće vojnike, sa svim nedostatcima i nedosljednostima. Budući da je to bilo vrijeme „hladnoga rata“, napetih odnosa jugoslavenskoga vodstva s vladama demokratskoga svijeta i mogućega oružanog sukoba, na području svakoga MNO-a osnivana su tijela „Protuavionske zaštite“ (PAZ), radi svakoga slučaja. Naravno, djelovala je i mjesna komunistička partija, a sačuvani njezini zapisnici svjedoče o duhu i radu partije na najnižoj hijerarhijskoj razini u komunističkom jugoslavenskom sustavu.

Iako je ljubuški kraj, u koji spadaju i sela Proboj i Radišići, bio prenapučen i siromašan, slobodne poratne seobe u UdbaIako je ljubuški kraj, u koji spadaju i sela Proboj i Radišići, bio prenapučen i siromašan, slobodne poratne seobe u plodnije krajeve su onemogućivane. Mnogi su prezirali sve što je dolazilo od komunističke vlasti, pa i naseljavanje na imanja prisilno iseljenih, držeći se onoga načela: oteto – prokleto. Mjesni narodni odbori, birali su „narodne tužitelje“ koji su pomagali „narodnim vlastima“ u otkrivanju neprijateljskoga djelovanja. To su bili pomoćnici sigurnosnih službi Ozne, Udbe (od siječnja 1946.). Osnivane su razne komisije, povjerenstva, imenovani su evidentičari, statističari, narodni inspektori za obnašanje raznih dužnosti, naravno sve pod budnim okom Komunističke partije Jugoslavije.plodnije krajeve su onemogućivane. Mnogi su prezirali sve što je dolazilo od komunističke vlasti, pa i naseljavanje na imanja prisilno iseljenih, držeći se onoga načela: oteto – prokleto. Mjesni narodni odbori, birali su „narodne tužitelje“ koji su pomagali „narodnim vlastima“ u otkrivanju neprijateljskoga djelovanja. To su bili pomoćnici sigurnosnih službi Ozne, Udbe (od siječnja 1946.). Osnivane su razne komisije, povjerenstva, imenovani su evidentičari, statističari, narodni inspektori za obnašanje raznih dužnosti, naravno sve pod budnim okom Komunističke partije Jugoslavije.

Planska ishrana stanovnštva

„Narodna vlast“ je radi racionalizacije raspodjele osnovnih prehrambenih potrepština sredinom 1945. uvela plansku ishranu stanovništva, sve je bilo propisano. Nekoliko mjeseci kasnije, u studenom, krumpir i grah uvršteni su u režim planske raspodjele i potrošnje, potom meso i mesni proizvodi, strogo je kažnjavana svaka špekulacija. Istodobno je uspostavljen sustav opskrbljivanja hranom i drugim potrepštinama, te materijalima za razne zanatske radnje i slično. Sve je bilo do pojedinosti defnirano: tko, što i koliko može nabavljati i/ili prodavati, navodi autor. Zbog toga su bile osnovane razne zadruge, a njima su se mogli koristiti samo oni koji nisu politički kažnjavani. Oni koji su imali višak žita, morali su ga predati u zadrugu na otkup po cijeni koju je vlast određivala. U zadruzi nisu mogli kupovati oni koji su proizveli onoliko koliko se smatralo potrebnim. Radi učinkovitije raspodjele, „narodna vlast“ je uvela razne Udbapotrošačke karte za hranu, tekstil i obuću koje su dobivali uključeni u radne strukture i davali propisane obveze državi.

U daljem radu prikazani su odlasci na sezonske radove u Slavoniju i Vojvodinu radi dodatnoga osiguranja prehrane za obitelj. I to je „narodna vlast“ nastojala kontrolirati raznim mjerama, sve do pojedinosti. Uzgoj stoke također je stavljen pod veliku kontrolu, obavljani su popisi sve stoke i svaku promjenu u njezinoj brojnosti moralo se odmah prijaviti „narodnim vlastima“. Brojnost stoke kontrolirala se usporedbom iskazanoga s iznenadnim noćnim upadima u štale ili dnevno na ispasištima. Da bi spriječila klanje stoke, vlast je uvela tri bezmesna dana u tjednu, a svaku prodaju stoke za prehranu strogo je kontrolirana „civikatima“ – stočnim iskaznicama. Propisan je i stalni stočni fond na razini MNO-a i pojedine obitelji, znači – što je svaka obitelj obvezno morala imati. Sve je određivano. Svi konji, mule, mazge i „stočna prenosna sredstva“ i njihovi vlasnici, uredno popisani, u svakom trenutku morali su biti na raspolaganju jugoslavenskoj vojsci. Mobilizirani su za potrebe vojnih vježbi, ali i u drugim prigodama kad to odrede civilne vlasti.

Mjesni narodni odbori morali su planirati oplođivanje stoke i voditi pregled oplodnje. Popisivalo se i pse, suvišne i beskorisne trebalo je pobiti, a kućne pse moralo se cijepiti i držati ih vezane. Za neprijavljivanje psa kazna je bila i do 1000 dinara. Trebalo je i mačke skitnice pobiti. Popisivalo se i kokoši, na osnovi čega su određivana podavanja peradi i jaja. Uz obvezno davanje određenih količina suhoga i svježeg mesa, uveden je i prisilni otkup mesa „žive vage“, a MNO-i su određivali koliko koja obitelj treba predati žive stoke iskazano u kilogramima, često se radilo i o više stotina kilograma.

Neke su obitelji morale uzgajati svilene bube i podijeljene su im pripadajuće ličinke. Tobože zbog zaštite šume donesena je odluka o smicanju, uništenju koza do 31. prosinca 1948. što je bio velik udarac za najsiromašnije, koji su držanjem koza, sa skromnim potrebama u prehrani, dosta upotpunjavali svoju prehranu i manje su gladovali. Uveden je i obvezni/prisilni otkup kao način oduzimanja svih „viškova“ proizvoda što su također obavljali mjesni narodni odbori. „Otkupljivalo“ se po minimalnim cijenama žitarice, stoku – meso „žive vage“, razne kože, vunu, kostrijet, špek i mast, mlijeko i maslo, jaja i perad, med i orahe, žalfiju i drugo ljekovito bilje.

Što se proživljavalo pri tim oduzimanjima, može se zaključiti što je za većinu obitelji bila blagodat kad su dnevno imali malo kruha, mlijeka i poneko jaje. Neki uvršteni slučajevi daju bolju sliku u uvid „otkupa viškova“. Zbog neizvršavanja propisanih odredbi, od najmanjih do viših, podizalo se tužbu i sudilo. U prilogu je, radi ilustracije, navedeno sto pronađenih slučajeva u kojima su pojedinci pisali žalbe zbog nemogućnosti izvršavanja nametnutih obveza. Nova je vlast, vođena komunističkom ideologijom, određivala sjetvu žitarica, sadnju pamuka, sitnog luka „arpadžika“, kikirikija, sezama, i maka te stočnoga krmnog bilja, dotada neprimjenjivane kulture; određivala je plansku sadnju duhana pojedinim obiteljima bez obzira na uvjete, a svako neizvršavanje plana strogo je kažnjavano novčano ili prisilnim radom, kontrolirala je proizvodnju grožđa, „otkup“ vina i rakije, pečenje rakije. Donošene su odredbe o mlinicama, gostionicama i drugim obrtima. Prikazani su porezi i nameti, porezne komisije i razrezi, točarine, narodni zajmovi, samodoprinosi, pretvaranje seljaka u poljoprivrednog radnika, radnika u tvornicama i na gradilištima, u pošumljavanju. Svako nepridržavanje je strogo kažnjavano zatvorom, novčano ili prisilnim radom.

Zadružni domovi

Slijede prikazi o zadružnim domovima, s „ideološko-revolucionarnom ulogom u rušenju starog i rađanju novog društvenog poretka, novog sela i novog čovjeka“, gradnju doma u Radišićima i sve teškoće mještana u njegovoj izgradnji. Da bi dovršili dom, mještani su morali ići u Šujicu sjeći šumu za potrebnu građu o svome trošku, čak se kažnjavalo pušače koji su na tom radnom putu sa sobom nosili pola kilograma duhana, jer je „narodna milicija“ sve kontrolirala podnosila tužbe i kažnjavala. Prikazane su prisilno osnovane seljačke radne zadruge (SRZ) – SRZ „Naprijed“ u Proboju i SRZ „Udarnik“ u Radišićima Donjim u koje su pojedine obitelji unosile svoje nekretnine, alat i stoku. Prikazano je opismenjavanje stanovništva u poratnim godinama u večernjim satima po privatnim kućama i zaseocima, te školske ustanove i đački domovi (u Ljubuškom i Vitini) sa svim uvjetima, stanje knjižnica, kulture i zdravstva, utvrđen je broj čatrnja i bunara, stanje vozila i bicikla, svi su morali biti registrirani.

Tu je i Popis imena kotarskih i raznih drugih dužnosnika u poraću, oko 170 njih, koji su spomenuti u pregledanim materijalima u tijeku pripreme knjige, mnogi od njih u narodu su zapamćeni po nasilju i zločinima. Slijede prijepisi - razna odobrenja, dozvole i potvrde za razne poslove. O tom stanju najbolje svjedoči činjenica da je za svaki upaljač kojim su se služili pušači duhana, trebalo plaćati određenu taksu, trebale su dozvole za nošenje sa sobom ili slanje poštom vina, rakije, suhih smokava, oraha, brašna, jaja, meda, grožđa, svega, pa i u najmanjim količinama. Dozvole su trebale za nabavku i uporabu eksplozivnih materijala za građevinske radove, kupnju crijepa i cementa, paljenje klačina u vlastitoj šumi, za posjedovanje i nošenje lovačkih pušaka, za kupnju šivaćeg stroja, odjeću, pokućstvo, TotalitarizamIako je o naslovljenom historiografskom problemu i vremenu objavljeno više radova, knjiga dr. Čuvala prikazuje problem „iznutra“, kako se komunistički teror odražavao na običnom čovjeku koji je nosio glavni proces svih zbivanja koja su vodila prekidu višetisućljetnoga ljudskog iskustva u povijesti čovječanstva i neuspješnom stvaranju komunistički ideologiziranoga društva u svim pojedinostima njegova djelovanja, s teškim posljedicama.kupnju i prodaju prasadi, o čemu se autor poziva na više od 150 odgovarajućih priloga. Za svaki, pa i za najmanji rad i djelovanje trebalo je dozvolu, ali nam prostor ne dopušta iscrpnije prikazivanje.

Mjesni narodni odbori izdavali su i karakteristike o (ne)podobnosti pojedinaca za potrebe „narodnih sudova“ u sudskim procesima, o imovinskom stanju i moralno-političkom ponašanju, te Narodnoj miliciji i osobama koje su tražile državni posao. U ostavštini MNO Radišići autor je pronašao nešto više od 110 karakteristika o pojedinim osobama koje su potraživale državne institucije. Da bi se sve planirano postiglo, služilo se kažnjavanjima, uglavnom prekršajnim, ali i višegodišnjim sudskim kaznama, a jedna je osoba strijeljana i oduzeta joj imovina. Kažnjavalo se zbog neizvršavanja „otkupa“ mesa, vune, masla, žita; neizvršavanja propisane sadnje duhana i pamuka, izbjegavanja odlazaka na prisilne radove u mjestu ili u dalje krajeve, neodzivanja na predvojničku obuku, a najviše se kažnjavalo zbog šverca duhanom, suhim smokvama, maslinovim uljem, grahom, opancima, pamučnim koncem, čarapama, kavom i slično. O svemu tomu svjedoči uvršteni Pregled kazna i progona, skoro 260 poimeničnih slučajeva iz sela Radišići.

Paradigma za hrvatsko hercegovačko selo

Dozvole za odlazak u sezonsku berbu kukuruza, popis radnika koji su radili na raznim poslovima i projektima, popis žena iz Proboja i Radišića koje su radile sezonski u Duhanskoj stanici – vagarice, također su prikazani na osnovi dostupne arhivske građe. Koliko je takve građe propalo ili svjesno uništeno, ne znamo, ali i ovo što je sačuvano daje potpuniju i sasvim drukčiju sliku zbivanja koja su u vrijeme komunističke vladavine idealizirana i prikazivana kao jedino svrsishodna.

Koristeći sačuvanu arhivsku građu o radu hijerarhijski najnižih tijela državne vlasti, mjesnim narodnim odborima u selima Proboju i Radišićima, autor je u potpunosti uspio predstaviti i sačuvati od zaborava teška poratna zbivanja u Hercegovini. Proživljeno u dva navedena sela paradigma je općenito za svako hrvatsko hercegovačko selo, a i za većinu mjesta u novostvorenoj komunističkoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, „samo imena i brojevi su drugačiji, a sve ostalo je bilo isto; svi su jednako podnosili progone i na sličan način su se opirali komunističkoj strahovladi“ te se „snalazili kako su najbolje mogli da bi preživjeli te zle dane i godine“, naglasio je autor Čuvalo.

Iako je o naslovljenom historiografskom problemu i vremenu objavljeno više radova, knjiga dr. Čuvala prikazuje problem „iznutra“, kako se komunistički teror odražavao na običnom čovjeku koji je nosio glavni proces svih zbivanja koja su vodila prekidu višetisućljetnoga ljudskog iskustva u povijesti čovječanstva i neuspješnom stvaranju komunistički ideologiziranoga društva u svim pojedinostima njegova djelovanja, s teškim posljedicama.

dr. sc. Anđelko Mijatović
Politički zatvorenik, br. 277, listopad/studeni/prosinac 2018., str. 43.-46.

Pet, 7-02-2025, 19:16:50

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.