Visoka kultura i krivotvorine

„Sveučilišta propagiraju gluposti kojima vas lažni intelektualci vabe kako biste sudjelovali u njihovoj zavjeri sa svrhom samozavaravanja.“ (Roger Scruton, 1944., englesko-američki filozof estetike)

Visoka kultura je samosvijest društva. Ona sadrži umjetnička djela, književnost, znanost i filozofiju kojima je svrha uspostava zajedničkog vrijednosnog okvira među obrazovanim ljudima. Visoka je kultura nesigurno postignuće i ostaje vrijednom samo ako je utemeljena u biti tradicije te široko fundirana u društvenim normama. Kada se ta utemeljenja potroše, a što se vremenom neizbježno događa, visoka kultura biva istisnuta kulturom krivotvorine.

Zavaravanje ovisi o mjeri sprege između počinitelja i žrtve koji su se zajedno „urotili“ u vjerovanju u ono u što ni sami ne vjeruju, i osjećanju onoga što su nesposobni osjećati. Postoje lažna vjerovanja, lažna mišljenja, lažni eksperimenti, lažne stručnosti. Tu je i lažni osjećaj, koji dolazi kad ljudi omalovaže forme i jezik u kojemu se stvarni osjećaj može ukorijeniti, tako da oni više nisu u potpunosti svjesni razlika između istine i laži.

Kič je vrlo zoran primjer tog zavaravanja. Kič nije odgovor duše na stvarni svijet, već izmišljotina proizvođača kiča kako bi ga zamijenila. No obojica, i proizvođač i potrošač kiča zajednički su prevareni uvjerenjem kako su uvjerili jedni druge da je to nešto duboko, važno i stvarno. Svatko može lagati. Treba samo imati potrebnu namjeru i drugim riječima reći nešto s namjerom da se zavede nekoga. Zavaravanje je također jedna vrsta takvoga postignuća, no za takvu vrstu laganja morate, uz druge ljude, uključiti i sebe. U biti, dakle, takva vrsta laganja nije nešto što je namjeravano, iako sama prijevara ide preko namjere. Varalica se, doduše, može pretvarati da se šokirao kada su mu laži izložene, ali taj izgovor samo je nastavak njegove strategije laži. Varalica je šokiran kad je raskrinkan i dok je izložen, ali samo do trenutka dok oko sebe ne stvori zajednicu povjerenja, čiji je i sam član, odnosno lider. Razumijevanje ove pojave je, čini mi se, sastavni dio razumijevanja djelovanja visoke kulture, i važno je zbog njezine obrane, no prvenstveno kako bismo uočili da ona može postati, odnosno kako je postala zagađena lažima.

Mi smo i kao pojedinci i kao zajednica zainteresirani za visoku kulturu jer smo zainteresirani u život uma, duha, a također jer još vjerujemo u instituciju društvene općosti i iz nje izvedene društvene koristi. Čak i ako postoji samo nekoliko ljudi koji su sposobni živjeti ovaj život u punini, svi imamo koristi od rezultata njihova stvaralaštva: u obliku umjetničkih djela, znanja, tehnologije, prava, ali i razvijanja vlastite svijesti o ljudskom životu i njegovoj drami i prihvaćanju života kakav on jest. Aristotel je otišao korak dalje, identificirajući kontemplaciju (Theoria) kao najviši cilj čovječanstva i slobodno vrijeme (schole) kao sredstvo za ostvarenje toga cilja. Samo u kontemplaciji, smatrao je, naše se racionalne potrebe i želje mogu ispravno ispuniti. Kantisti bi radije rekli da u umnu životu dolazimo kroz svijet do sredstva za kraljevanje svijetom. Mi, napuštajući rutinsko instrumentalno razmišljanje, ulazimo u svijet u kojem ideje, artefakti i izrazi postoje samo zbog njih samih, kao objekti istinske vrijednosti. Tek se na taj način trasira pravi put povratka kući duha. To isto implicira Friedrich Schiller u svojim pismima o estetskom odgoju čovjeka (1794.).

Na sličnom pogledu utemeljen je njemački romantični pravac Bildung koji govori o samokultivaciji kao cilju obrazovanja i utemeljenja općeg znanstvenog curriculuma.

Umni život ima svoje unutarnje metode i nagrade. On se bavi istinitim, lijepim i dobrim i svime onim što između njih određuje, ali i širim opsegom razmišljanja, ciljeva i kriterija za svako ozbiljno istraživanje. No, svaki od tih ciljeva može se odglumiti, a jedan od najzanimljivijih procesa u našim obrazovnim i kulturnim institucijama proteklih pola stoljeća jest proces u kojemu možemo pratiti koliko su lažne kulturne politike, obilato potpomognute njima namijenjenim fondovima, otjerale istinu sa sveučilišta, ali i naših kazališta, muzeja, knjižnica, itd.

Važno je na ovom mjestu pitati zašto? Odgovor je jednostavan i jasan: radi se o razrađenoj politici marginaliziranja koncepta istine!

Najefikasniji i najvažniji način „čišćenja“ intelektualnog prostora sa svrhom obmanjivanja u znanosti i kulturi jest upravo marginaliziranje koncepta istine! Ovo izgleda komplicirano i teško, ali samo u početku. Naime, po svojoj prirodi, svaki iskaz, svaka rasprava, čini se da je usmjerena istini. Kako bi inače znanje uopće moglo doći do nas ako bismo bili ravnodušni na istinitost onoga što čitamo, gledamo, slušamo?

No, postoji način, metoda i strategija, kako suprotno tomu, marginaliziranje istine postaje gotovo prejednostavno, a danas i banalno. To je odvija na način da se ne obazire na istinu u tuđim riječima, već se te riječi dijagnosticiraju, otkrije „otkuda one dolaze (iz..)", kako bi se otkrili emocionalni, moralni i politički stavovi koji su temelj za određeni izbor riječi, ili kako se to kaže, „strukturu mišljenja“.

Navika "ići iza" svog protivnika i njegovih riječi, proizlazi iz Marxove (Karl Marx) teorije ideologije koja nam govori kako se u buržoaskim uvjetima, konceptima, navikama razmišljanja i načina gledanja na svijet, istine donose zbog svoje socio-ekonomske funkcije, pa stoga 'njihova' Istina, nije 'prava' Istina.

Ideja pravde, primjerice, koja gleda svijet u smislu prava i odgovornosti, a raspodjeljuje vlasništvo i obveze iz fundusa cijeloga društva, odbila je od početka marksiste kao ogledni primjer građanske "ideologije".

Ideološkim razlozima koncepta može se ozakoniti "građanske odnose proizvodnje", koje se pak, iz druge perspektive, može vidjeti u kršenju upravo onih načela koja pojam pravde propisuje. Stoga je, misle marksisti, koncept pravde u sukobu sa samim sobom i služi samo kao maska društvenoj stvarnosti koja se treba shvatiti u drugim uvjetima - u smislu ovlasti kojima su ljudi podložni, umjesto prava na koja se pozivaju.

Marksistička teorija ideologije, naravno, iznimno je sporna, i to ne samo zato što je vezana uz socio-ekonomske hipoteze koje više nisu, blago rečeno, uvjerljive. Međutim, ona preživljava u radu Michela Foucaulta i drugih intelektualaca, osobito u Poretku stvari (1966.), u njegovim duhovitim esejima o podrijetlu osoba u zatvoru i u ludnici. To su bujne vježbe u retorici, pune paradoksa i povijesnih izmišljotina kojima Foucault, duhovito i lukavo, uvlači čitatelja u ravnodušnost do odbojnosti prema standardima racionalne argumentacije.

Umjesto svađe, Foucault vidi "razgovor", a na mjestu istine on vidi - moć. U Foucaltovom pogledu svaki diskurs dobiva prihvaćanje izražavanjem, utvrđivanjem i prikrivanjem moći onih koji ga izriču, a koji su, s vremena na vrijeme, uvijek zatvarani kao kriminalci ili zaključani kao ludi - sudbini kojoj je sam Foucault neobjašnjivo izbjegavao. Foucaultov je pristup redukcija do samog ukidanja kulture, u igri moći, kao „nagradi“ u svojevrsnom suđenju kulturi, u beskrajnim "borbama" između potlačenih i ugnjetavanih skupina.

Taj mali, ali izuzetno važan pomak naglaska iz sadržaja izričaja na vlast, koja govori preko njega, vodi novoj vrsti smisla koji potpuno zaobilazi pitanja istine i racionalnosti, a može čak i odbiti takva pitanja kao 'ideološka'.

Pragmatizam pokojnog američkog filozofa Richarda Rortyja ima sličan učinak. On se izričito postavio protiv ideje o objektivnoj istini dajući niz argumenata ideji kako je istina stvar običnog dogovora, a ono što je važno, ovisi jedino o tome s koje strane gledate na temu. Ako je neka doktrina, ideologija, korisna za borbu koja oslobađa „svoju“ grupu, onda ta grupa ima puno pravo odbaciti sve ostale alternativne doktrine i/ili ideologije.

Foucault i Rorty, nema sumnje, bili su inteligentni i talentirani pisci i pravi znanstvenici s naglašenom vizijom stvarnosti. Problem je, međutim, što su oni svojim talentom otvorili put laži, iako sami nisu bili lažni. Sasvim je drukčije s mnogim našim suvremenicima.

Razmotrite samo sljedeću rečenicu: "To nije samo njegova situacija 'u principu' (jedan vlada u hijerarhiji slučajeva u odnosu na određenu strukturu: npr. u društvu, gospodarstvu, itd.) niti samo zbog situacije 'u stvari' ( dolazi li u obzir što je dominantan ili podređeni), ali odnos u ovoj situaciji jest u činjenici da je ova situacija u biti odnos koji čini ove situacije u stvari 'varijacijom' od 'nepromjenjive' strukture, u dominaciji, u cjelokupnosti. "

Ili ovu: "To je veza između označitelja i označenika koja dopušta eliziju u kojem označitelj instalira nedostatak ne-bitka u odnosu objekta korištenjem vrijednosti 'reference' zaposjednut od značenja kako bi ga ostvario u želji za postignućem cilja koji mu jako nedostaje. " To su rečenice (namjerno neću reći misli) francuskog filozofa Louisa Althussera i francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana.

Ovi autori nastaju iz revolucionarnog previranja u Parizu 1968. i postižu nevjerojatan ugled, ne samo u Americi, s više referenci u akademskoj literaturi nego Kant i Goethe zajedno. Naravno, potpuno je jasno da su ove rečenice, ništa drugo doli - ordinarne gluposti.

Međutim, njihova moć u stalnoj borbi za dodjelu fondovskih stipendija za 'eruditsko' znanje, zastrašuje kritičare i održava utvrđenu obranu protiv bilo kakvog kritičkog diskursa.

Oni ilustriraju neobičan oblik akademskog novogovora: svaka rečenica je uvijena i okrugla poput uraslog nokta, tvrdog, ružno obojenog i pritom služi samo sebi.

Lažni intelektualci vas pozivaju da nesvjesno sudjelujete u zavjeri protiv istine za njihove samoobmane, da im se pridružite u stvaranju njihova imaginarnog svijeta.

Oni su u takvom imaginarnom svijetu učitelji genija, a vi postajete, samo ako prihvatite taj diskurs, briljantan učenik. Međutim, iako je to imaginarni svijet istine, u stvarnosti današnje kulture nije imaginarna društvena moć koja se iz toga svijeta rađa. Novo znanstveno i kulturno zavaravanje je postalo lukrativna društvena aktivnost u kojoj mnogi ljudi 'od intelekta i kulture' djeluju organizirano, a u cilju prekrivanja vela preko neželjene stvarnosti i podupiranja svakog sudionika tog pothvata, u ostvarivanju svojih vrlo konkretnih društvenih ovlasti.

Taj nastanak lažnih mislilaca s likom liberalnih i emancipiranih intelektualaca i iz njih izvedenih fondova, zaklada i državnih proračuna njima namijenjenih stipendija i odanih stipendista u našim sveučilištima, ipak ne treba pripisati samo izričitoj želji da se zavede. On je došao preko kompliciranoga procesa otvaranja prostora za širenje gluposti.

Povijest nas uči kako su gluposti ove vrste (vjerojatno i svake vrste!), ponuda koja će uvijek biti rado prihvaćena.To su teze koje uvijek nude siguran odgovor: “Gospodine, ti si u pravu, a to je zato što je tako.“

I nema sumnje, ako ste zaradili svoju akademsku karijeru učeći ponavljati besmislene mantre varalica, kombinirajući ih sa neprobojnim sintaksama i „učenim“ frazetinama, a uz to ste osoba koja uči druge, kao i osoba koja od njega uči, zasigurno ćete na svaku kritičnost prema tom „učenju“, reagirati ozlojeđeno, agresivno, kao na ovo što sam sad napisao.

Zapravo, moglo bi se reći da taj porast lažnih, nekadašnjim akademskim kriterijima nedostojnih stipendija/sinekura i isto takvih filozofa, nije jako vrijedan. Svi ih možemo jasno prepoznati jer su medijski bučni i glume neku vrst intelektualnih 'celebrityja'. Takvi se mogu nalaziti unutar sveučilišta, a ono im je počesto prirodni dom, ali i napraviti štetu u životima običnih ljudi.

Potpuno je drukčije i puno ozbiljnije kada govorimo o visokoj kulturi i njezinoj vrijednosti i važnosti. Umjetnost, književnost i glazba - aktivnosti su samo slučajno spojene sa sveučilištem, ali znatno utječu na kvalitetu života i upravljaju ciljevima ljudi izvan akademskog kruga te svoj utjecaj šire na cijelo pučanstvo.

Problem je što su već uočljive posljedice lažne kulture i kulture laži koje su usporedive s posljedicama korupcije u politici ili ekocida u okolišu.

U svijetu krivotvorine interes javnosti stalno se žrtvuje za privatne fantazije i na njima zasnovane ciljeve. Istine o kojima ovisi naš spas su tako postale taocima nepromišljenih (jesu li?), ali, svakako, nepoznatih struktura i grupa.

Ovo je istraživanje i dokazivanje doista težak zadatak, a nakon što sam u to uložio cijeli svoj život, imam dojam da sam opet na početku.

Roger Scruton
Prijevod: Ivan Pletikos
Adaptacija i korekcija (spašavanje) prijevoda: Mirela Pavić i Zrinka Klarin

Napomena: Riječ je o ekstraktu cijelog eseja objavljenoga u Aeon magazinu, digitalnom časopisu o idejama, kulturi i znanosti.