U znaku Antigone i Aide

Sjećanja na početke Splitskog ljeta (tada se zvalo Splitske ljetne priredbe) odvode nas u davnu 1954. kada se gradska periferija najavljivala već od Zente, Balkanske, Tršćanske, Arheološkoga muzeja. Zvoniku Sv. Duje još nije konkurirao ni jedan neboder, a većina Splićana poznavali su se manje-više, barem po viđenju. Status visokog standarda predstavljao je nekoliko osobnih automobila ili pet-šest tek uvezenih vespi. Nije bilo fakulteta (osim Više pedagoške škole) pa je tek povratak studenata iz sveučilišnih centara unosio pravu živost u gradsku svakodnevicu. Pjacu se obvezno “saližavalo” sat-dva u gustim kolonama. Jedina mjesta razonode bila su dotrajala kina, gledalište Narodnog kazališta i stari Hajdukov plac kod Plinare. Zimi se plesalo u prostorijama strukovnih ili sportskih društava. Ljeti "na Jadrana", terasi Doma JRM (ex hotel Ambasador) uz propusnicu! ili u vrtovima hotela Matić i Park. Tek su bila otvorena ljetna kina "Split" i "Bačvice".

U takvom Splitu kulturni je događaj predstavljala operna i dramska premijera, koncert, dobar film ili javno predavanje na tribini Narodnog sveučilišta. Tek je pokrenut časopis Mogućnosti. Sretna je okolnost što su se baletni umjetnici svjetskoga glasa Ana Roje i Oskar Harmoš vratili u domovinu. Na žalost, u Splitu nisu uspjeli dobiti odgovavarajući prostor, pa vlastitu Internacionalnu baletnu školu otvaraju u Kaštel Kambelovcu. Istovremeno se u okviru Narodnog kazališta utemeljuju Splitske ljetne priredbe u početku zamišljene kao jednomjesečni ljetni produžetak djelatnosti. (predsjednik Silvije Bombardelli, tajnik Nikša Kovačić, članovi: Miroslav Bonačić, Vladimir Štimac, dr. Krešo Čorak, dr. Petar Ćurković, Daroslav Letis i Tomislav Kuljiš).

Svečano su otvorene 15. srpnja 1954. u ljetnom kinu "Split" izvedbom Era s onoga svijeta (dirigent Vid Kuzmanić, redatelj Lidija Mansvjetova, scenograf Rudolf Bunk, koreograf Oskar Harmoš). Prve godine još su izvedene opere Seviljski brijač, Aida (režija Stanko Gašparović) i Faust,operete Mala Floramye i Spli'ski akvarel te Goldonijeve Ribarske svađe. Bio je to zapravo izbor iz godišnjeg repertoara. Balet se predstavio Chopinianom, Labuđim jezerom (II čin) i Valpurginom noći (iz Fausta), a škola Roje-Harmoš Baletnim divertissementom. Splitska je filharmonija premijerno izvela Verdijev Requiem. Gostovali su Collegium musicum iz Zagreba i pijanist Zdenko Marasovć iz Beograda. Na plivalištu "Jadrana" afričkim plesovima i pjesmama predstavio se atraktivni gvinejski crnački ansambl Keita Fodeba.

Jedina posebno pripremljena predstava bila je Sofoklova Antigona (redatelj Tomislav Tanhofer, glazba S. Bombardelli, scenografija R. Bunk, kostimograf Inga Kostinčer-Bregovac, koreografija O. Harmoš). Podsjetimo da je naslovnu ulogu igrala Marija Danira - majka Mani Gotovac! Bez činova, bez pauza, u jednom jedinom dahu odvijala se Tanhoferova Antigona duboko prožeta dostojanstvom Sofoklova jampskog trimetra i anapesta te monumentalnošću Peristila koji još nije bio pretvoren u današnji "kostolomni ribnjak"!

Slobodan Novak zapisat će: “Po nazubljenom iskrhanom stepeništu Peristila, kada se penje traged, kada glavinja poraženi Kreont na čelu veličanstvena Hemonova pogreba, kao da se u istom trenutku uspinje ispačeno ljudstvo, što se bremenom milenija ovuda pelo, izlizujući i lomeći kamen carskog vestibula olovom teška koraka. Lagane i prozračne kolonade krupnjaju i težaju u svome podnožju, kad se pod njima sklupča crno-bijelo kostimirana žrtva ljubavi, Antigona; bruje i odzvanjanu jezom i optužbom od njena predsmrtna leleka. Tanhofer je znao zapovjediti vjetru, kako da povija plamenove vatri, kako da pleše u dimu žrtvenih kadionika. Oganj orgija, divlja u blijesku kopalja, omata se oko ruku bakljonošama. Vijore i nadimlju se tunike i toge na vjetru, kao da izmiču u stravi od plamenih jezika koji za njima posižu. Dimovi se suču nad oborenim glavama kao crne zastave i kao zla slutnja..."

Dakle, već je na startu Tanhoferova Antigona udarila snažan i trajan pečat dramskom dijelu festivala, kao što će ga tri godine poslije Bombardelli-Kuljiševa Aida udariti glazbenome. Uostalom, čitavim prvim desetljećem dominirat će "antički krug". Osim Sofokla (Antigona, Kralj Edip) i Eshila (Orestija, Agamemnon) predstavljaju se i novija: Goetheova Ifigenija na Tauridi, Racineova Fedra, pa i najnovija Anouilhova Antigona, Camusov Kaligula, Figueiredova Lisica i grožđe, te Matkovićev Heraklo.

Uočljivo je da je dramski dio prvog desetljeća bio u znaku Tanhoferove redateljske djelatnosti, postavio je čak osam (!) naslova. Po dva su režirali: V. Habunek, A. Jelaska i M. Trailović (Atelje 212). Po jedan: R. Bunk, M. Fotez, B. Gavella (Jugoslavensko dramsko pozorište), J. Javoršek (Oder 57), F. Križaj, L. Mansvjetova, D. Radojević. K. Spaić (Zagrebačko dramsko kazalište) i T. Strozzi.

U prvih deset godina bilo je samo šest gostovanja dramskih ansambala, od toga četri(!) iz Beograda, te po jedno iz Ljubljane i Zagreba. U tom prvom razdoblju od ambijentalnih pozornica najviše se koristio Peristil i Meštrovićev kaštelet. U djelomično otkopanim podrumima Dioklecijanove palače održano je nekoliko izvedaba. Carrarina poljana (Pjaceta u getu) poslužila je samo jedamput (!) isto tako Vestibul, Mali kaštelet, vrt Galerije Meštrović i Trg braće Radića.

Od samih početaka organizatori Splitskih ljetih priredaba vodli su tešku i upornu bitku da bi osigurali potrebna financijska sredstva. Predbacivalo im se da je repertoar odviše elitistički i hermetički. Već u trećoj sezoni svog postojanja umalo nisu bile ukinute. Dogajaj je tipičan za Split i zaslužuje da ga pripomenemo. Na sjednici 16. lipnja 1956. oba općinska vijeća izglasala su (80:7) da se Splitskim ljetnim priredbama uskrate već predviđena sredstva. Takova brzopleta odluka, samo mjesec dana prije početka festivala, izazvala je žestoku reakciju nekih kulturnih ustanova i javnih radnika. Poslije dva tjedna (30. lipnja) Općinska skupština ponovno je raspravljala. Tada odbornici velikom većinom (!) glasova odluče da se predviđena sredstva ipak odobre. Odbornici su se opravdavali izjavivši "da nisu bili upoznati sa činjenicama koje su govorile festivalu u prilog..."

Frano Baras