Enciklopedijski o patnjama iseljeništva

Kad je riječ o novijim hrvatsko povijesnim i književno teorijskim temama, teško je naći tako jedinstveni erudicijsko enciklopedijski interes, s toliko strasti i energije za hrvatsko rasuće, za problemski sklop OpusPoetski fluidni, znanstveno fundirani, s jasnom analitičkom aparaturom, pa i u slučajevima kada su pisani s portretističkim ili čak s promocijskim namjerama, tekstovi Đure Vidmarovića već su danas dio važne književne i povijesne ostavštine, za koju se, nažalost, nitko nije otimao do njegove pojave.hrvatskih zajednica izvan domovine, kao u slučaju književno teorijskog rada i djela Đure Vidmarovića. Neusiljenim proučavanjem povijesti hrvatskih narodnih manjina u susjednim zemljama i njihove književne baštine u kojoj je ugnježdena riječ pređa i monolitnost izvornog jezika, potencije su tema i potentnost njihovih varijacija u slučaju Vidmarovićeva rješavanja gordijskoga čvora velikih naših etničkih migracija, njihova dramatična usuda i današnjeg položaja u „cjelokupnoj duhovnoj nadgradnji hrvatskog naroda“.

Hrvatsko nacionalno biće u Bosni i Hercegovini, hrvatske zajednice i manjine u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, u Sloveniji , Italiji i Rumunjskoj, poglavito uGradišću (Mađarska, Austrija, Slovačka), ali i rasućeo nih iseljenih Hrvata u daleke prekomorske zemlje u Australiju, Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Latinsku Ameriku i Južnu Afriku, teme su povjesnica, studija, eseja, kritika, zapisa, osvrta, putopisa, a nerijetko i pjesničkih posebnosti Đurina literarna pristupa.

Vještina prilagođavanja dijalektalnome pjevu, kakvoći ne samo rječnika već i osebujnosti književnih djela našijenaca, gdje lingvistika u očuvanju nerazjedinjenosti jezičnog jedinstva postaje i ostaje novom vrstom estetike, iznimna je Đurina književna i teorijska vještina, čiji se impresionistički naboj nikako ne može držati i subjektivnim, jer Vidmarović anegdotalno književno osmišljavanje svake od svojih priča garnira gotovo zapanjujućim brojem utemeljenih činjenica.

Povratak hrvatskome djetinjstvu

Stotine Vidmarovićevih tekstova o rasuću rasutih po knjigama, časopisima, revijama i novinama, a danas i portalima i društvenim mrežama, mogle bi se s pravom nazvati novim povratkom hrvatskome djetinjstvu. Ovaj „čamac s mirnih lonjskih voda“, kako Vidmarović sam sebe naziva, jezikom tihe lirike i riječima svile ispleo je zlatne goblene hrvatskim zbjegovima, izbjeglištvima, sudbinama etničkih zajednica, identitetu, odnarođivanju, zaostavštinama, prešućenoj baštini, zemlji predaka i novoj zbilji, zaboravu, pokajanju, asimilaciji, integracijama, a sve jezikom tihe i jednostavne filozofije zavičaja i domovine.

Poetski fluidni, znanstveno fundirani, s jasnom analitičkom aparaturom, pa i u slučajevima kada su pisani s portretističkim ili čak s promocijskim namjerama, tekstovi Đure Vidmarovića već su danas dio važne književne i povijesne ostavštine, za koju se, nažalost, nitko nije otimao do njegove pojave.

Cjelokupni Vidmarovićev književni i teorijski rad na temama hrvatskih nacionalnih skupina u mnogim zemljama susjedstva i svijeta, mogao bi se nazvati enciklopedijom patnji iseljeništva, o čemu bi trebao govoriti netko daleko upućeniji i stručniji za ovu problematiku od mene sama. Držim da će za to trebati proteći još vremena, jer stručnije osobe za ovo pitanje od samog autora o kojemu je ovdje riječ, jednostavno danas nema. Neka zato ovaj medaljon pisan za Vidmarovićev 70. rođendan bude tek mali dio hrvatske ogrlice koja će i dalje živjeti kroz vrijeme zahvaljujući Đurinim tekstovima.

Tomislav Marijan Bilosnić