O moj Marule! Marule!

Iz poštovanja prema ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću bilo bi lijepo da se Festival hrvatske drame koji se održava u njegovu čast već 27. put u Splitu, prestane nazivati njegovim imenom jer već godinama neki izbornici Smotre hrvatske drame ne časte Marka Marulića Splićanina kojem su književni uzori bili Biblija, antička književnost i patrologija, nego vrijeđaju njegovo ime odabirom neprimjerenih predstava, što se ovogodišnjim izborom posebno potvrdilo. Nisu u drami najvažniji nazori, bilo to oko prikazanja besmisla, politike, religije i slično, nego li dramska izričajna umjetnička snaga koja proizlazi iz jedinstva teksta i izvedbe.

Pojedine ovogodišnje izabrane predstave ne spadaju ni u antikazališne, a kamo li u kazališne drame te kao takve nisu primjerene biti na Smotri hrvatske drame posvećene velikom Marulu. Smije li i može li kazalište obeščašćivati najveće kršćanske svetinje, vrijeđati kršćane i muslimane te hrvatska nacionalna obilježja što ih predstavljaju hrvatska nacionalna zastava i grb, a nekolicina gotovo da je obezvrjeđivala lik jednog Marka Marulića, a prigodom godišnjice dovršetka pisanja njegova spjeva Judita na hrvatskom jeziku. Nemam ništa protiv takvih autora i redatelja ni izbornika, niti protiv njihovog viđenja kulture, sve je to slobodni i osobni izbor, ali bi bilo lijepo da se takve predstave režiraju i izvode (u privatnom financijskom aranžmanu) na festivalu avangardnog performansa „Umjetničke slobode Opa – hopa “, a ne na važnoj Smotri hrvatske drame koja nosi ime humanista Marka Marulića, klasika kršćanske i nacionalne književnosti.

Ako neke predstave svojim tekstom i izvedbom vrijeđaju i sramote Republiku Hrvatsku, i štete njezinu ugledu i dostojanstvu "jer ne rabe grb, zastavu i himnu u odgojno-nastavne svrhe, u skladu sa Zakonom o grbu, zastavi i himni...“, to neka državne institucije utvrde i odrade svoj posao na vrijeme.

Što se tiče onih autora i redatelja, kao i ovogodišnjeg „selektora“ programa „nasilje nad kulturom - bit će drame“ može se reći kako oni ne stvaraju niti biraju dramu zbog umjetnosti, nego stvaraju, biraju i nude šok-ispade kako bi privukli pozornost na sebe, kako bi mediji o njima brujali i tako im dizali vrijednosti, stvarali od njih lažne medijske junake, promicatelje slobode kulture... jer drugačije ne bi mogli biti prepoznati, niti privući publiku što se već vidjelo i na dosadašnjim Marulovim danima...

To je njihova umjetnička sloboda i u tome ne vidim ništa, više zabrinjava činjenica da takve predstave prihvaća i financira Ministarstvo kulture, Grad Split... Odgovorni bi trebali imati neku skalu kulturnih i umjetničkih vrijednosti, kao i oni mjerodavni i javni ljudi koji su dali svoj pristanak za prihvaćanje programa. Ovakav repertoar na Festivalu hrvatske drame je nacionalna sramota Republike Hrvatske, i Grada Splita koji se ne može pohvaliti kako mu je umjetnost i uljudba na prvom mjestu.
Čovjek se mora zapitati što je to (ne)kultura danas? Kakve veze ovakvi „dramski uradci“ imaju s Marulićem, pa u konačnici i s hrvatskom dramom, kulturom i identitetom? Ili s umjetnošću?

Dramska brutalnost – umjetnost!?

Neki su kazali kako se takve predstave postavljaju na kazališne daske „u nastojanju da se sagledava u punom smislu, odnosno da se repertoar mora sastojati ne samo od nacionalnih reprezentativnih djela, nego i od djela različitih političkih, ideoloških i umjetničkih usmjerenje, za različite grupacije gledatelja te da današnje kazalište mora biti brutalno“. (Različita politička i ideološka usmjerenja nisu se moglo iščitati, osim brutalno jednostranih za jednostranu grupaciju.) Javnost o njima bruji i zuji kako bi se neke predstave proglasile kontraverzne (Važno: cijela Europa ih gledala! - To je to – to je umjetnost?)

Pokušava se promicati dramska brutalnost kao eksperimentalna i elitistička, a prije bi se mogla nazvati retrogradno primitivna. Je li umjetnost kontraverzno promicanje plitkosti, otrcanih fraza i frazica, jeftinih sličica – 'već viđeno', koje obiluju dosadom i ne potiču na razmišljanje. Kome to može biti zanimljivo? I kad na pozornici nema drame, ima galame, jeftine pornografije, psovke, ustaša, četnika, (anti)fašista, nacista, partizana, 'boli glava', kao da je ratno stanje. Istjerivanje vraga iz vraga, ismijavanje obitelji, života, humanizma... Ako se samo takvim nekim sličicama želi provocirati ili šokirati gledatelj, gdje je tu umjetnost? Gdje je tu snaga riječi i glume? Što je to danas uopće umjetnost? I čime se to kazalište danas bavi?

Ako izbornici i redatelji takve (ne)drame drži da će izazvati gledatelje, da će tako privući javni bijes „neistomišljenika“ i sebi steći veliki umjetnički ugled takvim kratkoročnim dramama, varaju se jer istinski gledatelji i ljubitelji drame takvim jeftinim uprizorenjima ne daju nikakvu pozornost, niti važnost, niti takve predstave imaju budućnost. One su samo jeftino prenošenje sukoba s ulice na kazališne daske. Takve kratkoročne drame zanimaju samo njihove stvaratelje-tvorce, koji se služe svim mogućim sredstvima kako doći na medijsku pozornicu da se o njima piše, govori, pa ako treba „i lažnom dojavom bombe“ i za njih će najbolji kritičar biti upravo kratkotrajnost u vremenu.

Kakvo je to kazalište koje stvara sukobe i podjele?

Uprizorenje takvih uradaka svjedoči da je Hrvatska jedina država u kojoj možeš bez ikakve moralne, kaznene ili novčane odgovornosti pljucati po čemu god poželiš, po nacionalnim i državnim obilježjima, poput zastave, grba, Domovinskog obrambenog rata i dostojanstvu čovjeka. Doista ovakve slobodne države u kojoj vlada opća sloboda nema nigdje u svijetu. Jedino je upitna sloboda ako se odluči braniti Marulića, ćudoređe, zastavu, Domovinski rat. Takvima odmah slijedi javni linč i kazna: Hrvat izjednačeno s ustaša, fašist, nacist, zatornik slobode i ravnopravnosti... sve se izvrnulo naopačke: „rat se zove mir, kultura je nekultura, moral je nemoral, anarhija je sloboda...“

Na koga to ovakve predstave „nasilje nad kulturom i umjetnošću“ djeluju odgojno, poticajno, i kome mogu biti uzor? Što glumci mogu u njima naučiti, polučiti i gledatelju poručiti? Kome se takve predstave dopadaju i što je to privlačno selektoru da ih odabire za Festival?

Zašto se sve izvrće naglavačke i naopačke upit je za građane u Hrvatskoj. A kako se i gdje se može upotrijebiti zastava, pod kojom se branilo i umiralo za Republiku Hrvatsku pod kojom su ispraćeni brojni ljesovi hrvatskih sinova, taj simbol hrvatskog prepoznavanja u svijetu športa, ponos Hrvatske? Upit je za Ministarstvo kulture, Ustavni sud, Tužiteljstvo, Grad Split, Ministarstvo branitelja i brojne Udruge koje se deklariraju kao zaštitnice ljudskih prava i sloboda, za sve sabornike i građane Hrvatske? Je li Hrvatsko narodno kazalište u Splitu privatna pozornica na kojoj se može od hrvatskih poreznika praviti budale, tvrdeći im kako je današnja suvremena umjetnost istinska umjetnička sloboda. Koji je to intendant koji na pozornici svoje nacionalne kuće dopušta vrijeđanje djela i lika najpoznatijeg Splićanina, Hrvata i Europljanina – oca hrvatske književnosti, Marka Marulića! Kakovo je to kazalište koje stvara sukobe i podjele, koje građane Hrvatske neprestano vraća „u Jugoslaviju i nekih bitki na Kozari“. Izbornik „želi brutalnost u kazalištu“, bravo. Zar brutalna surovost u stvarnosti ne rađa rat i smrt? Bravo, za sve one koji danas u kazalištu umjesto kulture i ljepote drame, promiču ljepotu orgija mržnje i surovosti, potiču na sukobe.

Sad kad se sve lijepo izvrijeđalo - možda se u budućnosti ti akteri počnu baviti i dramskom umjetnošću, poput autora nagrađenih tekstova koji su doista bili vrijedni.

Nekad je u kazalištu publika reagirala spontanim pljeskom i spontanim zviždukom ali danas toga više nema. Možda bi i sad bilo dobro da se prestane pljeskati samo zato jer je tako uobičajeno, nego da napokon pljesak bude nagrada samo za stvarna umjetnička ostvarenja, sjedinjena u živoj riječi i umjetničkoj izvedbi.

Na 27. Marulićevim danima, na kazališnim daskama svega je bilo a najmanje drame, ako se izuzmu one rijetke laste, nije bilo Marulovog proljeća, popularni duhovni raspašoj ubio je Marulovo proljeće.

O moj Marule! Marule! Oprosti svima jer ne znamo što činimo, pišemo, uprizorujemo, glumimo i gledamo.

D. Z. S.